LGBT-ovska prava u Europi

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Zakonski status istospolnih zajednica u Europi

██ istospolni brak

██ druga vrsta zajednice

██ zakon ne priznaje istospolne zajednice

██ ustav ograničava definiciju braka na zajednicu žene i muškarca


 v · r · u 

Lezbijska, gay, biseksualna, i transrodna (LGBT) prava vrlo se razlikuju unutar Europe. Zajedničko svim dijelovima Europe je činjenica kako je u svim državama i teritorijima homoseksualnost legalna. Od dvadeset i jedne države svijeta koje su legalizirale istospolni brak (u govoru poznat i pod nazivom gay brak) trinaest ih se nalazi u Europi[A]; dok su još ostalih trinaest europskih država legalizirale registrirano partnerstvo ili neki drugi oblik priznavanja istospolnih zajednica. Vlasti u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj posljednjih dana rade na legislativi koje će priznati istospolni brak. Istospolni brak u Finskoj postat će legalan u ožujku 2017. godine. Na Malti osobe istog spola ne mogu sklopiti brak, ali ako ga sklope u drugim zemljama Malta priznaje takve brakove. S druge strane Bjelorusija, Bugarska, Hrvatska, Mađarska, Latvija, Litva, Moldova, Crna Gora, Poljska, Srbija, Slovačka i Ukrajina imaju upisano u Ustavu da je brak životna zajednica između muškarca i žene, te na taj način brane uvođenje istospolnog braka. Važno je napomenuti da ''istospolni brak'' ne postoji kao nekakav zasebni pravni akt u navedenim državama, već se pojam braka u tim zemljama smatra zajednicom dvaju osoba (nebitno kojeg spola). Dakle u tim zemljama nije moguće sklopiti ''homoseksualni brak'' ili ''heteroseksualni brak'', već sve osobe sklapaju brak, te imaju jednaka bračna prava. Niti u jednoj europskoj državi ''istospolni brak'', odnosno bračna jednakost, nije uvedena odmah, već su prije tog postupka uvedeni različiti oblici priznavanja istospolnih zajednica. Taj oblik priznavanja istospolnih zajednica je ukinut u tim zemljama nakon pojave bračne jednakosti (negdje odmah nakon što je uvedena bračna jednakost, negdje naknadno). Kako pojedini istospolni parovi koji su sklopili ''drugu vrstu zajednice'' a nisu nakon uvođenja bračne jednakosti sklopili brak, države su i dalje primorane priznavati takve zajednice, sve dok se ti parovi ne vjenčaju, nakon čega ta ''druga vrsta zajednice'' prestaje važiti.

Povijest[uredi VE | uredi]

Sudionik Praškog 2013 Pride-a koji nosi tradicionalnu Moravsku nošnju (Hanakiju) i natpis "Dobar dan - Olomouc pozdravlja Prag"

Iako su istospolni odnosi bili vrlo česti (ali nikada ekvivalent braku između muškarca i žene) u antičkoj Grčkoj, antičkom Rimu te u poganskim Keltskim društvima, nakon što je kršćanstvo postalo službena religija Rimskog Carstva, pojavili su se zakoni protiv homoseksualnog ponašanja. Edikt od strane rimskog cara Teodozija I u 390. godini osudio je sve "pasivne" homoseksualne muškarce na smrt javnim spaljivanjem. Nakon toga je Codex Iustinianus od strane Justinijana I u 529. godini propisao javnu kastraciju i pogubljenje za sve koji su počinili homoseksualne radnje – i aktivne i pasivne partnere. Homoseksualno ponašanje, pod nazivom sodoma, smatralo se kriminalom u većini europskih zemalja, a tisuće homoseksualnih i biseksualnih muškaraca pogubljeno je diljem Europe tijekom valova nasilnog progona tijekom tih stoljeća. Lezbijke su rjeđe bile kažnjavanje, ali su one također pretrpjele progonstvo i pogubljenje s vremena na vrijeme.[1]

Od uspostave Poljske u 966. godini, poljski zakon nije nikada definirao homoseksualnost kao zločin.[2] Četrdeset godina nakon gubitka samostalnosti u 1795. godini, zakoni sodome Rusije, Prusije, i Austrije dolaze na snagu u podijeljenim poljskim teritorijima. Kada je Poljska ponovno postala samostalna u 1918. godini odbacila je te zakone moćnih država.[3][4][5] U 1932. godini, Poljska je kodificirala istu dob pristanka za homoseksualne i heteroseksualne odnose - osobe moraju biti stare minimalno 15 godina.[6] U Turskoj homoseksualnost je legalna od 1858 godine.[7] Tijekom Francuske revolucije Francuska Nacionalna Skupština ponovno je napisala kazneni zakon 1791. godine, izostavljajući sve dijelove koje upućuju na homoseksualnost kao kriminal. Tijekom Napoleonskih ratova homoseksualnost je dekriminalizirana u područjima pod francuskom kontrolom, kao što je Nizozemska i mnoge zemlje koje će postati dio ujedinjene Njemačke - međutim pod Pruskim Carem, a Pruska je dugo vremena oštro kažnjavala homoseksualnost. 6. kolovoza 1942. Vichy vlada je proglasila homoseksualne odnose sa osobama mlađim od dvadeset i jedne godine ilegalnim, kao dio svog konzervativnog dnevnog reda. Većina Vichy zakonodavstva je ukinuta nakon rata, ali anti-gay Vichy zakon je ostao na snazi četiri desetljeća, dok nije ukinut u kolovozu 1982. godine, kada je dob pristanka ponovno uspostavljena kao ista za heteroseksualne i homoseksualne partnere, na način da osobe moraju imati minimalno 15 godina. Ipak, homoseksualci i lezbijke nastavili su živjeti "u ormaru" (engl. izraz "in the closet" - označava osobu homoseksualne ili biseksualne orijentacije koja to skriva od javnosti), budući da je moralno i društveno neodobravanje homoseksualnosti od strane heteroseksualnog društva ostalo jako diljem Europe još dva desetljeća, sve do dolaska modernih prava homoseksualaca 1969. godine. Mnoge zemlje pod diktaturama u 20. stoljeću bile su jako anti-homoseksualne - Sovjetski savez, Nacistička Njemačka i Španjolska pod režimom Francisca Franca. S druge strane nakon što je Poljska stekla neovisnost nakon Prvog svjetskog rata, 1932. godine postala je prva zemlja u Europi koja je u 20. stoljeću dekriminalizirala homoseksualnost, a slijedile su je Danska 1933., Island 1940., Švicarska 1942. i Švedska 1944. godine. Godine 1962. homoseksualno ponašanje dekriminalizirano je u Čehoslovačkoj, nakon znanstvenog istraživanja Kurta Freunda koje je uključivalo phallometriju (mjerenje dotoka krvi u penis) homoseksualno orijentiranih muškaraca koji su tvrdili da su odustali od seksualnih odnosa sa drugim muškarcima i uspostavili (heteroseksualne) brakove. Freund je došao do zaključka da se homoseksualna orijentacija ne može se mijenjati. Godine 1972. Švedska je postala prva zemlja na svijetu koja je dopustila ljudima koji su bili transseksualni prema zakonodavstvu da operativno promijene spol i pružila im besplatne hormonske terapije.[7] 1979. godine u Švedskoj je broj ljudi javilo da ne mogu doći na posao jer su bolesni - jer boluju od homoseksualnosti, kao protest na činjenicu da je homoseksualnost klasificirana kao bolest. Uslijedila je aktivistička okupacija sjedišta Nacionalnog odbora za zdravstvo i socijalnu skrb. U roku od nekoliko mjeseci, Švedska je postala prva zemlja u Europi od onih koje su prethodno definirale homoseksualnost kao bolest, da bi kasnije uklonile tu oznaku.[8]

Godine 1989. Danska je, prva na svijetu, predstavila registrirano partnerstvo za istospolne parove. Bugarska je 1991. godine postala prvom zemljom u Europi koja je zabranila istospolni brak. Od tada je jedanaest zemalja srednje, istočne i jugoistočne Europe učinilo isto - Litva 1992., Bjelorusija i Moldavija 1994. godine, Ukrajina 1996., Poljska 1997., Latvija i Srbija u 2006. godini, Crna Gora 2007. godine, Mađarska u 2012. godini, Hrvatska u 2013. godini i Slovačka u 2014. godini.[9] Od navedenih zemalja koje su Ustavom zabranile istospolni brak jedino Hrvatska i Mađarska imaju neki oblik priznavanja istospolnih zajednica. U 2001. godini je na zapadu kontinenta napravljen sljedeći korak, kada je Nizozemska otvorila građanski brak za istospolne parove, čime je postala prva zemlja na svijetu koja je priznala istospolni brak. Od tada, deset drugih europskih država učinile su isto - Belgija 2003. godine, Španjolska 2005. godine, Norveška i Švedska 2009.godine, Portugal i Island u 2010. godini, Danska 2012. godine, Francuska 2013. godine, Velika Britanija 2014. godine i Luksemburg u 2015. godini.

Nedavni događaji[uredi VE | uredi]

U Irskoj tzv. Građansko partnerstvo (engl. Civil partnership) postalo je legalno u 2011. godini. U 2013. godini vlada Republike Irske je održala ustavnu konvenciju na kojoj je većina glasala za izmjenu i dopunu Ustava kako bi se bračna prava proširila i na parove istog spola. Dana 22. svibnja 2015. godine, irski građani glasovali su o tome treba li dodati sljedeći amandman u Ustav: Brak može biti ugovoren u skladu sa zakonom od strane dviju osoba, bez obzira na njihov spol. 62,1% birača glasalo je za izmjene i dopune, čineći Irsku prvu zemlju na svijetu koja je istospolne brakove uvela putem nacionalnog referenduma. Prvi brakovi sklopljeni su već u studenom iste godine.

Otok Man je dozvolio građanska partnerstva u 2011. godini, kao i Jersey u 2012. U Lihtenštajnu su ozakonjena registrirana partnerstva, nakon što je na referendumu 68 posto birača glasovalo u korist uvođenja istih u 2011 godini.[10]

Dana 1. siječnja 2012. godine, novi Ustav Mađarske donesen od strane vlade Viktora Orbana, vođe vladajuće Fidesz stranke, stupio je na snagu, ograničavajući brak samo za parove suprotnog spola. Ustav ne sadrži jamstva zaštite od diskriminacije na račun seksualne orijentacije.

U 2012. godini vlada Ujedinjenog Kraljevstva pokrenula je javnu raspravu po pitanju istospolnog braka[11] s namjerom mijenjanja zakona koji se provode u Engleskoj i Walesu. Njihov zakon o braku je odobren 17. srpnja 2013. godine. Škotska vlada pokrenula je sličnu raspravu, s ciljem da legalizira istospolni brak do 2015. godine. Dana 4. veljače 2014. godine, škotski parlament donio je zakon kojim legalizira istospolne brakove u Škotskoj, te koji također završava "bračni veto" kojim supružnici mogu onemogućiti svojim transrodnim partnerima sposobnost da pravno promijene svoj rod. Sjeverna Irska je jedini dio Ujedinjenog Kraljevstva koji ne dozvoljava istospolni brak.[12]

U svibnju 2013. godine, Francuska je legalizirala istospolni brak, kada je francuski predsjednik François Hollande potpisao zakon kojim se autorizira brak i usvajanje od strane homoseksualnih parova.[13]

Dana 7. lipnja 2013. godine Rumunjska je izmijenila Ustav kako bi zabranila istospolne brakove. Izmjene i dopune vodila je komisija, čijih su 15 zastupnika u Povjerenstvu glasovali za izmjene i dopune, dok su tri bila suzdržana.[14]

Dana 30. lipnja 2013. godine, Vladimir Putin, predsjednik Rusije, potpisao je Zakon o zaštiti djece od informacija koje štetno utječu na njihovo zdravlje i razvoj, u zapadnom svijetu poznat pod nazivima ruski anti-gay zakon, anti-LGBT propagandni zakon i sl., kojeg je prethodno odobrila Duma. Zakon čini distribuciju propagande među maloljetnicima u prilog netradicionalnih seksualnih odnosa kaznenim djelom.[15]

Dana 1. prosinca 2013. godine, održan je referendum u Hrvatskoj koji Ustavom želi definirati brak kao zajednicu žene i muškarca. Referendum je prošao, sa 65,87% birača koji podržavaju mjeru, a sveukupni odaziv na referendum bio je 37,9%.[16]

Dana 27. siječnja 2014. godine u Turskoj Republici Sjeverni Cipar, međunarodno nepriznatoj državi koja obuhvaća sjerevni dio otoka Cipar, ciparski turski zastupnici su dopunama i izmjenama Kaznenog zakona ukinuli zakon iz kolonijalnog doba koji je kažnjavao homoseksualnost sa do pet godina zatvora.[17] To je bila posljednja regija Europe (Cipar geografski pripada Aziji, ali zbog ekonomsko-socijalnih razloga smatra se dijelom Europe) gdje homoseksualnost nije bila legalna.

Dana 14. travnja 2014. Parlament Malte izglasao je Zakon o građanskom braku, koji priznaje istospolne brakove koji su sklopljeni izvan Malte, te im dopušta posvajanje djece. Istoga dana Sabor je također glasao u korist ustavnog amandmana o zabrani diskriminacije na temelju seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

Dana 4. lipnja 2014. Slovački parlament je velikom većinom odobrio ustavni amandman o zabrani istospolnih brakova, sa 102 zastupnika za i 18 zastupnika protiv zakona.[18]

Dana 18. lipnja 2014. parlament Luksemburga odobrio je nacrt zakona kojim se legalizira istospolni brak i usvajanje od strane istospolnih parova. Zakon je objavljen u luksemburškim Narodnim novinama 17. srpnja, a stupio je na snagu 1. siječnja 2015. godine.[19]

Dana 15. srpnja 2014. godine, hrvatski sabor je donio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola dajući istospolnim parovima sva prava koja imaju bračni parovi u Hrvatskoj, osim prava na usvajanje djece.[20] Međutim, zakon dopušta partneru partnera koji ima djecu da postane njihov partner-skrbnik. Partner-skrbništvo kao institucija jednaka je posvajanju pastorčadi (pastorčad je zbirni naziv za djecu iz prijašnjeg braka supružnika) u svim pravima i dužnostima, ali ne dajući roditeljski status tom životnom partneru. Također, bez obzira na to partner-skrbništvo , životni partner partnera koji ima djecu može ostvariti djelomičnu roditeljsku odgovornost nad djetetom, bilo sudskim putem ili konsenzusom između (bioloških) roditelja; postoji čak i mogućnost pune roditeljske odgovornosti u nekim slučajevima, kad sud odluči da je to u najboljem interesu djeteta.

U rujnu 2014. godine, zakon je stupio na snagu u Danskoj učinkovito napuštajući dotadašnju praksu koja je zahtijevala da se transrodne osobe podvrgnu napornoj psihijatrijskoj procjeni i kastraciji prije nego što im se dozvoli pravna promjena spola. Zahtijevajući ništa više nego priopćenje rodnog identiteta i naknadnu potvrdu zahtjeva za promjenom spola nakon razdoblja čekanja od 6 mjeseci, svatko tko želi svoju pravnu oznaku rodnosti promijeniti može to učiniti bez stručne evaluacije i nekoliko drugih formalnih ograničenja.[21] U međuvremenu, norveški ministar zdravstva Bent Høie je obećao da će se uskoro izraditi sličan zakon za Norvešku.[22]

Dana 9. listopada 2014., parlament Estonije je donio Zakon o kohabitaciji (u hrvatskom bi pravilnije bilo Zakon o izvanbračnoj zajednici; Kohabitacija ili suživot mogla bi se definirati kao aranžman u kojem dvije osobe koje nisu u braku žive zajedno bez formalnog registriranja njihovog odnosa kao brak) za dvije osobe, nebitno kojeg spola.[23] Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2016. godine.

Dana 27. studenoga 2014. parlament Andore donio je Zakon o istospolnim zajednicama, legalizirajući i zajedničko posvajanje za istospolne partnere. Dana 24. prosinca 2014. Zakon je objavljen u službenom listu, nakon proglašenja od strane ko-princa Françoisa Hollandea, s obzirom da je potpis jednog od dva ko-knezova bio potreban. Zakon je stupio na snagu 25. prosinca 2014. godine.[24]

Javno mišljenje diljem Europe[uredi VE | uredi]

2010 Europski društveni pregled: % ljudi u svakoj zemlji koji se slažu ili se jako slažu da “gay muškarci i lezbijke trebaju biti slobodni da žive njihov vlastiti život kako oni žele.” [1]
Country Percentage
Nizozemska 92%
Švedska 89%
Danska 89%
Belgija 87%
Ujedinjeno Kraljevstvo 84%
Norveška 83%
Francuska 82%
Irska 82%
Švicarska 82%
Njemačka 81%
Španjolska 80%
Finska 74%
Češka Republika 65%
Portugal 59%
Grčka 50%
Slovenija 49%
Bugarska 47%
Mađarska 45%
Poljska 44%
Slovačka 42%
Estonija 41%
Hrvatska 38%
Litva 28%
Ukrajina 28%
Rusija 25%

2002. godine "Pew Global Attitudes Project" koju je izradio Pew Research Center pokazuje kako većina stanovnika u svakoj zapadnoeuropskoj zemlji smatra kako bi homoseksualne osobe trebale biti prihvaćene u društvu, dok se većina Rusa, Poljaka i Ukrajinaca ne slažu s time.[25] Eurobarometerova anketa iz 2006. godine je na uzorku od 30 000 ljudi iz svake zemlje članice Europske unije pokazala različito mišljenje građana unutar tadašnjih 27 zemalja članica po pitanju istospolnog braka. Većina potpore došla je iz Nizozemske (82%), Švedske (71%), Danske (69%), Belgije (62%), Luksemburga (58%), Španjolske (56%), Finske (54%), Njemačke (52%) i Češke Republike (52%). Sve ostale zemlje unutar EU-a imale su manje od 50% potpore građana, a najmanje potpore imaju stanovnici Rumunjske (11%), Latvije (12%), Cipra (14%), Bugarske (15%), Grčke (15%), Litve (17%), Poljske (17%), Mađarske (18%) i Malte (18%).[26] Usvajanje djece od strane gay parova poduprijeli su građani samo dvije zemlje članice: Nizozemske (69% ispitanika) i Švedske (51% ispitanika) dok su najmanje potpore pokazali ispitanici iz Poljske i Malte (7%).[26] Anketa provedena u listopadu 2008. godine od strane The Observera pokazala je kako većina Britanaca podržava istospolni brak - njih 55% ispitanih.[27] Anketa iz 2013. godine pokazuje kako većina Iraca podupire istospolni brak (73% ispitanih) i usvajanje djece od strane gay parova (60% ispitanih).[28] Francuska ima potporu po pitanju istospolnog braka od 62% ispitanih [29] dok to čini samo 14% Rusa[30]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Crompton, Louis. (2003). Homosexuality & Civilization. Cambridge: The Belknap Press of Harvard University Press. pp. 1-212.
  2. http://www2.hu-berlin.de/sexology/IES/poland.html%20%20 http://www2.hu-berlin.de/sexology/IES/poland.html
  3. A Brief History of Gay Poland. Globalgayz.com. pristupljeno 16. srpnja 2011.
  4. >> social sciences >> Poland. glbtq. pristupljeno 16. srpnja 2011.
  5. The International Encyclopedia of Sexuality: Poland. .hu-berlin.de. pristupljeno 16. srpnja 2011.
  6. The Oxford companion to politics of ... - Google Books, Books.google.com pristupljeno 16. srpnja 2011.
  7. Hanna Jedvik (5. ožujka 2007.). Lagen om könsbyte ska utredas. RFSU. Arhivirano s izvorne stranice na 12. listopada 2007.. pristupljeno 24. lipnja 2007.
  8. Jag känner mig lite homosexuell idag | quistbergh.se
  9. Radoslav, Tomek. "Slovak Lawmakers Approve Constitutional Ban on Same-Sex Marriage", Bloomberg Businessweek, objavljeno 4. lipnja 2014. pristupljeno 12. srpnja 2014.
  10. http://www.queer.de/detail.php?article_id=11547
  11. http://www.bbc.co.uk/news/uk-17375736
  12. http://www.advocate.com/news/world-news/2014/02/04/scotland-establishes-marriage-equality
  13. http://www.huffingtonpost.com/2013/05/18/french-president-signs-ga_0_n_3298916.html
  14. http://www.balkaninsight.com/en/article/romania-takes-a-negative-stand-to-same-sex-marriage
  15. http://www.rferl.org/content/russia-hrw-gay-propaganda-law/25441225.html
  16. http://www.izbori.hr/2013Referendum/rezult/rezultati.html
  17. http://uk.reuters.com/article/2014/01/27/us-cyprus-north-gay-idUKBREA0Q16R20140127
  18. http://www.businessweek.com/news/2014-06-04/slovak-lawmakers-approve-constitutional-ban-on-same-sex-marriage
  19. http://www.chd.lu/wps/portal/public/!ut/p/b1/rZFba4NAEIV_UdnZ0ej66GU1a82W1c1FX4KWEhJNLKTUuL--WygUAiUvnXk4DHznnIchDanRQbbAwKNkR5pL-3k8tB_H8dIO33fj7RNMNqVwETJfuYA5z_11JR2WeBaoLYCMVWUWrngQrCMQENOKqwhB4CP_ltTRTwj8MSE8Cqkt4P8CrIgYoAzDyl8KB5IF0WQH7r46ze_C9KY8GTVJI2bJGaU9oO46JTV3dJBaucbX-qb7EVeFMtqkBX29wSZVGZt4MtyXZYXwAVN4iZ6pAsjov5blpDkMY2c_sY2JXI7nN3JuhmJ-au120xfIHKbP/dl4/d5/L2dBISEvZ0FBIS9nQSEh/
  20. http://www.tportal.hr/vijesti/342766/Povijesna-odluka-Hrvatska-ima-Zakon-o-zivotnom-partnerstvu.html
  21. http://www.hrc.org/blog/entry/denmark-drops-forced-sterilization-of-transgender-people
  22. http://www.blikk.no/index.php?option=com_k2&view=item&id=12449:%E2%80%93-en-stor-dag&Itemid=164
  23. http://news.err.ee/v/main_news/f238f529-5b94-4f66-b7be-ad5d21566cc5
  24. http://www.andorradifusio.ad/noticies/dema-entren-en-vigor-lleis-importants-com-dunions-civils-o-regla-dor
  25. Views of a Changing World 2003. The Pew Research Center. pristupljeno 29. siječnja 2007.
  26. 26,0 26,1 Eight EU Countries Back Same-Sex Marriage. Angus Reid Global Monitor : Polls & Research. pristupljeno 29. siječnja 2006.
  27. "Sex uncovered poll: Homosexuality", The Guardian location=London, objavljeno 26. listopada 2008. pristupljeno 7. svibnja 2010.
  28. http://www.gcn.ie/feature.aspx?sectionid=14&articleid=3182
  29. French Back Same-Sex Marriage, Not Adoption. Angus Reid Global Monitor : Polls & Research. pristupljeno 29. siječnja 2006.
  30. Same-Sex Marriage Nixed By Russians. Angus Reid Global Monitor : Polls & Research. pristupljeno 29. siječnja 2006.