Mion

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mion
Muon Decay.png
Kompozicija: Elementarna čestica
Čestična statistika: Fermion
Grupa: Lepton
Porodica: Druga
Međudjelovanje: gravitacijsko, elektromagnetsko, slabo
Simbol(i): μ⁻
Antičestica: Antimion (μ+)
Teoretiziran: Hideki Yukawa
Otkriven: Carl D. Anderson i Seth Neddermeyer (1936.)
Masa: 105.658 3715(35) MeV/c2
Vrijeme poluraspada: 2.19703(4)×10−6 s
Električni naboj: -1 e
Boja: Nema
Spin: 1⁄2

Mion je elementarna čestica negativnog naboja koja zajedno s elektronom i tau leptonom spada u skupinu leptona. Označava se grčkim slovom mi, prema kojem je i dobio naziv: μ za mion i μ+ za pozitivni antimion.

Srednji životni vijek miona je 2,2 μs, što ga čini najtrajnijom nestabilnom česticom poslije neutrona. Raspadom miona uvijek nastaju tri čestice: elektron istog naboja kao i raspadajući mion, i dva različita neutrina.

Masa mu je 105,6 MeV/c2, što je 206,7 puta veće od mase elektrona, a manje od mase nukleona. Zbog tolike mase ne usporavaju brzo u dodiru s elektromagnetskim poljem, što im omogućuje da uđu dublje u neku tvar od npr. elektrona. (T.zv. sekundarni mioni, produkt kozmičkih zraka koje pogađaju Zemljinu atmosferu, mogu proći kroz Zemljinu površinu, i doći do rudnika pod zemljom.

U starijoj literaturi se nazivao mi-mezon (grčki meso-, "između"), iako se prema modernoj podjeli ne ubraja u mezone.

S obzirom da imaju veliku masu i energiju, ne nastaju radioaktivnim raspadom. Često nastaju u velikim količinama prilikom visokoenergetskih interakcija normalnih tvari, ili u LHC pokusima koji uključuju hadrone, ili pak tijekom interakcija kozmičkih zraka i čestica u atmosferi, prilikom čega nastaju pi mezoni, koji se raspadnu na mione.

Kao i drugi nabijeni leptoni, i mion ima mionski neutrino (vμ), koji se razlikuje od elektronskog neutrina, i sudjeluje u različitim nuklearnim reakcijama.

Povijest[uredi VE | uredi]

Mion su otkrili Carl D. Anderson i Seth Neddermeyer sa sveučilišta Caltech, još 1936. g., poučavajući kozmičku radijaciju. Anderson je primjetio čestice sa drukčijim zakretom od elektrona i protona prilikom prolaska kroz magnetsko polje. Bile su negativno nabijene, ali su skretale manje od elektrona, a više od protona. Pretpostavljeno je da imaju isti naboj kao elektron, ali veću masu od elektrona, a manju od protona. Anderson je čestice nazvao mezotron, gdje grčki prefiks mezo- znači srednji.

Postojanje miona potvrdili su 1937. J. C. Street i E. C. Stevenson.


P physics.png Nedovršeni članak Mion koji govori o fizici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.