Koncentracijski logor Jasenovac: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Logor se nastavio koristiti nakon Drugog svjetskog rata, a o tome se počelo govoriti tek nakon raspada Jugoslavije. Ništa sporno!
uklanjanje izmjene 4810123 suradnika IvanOS (razgovor) Ponovno uklanjam jer je navodno postojanje komunističkog logora obuhvaćeno posebnim poglavljem, a ni spominjanje Stepinca nije potrebno
Redak 32: Redak 32:
Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju [[1945]]. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, [[Vjekoslav Maks Luburić]], zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.{{nedostaje izvor}} Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje [[21. travnja]], a [[22. travnja]] dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.<ref>"Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9</ref>
Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju [[1945]]. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, [[Vjekoslav Maks Luburić]], zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.{{nedostaje izvor}} Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje [[21. travnja]], a [[22. travnja]] dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.<ref>"Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9</ref>


U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, [[2. svibnja|2.]] odnosno [[3. svibnja]] [[1945.]] godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Jugoslavenske armije]]. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, [[11. svibnja]] [[1945.]] godine.<ref name="natasa1"/> Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac [[18. svibnja]] [[1945.]]<ref name="natasa1"/> Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.<ref name="natasa1">"Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 98. ISBN 953-99169-0-9</ref> Mjesec dana kasnije, [[18. lipnja]], kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.<ref name="natasa1"/> Skrivajući se iza teških nedjela koje je ovdje počinio osovinski satelitski režim i koje je javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac, [[jugokomunizam|jugokomunistički]] je režim nastavio služiti se kapacitetima ovog logora sve do 1947./1948. godine. Ova je činjenica skoro više od pola stoljeća bila tajnom za koju je znao samo vrh vlasti, osoblje logora, okolni stanovnici i obitelji preživjelih logoraša. I nakon toga, komunističko korištenje kapaciteta ovog logora bilo je znanstvenim tabuom.
U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, [[2. svibnja|2.]] odnosno [[3. svibnja]] [[1945.]] godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Jugoslavenske armije]]. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, [[11. svibnja]] [[1945.]] godine.<ref name="natasa1"/> Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac [[18. svibnja]] [[1945.]]<ref name="natasa1"/> Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.<ref name="natasa1">"Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 98. ISBN 953-99169-0-9</ref> Mjesec dana kasnije, [[18. lipnja]], kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.<ref name="natasa1"/>


Nakon raspada [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]], počelo se pričati i o poslijeratnom komunističkom logoru u Jasenovcu. Prema nekim tvrdnjama, u taj su logor dovedene i u njemu ubijene tisuće zarobljenih pripadnika [[Hrvatske oružane snage|HOS-a]] i njemačkog [[Wehrmacht]]a.<ref>[http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20Stefan%20ljubica%202%20kongres%20HZK_1998.htm Horvat, Vukić, Pilić, Matković. "Jasenovački logori - istraživanja"] Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015, str. 176</ref>. [[Slavko Goldstein]] u svojoj knjizi iz 2016. godine iznosi da je u okolici Jasenovca postojao je od ljeta [[1945.]] godine do sredine [[1947.]] godine izdvojeni dio zarobljeničkog logora Viktorovac (glavni se logor nalazio u Sisku) u kojemu su bili zatočeni pripadnici Oružanih snaga [[NDH]], koji su sudjelovali u čišćenju ostataka nekadašnjeg ustaškog logora i obnovi samog Jasenovca; međutim iznosi da su bivši logor smrti još u travnju 1945. godine uništile ustaške snage u povlačenju, a preostalu ciglu i ostali građevni materijal kotarski [[Narodnooslobodilački odbor|NOO]] [[Novska]] prepustio na korištenje lokalnom stanovništvu.<ref>Goldstein, Slavko. "Jasenovac - tragika, mitomanija, istina". Fraktura, Zagreb, 2016, ISBN 978-953-266-709-7, str. 73: {{citat|Nadležna nova vlast, Kotarski NOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja. Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš}}</ref> Blanka Matković i Stipo Pilić reagiraju na tu knjigu navodeći da Goldstein namjerno prešućuje važne dokumente, koji dokazuju kako su komunističke vlasti nastavile koristiti logor, koji uopće nije bio uništen 1945. godine, nego znatno kasnije.<ref>[http://narod.hr/hrvatska/matkovic-i-pilic-odgovor-na-neistine-iz-goldsteinova-pamfleta-jasenovac-tragedija-mitomanija-istinaGoldstein, Slavko. "Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta ‘Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina’". Narod.hr, 16. travnja 2016</ref>
Nakon raspada [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]], počelo se pričati i o poslijeratnom komunističkom logoru u Jasenovcu. Prema nekim tvrdnjama, u taj su logor dovedene i u njemu ubijene tisuće zarobljenih pripadnika [[Hrvatske oružane snage|HOS-a]] i njemačkog [[Wehrmacht]]a.<ref>[http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20Stefan%20ljubica%202%20kongres%20HZK_1998.htm Horvat, Vukić, Pilić, Matković. "Jasenovački logori - istraživanja"] Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015, str. 176</ref>. [[Slavko Goldstein]] u svojoj knjizi iz 2016. godine iznosi da je u okolici Jasenovca postojao je od ljeta [[1945.]] godine do sredine [[1947.]] godine izdvojeni dio zarobljeničkog logora Viktorovac (glavni se logor nalazio u Sisku) u kojemu su bili zatočeni pripadnici Oružanih snaga [[NDH]], koji su sudjelovali u čišćenju ostataka nekadašnjeg ustaškog logora i obnovi samog Jasenovca; međutim iznosi da su bivši logor smrti još u travnju 1945. godine uništile ustaške snage u povlačenju, a preostalu ciglu i ostali građevni materijal kotarski [[Narodnooslobodilački odbor|NOO]] [[Novska]] prepustio na korištenje lokalnom stanovništvu.<ref>Goldstein, Slavko. "Jasenovac - tragika, mitomanija, istina". Fraktura, Zagreb, 2016, ISBN 978-953-266-709-7, str. 73: {{citat|Nadležna nova vlast, Kotarski NOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja. Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš}}</ref> Blanka Matković i Stipo Pilić reagiraju na tu knjigu navodeći da Goldstein namjerno prešućuje važne dokumente, koji dokazuju kako su komunističke vlasti nastavile koristiti logor, koji uopće nije bio uništen 1945. godine, nego znatno kasnije.<ref>[http://narod.hr/hrvatska/matkovic-i-pilic-odgovor-na-neistine-iz-goldsteinova-pamfleta-jasenovac-tragedija-mitomanija-istinaGoldstein, Slavko. "Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta ‘Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina’". Narod.hr, 16. travnja 2016</ref>

Inačica od 18. studenoga 2016. u 00:51

Datoteka:Jasenovac32.jpg
Ulaz u Jasenovac
Žrtve logora

Sabirni logor Jasenovac bio je najveći sabirni logor i logor smrti[1][2] u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Sabirni logori osnovani su kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i ubojstva velikog broja: Srba, Židova, Roma i Hrvata (protivnika ustaškog režima). Sabirni logori nastali su kao rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).

Nakon što je propaganda komunističkog režima u Jugoslaviji niz godina promovirala da bi u Sabirnom logoru Jasenovac bilo pobijeno oko 750 tisuća žrtava, nakon nestanka tog režima i države uglavnom se prihvaćaju podaci srpskog demografa Bogoljuba Kočovića i hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića, koji su jasno ukazali da je riječ o brojci koja je bila moguća jedino uslijed namjernih grešaka u izračunavanju demografskih gubitaka na području Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Uz ispravno korištenje demografskih metoda, znanstvenici smještaju vjerojatni broj žrtava ustaških stratišta (među kojima je Jasenovac bio daleko najveći) na oko 115 tisuća.[3]

Podaci Javne ustanove Spomen područje Jasenovac iz 2013. godine govore o više od 83 tisuće žrtava u logoru Jasenovac i obližnjem logoru Stara Gradiška.[4] Više autora smatra taj broj prevelikim, ukazujući na razne očite nedosljednosti u podacima u Poimeničnom popisu kojega sastavlja JUSP koje se mjere u tisućama lažnih žrtava.[5]

Zakonske odredbe

Prve zakonske odredbe nove države odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Sabirni logor Jasenovac

Sabirni logor Jasenovac sačinjavalo je nekoliko logora osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, na većoj ili manjoj udaljenosti od samoga mjesta Jasenovac. Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje se onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima, a preživjeli zatočenici preseljeni su u novoosnovani Logor III Ciglana, smješten nedaleko mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje je već postojao industrijski kompleks. Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara, osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na sabirne logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.[nedostaje izvor]

Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom),[nedostaje izvor] kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i zarobljenički (zarobljeni partizani i četnici), te logor smrti. Bio je gubilište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (komunisti, članovi HSS-a i dr.).

Josip Broz Tito vlastoručno je nadopisao na jednom dokumentu 31. ožujka 1942. godine naredbu: „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.“ Ne znajući za naredbu druga Tita, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša. [6]

Zagrebački nadbiskup, blaženik Alojzije Stepinac osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih.[7] Povodom pogubljenja nekoliko katoličkih svećenika u logoru 1943. godine piše 6. ožujka te godine poglavniku NDH Anti Paveliću: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku."[8]

Svjedočanstva

Logoraš Milko Riffer je opisao masovna istrebljenja i druge zločine u Jasenovcu:

Wikicitati »"Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica. Za sjeme.... Od jedne oveće skupine Cigana formirala se tako zvana grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu. Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da sortira tako dobivenu odjeću...Bio je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao u jamama, u kojima je bilo na hiljade premlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada više nisu vratili. Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno dvije godine.«
([9])

Na suđenju u Zagrebu 1948. visokopozicionirani dužnosnik dužnosnik logora u Staroj Gradišci (koja je bila dio kompleksa sabirnog logora Jasenovca), priznao je ubojstva 63 djece plinom Zyklonom B.[10][11]

Kraj logora

Datoteka:Jaenovac death camp.jpg
Sustav logora Jasenovac

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.[nedostaje izvor] Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja, a 22. travnja dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[12]

U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.[13] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.[13] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.[13] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.[13]

Nakon raspada socijalističke Jugoslavije, počelo se pričati i o poslijeratnom komunističkom logoru u Jasenovcu. Prema nekim tvrdnjama, u taj su logor dovedene i u njemu ubijene tisuće zarobljenih pripadnika HOS-a i njemačkog Wehrmachta.[14]. Slavko Goldstein u svojoj knjizi iz 2016. godine iznosi da je u okolici Jasenovca postojao je od ljeta 1945. godine do sredine 1947. godine izdvojeni dio zarobljeničkog logora Viktorovac (glavni se logor nalazio u Sisku) u kojemu su bili zatočeni pripadnici Oružanih snaga NDH, koji su sudjelovali u čišćenju ostataka nekadašnjeg ustaškog logora i obnovi samog Jasenovca; međutim iznosi da su bivši logor smrti još u travnju 1945. godine uništile ustaške snage u povlačenju, a preostalu ciglu i ostali građevni materijal kotarski NOO Novska prepustio na korištenje lokalnom stanovništvu.[15] Blanka Matković i Stipo Pilić reagiraju na tu knjigu navodeći da Goldstein namjerno prešućuje važne dokumente, koji dokazuju kako su komunističke vlasti nastavile koristiti logor, koji uopće nije bio uništen 1945. godine, nego znatno kasnije.[16]

Jedini dio jasenovačkog logorskog kompleksa koji je nastavio s radom sve do kraja socijalističke Jugoslavije bio je zatvor u Staroj Gradiški.

Sabirni logor Jasenovac je stoga bio logor dva totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Raščišćavanje logorskog prostora trajalo je sve do 1951.[17]

Broj žrtava

Spomenik žrtvama logora

2013. godine daje dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest pregled procjena o broju žrtava logora Jasenovac:

  • 800.000 umorenih osoba, procjenjuje se u propagandnoj knjižici "Dokumenti ustaškog terora: Koncentracioni logori" objavljenoj 1944. god. u izdanju Vjesnika Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske,
  • najmanje 600.000 ubijenih u logoru Jasenovac, procjena je koju Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) iznosi potkraj 1945. godine Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu,
  • 500.000 do 600.000 osoba koje su izgubile život u logoru Jasenovac, procjena je u izvješću "Zločini u logoru Jasenovac", kojega Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavlja 1946.godine,
  • prema poimeničnim podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1947., u logorima NDH život su izgubile 25.773 osobe s današnjeg područja Republike Hrvatske (dakle, ne i s područja BiH, odakle su ljudi također dovođeni u Jasenovac); od toga u Jasenovcu 15.792, te u Staroj Gradiški 2.927,
  • prema najsustavnijem jugoslavenskom popisu, kojeg je 1964. god. objavila Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnoj vijeća (vlade) SFR Jugoslavije, u logoru Jasenovac je stradalo 59.188 ljudi, a u Staroj Gradiški daljnjih 9.587, od čega 33.944 Srba, 9.044 Židova, 6.546 Hrvata i 1.471 Rom. Taj popis nije dao "očekivani broj", pa je stavljen pod embargo i nije se uopće spominjao do kraja komunističke vladavine: podaci iz tog zabranjenog statističkog istraživanja objavljeni su tek 1997. god. (sumarni podaci kod Muzeja žrtava genocida u Beogradu) i 1998. godine (cjelokupni popis, kod Bošnjačkog instituta u Sarajevu). Na temelju više studija koje su objavili hrvatski historičari u razdoblju 2008. - 2013. godine, V. Geiger iznosi kako se i u poimeničnim podacima iz 1964. god. mogu opaziti grube greške, te se među navodnim žrtvama Jasenovca nalaze osobe za koje se može utvrditi da su poginule ili umrle na drugim mjestima - kao žrtve savezničkih bombardiranja, kao logoraši u njemačkim logorima, kao žrtve četničkih pokolja, kao preminuli u zbjegovima u El Shattu i u južnoj Italiji, čak među partizanima poginulima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, te među poginulim pripadnicima domobranskih i ustaških postrojbi,
  • Spomen-područje Jasenovac 2013. godine objavljuje dopunjeno i revidirano izvješće utemeljeno na podacima iz jugoslavenskog popisa 1964. god., u kojem se govori o 83.145 žrtava, od toga 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4.255 Hrvata,
  • od tri konzultirana udžbenika povijesti za 8. razred osnovne škole koji su u Republici Srbiji bili korišteni 2010. god., u jednom se govori o 600.000 ubijenih, u drugome od 500.000 do 600.000, a u trećem o 73.000 "do sada evidentiranih" žrtava logora Jasenovac,
  • predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. god. govori o 700.000 žrtava Jasenovca, od kojih da je navodno 360 tisuća završilo u jamama na Bosanskoj strani Save. "Postojale su tri vrste masovnih grobnica: one u koje su saterivani ljudi i potom ubijani maljevima, one u koje su bacani već ubijeni logoraši i one u kojima su ukopavane kuvane i paljene kosti, ljudski ostaci iz takozvane tvornice sapuna i spaljivanja leševa", iznosi Nikolić tom prigodom. Sam Nikolić objašnjava kako iznošenjem ovih podataka želi prikazati kako su zapravo Srbi prvenstveno žrtve, a zlikovci su prvenstveno na drugoj strani: "Nama danas udaraju žig zlikovca, a zlikovcima stavljaju oreal žrtve."[18]

Međunarodni izvori govore o:

  • najmanje 85.000 žrtava, brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance),[19]
  • 77.000 - 99.000 žrtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu.[20]

Nakon rata jedan od zapovjednika logora i bivši franjevac Miroslav Filipović je priznao (osuđen je na smrt vješanjem u Beogradu 1946. godine) da je osobno ubio 100 zarobljenika i prisustvovao masovnim egzekucijama mnogih drugih. Procjenio je da je pod njegovim zapovjedništvom likvidirano oko 20.000-30.000 zarobljenika u glavnom jasenovačkom logoru. Rekao je da su zarobljenici često bili postavljani iznad pripremljenih rovova gdje je svaki od njih zatim ubijen udarcem malja[21]. Filipović nadalje govori o svojem zapovijedanju Starom Gradiškom, zatvoreničkim logorom primarno za žene koji je bio označen kao logor V u sustavu Jasenovca:

Wikicitati »Bio sam u Staroj Gradiški od kraja listopada 1942. do 27. ožujka 1943. Tijekom tog vremena vršene su masovne likvidacije, obično izvan logora, primjerice u Mlaki i Jablancu, no neki su slani također u Jasenovac. Ta masovna ubijanja izvoeđna su po naredbi Matkovića Ivice, te je na taj način poslano 2.000-3.000 ljudi. 16. travnja 1945. vratio sam se u Jasenovac gdje sam ostao do kraja. Znao sam da su u to vrijeme leševi zarobljenika u Gradini bili ekshumirani i spaljivani radi prikrivanja tragova onoga što se činilo. Nisam sudjelovao u likvidaciji posljednjih zarobljenika, već samo u ekshumaciji.[21]«

Veći broj autora, kako znanstvenika, tako i publicista, sudjeluje u kritičkim raspravama o broja žrtava u Jasenovcu: jedna od dobro argumentiranih polemika bilježi se između Igora Vukića - čija je obitelj bila zatočena u Jasenovcu, te koji dokazuje kako poimenični popis Javne ustanove Spomen područje Jasenovac sadrži mnoštvo osoba koje nisu ubijene u Jasenovcu (među njima i ime Vukićevog pradjeda)[22] i Milana Radanovića, koji optužuje I. Vukića da u svojem radu namjerno prešućuje dijelove konzultirane građe.[23]

Demografska istraživanja

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da bi u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma)[24], dok je dr. Kočović došao do procjene da bi na tim ustaškim stratištima život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu - u okviru demografske struke - opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.

Osporavanja točnosti službenog Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. - 1945.

2015. godine Hrvoje Kalinić i Nikola Banić - polazeći od ranijeg istraživanja povjesničara dr. sc. Stjepana Razuma koji 2015. godine iznosi da je ustanovio "veliku prijevaru" u svezi s ‘Poimeničnim popisom žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’, u kojem da se mnogi upisi višestruko ponavljaju; tako da se 443 unosa koji na službenom sadržavaju osobe prezimena 'Bogdan' zapravo odnose na svega 167 osoba, ali da se podaci mnogih od tih 167 osoba višestruko ponavljaju na raznim stranicama 'Poimeničnog popisa'[25] - proveli su informatičku analizu podataka u službenom Poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. - 1945. god. Obradom Popisa kojega je sačinila i na svojim mrežnim stranicama objavila Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, a u kojem je poimenično trenutno evidentirano 83.745 žrtava sustava logora Jasenovac, autori utvrđuju da je od 2011. godine na popis dodano približno 2 tisuće novih žrtava, da među žrtvama ima osoba za koje se iskazuje da su rođene nakon II. svjetskog rata (sve do 1975. godine), kao i onih za koje se bilježi da su rođene u prvoj polovini 19. stoljeća (sve do 1814. godine), da za 22,04 posto popisanih nema podatka o imenu oca, a u 10,06 posto ima nepouzdano ime oca; 6,37 posto upisa nema podatka o godini rođenja, a čak 29,26 posto ima nepouzdanu godinu rođenja: stoga zaključuju da popis nije pouzdan, u pogledu približno 50 tisuća imena na popisu.

Kalinić i Banić posebno ukazuju da se usporedbom podataka dobivenih informatičkom usporedbom popisa u verzijama 'Poimeničnog popisa' objavljivanima 2011. - 2015., da se podaci uz pojedina imena stalno dopunjuju: utvrđuju da je od 83.767 upisa, svega njih 7.045 ostalo nepromijenjenim tijekom tog razdoblja. "Naš konačan zaključak je da se ‘Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’ još uvijek, 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, nadopunjuje i mijenja te da smo svjedoci kako unatoč tome što se za održavanje Spomen-područja Jasenovac i za obilježavanje žrtava godišnje izdvaja pola milijuna kuna izravno iz Državnog proračuna Republike Hrvatske, ne možemo doći do poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945. koji bi bio potpun, pouzdan, vjerodostojan ili barem samodosljedan", izose Kalinić i Banić.[26]

Nikola Banić nastavlja prezentirati nedosljednosti u podacima koje su u službeni Poimenični popis preuzete iz jugoslavenskog popisa iz 1964. godine. Korištenjem informacija prikupljenih od strane američke povjesničarke židovskog porijekla i stručnjakinje za holokaust na području Jugoslavije Esther Gitman navodi imena većeg broja zagrebačkih[27] i sarajevskih[28] Židova koji su preživjeli holokaust, ali se u Poimeničnom popisu svejedno navode među ubijenima u Jasenovcu. Korištenjem javno dostupne njemačke[29], talijanske[30] i židovske[31] dokumentacije u elektroničkom obliku te knjiga jugoslavenskih historiografa[32] može se pokazati da se broj osoba pogrešno navedenih kao žrtve Jasenovca mjeri u tisućama.[5]

O apsurdnosti pogrešaka na jasenovačkom popisu mnogo govori i činjenica da se na njemu nalaze i poznate osobe za koje se pouzdano zna da su stradale na drugim mjestima kao što je slučaj s Tinom Morpurgo,[33], Mirkom Breyerom, Ljudevitom Tomašićem ili Rešadom Bešlagićem.[34]

Nastojanja Stjepana Razuma i njegovog kruga suočena su s ogorčenim reakcijama iz dijela hrvatske javnosti. Tako ravnateljica JUSP Jasenovac Nataša Jovićić proziva Razuma za pokušaj rehabilitacije ustaškog pokreta i NDH, te navodi: "Prema posljednjim navodima dr. Stjepana Razuma, koji se naslanjaju na tekstove Tomislava Vukovića objavljene u Glasu Koncila poimenični je popis do 1. lipnja 2015. godine navodno sadržavao 14 tisuća ‘kloniranih imena’ koja su sada navodno zamijenjena s novih 14 tisuća imena osoba iz popisa iz 1964. godine (op.: poimenični popis žrtava fašizma u čitavoj Jugoslaviji, koji je zbog 'nedovoljnog' broja tih žrtava bio pod embargom sve do 1990.-ih godina[35]) ... Odgovorno tvrdimo da se u popisu nalazi 83.763 imena različitih osoba među kojima svakako ima pogrešaka i nedostataka. Upravo zbog toga stalno i pozivamo ljude da nam se jave s novim informacijama kako bi popis mogli učiniti što točnijim i što potpunijim."[36] Ipak, da je mrežni jasenovački popis zaista bio više godina tehnički neispravan ili namjerno manipuliran je nedvojbeno dokazano korištenjem nezavisnih internetskih arhiva.[37]

Antropološka istraživanja

Šezdesetih godina prošlog stoljeća izvođena su tzv. antropološka istraživanja u radnom logoru Jasenovac koji su trebala dokazati masovna ubijanja u radnom logoru Jasenovac. Nakon temeljitih istraživanja pronađen je samo 481 kostur za većinu kojih je utvrđeno da su umrli od epidemijskih bolesti. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. [38][39] U Gradini je otkopano i obrađeno sedam „sondi“ od toga je čega su u 6 pronađeni ostatci ljudskih kostiju, a u jednoj uporabni predmeti. Utvrđeno je da se u svih 6 grobnica nalaze posmrtni ostatci 289 (slovima: dvjestoosamdesetdevet) osoba. Nakon toga su antropolozi prešli na lijevu stranu Save gdje su iskopali 24 sonde. „U 15 sondi nađeni su skeleti (hr: kosturi) žrtava, a u jednoj sondi bili su isključivo zakopani ostaci odijela, obuće i ličnih predmeta. Sedam ostali sondi bilo je prazno“ "[40] Tih 15 sondi u kojima su pronađeni kosturi odnosilo se na dvanaest „masovnih“ grobnica, a u zapisniku antropologa zaključeno je „Ukupno smo iskopali 192 (slovima: stodevedevedestdva) skeleta i to 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih kao i 20 skeleta za koje nismo mogli da utvrdimo pol. Oštećenih skeleta nije bilo mnogo zato smatramo da su u grobnicama zakopani logoraši koji su umrli u logoru." [41]

Od 9.-17. travnja 1964. godine, istraživanja je vodio A. Šercelj čija je svrha bila fizički odrediti grobišta kako bi se potom mogla vršiti otkopavanja. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzroci iz tla.[42] U većini sondi nisu pronađene kosti niti bilo kakav materijal koji bi ukazivao na grobišta pa su antropolozi koji su od 22. do 27. lipnja provodili otkopavanja izjavili: „mi smo otvarali sonde samo tamo gdje su bušotine pokazale gde ima skeletnog (kosturnog) materijala “[43].

Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i njihova neoštećenost pa su nakon toga izvedena još bušenja s „73 sonde nasumice, različitih otvora (presjeka), ali bez pozitivnih rezultata“. Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom 'Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava', a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“. [44][45]

"Poslijeratni logor Jasenovac"

2012. god. dr. Stjepan Razum iznosi kako postoje dokazi kako su nakon II. svjetskog rata komunističke vlasti nastavile koristiti jasenovački logor, u kojem su navodno ubijale protivnike komunističkog režima. S. Razum - koji poslije predvodi inicijativu za osnivanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac - ujedno iznosi svoju ocjenu da uopće nema dokaza za masovna stradanja zatvorenika u Jasenovcu za vrijeme kada su njima upravljale vlasti NDH.[46]

Navode o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu potvrđuju preživjeli zatvorenici tog komunističkog logora Dragan Ercegovac[47], također Boško Dragičević, Ivan Javor, Matija Helman, Slavko Bašić i dr. Ivo Paspa čija pripovijedanja prenosi Stanko Vukorep u knjizi "Preživjeli svjedoče" iz 2005. godine (knjiga govori o komunističkom teroru na kraju II. svjetskog rata i nakon njega).[48]

Javna ustanova Spomen područje Jasenovac u Priopćenju od 29. prosinca 2012. godine osuđuje izjave dr. Stjepana Razuma o postojanju poslijeratnog logora.[49]

Stipo Pilić i Blanka Matković objavljuju 2014. god. znanstvenu studiju u kojoj iznose ocjenu da prikupljeni vjerodostojni podaci - izuzev iskaza očevidaca, presude sudova kojima se politički osuđenici upućuju na izdržavanje kazne u Kazneni zavod Jasenovac (u nekim dokumentima komunističkih vlasti iz 1940.-ih godina: Zavod za prisilni rad Jasenovac), te u arhivima dostupne isprave policijskih i drugih državnih tijela - potvrđuju postojanje logora u Jasenovcu 1945. - 1947., koje su vodile jugoslavenske vlasti. [50] O broju žrtava tog logora za sada nema mnogo podataka, ali rad P. Bašića i M. Keve objavljen 1997. godine ukazuje da je na okolnom području Sisak – Jasenovac – Nova Gradiška – Požega – Kutina u kontekstu komunističkog revolucionarnog terora nestalo između 5.000 i 8.000 ljudi, od kojih je jedan dio zacijelo pogubljen u Jasenovcu.[51]

JUSP Jasenovac na svojim internetskim stranicama (stanje 4. travnja 2015. god.) objavljuje tekst "Je li u Jasenovcu poslije ustaškog bio i partizanski (komunistički) logor?", u kojem se opisuje istraživanje koje je nakon 2002. god. obavila ta ustanova, intervjuiranjem mještana Jasenovaca koji se sjećaju razdoblja nakon II. svjetskog rata: navodi se tu da su krajem 1945. te do lipnja 1946. godine u Jasenovac dovođene grupe od po stotinjak ratnih zarobljenika radi raščišćavanja ruševina i drugih radova. Potom je, navodi se kod JUSP Jasenovac, iz velikog zarobljeničkog logora koje su komunističke vlasti sredinom 1946. god. osnovale u Viktorovcu kod Siska pod imenom "Zavod za prisilni rad Sisak" dovedeno u Jasenovac oko 600 zarobljenika; ti su ratni zarobljenici imali relativno uredni tretman, te su primali i posjete rodbine. Broj tih zarobljenika smanjio se u jesen 1947. na 170 - 180, da bi i zadnji bili odvedeni iz Jasenovca 1948. godine. Mještani Jasenovca se, međutim, sjećaju pojedinačnih likvidacija i ubijanja manjih skupina u okolnom području i u blizini bivšeg ustaškog logora III Ciglana (u šumi Zelenika i oko željezničke pruge); žrtve su bili povratnici ili bjegunci s Križnog puta i Bleiburga, osobe iz obližnjih krajeva koji su dobrovoljno ili prisilno bili u unovačeni u ustaše te su pri povratku kućama bili presretani i ubijeni. U svim izjavama mještana spominje se likvidacija zatočenika jedne kolone ratnih zarobljenika s Križnog puta, potkraj svibnja ili početkom lipnja 1945. u selu Trebež, oko 15 kilometara uzvodno od Jasenovca. Radilo se o ratnim zarobljenicima dovedenim na likvidaciju iz Zavoda za prisilni rad Sisak.[52]

Filmovi i knjige o Jasenovcu

Povezani članci

Izvori

  1. ↑ JUSP Jasenovac: "Logor Jasenovac bio je višenamjenski koncentracijski logor, istovremeno i sabirni (u njemu su bili muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika/ca upućivan na prisilni rad u Treći Reich), radni, kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi zbog izvršenog kaznenog djela), zarobljenički (zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici), ali prije svega bio je logor smrti." Preuzeto 3. rujna 2011.
  2. ↑ Balkan 'Auschwitz' haunts Croatia. BBC News. 25. travnja 2005. Pristupljeno 29. rujna 2010.. Survivors of a World War II death camp have been mourning the victims of Croatia's Nazi puppet regime.
  3. ↑ Zapisnici i izlaganja s Prve međunarodne konferencije o Jasenovačkim sabirnim logorima, City University New York, 1997. (organizatori Bernard Klein i Milan Bulajić), izlaganje Vladimira Žerjavića, str. 208 - 215, izlaganje Milana Bulajića, str. 216 - 228. Posjećeno 21. svibnja 2016.
  4. ↑ [http://www.jusp-jasenovac.hr/default.aspx?sid=6284 Službene stranice JUSP Jasenovac, prezentacija o Poimeničnom popisu žrtva KCL Jasenovac 1941. - 1945. Posjećeno 21. svibnja 2016.
  5. ↑ a b Nikola Banić i M. Koić: UDAR – Tko su danas ustaše?. Pristupljeno 28. kolovoza 2016.
  6. ↑ REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU
  7. ↑ Misa zadušnica za žrtve bačene u Husinu jamu, IKA, 3. rujna 2011., 13:46, IKA V - 134624/9
    "Isto tako, pogledajmo što je bilo loše i što je bilo antiljudsko u vrijeme NDH. Javno moramo priznati i pokajati se, jer blagopokojni kardinal mučenik Stepinac javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati"."
  8. ↑ “Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režim“, Vladimir Horvat, [1]Obnovljeni život, [2]Vol.51 No.1-2 Siječanj 1996.
  9. ↑ Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 154-156
  10. ↑ Spomen-područje Jasenovac
  11. ↑ Spomen-područje Jasenovac
  12. ↑ "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9
  13. ↑ a b c d "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 98. ISBN 953-99169-0-9
  14. ↑ Horvat, Vukić, Pilić, Matković. "Jasenovački logori - istraživanja" Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015, str. 176
  15. ↑ Goldstein, Slavko. "Jasenovac - tragika, mitomanija, istina". Fraktura, Zagreb, 2016, ISBN 978-953-266-709-7, str. 73:
    Wikicitati »Nadležna nova vlast, Kotarski NOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja. Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš«
  16. ↑ [http://narod.hr/hrvatska/matkovic-i-pilic-odgovor-na-neistine-iz-goldsteinova-pamfleta-jasenovac-tragedija-mitomanija-istinaGoldstein, Slavko. "Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta ‘Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina’". Narod.hr, 16. travnja 2016
  17. ↑ http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20Stefan%20ljubica%202%20kongres%20HZK_1998.htm
  18. ↑ "Nikolić: Sećanje na žrtve genocida je sveta obaveza", RTS 8. svibnja 2016.
  19. ↑ "Operation Last Chance: Croatia", posjećeno 22. veljače 2015.
  20. ↑ "Holocaust Encyclopedia - Jasenovac", United States Holocaust Memorial Museum, pristupljeno 22. veljače 2015.
  21. ↑ a b ZKH (op cit) Odlomak D-XXVI
  22. ↑ "Povijest nije crno-bijeli film", Igor Radanović kod "Kontra Press", 31. svibnja 2014. god.
  23. ↑ "'Glas Koncila': Pravdanje i relativizacija jasenovačke tragedije", Milan Radanović, kod "Kontra Press", 19. svibnja 2013.
  24. ↑ "Yugoslavia - Manipulations - With the Number of Second World War Victims", Hrvatski informacijski centar, 1993.
  25. ↑ "Dr. Stjepan Razum: Otkrio sam veliku prijevaru u Jasenovcu, DORH mora pokrenuti istragu", "maxportal", 11. lipnja 2015.
  26. ↑ Pouzdanost, popunjenost i samodosljednost 'Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.'. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  27. ↑ Skriva li Slavko Goldstein namjerno istinu ili nije dovoljno sposoban za njezino otkrivanje?. Pristupljeno 9. siječnja 2016.
  28. ↑ Kolika je cijena nepravilnosti popisa jasenovačkih žrtava?. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  29. ↑ Nikola Banić: Židovsko pomaganje Hrvatskoj. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  30. ↑ 'Mrežni jasenovački popis: Svaka dodatna informacija vezana uz taj popis od velikog je značaja', M. T. i Nikola Banić kod Narod.hr, 9. veljače 2016. god.
  31. ↑ Nikola Banić: Znači li odlazak u inozemstvo smrt?. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  32. ↑ 'Poimenični popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.' i njegovo nepodudaranje s izvorišnim dokumentima. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  33. ↑ Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  34. ↑ Jasenovački popis: Manipulacije s poznatima i slavnima. Pristupljeno 30. travnja 2016.
  35. ↑ „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)“, Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol.43 No.3 Prosinac 2011., str. 707
  36. ↑ "Jasenovac i navika stara: negacija Holokausta", Vladimir Matijanić za "Slobodna Dalmacija", 22. lipnja 2015.
  37. ↑ Nikola Banić: (Ne)kulturni mačak u vreći. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  38. ↑ Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.
  39. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188
  40. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  41. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  42. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  43. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  44. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200
  45. ↑ J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.
  46. ↑ "Dr. S. Razum: Dokaza o masovnom stradanju u Jasenovcu za vrijeme rata nema", Andrea Černivec za "Hrvatski tjednik" 9. kolovoza 2012.
  47. ↑ „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“, "Hrvatski tjednik", 13. svibnja 2014.
  48. ↑ "ISTINA O TRI JASENOVAČKA LOGORA (10): 'Plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske'", Tomislav Vuković za "Glas Koncila" 20 (2082), 18. svibnja 2014.
  49. ↑ Savjet JUSP Jasenovac, Priopćenje: "Osuda izjave povjesničara i svećenika Stjepana Razuma", 29. KOLOVOZA 2012.
  50. ↑ "Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima", Stipo Pilić, "Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru", No.56 Prosinac 2014.
  51. ↑ "O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945.", Petar Bašić i Mario Kevo, "Radovi", Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 30, 1997., str. 307
  52. ↑ "PITAJU NAS - Je li u Jasenovcu poslije ustaškog bio i partizanski (komunistički) logor?" mrežne stranice JUSP Jasenovac, pristupljeno 4. travnja 2015.
  53. ↑ Jasenovac (1945.), dokumentarni film, http://www.clipshack.com/Clip.aspx?key=39BCEE61D026B76A

Literatura

Preuzeti su i prilagodeni tekstovi:

  • Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
  • Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac - Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. - veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
  • Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. - Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Koncentracijski_logor_Jasenovac&oldid=4810333"