Seksualno uznemiravanje

Ovo je izdvojeni članak – prosinac 2021. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Simulacija seksualnog uznemiravanja: muškarac stavlja ruku na ženino bedro bez njezinog dopuštenja.

Spolno uznemiravanje[1] ili seksualno uznemiravanje oblik je spolnog nasilja[2] koje uključuje svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja prema drugoj osobi koje je uvjetovano njezinim spolom ili rodom, a koje predstavlja povredu njezina dostojanstva i stvaranje neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.[3] Verbalno uznemiravanje sastoji se od eksplicitnih ili implicitnih seksualnih komentara, prostačkih šala, neumjesnih telefonskih poziva seksualne naravi ili ležernih seksualnih prijedloga.[4] Neverbalno uznemiravanje može uključivati nedolične geste ili izlaganje pornografskim sadržajima. Fizičko uznemiravanje seksualne prirode podrazumijeva nepoželjan tjelesni kontakt – od dodira, glađenja i šaptanja do prisiljavanja na spolni odnos. Spolno uznemiravanje uključuje i obećavanje nagrade u zamjenu za seksualne usluge.[5] Neki oblici seksualnog uznemiravanja često se i ne prepoznaju kao uznemiravajući jer su toliko uobičajeni da se uzimaju kao dio kulture.[4] Zbog prevladavajuće kulture čest je pravni i društveni nesrazmjer poimanja seksualnog uznemiravanja.

Seksualno uznemiravanje može se dogoditi u mnogim društvenim okruženjima i na mjestima poput radnog mjesta, doma, škole ili crkve. Nasilnici ili žrtve mogu biti bilo kojeg spola ili roda.

U većini modernih pravnih sustava seksualno je uznemiravanje nezakonito. Iako se smatra da je blaži oblik nasilja od spolnog zlostavljanja i silovanja, i seksualno uznemiravanje kažnjava se zatvorskom kaznom; hrvatski kazneni zakon ovako navodi:[1] »Tko spolno uznemirava drugu osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti ili koja je posebno ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta, ovisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.« Po istom zakonu sankcionira se osvetnička pornografija i to zatvorom do jedne godine ako su intimne snimke nastale uz pristanak podijeljene s trećom osobom, a zatvorom do tri godine ako su računalnim mrežama postale dostupne većem broju ljudi.[6]

Zakoni koji se odnose na seksualno uznemiravanje obično ne zabranjuju zadirkivanje, nenamjerne komentare ili manje izolirane incidente pod uvjetom da ne ugrožavaju opći kodeks ponašanja.[nedostaje izvor] Na radnom mjestu uznemiravanje se može smatrati ilegalnim ako je učestalo ili ozbiljno, te tako stvara neprijateljski nastrojeno ili neprijatno radno okruženje, ili ako rezultira nepovoljnim ishodom za karijeru žrtve – degradiranjem na nepovoljnije radno mjesto, suspenzijom ili otkazom.

Seksualno uznemiravanje koje čini poslodavac oblik je nezakonite diskriminacije prilikom zapošljavanja. Za mnoga poduzeća ili organizacije sprječavanje seksualnog uznemiravanja i obrana zaposlenika od optužbi za seksualno uznemiravanje postali su ključni ciljevi donošenja pravnih odluka.

Prema istraživanju Centra za ženske studije iz 2021. godine dvije trećine žena u Hrvatskoj doživjele su spolno uznemiravanje na poslu: neželjene seksualne primjedbe (90 %), sugestivne komentare i šale (65 %), požudno gledanje u dijelove tijela, neželjeno grljenje ili ljubljenje (50 %), pozive seksualne prirode (40 %), primanje neželjenog eksplicitnog sadržaja (15 %) itd. U šezdeset posto slučajeva nasilnik je bila izravno nadređena osoba, a tek je svaka peta žrtva prijavila uznemiravanje.[7] Istraživanje iz 2001. pokazalo je da je svaka šesnaesta studentica bila teže pogođena, na primjer seksualnom ucjenom za ocjenu, a svaka treća doživjela je neki oblik spolnog uznemiravanja.[2] U Europi se 18 % djevojaka i 8 % mladića susrelo s nekim oblikom seksualnog nasilja.[2]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Suvremeno pravno shvaćanje seksualnog uznemiravanja prvi je put razvijeno 1970-ih iako su koncepti povezani s tim postojali u mnogim kulturama.

Naziv »seksualno uznemiravanje«[uredi | uredi kôd]

Premda se pravna aktivistkinja Catharine MacKinnon sa svojom knjigom Seksualno uznemiravanje zaposlenih žena iz 1979. godine ponekad smatra zaslužnom za stvaranje zakona o seksualnom uznemiravanju u Sjedinjenim Američkim Državama, ona nije skovala taj pojam. Izraz se pojavio u tiskanom obliku u časopisu The Globe and Mail objavljenom u Torontu 1972. godine.[8] Rana upotreba tog izraza pojavljuje se u izvješću o diskriminaciji iz 1973. pod nazivom "Saturnovi prstenovi" koje je napisala dr. Mary Rowe.[9] U to je vrijeme Rowe bila kancelarka za žene i rad na Tehnološkom institutu u Massachusettsu (MIT).[10] Zahvaljujući njezinu radu MIT je bila jedna od prvih velikih organizacija u SAD-u koja je razvila posebne postupke usmjerene na zaustavljanje seksualnog uznemiravanja. Rowe tvrdi da se o zlostavljanju žena na radnom mjestu raspravljalo u ženskim grupama u Massachusettsu početkom 1970-ih. Na Sveučilištu Cornell instruktorica Lin Farley otkrila je da su žene u raznim debatnim skupinama više puta navodile slučajeve dobivanja otkaza ili napuštanje posla jer su ih muškarci uznemiravali i zastrašivali.[11] Smislila je pojam "seksualno uznemiravanje" kako bi opisala problem i opširno ga je opisala u svjedočenju 1975. godine pred Povjerenstvom za ljudska prava u New Yorku.[12][13]

U knjizi In Our Time: Memoir of a Revolution (1999.) novinarka Susan Brownmiller tvrdi da su žene u Cornellu postale aktivistkinje nakon što ih je za pomoć zatražila Carmita Dickerson Wood, 44-godišnja samohrana majka koju je uznemiravao član fakulteta na Cornellovu odsjeku za nuklearnu fiziku.[14][15][16]

Jedna od prvih pravnih formulacija koncepta seksualnog uznemiravanja u skladu sa spolnom diskriminacijom i stoga zabranjenim ponašanjem prema stavci VII Zakona o građanskim pravima iz 1964. pojavila se u prekretničkoj knjizi Catharine MacKinnon iz 1979.[17] pod naslovom "Seksualno uznemiravanje zaposlenih žena".[18]

Ključni slučajevi seksualnog uznemiravanja[uredi | uredi kôd]

Seksualno uznemiravanje prvi je put definirano u američkom pravu kao rezultat niza slučajeva u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća. Mnoge od prvih žena koje su vodile takve slučajeve bile su Afroamerikanke, često bivše aktivistkinje za građanska prava koje su primjenjivale načela građanskih prava na spolnu diskriminaciju.[19]

Presudama Williams v. Saxbe (1976.) i Paulette L. Barnes, podnositeljica žalbe, v. Douglas M. Costle, administrator Agencije za zaštitu okoliša (1977.) utvrđeno je da je spolna diskriminacija otpustiti nekoga zbog odbijanja udvaranja nadređene osobe.[20] Otprilike u to isto vrijeme Bundy v. Jackson bio je prvi savezni žalbeni sudski postupak u kojem je utvrđeno da je seksualno uznemiravanje na radnom mjestu diskriminacija pri zapošljavanju.[21] Pet godina poslije Vrhovni sud složio se s tim stajalištem u slučaju Meritor Savings Bank v. Vinson. Drugi pionirski pravni slučaj bio je slučaj Alexander v. Yale, koji je utvrdio da se seksualno uznemiravanje studentica može smatrati spolnom diskriminacijom prema članku IX, pa je stoga nezakonito.

Izraz je bio nepoznat izvan akademskih i pravnih krugova sve do ranih devedesetih godina 20. stoljeća, kada je Anita Hill svjedočila protiv Clarencea Thomasa, kandidata za Vrhovni sud Sjedinjenih Država.[22] Od njezina svjedočenja broj slučajeva seksualnog uznemiravanja prijavljenih u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi povećao se za 58 posto i u stalnom je rastu.[22]

Okolnosti[uredi | uredi kôd]

Seksualno uznemiravanje može se pojaviti u različitim okolnostima i na mjestima kao što su tvornice, škole, fakulteti, kazalište i glazbena industrija.[23][24] Često počinitelj ima ili će uskoro imati moć nad žrtvom i to zbog razlika u društvenim, političkim, obrazovnim ili radnim odnosima, kao i u dobi. Odnosi uznemiravanja određeni su na mnogo načina:

  • Počinitelj može biti bilo tko – klijent, suradnik, roditelj ili zakonski skrbnik, rođak, učitelj ili profesor, učenik, prijatelj ili stranac.
  • Uznemiravanje se može dogoditi na različitim mjestima – u školama,[25] na fakultetima, radnim mjestima, u javnosti i na drugim mjestima.
  • Uznemiravanje se može dogoditi bez obzira na to postoje li svjedoci.
  • Počinitelj može biti potpuno nesvjestan da je njegovo ili njezino ponašanje uvredljivo ili predstavlja seksualno uznemiravanje. Počinitelj može biti potpuno nesvjestan da bi njegovi postupci mogli biti protuzakoniti.[26]
  • Incidenti uznemiravanja mogu se dogoditi u situacijama u kojima ciljana osoba možda nije svjesna ili ne razumije što se događa.
  • Incident se može dogoditi i samo jednom.
  • Uznemiravane osobe mogu patiti od stresa, socijalnog povlačenja, poremećaja spavanja, poteškoća s prehranom i drugih zdravstvenih tegoba.
  • Žrtva i počinitelj mogu biti bilo kojeg spola.
  • Počinitelj ne mora biti suprotnog spola.
  • Incident može nastati iz nesporazuma počinitelja i/ili žrtve. Ti nesporazumi mogu biti razumni ili nerazumni.

U novije vrijeme društvene interakcije, pa stoga i seksualno uznemiravanje, sve se češće odvijaju na internetu, na primjer u videoigrama, na forumima ili u sobama za chat. Prema statističkim podacima PEW-a o internetskom uznemiravanju iz 2014. dvadeset i pet posto žena i trinaest posto muškaraca u dobi od 18 do 24 godine doživjelo je seksualno uznemiravanje na internetu.[27]

Na radnom mjestu[uredi | uredi kôd]

Povjerenstvo Sjedinjenih Američkih Država za jednake mogućnosti pri zapošljavanju (EEOC) definira seksualno uznemiravanje na radnom mjestu kao "neželjeno seksualno udvaranje, zahtjeve za seksualnim uslugama i drugo verbalno ili fizičko ponašanje seksualne prirode… kada to ponašanje izričito ili implicitno utječe na zapošljavanje pojedinca, nerazumno ometa radni učinak pojedinca ili stvara zastrašujuće, neprijateljsko ili uvredljivo radno okruženje” (EEOC).[28] "Dotično ponašanje mora biti nepoželjno u smislu da ga zaposlenik nije niti tražio niti poticao te u smislu da zaposlenik ponašanje smatra nepoželjnim ili uvredljivim."[29] "Posebno kada navodni uznemirivač može imati neki razlog da vjeruje da će udvaranje biti dobrodošlo (npr. prethodni sporazumni spolni odnos), važno je da žrtva priopći da je ponašanje nepoželjno."[29]

Statistika pokazuje da su na radnom mjestu u Sjedinjenim Američkim Državama 79 % žrtava seksualnog uznemiravanja žene, a 21 % muškarci. Od tog broja 51 % tih osoba uznemiravala je nadređena osoba. Iako se seksualno uznemiravanje ne događa u svim profesijama, sektori kao što su poduzetništvo, trgovina, bankarstvo i financije najveće su industrije u kojima dolazi do seksualnog uznemiravanja. Dvanaest posto žrtava dobilo je prijetnje otkazom ako nisu udovoljile zahtjevu svojih uznemirivača. 

U Europi, prema procjenama Europskog ženskog lobija, neželjeno seksualno ponašanje i uznemiravanje na radnom mjestu doživjelo je 40 do 50 % žena. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Ženska sekcija Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) 2005. godine objavile su 2005. godine da se u Hrvatskoj radi o 38% žena.[2]

U vojsci[uredi | uredi kôd]

Studije seksualnog uznemiravanja pokazale su da je ta pojava znatno češća u vojsci nego u civilnom okruženju. Tijekom 2018. napadnuto je otprilike 20 500 ljudi u oružanim snagama SAD-a (oko 13 000 žena i 7500 muškaraca) u odnosu na 14 900 napadnutih 2016.[30] Kanadska studija pokazala je da su ključni čimbenici rizika povezani s vojnim okruženjima mlada dob vojnog osoblja, "izolirana i integrirana" priroda smještaja, manjinski status žena i nerazmjeran broj muškaraca na visokim položajima. Smatra se da tradicionalne muške vrijednosti i ponašanja koja su nagrađena i ojačana u vojnim okvirima također igraju značajnu ulogu, kao i isticanje konformizma i poslušnosti.[31][32][33][34]

Iako je i dio muškog vojnog osoblja seksualno uznemiravan, znatno je vjerojatnije da će biti pogođene žene.[35][36] Američka, britanska i francuska istraživanja pokazuju da se mlađe žene i žene koje su se pridružile vojsci u mlađoj dobi suočavaju s većim rizikom od seksualnog uznemiravanja.[37] Djeca regruti (mlađi od 18 godina) i kadeti također se suočavaju s povećanim rizikom. Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu od 2012. je zabilježeno na stotine pritužbi na seksualno zlostavljanje kadeta.[38][39][40]

Ratni zarobljenici u posebno su visokom riziku da dožive seksualno uznemiravanje ili napad. Tijekom rata u Iraku osoblje američke vojske i Središnje obavještajne agencije SAD -a počinilo je niz prekršaja ljudskih prava nad zatočenicima u zatvoru Abu Ghraib[41] kao što su silovanje, sodomija i drugi oblici seksualnog nasilja.[42][43][44] Iako je općenito prepoznat rizik od seksualnog nedoličnog ponašanja u oružanim snagama, istraživanja u Australiji, Kanadi, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u pokazuju da osoblje nerado prijavljuje incidente, obično iz straha od odmazde.[45][46][47][48][49][50][51] Za žene žrtve seksualnog uznemiravanja veća je vjerojatnost da će poslije patiti od mentalne bolesti povezane sa stresom nego druge žene.[52] Istraživanje u SAD-u pokazalo je da je vjerojatnost od pojave posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a) nakon sudjelovanja u vojnim operacijama veća za devet puta u slučajevima kad je seksualno zlostavljanje ženskog vojnog osoblja psihički traumatično iskustvo.[53]

Tipovi zlostavljača[uredi | uredi kôd]

Jedna od poteškoća u razumijevanju seksualnog uznemiravanja jest ta što uključuje niz različitih ponašanja. U većini slučajeva (iako ne u svim slučajevima) žrtvi je teško opisati što je doživjela. To može biti povezano s poteškoćama u definiranju situacije ili sa stresom i poniženjem koje je žrtva doživjela. Štoviše, ponašanje i motivi razlikuju se u pojedinim slučajevima.[54]

Autorica Martha Langelan opisuje četiri različita tipa zlostavljača.[55]

  • Predatorski uznemirivač: osoba koja doživljava seksualno uzbuđenje ponižavanjem drugih. Taj se uznemirivač može koristiti seksualnim iznuđivanjem, a često i uznemiravati samo kako bi vidio kako reagiraju žrtve. One koje se ne opiru mogu čak postati i žrtve silovanja.
  • Dominantni uznemirivač: najčešći tip uznemirivača koji se koristi uznemirujućim ponašanjem da bi pojačao ego.
  • Strateški ili teritorijalni nasilnici: osobe koje nastoje zadržati privilegije na poslovima ili fizičkim lokacijama. Primjer toga jest muško uznemiravanje zaposlenice u pretežito muškom zanimanju.
  • Ulični uznemirivač: osobe koje seksualno uznemiruju druge osobe na javnom mjestu. U ulično uznemiravanje ubraja se verbalno i neverbalno seksualno agresivno ponašanje, opaske koje su često seksualne prirode i odnose se na fizički izgled ili prisutnost osobe u javnosti.[56]

Prevencija[uredi | uredi kôd]

Seksualno uznemiravanje i napad mogu spriječiti obrazovni programi u srednjoj školi,[57] na fakultetu[58][59] i na radnom mjestu.[60] Mnoga studentska bratstva i sestrinska društva u Sjedinjenim Američkim Državama poduzimaju preventivne mjere protiv zlostavljanja i zlostavljačkih aktivnosti tijekom davanja zakletve sudionika (što često može podrazumijevati seksualno uznemiravanje). Mnoge organizacije i sveučilišta diljem te države provode politike protiv zlostavljanja koje izričito priznaju različite činove i primjere zlostavljanja te nude preventivne mjere za takve situacije.[61] 

Programi obuke protiv seksualnog uznemiravanja nisu se pokazali pretežno učinkovitima i "neka istraživanja sugeriraju da bi edukacija mogla imati negativan učinak, jačajući rodne stereotipe koji žene stavljaju u nepovoljan položaj".[62]

Korištenje audiozapisa i videozapisa može biti od koristi u sprječavanju seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu.[63] Aplikacije za snimanje zvuka dostupne su na pametnim telefonima, a mogu se, primjerice, rabiti za vrijeme razgovora za posao.

Posljedice na žrtvu[uredi | uredi kôd]

Učinci seksualnog uznemiravanja mogu biti različiti. U istraživanju koje je provela Agencija za temeljna prava Europske unije 17 335 žena žrtvi seksualnog napada zamoljeno je da navedu kako su se osjećale nakon najozbiljnijeg incidenta seksualnog napada s kojim su se susrele od svoje 15. godine. Ljutnja, uznemiravanje i osjećaj sramote bili su najčešći emocionalni odgovori, pri čemu je 45 % žena osjećalo ljutnju, 41 % uznemirenost i 36 % osjećaj sramote. Nadalje, gotovo svaka treća žena (29 %) koja je doživjela seksualno uznemiravanje rekla je da se nakon najtežeg incidenta osjećala uplašeno, dok je jedna od pet (20 %) žrtava rekla da je osjećala sram zbog onoga što se dogodilo.[64] U drugim situacijama uznemiravanje može dovesti do privremenog ili dugotrajnog stresa ili depresije, ovisno o žrtvinim psihološkim sposobnostima da se nosi s tim, o vrsti uznemiravanja i o društvenoj potpori ili njezinu nedostatku. Harnois i Bastos (2018.) dokazali su povezanost percepcije žena o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu i fizičkog zdravlja koje su same prijavile.[65] Psiholozi i socijalni radnici izvještavaju da ozbiljno ili kronično seksualno uznemiravanje može imati iste psihološke učinke kao silovanje ili seksualni napad. Primjerice, godine 1995. Judith Coflin počinila je samoubojstvo nakon što su je šefovi i suradnici kronično seksualno uznemiravali. Njezinoj je obitelji kasnije dosuđeno šest milijuna dolara kaznene i kompenzacijske odštete. Žrtve koje se odupiru uznemiravanju također mogu doživjeti različite oblike odmazde kao što su izolacija i nasilje.

Kao opći društveni i gospodarski učinak seksualno uznemiravanje svake godine lišava žene aktivnog društvenog i ekonomskog sudjelovanja i stoji na stotine milijuna dolara zbog izgubljenih obrazovnih i profesionalnih mogućnosti većinom djevojčica i žena.

Suočavanje[uredi | uredi kôd]

Seksualno uznemiravanje po definiciji je neželjeno i ne tolerira se. Međutim, postoje načini da povrijeđeni i ozlijeđeni ljudi prevladaju nastalu psihološku bol, ostanu u društvu ili se vrate u njega, vrate zdrave osjećaje u osobnim odnosima nakon preboljele vanjske traume, ponovo postanu društveno prihvaćeni i vrate sposobnost koncentracije i vlastitu produktivnost u obrazovnom i radnom okruženju. To uključuje upravljanje stresom i terapiju, kognitivno-bihevioralnu terapiju,[66] podršku prijatelja i obitelji te promicanje te problematike u društvu.[67][68]

Preporučuje se hitno psihološko i pravno savjetovanje jer samostalno liječenje možda neće riješiti stres ili ukloniti traumu, a samo prijavljivanje vlastima možda neće imati željeni učinak. Žrtvina prijava ponekad se zanemari ili nedovoljno istraži, a može i pogoršati stanje i položaj žrtve.

Studijom iz 1991. koju je proveo K. R. Yount utvrđene su tri dominantne strategije za suzbijanje seksualnog uznemiravanja na poslu na uzorku žena zaposlenih u rudarstvu: "dama", "flert" i "tomboy". "Dame" su tipično starije radnice koje su se nastojale držati podalje od muškaraca, izbjegavale su vulgarnosti i seksualna ponašanja. Također su nastojale svojim izgledom i manirama naglasiti da su dame. Posljedice za "dame" bile su da su najmanje bile mete nabacivanja, zadirkivanja i seksualnog uznemiravanja, ali su dobivale i najmanje prestižne i najniže plaćene poslove. "Flert" su najčešće bile mlađe slobodne žene. Služile su se ovim obrambenim mehanizmom: pretvarale su se da im laska kad su bile metom seksualnih komentara. Slijedom toga percipirane su kao "utjelovljenje ženskog stereotipa bez potencijala i dobile su najmanje mogućnosti za razvoj radnih vještina i za uspostavljanje društvenog i osobnog identiteta kao rudarice."[69] "Tomboys" su općenito bile slobodne žene, ali bile su starije od "flert" žena. Pokušale su se odvojiti od ženskog stereotipa te se usredotočile na svoj status rudarica i pokušale izgraditi "debelu kožu". Na uznemiravanje su odgovorile humorom, povratnim dobacivanjima, vlastitim seksualnim komentarima ili uzajamnošću. Zbog toga su na njih često gledali kao na kurve ili seksualno promiskuitetne te kao na žene koje su prekršile spolne standarde. Zbog toga su neki muškarci bili izloženi pojačanom i povećanom uznemiravanju. Nije bilo jasno je li strategija tomboya rezultirala boljim ili lošijim poslovima.

Nalazi te studije mogu se primijeniti na druga radna okruženja, primjerice na tvornice, restorane, urede i sveučilišta. Studija zaključuje da pojedinačne strategije za suočavanje sa seksualnim uznemiravanjem vjerojatno neće biti učinkovite i mogu imati neočekivane negativne posljedice na radnom mjestu, pa čak mogu dovesti do povećanog seksualnog uznemiravanja. Čini se da su žene koje se pokušavaju same nositi sa seksualnim uznemiravanjem, bez obzira na to što rade, u situaciji u kojoj nema pobjede. Primjerice, nakon što je u Japanu uveden uređaj protiv dodirivanja koji omogućuje žrtvama da označe svoje napadače nevidljivom tintom, neki su stručnjaci tvrdili da je pogrešno stavljati takav teret na žrtvu.[70]

Uobičajeni učinci na žrtve[uredi | uredi kôd]

Uobičajeni psihološki, akademski, profesionalni, financijski i društveni učinci seksualnog uznemiravanja i odmazde:

  • Postati javno seksualiziran (tj. grupe ljudi "procjenjuju" žrtvu kako bi ustanovili vrijedi li on ili ona "seksualne pozornosti" ili rizika karijere uznemirivača)
  • Biti objektiviziran i ponižen ispitivanjem i ogovaranjem
  • Smanjeni radni ili školski uspjeh kao posljedica stresnih uvjeta; povećan izostanak s posla u strahu od ponavljanja uznemiravanja
  • Blaćenje karaktera i ugleda
  • Učinci na seksualni život i odnose; mogu izazvati veliki stres u vezi s intimnim odnosima s partnerom, što ponekad rezultira razvodom
  • Otpuštanje i odbijanje mogućnosti zaposlenja mogu dovesti do gubitka posla ili karijere i gubitka prihoda
  • Stavljanje osobnog života na uvid javnosti; žrtva postaje "optužena", a njezina odjeća, način života i privatni život često će biti izloženi napadu
  • Biti primoran napustiti tečajeve, promijeniti akademske planove ili napustiti školu (gubitak školarine) u strahu od ponavljanja uznemiravanja ili zbog stresa
  • Biti primoran preseliti se u drugi grad, na drugi posao ili u drugu školu
  • Gubitak referenci/preporuka
  • Gubitak povjerenja u okruženja slična onom u kojem se zlostavljanje dogodilo
  • Gubitak povjerenja u vrstu ljudi koji zauzimaju slične položaje kao i uznemirivač ili njegovi kolege, posebno u slučaju da nemaju podršku, poteškoće ili stres u odnosima s vršnjacima ili odnosima s kolegama
  • Psihološki stres i narušavanje zdravlja
  • Slabljenje mreže podrške ili udaljenost od stručnih ili akademskih krugova (prijatelji, kolege ili obitelj mogu se distancirati od žrtve ili je potpuno izbjegavati)

Neki od psiholoških i zdravstvenih učinaka koji se mogu pojaviti kod nekoga tko je seksualno uznemiren kao posljedica stresa i poniženja jesu depresija, anksioznost, napadaji panike, nesanica, noćne more, osjećaj sramote, osjećaj krivnje, poteškoće s koncentracijom,; glavobolja, umor, gubitak motivacije, želučani problemi, poremećaji prehrane (poput gubitka ili povećanja tjelesne težine), alkoholizam, osjećaj izdaje, povrijeđenost, ljutnja, nasilje prema počinitelju, bespomoćnost ili gubitak kontrole, povišen krvni tlak, gubitak samopouzdanja, povlačenje u sebe, izolacija, opći gubitak povjerenja u ljude, traumatski stres, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), složeni posttraumatski stresni poremećaj, suicidalne misli ili pokušaji samoubojstva i samoubojstvo.[71][72]

Osveta nakon žalbe[uredi | uredi kôd]

Osveta protiv žrtve koja je prijavila seksualno uznemiravanje vrlo je česta pojava. Žrtve koje prijavljuju seksualno uznemiravanje često se etiketiraju problematičnima i osobama koje traže pozornost. Slično kao i u slučajevima silovanja ili seksualnog napada žrtva često postaje optuženik, a njezin izgled, privatni život i karakter često se pomno istražuju i napadaju.[73] Žrtve riskiraju neprijateljstvo i izolaciju od kolega, šefova, učitelja, kolega učenika, pa čak i prijatelja. Mogu postati metom mobbinga ili relacijske agresije.[74]

Žene nisu nužno empatične prema podnositeljicama pritužbi koje su bile seksualno uznemiravane. Ako je uznemirivač bio muškarac, internalizirani seksizam (ili ljubomora zbog seksualne pozornosti prema žrtvi) može potaknuti neke žene da reagiraju s podjednakim neprijateljstvom prema podnositeljici pritužbe kao i neki muški kolege. Strah od bivanja metom, uznemiravanja ili odmazde također mogu uzrokovati neprijateljsko ponašanje nekih žena.[75] Primjerice, kada je Lois Jenson podnijela tužbu protiv Eveleth Taconite Co., žene su je izbjegavale i na poslu i u zajednici, a mnoge od tih žena poslije su se pridružile njezinoj tužbi. Žene čak mogu projicirati neprijateljstvo na žrtvu kako bi se povezale sa svojim muškim kolegama i izgradile povjerenje.

Odmazda se događa kada je žrtva seksualnog uznemiravanja pretrpjela negativnu radnju kao posljedicu uznemiravanja. Primjerice, podnositelj pritužbe počne dobivati loše ocjene, sabotirani su mu projekti, uskraćuje mu se posao ili akademske mogućnosti, skraćuje mu se radno vrijeme ili trpi druge radnje koje umanjuju produktivnost žrtve ili sposobnost napredovanja na poslu ili školi. Ponekad se događa da je žrtva suspendirana s posla nakon što je prijavila seksualno uznemiravanje ili je zatraženo od nje da podnese ostavku. Odmazda može čak uključivati daljnje seksualno uznemiravanje, kao i uhođenje i cyberstalking.[76] Štoviše, školski profesor ili poslodavac optužen za seksualno uznemiravanje ili uznemirivačev kolega može se okoristiti svojom moći tako da se žrtva više nikada ne zaposli (stavi na crnu listu) odnosno ne primi u drugu školu.

O ženama koje su joj se obratile kako bi podijelile vlastito iskustvo seksualnog uznemiravanja koje su pretrpjele od svojih učitelja feministička spisateljica Naomi Wolf 2004. je napisala:[77]

Sramim se onoga što im govorim: da bi doista trebale razmisliti o pokretanju tužbe jer će se vjerojatno obistiniti ono čega se boje. Ni jedna od žena s kojima sam razgovarala nije imala gori ishod od tišine. Sjećam se da je jedna bila izbačena iz škole zbog pritiska vršnjaka. Mnoge su se suočile s birokratskim blokiranjem. Neke su žene rekle da su preko noći izgubile akademski status zlatnih djevojaka; potpore su presušile, pisma preporuka više nisu stizala. Obično su ključni donositelji odluka na fakultetu ili sveučilištu, osobito ako se radilo o privatnom sveučilištu, udružili snage kako bi zapravo u dosluhu s optuženim članom fakulteta ne nužno štitili njega, nego ugled sveučilišta i sprječavali objavu informacija koje bi mogle zaštititi druge žene. Činilo se da cilj nije osigurati uravnoteženu diskusiju, nego kontrolirati štetu.

Druga žena koju je intervjuirala sociologinja Helen Watson rekla je: "Suočiti se sa zločinom i suočiti se s njim u javnosti vjerojatno je gore od patnje u tišini. Otkrila sam da je to puno gore od samog uznemiravanja."[78]

Backlash stress[uredi | uredi kôd]

Backlash stress oblik je stresa koji proizlazi iz nesigurnosti u vezi s promjenom normi za interakciju sa ženama na radnom mjestu.[79] Takav stres sad mnoge radnike odvraća od prijateljevanja s kolegicama ili pružanja bilo kakve pomoći kao što je držanje vrata otvorenim. Zbog toga su žene hendikepirane nedostatkom potrebnog umrežavanja i mentorstva.[80][81]

Politike i postupci u organizacijama[uredi | uredi kôd]

Većina tvrtki ima razvijenu internu politiku protiv seksualnog uznemiravanja, no te politike nisu osmišljene radi "reguliranja romantike", što bi bilo u suprotnosti s ljudskim porivima.

Kada poduzeća ili javne ustanove ne poduzmu odgovarajuće mjere istrage te ne pokrenu psihološko savjetovanje i usmjeravanje, to često dovodi do:

  • smanjene produktivnosti i povećanog sukobljavanja među kolegama
  • smanjenog zadovoljstva poslom ili studijem
  • gubitka učenika i osoblja. Gubitak učenika koji napuštaju školu i ostavke osoblja radi izbjegavanja uznemiravanja. Ostavke i otpuštanja navodnih zlostavljača.
  • smanjene produktivnosti i povećanog izostanka s posla osoblja ili učenika koji su doživjeli uznemiravanje
  • smanjenja uspjeha u postizanju akademskih i financijskih ciljeva
  • povećanih troškova zdravstvene zaštite i naknade za vrijeme bolovanja zbog zdravstvenih posljedica uznemiravanja ili odmazde
  • uvjerenja da je uznemiravanje dopušteno, što može narušiti etičke standarde i disciplinu u organizaciji općenito jer zaposlenici ili studenti gube poštovanje i povjerenje u kolege koji se u to upuštaju ili ignoriraju taj problem
  • Ako se problem zanemari ili se ne sanira na odgovarajući način, imidž tvrtke ili škole može biti narušen
  • U slučaju da se problem zanemaruje ili se s njim ne postupa na odgovarajući način (npr. davanje otkaza žrtvi) i ako se žrtva odluči na sudski postupak, poduzeće ili ustanova suočit će se s višestruko većim odvjetničkim i sudskim troškovima.[82][83][84][85][86]

Studije pokazuju da su ugođaj (tolerancija, politika, postupci itd.) i okruženje na radnom mjestu ključni za razumijevanje uvjeta u kojima će se vjerojatno pojaviti seksualno uznemiravanje i načina na koji će utjecati na žrtve (međutim, nedostaju istraživanja o specifičnim politikama i postupcima te strategije osvještavanja). Drugi element koji povećava rizik od seksualnog uznemiravanja jest rodni kontekst posla, primjerice mali broj žena u odnosu na broj muškaraca u bliskom radnom okruženju ili radnom mjestu koje se smatra netipičnim za žene.[87]

Prema mišljenju dr. Orit Kamir najučinkovitiji način za izbjegavanje spolnog uznemiravanja na radnom mjestu kojim se također može utjecati na stanje svijesti javnosti jest da poslodavac usvoji jasnu politiku koja zabranjuje spolno uznemiravanje i da to svojim zaposlenicima izričito napomene. Kamir tvrdi da se mnoge žene radije žale i rješavaju stvar unutar kruga poduzeća i izbjegavaju "iznošenje prljavog rublja" sudskom tužbom jer ne žele da ih kolege, nadređeni i poslodavci dožive kao izdajicu.[88][89][90]

Umjesto da se obrati policiji, većina ljudi preferira pragmatično rješenje koje bi zaustavilo uznemiravanje i spriječilo budući kontakt s uznemirivačem.

Evolucija prava u različitim jurisdikcijama[uredi | uredi kôd]

Seksualno uznemiravanje može uključivati niz radnji, od blagih prijestupa do seksualnog zlostavljanja ili seksualnog napada. Seksualno uznemiravanje oblik je nezakonite diskriminacije pri zapošljavanju u mnogim zemljama te oblik zlostavljanja (seksualnog i psihičkog zlostavljanja) i zastrašivanja.

Deklaracija UN-a o sprječavanju nasilja nad ženama klasificira nasilje nad ženama u tri kategorije: ono koje se događa u obitelji, ono koje se događa unutar šire zajednice i ono koje je počinila ili odobrila država. Izraz seksualno uznemiravanje koristi se za definiranje nasilja kao "Fizičko, seksualno i psihičko nasilje koje se događa unutar neke zajednice, uključujući silovanje, seksualno zlostavljanje, seksualno uznemiravanje i zastrašivanje na poslu, u obrazovnim ustanovama i drugdje, trgovina ženama i prisilna prostitucija."[91]

Opća preporuka Ujedinjenih naroda uz Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena definira seksualno uznemiravanje žena kao:

Neželjeno ponašanje seksualne prirode kao što su neželjeni fizički kontakt ili seksualna ponuda, seksualno konotirane primjedbe, prikazivanje pornografije ili seksualni zahtjevi, bilo riječima ili djelima. Takvo ponašanje može biti ponižavajuće i može predstavljati zdravstveni i sigurnosni problem te je diskriminatorno kad žena ima razumnu osnovu za vjerovanje da bi joj prigovor nanio štetu u vezi s njezinim zaposlenjem, uključujući očuvanje radnog mjesta ili napredovanje, odnosno stvorio neprijateljsko radno okruženje.

Premda većinom muškarci seksualno uznemiravaju žene, mnogi zakoni u različitim zemljama koji zabranjuju seksualno uznemiravanje tvrde da i muškarci i žene mogu biti uznemirivači ili žrtve seksualnog uznemiravanja. Međutim, većinu tužbi seksualnog uznemiravanja podižu žene.[92] Definicija seksualnog uznemiravanja i njegovo sprječavanje regulirani su direktivom Europske unije. U svibnju 2002. Europsko vijeće i Europski parlament izmijenili su Direktivu Vijeća 76/207/EEZ iz 1976. godine o jednakom ponašanju prema muškarcima i ženama pri zapošljavanju, osposobljavanju i napredovanju kako bi zabranili seksualno uznemiravanje na radnom mjestu i nazvali ga oblikom spolne diskriminacije i povredom dostojanstva. Uznemiravanje i seksualno uznemiravanje prema Direktivi 2002/73/EZ od 23. rujna 2002. smatraju se diskriminacijom na temelju spola i stoga su zabranjeni. Direktiva je zahtijevala od svih država članica Europske unije da donesu zakone o seksualnom uznemiravanju ili izmijene postojeće zakone do listopada 2005. kako bi bile u skladu s Direktivom.[93] Definicija Direktive,

Spolno uznemiravanje: pojava bilo kojeg oblika neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja seksualne prirode, sa svrhom ili učinkom povrede dostojanstva osobe, osobito ako za posljedicu ima stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

unesena je u Kazneni zakon kao i u Zakon o ravnopravnosti spolova Republike Hrvatske.[1][94]

Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) također se bavi pitanjem seksualnog uznemiravanja i u 40. članku navodi sličnu definiciju.[95]

Povjerenstvo Sjedinjenih Američkih Država za jednake mogućnosti zapošljavanja (EEOC) navodi: "Protuzakonito je uznemiravati osobu (podnositelja zahtjeva ili zaposlenika) zbog spola te osobe."

U Indiji je slučaj Vishakha i drugih protiv države Radžastan 1997. bio ključan u proglašavanju seksualnog uznemiravanja nezakonitim.[96] U Izraelu je Zakon o jednakim mogućnostima zapošljavanja iz 1988.definirao kao kazneno djelo osvetu poslodavca prema zaposleniku koji je odbio seksualnu ponudu, ali je tek 1998. izraelski Zakon o seksualnom uznemiravanju takvo ponašanje proglasio nezakonitim.[97]

Kina je 2005. donijela nove odredbe u Zakon o zaštiti prava žena koje uključuju spolno uznemiravanje.[98] Godine 2006. stupio je na snagu "Šangajski dodatak" koji pomaže u daljnjem definiranju seksualnog uznemiravanja u Kini.[99]

Seksualno uznemiravanje prvi je put jasno kriminalizirano u modernoj egipatskoj povijesti u lipnju 2014.[100]

Po podacima do 2016. seksualno uznemiravanje nije kažnjivo u Kuvajtu[101] i Džibutiju.

Kritike[uredi | uredi kôd]

Iako se izraz "seksualno uznemiravanje" uglavnom odnosi na izričito štetno i moralno iskvareno ponašanje, može se shvatiti i u širem smislu i tako izazvati polemike, pa tako i nesporazume. U Sjedinjenim Državama zakon o seksualnom zlostavljanju kritizirale su osobe kao što su odvjetnik Alan Dershowitz te teoretičar prava i libertarijanac Eugene Volokh jer smatraju da ograničava pravo na slobodu govora.[102]

Jana Rave, profesorica organizacijskih studija na Queen's School of Businessu, kritizirala je politiku seksualnog uznemiravanja u Ottawa Business Journalu jer je smatrala da pomaže održati zastarjele stereotipe o ženama kao "slabašnim, neseksualnim bićima" kojima je potrebna posebna zaštita i da istovremeno žalbe smanjuju prihod tvrtki.[84] Camille Paglia tvrdi da se djevojke naposljetku mogu ponašati tako da lakše postanu žrtve seksualnog uznemiravanja, primjerice pristojnošću. U intervjuu s Playboyem izjavila je: "Imajte na umu do koje točke vaša pristojnost može natjerati ljude oko vas da vam počnu upućivati opscene ili pornografske komentare – katkad da bi prkosili vašoj pristojnosti. Što se više rumenite, ljudi to više žele činiti."[103]

Drugi kritičari smatraju da je seksualno uznemiravanje veoma ozbiljan problem, ali da se sadašnji stavovi previše usredotočuju na samu seksualnost umjesto na vrstu ponašanja koja onemogućava uspješan zajednički rad ženama ili muškarcima. Viki Shultz, profesorica prava na Sveučilištu u Yaleu, izjavila je: "Mnogi najučestaliji oblici uznemiravanja osmišljeni su kako bi poslovi, poglavito vrste poslova određene visokim primanjima, ostali temelji muške kompetencije i autoriteta."[104] Feministica Jane Gallop smatra da je takav razvoj definicije seksualnog uznemiravanja proizvod "raskola" između onoga što naziva "feministicama moći" koje podržavaju pozitivna stajališta o seksu (poput nje same) i onoga što naziva "feministicama žrtava" koje to ne čine. Tvrdi da je taj raskol pomogao dovesti do perverzije definicije seksualnog uznemiravanja koja se nekoć temeljila na seksizmu, no naposljetku se počela odnositi na bilo čemu što je seksualne prirode.[105]

Također među nekima postoji bojazan da politiku seksualnog uznemiravanja mogu zloupotrijebiti individualne osobe, poslodavci i administratori služeći se lažnim ili neozbiljnim optužbama da bi izbacili zaposlenike koje žele eliminirati iz drugih razloga. Ti zaposlenici u Sjedinjenim Državama često nemaju pravo na odštetu zbog zakona koji u većini saveznih država omogućuje poslodavcu da otpusti zaposlenika iz bilo kojeg razloga i bez prethodnog upozorenja.[106]

O'Donohue i Bowers naveli su 14 mogućih razloga za lažne optužbe za seksualno uznemiravanje: "laganje, granični poremećaj ličnosti, histrionski poremećaj ličnosti, psihoza, predrasude o rodu i spolu, zloupotreba opijata, demencija, lažna sjećanja, lažne interpretacije, nepristrani intervjui, sociopatija, ostali poremećaji ličnosti koji nisu podrobnije određeni."[107]

Također se raspravlja o tome jesu li neki od nedavnih trendova koji potiču nošenje oskudnije odjeće i slobodnije ponašanje stvorili okruženje koje je općenito seksualiziranije i u kojem se određeni oblici komunikacije, koji su samo odraz veće seksualiziranosti općenitih okruženja, nepravedno nazivaju uznemiravanjem.[108]

Vode se mnoge rasprave o tome kako bi se organizacije trebale odnositi prema seksualnom uznemiravanju. Neki promatrači smatraju da se za te organizacije treba uspostaviti standard nulte tolerancije "Moram prijaviti, moram istražiti, moram kazniti". Ostali smatraju da bi osobe koje se osjećaju uznemireno u većem broju okolnosti trebale imati pristup raznim mogućim rješenjima problema.[89][90][109]

Zakoni o seksualnom uznemiravanju mogu se također nepravedno iskoristiti. U jednom su istraživanju nezatražene seksualne ponude smatrane više uznemirujućima i neugodnima kad ih je davao neprivlačan kolega suprotnog spola nego kad ih je davao privlačan kolega suprotnog spola.[110]

U medijima i književnosti[uredi | uredi kôd]

  • 678, film koji se usredotočuje na seksualno uznemiravanje žena u Egiptu.
  • Balada o maloj Jo, film utemeljen na istinitoj priči o ženi koja živi na Divljem zapadu i koja se prerušava u muškarca kako bi se zaštitila od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja žena koje je prečesto u tom okruženju.
  • Bombshell, film iz 2019. temeljen na izvještajima žena u Fox Newsu koje su namjeravale razotkriti izvršnog direktora Rogera Ailesa za seksualno uznemiravanje.
  • Disclosure, film u kojem glume Michael Douglas i Demi Moore u kojem muškarca seksualno uznemirava njegova nadređena žena, koja pokušava iskoristiti situaciju da mu uništi karijeru tvrdeći da je on seksualni uznemirivač.
  • Sramota, roman o južnoafričkom profesoru književnosti čija je karijera uništena nakon što je imao fizički odnos sa studenticom.
  • Hostile Advances: The Kerry Ellison Story, televizijski film o Ellisonu v. Brady, slučaj koji je postavio presedan o "razumnoj ženi".
  • U društvu muškaraca, film o dvojici muških kolega koji, ljuti na žene, kuju zavjeru i zlonamjerno se igraju emocijama gluhog podređenog zaposlenika koji radi u istoj tvrtki.
  • Les Misérables, mjuzikl prema romanu Viktora Huga. Lik Fantine otpušten je s posla nakon što je odbila imati spolni odnos sa svojim nadređenim.
  • Sestre Magdalene, film temeljen na istinitim pričama o mladim ženama koje su zatočene zbog "sramoćenja svojih obitelji" silovanjem, seksualnim zlostavljanjem, flertovanjem ili jednostavno ljepotom, a potom su ih časne sestre i svećenici seksualno uznemiravali i zlostavljali u azilima Magdalene u Irskoj.
  • Devet do pet, komedija u kojoj igraju Jane Fonda, Lily Tomlin i Dolly Parton; prati tri žene koje njihov šef neprestano maltretira i seksualno uznemirava.
  • North Country, film iz 2005. godine koji prikazuje izmišljeni prikaz Jensona v. Eveleth Taconite Co., prve tužbe protiv seksualnog uznemiravanja u SAD -u.
  • Oleanna, američka predstava Davida Mameta, a poslije film u kojem glumi William H. Macy. Profesoricu s fakulteta student optužuje za seksualno uznemiravanje. Film se bavi moralnim kontroverzama jer nikada ne postaje jasno koji je lik žrtva.
  • Pretty Persuasion, film u kojem glume Evan Rachel Wood i James Woods u kojem se učenici osvećuju razvratnom i fanatičnom učitelju. Satiričan film o seksualnom uznemiravanju i diskriminaciji u školama te stavovima prema ženama u medijima i društvu.
  • Ratna zona, dokumentarni film o uličnom uznemiravanju.
  • Hunters Moon, roman Karen Robards, bavi se ženskim iskustvom seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu.
  • U pilot-epizodi američke humoristične serije Ally McBeal Ally napušta posao u svojoj prvoj tvrtki zbog neželjene pozornosti i pipkanja muškog suradnika.
  • Mjuzikl iz 1961. Kako uspjeti u poslu, a da se zapravo ne trudite bavi se temama sporazumne uredske romanse i neželjenog seksualnog uznemiravanja; jedan je muškarac otpušten jer se nabacivao pogrešnoj ženi, a drugi muškarac upozoren je pjesmom pod nazivom Tajnica nije igračka.
  • Foxova glazbeno-dramska emisija Glee bavi se pitanjima seksualnog uznemiravanja u epizodama "The Power of Madonna", "Never Been Kissed" i "The First Time".
  • Zapovjednik Jeffrey Gordon, vojni glasnogovornik u Guantanamu, požalio se da ga je novinar seksualno uznemiravao.
  • AMC-ova dramska emisija Mad Men, smještena u šezdesete godine prošlog stoljeća, istražuje u kojoj je mjeri seksualno uznemiravanje bilo prisutno u društvu u to vrijeme.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b c Kazneni zakon. zakon.hr. Članak 156. Spolno uznemiravanje. Pristupljeno 27. listopada 2021.
  2. ↑ a b c d Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja. narodne-novine.nn.hr. Pristupljeno 27. listopada 2021.
  3. ↑ Direktiva 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća. 26. srpnja 2006. Pristupljeno 27. listopada 2021.
  4. ↑ a b Spolno uznemiravanje i zlostavljanje. medicina.hr. 18. lipnja 2004. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. lipnja 2004. Pristupljeno 27. listopada 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  5. ↑ Paludi, Michele A.; Barickman, Richard B. 1991. Definitions and incidence of academic and workplace sexual harassment. Academic and workplace sexual harassment: a resource manual. SUNY Press. Albany, NY. str. 2–5. ISBN 9780791408308
  6. ↑ Matijević, Božena. 1. srpnja 2021. Zloupotreba snimke spolno eksplicitnog sadržaja postaje novo kazneno djelo. Večernji list. Pristupljeno 28. listopada 2021.
  7. ↑ Zebić, Enis. 10. svibnja 2021. Preko dvije trećine žena u Hrvatskoj spolno uznemiravano na poslu. Radio Slobodna Evropa. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. svibnja 2021. Pristupljeno 28. listopada 2021.
  8. ↑ Hugh Gardner, "..and every prisoner an unprintable word," The Globe and Mail, 18 March 1972, p. 35. Source: ProQuest Historical Newspapers digital archive.
  9. ↑ Kamberi, Ferdi; Gollopeni, Besim. 1. prosinca 2015. The Phenomenon of Sexual Harassment at the Workplace in Republic of Kosovo. International Review of Social Sciences. 3: 13. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2018. Pristupljeno 12. travnja 2018.
  10. ↑ Rowe, Mary, "Saturn's Rings," a study of the minutiae of sexism which maintain discrimination and inhibit affirmative action results in corporations and non-profit institutions; published in Graduate and Professional Education of Women, American Association of University Women, 1974, pp. 1–9. "Saturn's Rings II" is a 1975 updating of the original, with racist and sexist incidents from 1974 and 1975. Revised and republished as "The Minutiae of Discrimination: The Need for Support," in Forisha, Barbara and Barbara Goldman, Outsiders on the Inside, Women in Organizations, Prentice-Hall, Inc., New Jersey, 1981, Ch. 11, pp. 155–171. ISBN 978-0-13-645382-6.
  11. ↑ Farley, Lin. 1978. Sexual Shakedown: The Sexual Harassment of Women on the Job. McGraw-Hill. ISBN 0070199574
  12. ↑ "Testimony given by Lin Farley", Hearings on women in blue-collar, service, and clerical occupations|publisher=Commission on Human Rights of the City of New York, April 21, 1975
  13. ↑ MacKinnon, Catharine A.; Siegel, Reva B. 2004. Directions in Sexual Harassment Law. Yale University Press. str. 8. ISBN 0-300-09800-6
  14. ↑ Aron, Nina Renata. 20. listopada 2017. Groping in the Ivy League led to the first sexual harassment suit—and nothing happened to the man. Timeline. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. rujna 2020. Pristupljeno 11. travnja 2018.
  15. ↑ Altschuler, Glenn C.; Kramnick, Isaac. 12. kolovoza 2014. Cornell: A History, 1940–2015 (engleski). Cornell University Press. str. 146. ISBN 9780801471889
  16. ↑ Brownmiller, Susan. 1999. In our time : memoir of a revolution. Dial Press. New York. str. 281. ISBN 0-385-31486-8. OCLC 41885669
  17. ↑ MacKinnon, Catharine A. University of Michigan Law School (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2018. Pristupljeno 11. travnja 2018.
  18. ↑ MacKinnon, Catharine. 1979. Sexual Harassment of Working Women: A Case of Sex Discrimination. Yale University Press. New Haven, Connecticut. ISBN 9780300022995
  19. ↑ Lipsitz, Raina. 20. listopada 2017. Sexual Harassment Law Was Shaped by the Battles of Black Women. The Nation (engleski). ISSN 0027-8378. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. travnja 2018. Pristupljeno 12. travnja 2018.
  20. ↑ Baker, Carrie N. 2008. The Women's Movement Against Sexual Harassment (engleski). Cambridge University Press. ISBN 9780521879354
  21. ↑ Mullins, Luke. 4. ožujka 2018. #HerToo: 40 Years Ago This Woman Helped Make Sexual Harassment Illegal. Washingtonian (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 10. travnja 2018. Pristupljeno 10. travnja 2018.
  22. ↑ a b Bowers, Toni; Hook, Brian. Hostile work environment: A manager's legal liability  Arhivirana inačica izvorne stranice (Wayback Machine), Tech Republic. October 22, 2002. Retrieved on March 3, 2012.
  23. ↑ Laursen, Patti. 3. svibnja 1993. Women in Music. LA Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujna 2013. Pristupljeno 10. rujna 2013.
  24. ↑ Barnet, Richard; Burriss, Larry; Fischer, Paul. 30. rujna 2001. Controversies in the music business. Greenwood. str. 112–114. ISBN 978-0313310942
  25. ↑ Reporting of violence against women in University. [Social Impact]. VGU. Gender-based Violence in Spanish Universities (2006-2008). SIOR, Social Impact Open Repository. Universitat de Barcelona. 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. srpnja 2018.
  26. ↑ Sexual Harassment. U.S. Equal Employment Opportunity Commission. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. svibnja 2019. Pristupljeno 16. srpnja 2010.
  27. ↑ Duggan, Maeve. 22. listopada 2014. Online Harassment. Pew Research Center. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. veljače 2020. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  28. ↑ Sexual Harassment. U.S. Equal Employment Opportunity Commission. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. ožujka 2018. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  29. ↑ a b Policy Guidance on Current Issues of Sexual Harassment. U.S. Equal Employment Opportunity Commission. Pristupljeno 6. kolovoza 2021.
  30. ↑ Annual Report on Sexual Assault in the Military Fiscal Year 2018 (PDF). Department of Defense Sexual Assault Prevention and Response. 2019. str. 3. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 30. siječnja 2020. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  31. ↑ Gallagher, Kathryn E.; Parrott, Dominic J. Svibanj 2011. What accounts for men's hostile attitudes toward women? The influence of hegemonic male role norms and masculine gender role stress. Violence Against Women. 17 (5): 568–583. doi:10.1177/1077801211407296. PMC 3143459. PMID 21531691
  32. ↑ Parrott, Dominic J.; Zeichner, Amos. 2003. Effects of hypermasculinity oh physical aggression against women. Psychology of Men & Masculinity (engleski). 4 (1): 70–78. doi:10.1037/1524-9220.4.1.70
  33. ↑ Rosen, Leora N. Rujan 2003. The Effects of Peer Group Climate on Intimate Partner Violence among Married Male U.S. Army Soldiers. Violence Against Women. 9 (9): 1045–1071. doi:10.1177/1077801203255504
  34. ↑ Baugher, Amy R.; Gazmararian, Julie A. 2015. Masculine gender role stress and violence: A literature review and future directions. Aggression and Violent Behavior. 24: 107–112. doi:10.1016/j.avb.2015.04.002
  35. ↑ Watkins, Kimberley; Bennett, Rachel; Richer, Isabelle; Zamorski, Mark. Sexual Assault in the Canadian Armed Forces: Prevalence, Circumstances, Correlates, and Mental Health Associations (PDF). Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 8. ožujka 2018. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  36. ↑ US, Department of Defense. 2017. Department of Defense Annual Report on Sexual Assault in the Military: Fiscal Year 2016 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 8. svibnja 2019. Pristupljeno 9. ožujka 2018.
  37. ↑ American Public Health Association. 30. listopada 2013. Cessation of Military Recruiting in Public Elementary and Secondary Schools. www.apha.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. prosinca 2017. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  38. ↑ Razzall, Katie; MacSorley, Jane. 4. srpnja 2017. Sex abuse against cadets 'covered up'. BBC News (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 11. svibnja 2018. Pristupljeno 9. ožujka 2018.
  39. ↑ Quinn, Ben. 28. prosinca 2014. Ministry of Defence pays out £2m to settle cadets' sexual abuse claims. The Guardian (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 22. siječnja 2018. Pristupljeno 9. ožujka 2018.
  40. ↑ Rawlinson, Kevin. 4. srpnja 2017. MoD admits over 350 sexual abuse complaints have been made by cadets. The Guardian (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2018. Pristupljeno 9. ožujka 2018.
  41. ↑ Scherer, Michael; Benjamin, Mark. 14. ožujka 2006. Walsh, Joan (ur.). Chapter 5: Nov. 4-5, 2003 "Other government agencies". Abu Ghraib Files. Salon.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. veljače 2008. Pristupljeno 3. travnja 2012.
  42. ↑ Hersh, Seymour M. 10. svibnja 2004. Chain of Command. The New Yorker. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. siječnja 2012. Pristupljeno 13. rujna 2011.. NBC News later quoted U.S. military officials as saying that the unreleased photographs showed American soldiers "severely beating an Iraqi prisoner nearly to death, having sex with a female Iraqi prisoner, and 'acting inappropriately with a dead body.' The officials said there also was a videotape, apparently shot by U.S. personnel, showing Iraqi guards raping young boys."
  43. ↑ Benjamin, Mark. 30. svibnja 2008. Taguba denies he's seen abuse photos suppressed by Obama. Salon.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. lipnja 2009. Pristupljeno 6. lipnja 2009.. The paper quoted Taguba as saying, "These pictures show torture, abuse, rape and every indecency." [...] The actual quote in the Telegraph was accurate, Taguba said – but he was referring to the hundreds of images he reviewed as an investigator of the abuse at Abu Ghraib prison in Iraq
  44. ↑ Hersh, Seymour Myron. 25. lipnja 2007. The general's report: how Antonio Taguba, who investigated the Abu Ghraib scandal, became one of its casualties. The New Yorker. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. rujna 2007. Pristupljeno 17. lipnja 2007.. Taguba said that he saw "a video of a male American soldier in uniform sodomizing a female detainee"
  45. ↑ British Army. 2015. Sexual harassment report 2015 (PDF). gov.uk. Ministry of Defence. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 9. ožujka 2017. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  46. ↑ Deschamps, Marie. 2015. External Review into Sexual Misconduct and Sexual Harassment in the Canadian Armed Forces (PDF). forces.gc.ca. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 8. ožujka 2018. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  47. ↑ Leila, Miñano; Pascual, Julia. 2014. La guerre invisible: révélations sur les violences sexuelles dans l'armée française (francuski). Les Arènes. Paris. ISBN 978-2352043027. OCLC 871236655
  48. ↑ Rutherford, Sarah; Schneider, Robin; Walmsley, Alexis. 2006. Quantitative & qualitative research into sexual harassment in the armed forces (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 18. listopada 2012. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  49. ↑ Lichfield, John. 20. travnja 2014. France battles sexual abuse in the military. Independent (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 8. ožujka 2018. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  50. ↑ Defence Abuse Response Taskforce. Ožujak 2016. Defence Abuse Response Taskforce: Final report (PDF). Australian Government. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. ožujka 2018. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  51. ↑ Moon Cronk, Terri. 1. svibnja 2017. DoD Releases Latest Military Sexual Assault Report. DOD News (engleski). US Department of Defence. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. ožujka 2018. Pristupljeno 9. ožujka 2018.
  52. ↑ Watkins, Kimberley; Bennett, Rachel; Richer, Isabelle; Zamorski, Mark. Sexual Assault in the Canadian Armed Forces: Prevalence, Circumstances, Correlates, and Mental Health Associations (PDF). Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 8. ožujka 2018. Pristupljeno 8. ožujka 2018.
  53. ↑ Anderson, E H; Suris, A. 2013. Military sexual trauma. Moore, Brett A; Barnett, Jeffrey E. (ur.). Military psychologists' desk reference. Oxford University Press. Oxford. str. 264–269. ISBN 9780199928262. OCLC 828143812
  54. ↑ Louise, Fitzgerald. 1995. Why Didn't She Just Report Him? The Psychological and Legal Implications of Women's Responses to Sexual Harassment. Journal of Social Issues. 51: 117–138. doi:10.1111/j.1540-4560.1995.tb01312.x
  55. ↑ Langelan, Martha. Back Off: How to Confront and Stop Sexual Harassment and Harassers . Fireside, 1993. ISBN 978-0-671-78856-8.
  56. ↑ Bowman, Cynthia Grant. Siječanj 1993. Street Harassment and the Informal Ghettoization of Women. Harvard Law Review. 106 (3): 517–80. doi:10.2307/1341656. JSTOR 1341656. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. siječnja 2020. Pristupljeno 4. rujna 2019.
  57. ↑ Smothers, Melissa Kraemer; Smothers, D. Brian. 2011. A Sexual Assault Primary Prevention Model with Diverse Urban Youth. Journal of Child Sexual Abuse. 20 (6): 708–27. doi:10.1080/10538712.2011.622355. PMID 22126112
  58. ↑ Foubert, JD. 2000. The longitudinal effects of a rape-prevention program on fraternity men's attitudes, behavioral intent, and behavior. Journal of American College Health. 48 (4): 158–63. doi:10.1080/07448480009595691. PMID 10650733
  59. ↑ Vladutiu, CJ; Martin, SL; Macy, RJ. 2011. College- or university-based sexual assault prevention programs: A review of program outcomes, characteristics, and recommendations. Trauma, Violence & Abuse. 12 (2): 67–86. doi:10.1177/1524838010390708. PMID 21196436
  60. ↑ Yeater, EA; O'Donohue, W. 1999. Sexual assault prevention programs: Current issues, future directions, and the potential efficacy of interventions with women. Clinical Psychology Review. 19 (7): 739–71. CiteSeerX 10.1.1.404.3130. doi:10.1016/S0272-7358(98)00075-0. PMID 10520434
  61. ↑ Pualwan, CEO Emily N.  Arhivirana inačica izvorne stranice (Wayback Machine) HazingPrevention.org. Retrieved September 29, 2018.
  62. ↑ Edelman, Lauren B. 17. studenoga 2017. Perspective | What's the point of sexual harassment training? Often, to protect employers. The Washington Post (engleski). ISSN 0190-8286. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. studenoga 2017. Pristupljeno 26. studenoga 2017.
  63. ↑ Guide on Prevention of Sexual Harassment in the Workplace
  64. ↑ Violence against women : an EU-wide survey : main results. European Union. Agency for Fundamental Rights. Vienna. 2014. ISBN 9789292393427. OCLC 876847362CS1 održavanje: others (link)
  65. ↑ Harnois, Catherine; Bastos, JL. 2018. Discrimination, Harassment, and Gendered Health Inequalities: Do Perceptions of Workplace Mistreatment Contribute to the Gender Gap in Self-reported Health?. Journal of Health and Social Behavior. 59 (1): 283–299. doi:10.1177/0022146518767407. PMID 29608325
  66. ↑ Foa, EB; Street, GP. 2001. Women and traumatic events. The Journal of Clinical Psychiatry. 62 Suppl 17: 29–34. PMID 11495093
  67. ↑ Schwartz, Deb. 5. prosinca 2017. How to Cope With the Current News Cycle as a Sexual Abuse Survivor. Lifehacker. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. lipnja 2018. Pristupljeno 11. siječnja 2018.
  68. ↑ Books Olsen, Hanna. 22. prosinca 2017. How #METOO Affects Sexual Assault Advocates. PacificStandard. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. lipnja 2018. Pristupljeno 11. siječnja 2018.
  69. ↑ Landrine, Hope; Klonoff, Elizabeth. 1997. Discrimination against women : prevalence, consequences, remedies. Sage Publications. Thousand Oaks, Calif.. ISBN 0-7619-0954-0. OCLC 36548828
  70. ↑ Anti-groping stamp lets victims mark assailants. BBC News. 29. kolovoza 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. rujna 2019.
  71. ↑ Dervin Flower, Hillary. 9. srpnja 2007. Women's Crisis Support Services. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. srpnja 2007.
  72. ↑ Sexual Harassment: Myths and Realities. Journal of the American Psychological Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. svibnja 2008. Pristupljeno 7. listopada 2012. Prenosi University of Oregon
  73. ↑ Dittmann, M. Listopad 2003. Sexual harassment too often leads to humiliation for victims. Monitor on Psychology. American Psychological Association. 34 (9): 13. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. svibnja 2019. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  74. ↑ Common Effects of Sexual Harassment. Sexual Harassment Support. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. travnja 2010.CS1 održavanje: neprikladna web arhiva (link)
  75. ↑ Sexual Harassment Retaliation, Backlash, and Victim-blaming. Sexual Harassment Support. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. siječnja 2009.CS1 održavanje: neprikladna web arhiva (link)
  76. ↑ Dealing With Sexual Harassment  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. srpnja 2007. (Wayback Machine) (link is not active)
  77. ↑ Wolf, Naomi. 23. veljače 2004. The Silent Treatment. New York Metro. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. listopada 2008. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  78. ↑ Watson, Helen. "Red herrings and mystifications: Conflicting perceptions of sexual harassment," in Brant, Clare, and Too, Yun Lee, eds., Rethinking Sexual Harassment. Boulder, Colorado, Pluto Press, 1994. ISBN 978-0-7453-0837-1.
  79. ↑ Taylor Schneider, Kimberly. 1996. Bystander Stress: The Effect of Organizational Tolerance of Sexual Harassment on Victim's Co-workers. University of Illinois at Urbana-Champaign. ISBN 9780591088458. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2020. Pristupljeno 11. rujna 2017.
  80. ↑ Daubney, Martin. 1. listopada 2015. Well done, feminism. Now men are afraid to help women at work. The Daily Telegraph. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. veljače 2018.
  81. ↑ Elsesser, Kim. 2015. Sex and the Office: Women, Men, and the Sex Partition That's Dividing the Workplace. Rowman & Littlefield. ISBN 978-1630761219
  82. ↑ Effects of Sexual Harassment. Stop Violence Against Women. 9. svibnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2012. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  83. ↑ Gender Issues. ILO Encyclopaedia of Occupational Health and Safety. International Labour Organization. 2: 34.1–34.77. 23. svibnja 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. prosinca 2008.
  84. ↑ a b Jeff, Esau. 10. kolovoza 2005. Sexual Harassment: Poisoning profit prospects. Ottawa Business Journal. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. listopada 2012. Pristupljeno 3. ožujka 2012.
  85. ↑ Sexual harassment bad for victims and for business. Queen's News Centre. Queen's University School of Business. 22. lipnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. rujna 2009. Pristupljeno 13. ožujka 2012.
  86. ↑ Prekel, Truida. 2005. For Help with the Handling of Harassment. Western Cape Government. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. listopada 2012. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  87. ↑ Willness, Chelsea R.; Steel, Piers; Lee, Kibeom. 2007. A Meta-Analysis of the Antecedents and Consequences of Workplace Sexual Harassment. Personnel Psychology. 60: 127–162. CiteSeerX 10.1.1.472.6532. doi:10.1111/j.1744-6570.2007.00067.x
  88. ↑ Orit, Kamir. 2008. החוק הישראלי למניעת הטרדה מינית — איפה אנחנו במלאת לו עשור? [Israel's Sexual Harassment Law After Its First Decade: An Assessment of Its Achievements and Failings]. IDC Herzliya (hebrejski i engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2012. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  89. ↑ a b Rowe, Mary. "Dealing with Harassment: A Systems Approach,"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. studenoga 2012. (Wayback Machine) in Sexual Harassment: Perspectives, Frontiers, and Response Strategies, Women & Work, Vol. 5. Sage Publications, 1996, pp. 241–271. ISBN 978-0-8039-5794-7.
  90. ↑ a b Rowe, Mary P. 1990. People who feel harassed need a complaint system with both formal and informal options. Negotiation Journal. 6 (2): 161–172. doi:10.1007/BF01000611
  91. ↑ United Nations General Assembly. 20. prosinca 1993. Declaration on the Elimination of Violence against Women (PDF). United Nations. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 14. veljače 2019.
  92. ↑ Sexual Harassment Charges: EEOC & FEPAs Combined: FY 1997 - FY 2011. U.S. Equal Employment Opportunity Commission. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2012. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  93. ↑ Stop Violence Against Women. 13. srpnja 2007. Domestic Legal Framework. The Advocates for Human Rights. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. studenoga 2018. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  94. ↑ Zakon o ravnopravnosti spolova. zakon.hr. Pristupljeno 31. listopada 2021.
  95. ↑ Council of Europe. Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence (CETS No. 210). Inačica izvorne stranice arhivirana 23. rujna 2015.
  96. ↑ Desal, Dhruv. 30. prosinca 2003. Redefining the Rape laws in India: a constructive and comparative approach. Legal Service India. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. siječnja 2013. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  97. ↑ Kamir, Orit. Israel's 1998 Sexual Harassment Law: Prohibiting Sexual Harassment, Sexual Stalking, and Degradation Based on Sexual Orientation in the Workplace and in all Social Settings (PDF). International Journal of Discrimination and the Law. 2005 (7): 315–336. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 17. listopada 2015. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  98. ↑ China to outlaw sexual harassment. BBC News. 27. lipnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. srpnja 2012. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  99. ↑ Li, Cao; South, Mark. 27. listopada 2006. Draft bill details sexual harassment. China Daily. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. listopada 2012. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  100. ↑ Hendawi, Hamza. 10. lipnja 2014. Sexual assault on student sparks outrage in Egypt Read more: Sexual assault on student sparks outrage in Egypt. The Times of Israel. Associated Press. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. studenoga 2014. Pristupljeno 7. studenoga 2014.
  101. ↑ Women's Rights, Sexual Orientation, and Gender Identity. World Report 2016: Kuwait. Human Rights Watch. 2016. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  102. ↑ Volokh, Eugene. Freedom of Speech vs. Workplace Harassment Law — A Growing Conflict. UCLA Law School. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2012. Pristupljeno 7. listopada 2012.
  103. ↑ Playboy interview, Camille Paglia. Playboy. Svibanj 1995. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. lipnja 2006.
  104. ↑ Alger, Jonathan R. Love, Lust, and the Law Sexual Harassment in the Academy. American Association of University Professors. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. veljače 2006.
  105. ↑ Gallop, Jane. Feminist Accused of Sexual Harassment. Duke University Press, 1997. ISBN 978-0-8223-1918-4.
  106. ↑ Westhues, Kenneth. Eliminating Professors: A Guide to the Dismissal Process. Lewiston, NY: The Edwin Mellen Press, 1998. ISBN 978-0-7734-8210-4.
  107. ↑ O'Donohue, William; Bowers, Adrian H. 2006. Pathways to false allegations of sexual harassment. Journal of Investigative Psychology and Offender Profiling. 3: 47–74. doi:10.1002/jip.43
  108. ↑ Parker, Kathleen. "'Save the males': Ho culture lights fuses, but confuses  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. srpnja 2008. (Wayback Machine)." New York Daily News. 30. lipnja 2008. Utemeljeno na Save the Malesu Kathleen Parker, 2008., Random House.
  109. ↑ Rowe, Mary; Bendersky, Corinne. 2003. Workplace Justice, Zero Tolerance, and Zero Barriers. Negotiations and Change: From the Workplace to Society. ILR Press. Ithaca, NY (PDF). str. 117–137. ISBN 978-0-8014-4007-6
  110. ↑ Klümper, Lisa; Schwarz, Sascha. 25. studenoga 2019. Oppression or Opportunity? Sexual Strategies and the Perception of Sexual Advances. Evolutionary Psychological Science (engleski). 6 (2): 142–153. doi:10.1007/s40806-019-00215-y. ISSN 2198-9885. S2CID 214063309

Literatura[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Seksualno_uznemiravanje&oldid=6829969"