Sovjetski ratni zločini

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Posmrtni poljskih oficira likvidiranih u pokolju u Katinskoj šumi prilikom ekshumacije 1943. godine

Sovjetski ratni zločini je izraz kojim se u najširem smislu označavaju masovne likvidacije, mučenja, fizička zlostavljanja, silovanje, pljačke, deportacije i druge aktivnosti koje odgovaraju suvremenim definicijama ratnih zločina koje su nad ratnim zarobljenicima ili civilnim stanovništvom za vrijeme oružanih sukoba izveli pripadnici oružanih snaga Sovjetske Rusije i drugih sovjetskih republika, odnosno Sovjetskog Saveza. Iako su takve aktivnosti zabilježene i prije, prvenstveno u vrijeme građanskog rata, te, u daleko manjoj mjeri, kasnije, u užem smislu se pod time prije svega smatraju zločini koje su počinili pripadnici Crvene armije i sovjetskih paravojnih postrojbi za vrijeme Drugog svjetskog rata. U još užem smislu se pod time podrazumijevaju zločini počinjeni nad pripadnicima njemačke nacionalnosti u Istočnoj Europi, odnosno na područjima Njemačke pod sovjetskom okupacijom neposredno na samom kraju rata.

Iako postoji veliki broj dokumentiranih slučajeva sovjetskih ratnih zločina, njihove razmjere je prilično teško utvrditi. Za to postoji niz razloga - od službenog odbijanja sovjetskih vlasti da prizna njihovo postojanje (što je u određenoj mjeri nakon raspada SSSR preuzela i Rusija pod Vladimirom Putinom), preko činjenice da su se jedini svjedoci i dokazi nalazili nad područjima pod sovjetskom vlašću gdje su tijekom desetljeća uklonjeni, nepristupačnosti sovjetskih državnih arhiva, ali i kaotičnih prilika, pogotovo u pozadini osovinskog fronta gdje je bilo teško razlučiti aktivnosti sovjetskih partizana od drugih paravojnih postrojbi. Usprkos toga, sovjetski ratni zločini, koji uz nekoliko prilično rijetkih izuzetaka (kao što je slučaj Vasilija Kononova u Latviji) nikada nisu kazneno procesuirani ili osuđeni, te dijelom i zbog toga, predstavljaju jedan od stalnih izvora antiruskog raspoloženja u javnosti mnogih istočnoeuropskih postkomunističkih i post-sovjetskih država.

Pozadina[uredi | uredi kôd]

SSSR nije priznao potpisivanje Haaške konvencije (1899. i 1907.) Ruskog carstva, te je odbio potvrditi taj dokument međunarodnog prava sve do 1955.[1] To je utjecalo na ponašanje vodstva i vojnika tijekom prve polovice postojanja ove države. Također valja napomenuti da su prilikom pravnog utvrđivanja definicije genocida 1948. Staljinovi izaslanici izričito zabranili navođenje ubijanja političkih zarobljenika kao oblika tog zločina.[2]

Kronologija[uredi | uredi kôd]

Poljsko-sovjetski rat[uredi | uredi kôd]

Sovjetsko-poljski rat je bio oružani sukob koji se od proljeća 1919. do jeseni 1920. vodio između obnovljene poljske države (tzv. Druga republika) na jednoj, te boljševičkih država na čelu sa Sovjetskom Rusijom na drugoj strani. Uzrok je bila borba za kontrolu zapadnih dijelova nekadašnjeg Ruskog Carstva, koje se raspalo nakon revolucije 1917. godine, odnosno krajnjih sjeveroistočnih dijelova Austro-Ugarske koja se raspala nakon poraza u prvom svjetskom ratu. Poljaci su 1920. pokrenuli veliku ofenzivu s ciljem stvaranja pro-poljske ukrajinske države koja bi se priključila federaciji tzv. Međumorja, dok su Sovjeti htjeli pretvoriti Poljsku u novu članicu SSSR-a. Usprkos ratnim zločinima i brojčanoj nadmoći, Sovjeti su izgubili, a Poljska je osigurala granice na istoku. Procjenjuje se da je oko 60 000 ljudi poginulo na poljskoj strani.[3]

Invazija Crvene armije na Gruziju[uredi | uredi kôd]

1921. Crvena armija Ruske SFSR je htjela svrgnuti socijalističko-demokratsku vladu menjševika u Gruziji, koja je proglasila nezavisnost, te uspostaviti boljševički režim. Staljin i Grigorij Ordžonikidze organizirali su oružani ustanak iz Azerbajdžana i Armenije na graničnim područjima Gruzije. Na proteste gruzijske vlade, sovjetski ambasador je rekao da su ti incidenti "spontani ustanci armenskih komunista". Boljševici su u naselju Shulaveri osnovali svoj Gruzijski revolucionarni sovjet, koji je postao konkurentska vlada onoj u Tbilisiju. Taj je formalno pozvao Crvenu armiju u pomoć, na što se ona odazvala i izvršila invaziju Gruzije, koju je pripojila SSSR-u.

Sovjetsko-kineski sukob 1929.[uredi | uredi kôd]

1929. izbio je manji sukob između SSSR-a i Kine kada su kineske snage zauzele Kinesku istočnu željeznicu. Nakon sovjetske intervencije, Kina je opet prihvatila zajedničku upravu pruge. Prema procjenama, ubijeno je 3 000 osoba na kineskoj, i 200 na sovjetskoj strani.[4]

Njemačko-sovjetska invazija na Poljsku 1939.[uredi | uredi kôd]

Nacisti i Sovjeti se susreću na granici nakon što su zajedno napali i podijelili Poljsku

Nakon što je Adolf Hitler, kancelar Trećeg Reicha, ponudio Staljinu Pakt Ribbentrop-Molotov, a ovaj ga prihvatio, njemačke i sovjetske snage su 1939. zajedno izvršile invaziju na Poljsku, te između sebe podijelili njen teritorij. Ta se invazija smatra pokretačem Drugog svjetskog rata. SSSR je zauzeo 52% poljskog teritorija (200 000 km2) na kojem je živjelo 13,7 milijuna ljudi. Kako bi se poljski građani podčinili i suzbio svaki otpor priključenju Sovjetskom Savezu, Staljin je provodio deportacije, zatvaranja, ubojstva i teror protiv istih. Procjenjuje se da je tijekom 1939. – 1941. uhićeno 500 000 Poljaka, uglavnom "neprijatelja naroda" kao što su svećenici, patrioti ili intelektualci, od kojih je 65 000 smaknuto. Poljska baština i blago su pljačkani.[5]

Zabilježeni su i drugi razni zločini, primjerice egzekucija 42 pacijenta i doktora u poljskoj vojnoj bolnici nakon bitke kod Šacka 28. rujna 1939. Ipak, najvećim zločinom smatra se Pokolj u Katinskoj šumi 1940., kada je NKVD na izričitu Staljinovu naredbu uhitio najmanje 21 768 poljskih intelektualaca, filozofa i drugih pripadnika poljskog identiteta, odveo ih u Rusiju, te ih tamo smaknuo na nekoliko lokacija.[6] Ovaj zločin se danas smatra činom genocida.[7][8] SSSR je dugo vremena krivnju za Katyn prebacivao na naciste, te je tek Mihail Gorbačov 1990. priznao istinu kada je objavio tajne sovjetske dokumente javnosti.[9]

Nakon premještanja granice prema zapadu, Poljska je izgubila dio istočnog teritorija na račun sovjetske Bjelorusije, Ukrajine i Litve, te je 1 240 000 Poljaka, koji su živjeli istočno od rijeke Bug, sporazumom preseljeno s tih područja od 1944. do 1953.[10]

Finska[uredi | uredi kôd]

Finska djeca ubijena od strane sovjetskih snaga

1939. sovjetske snage bombardirale su Mainilu te optužili Fince za to. Ta operacija pod lažnom zastavom došla je kao izgovor da Staljin naredi invaziju na Finsku, kako bi velik dio ili cijelu državu uključio u sastav SSSR-a. Iako je izgubila dio teritorija na jugu i istoku, Finska je zahvaljujući žilavom otporu uspjela obraniti se. Tijekom 1941. – 1944., sovjetski partizani ulazili su duboko u finski teritorij i napadali sela i gradova. Oko 3 500 finskih ratnih zarobljenika je zarobljeno od strane Crvene armije. Njihova smrtnost se procjenjuje na 40%. Većina smrti pripisuje se gladi, hladnoći i nasilnom prijevozom zarobljenika.[11] Nakon aneksije dijela finske Karelije, oko 420 000 Finaca je protjerano s tih područja.[10]

Zbog ove invazije, SSSR je simbolično izbačen iz Lige naroda 1939.[12]

Sovjetska aneksija baltičkih država[uredi | uredi kôd]

Planirana podjela država između SSSR-a i Trećeg Reicha prema Paktu Ribbentrop-Molotov

Prema Paktu Ribbentrop-Molotov, SSSR-u su ostavljene Baltičke države Estonija, Litva i Latvija. Iako je Moskva prije uvjeravala te države ne poštuje njihovu neovisnost, 1940. je izvršila invaziju kojom je anketirala ta područja. Kao i kod Poljske, i ovdje je SSSR provodio politiku represije stanovnika kako bi spriječio bilo kakav otpor sovjetskoj vlasti. Estonci, Litvanci i Latvijci su uhićeni, deportirani u gulage ili raseljeni prema Sibiru, a katkad i smaknuti bez ikakvog suđenja. Samo u ožujku 1949., deportirano je 90 000 baltičkih državljana.[13] Te godine je 42 000 prisilno raseljeno iz Latvije, uglavnom seljaka koji su se bunili protiv kolektivizacije. Cijele obitelji su raseljene u Amur, Irkutsk, Omsk, Tomsk i Novosibirsk doživotno.[14] Neke su odvedeni i do 9 000 km daleko od svoje domovine. To je činilo 2% ukupnog stanovništva te republike. Od toga je bilo 10 990 djece mlađe od 16 godina. Žene i djeca su činili 73% deportiranih.[14] Iste godine, 22 326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5% stanovništva te republike, a 29 923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120 000 ljudi je deportirano iz Litve.[14]

Sovjetska aneksija Besarabije i Sjeverne Bukovine[uredi | uredi kôd]

Prema Paktu, SSSR je imao na raspolaganju zauzimanje Besarabije i Bukovine, što je i učinio. Rumunjska vlada povukla je vojsku usred invazije Crvene armije, čime se područje površine 50 762 km2, na kojem je živjelo 3 776 309 stanovnika, priključilo SSSR-u.[15] Kao i kod Poljske i Baltika, i na ovom teritoriju su provođena masovna uhićenja, teror i deportacije kako bi se suzbio bilo kakav otpor priključenju nezasitnom SSSR-u. Prema nekim procjenama, smaknuto je i do 90 000 osoba ove regije.[16]

Sovjetska okupacija Njemačke[uredi | uredi kôd]

Dvije njemačke žene i troje djece ubijeno od strane sovjetskih snaga

Treći Reich je 1941. izvršio invaziju na SSSR te izvršio masovne ratne zločine. Prilikom reorganiziranja, sovjetske snage su krenule u protunapad i zauzele istočni dio Njemačke, te ujedno oslobađale europske države od njemačke vlasti, ali su ih zamijenili sovjetskim satelitskim upravama. Nakon završetka rata, sovjetske snage su izvršile nekoliko ratnih zločina protiv njemačkih civila. Njemački grad Königsberg je etnički očišćen od 300 000 Nijemaca te preimenovan u Kalinjingrad i pripojen Rusiji.[17] Pri tom su se odigrali razni ratni zločini, kao što je pokolj u Nemmersdorfu u kojem je ubijeno na desetke njemačkih civila, među njima i žena.[18] Grad Demmin, sa svojom povijesnom jezgrom, je zapaljen, a sovjetske snage su dopustile mještanima da ga ugase tek nakon što je gorio nekoliko uzastopnih dana.[19] 30. siječnja 1945., prilikom evakuacije njemačkih civila i ranjenih s baltičke luke Gdynia, sovjetska ratna mornarica je uz pomoć torpeda potopila brod Wilhelm Gustloff te je tako 9 343 osoba, uključujući i tisuće djece, time izgubilo svoje života.[20] Nakon bitke za Berlin, sovjetske snage su izvršile masovnu pljačku trgovina, domova, ureda te krađu umjetnina i kulturnih djela. Prema nekim procjenama, i do milijun umjetnina je tako ukradeno do 1948.[21] Događala su se i masovna silovanja: prema procjenama, samo u Berlinu je silovano između 95 000 i 130 000 žena, u rasponu od osam do osamdeset godina. U nekim slučajevima, i po deset sovjetskih vojnika se izmjenjivalo u silovanju jedne žene.[22]

Jugoslavija[uredi | uredi kôd]

Iako sovjetske snage nisu izvršile invaziju na Jugoslaviju, došli su na poziv kako bi pomogli Titovim partizanima u rubnim oslobodilačkim akcijama u Srbiji, poglavito u bitci za Beograd. Ipak, sovjetske snage su pljačkale i silovale: zabilježen je 121 slučaj silovanja, od kojih je 111 uključivao i ubojstvo, te 1 204 slučajeva pljačke mještana.[23]

Kina[uredi | uredi kôd]

Godine 1945., SSSR je objavio rat Japanu i izvršio invaziju na marionetsku državu Mandžukuo. Pri tome su zabilježeni slučajevi pljačke i silovanja mještana.[24] Sovjetske snage su zauzele i južni Sahalin, koji je do tada bio dio Japana, te provodile rusifikaciju područja.

Mađarska[uredi | uredi kôd]

Sovjetski tenk na ulicama Budimpešte

Premijer Mađarske Mátyás Rákosi, sovjetska marioneta, je od 1948. primjenjivao bezobzirne staljinističke metode terora protiv vlastitih sunarodnjaka u partiji, te provodio masovne progone, hapšenja i ubijanja, pa i komunista.[25] Ipak, nakon Staljinove smrti, položaj čela države 1953. preuzeo je umjereniji Imre Nagy, ali je pod pritiskom staljinista dvije godine kasnije morao odstupiti. Iako je tijekom ljeta 1956. Rákosi smijenjen s položaja generalnog sekretara, njegova brutalna vladavina ostavila je veliko nezadovoljstvo među narodom, koje je doseglo kritičnu točku 23. listopada 1956. kada su izbile velike demonstracije u Budimpešti. Nagy tako opet postaje premijer i sastavlja vladu, objavljuje da država napušta Varšavski pakt, proglašava neutralnost, traži zaštitu UN-a te političke reforme.[25] Sovjetske snage nakon toga kreću u napad na Budimpeštu, te nakon višednevne borbe guše otpor ustanika. Borbe vode do brojnih ljudskih žrtava, teškog razaranja zgrada i domova (materijalna šteta od 22 milijarde forinti) dok su vođe pobune, među njima i Nagy, osuđeni na smrt.[25] Oko 111 000 ljudi pobjeglo je iz države u Austriju.[26]

Čehoslovačka[uredi | uredi kôd]

Ranjeni češki civili prilikom intervencije 1968.

Alexander Dubček, glavni tajnik Komunističke partije Čehoslovačke, tražio je reforme države kako bi uveo "socijalizam s ljudskim licem", pokret koji je 1968. prerastao u "Praško proljeće". Uvodio je reforme pravnog sustava, garanciju slobode ljudskih prava i novi sustav ekonomskog planiranja. Nijedan njegov cilj nije tražio kraj komunizma u državi, ali je sovjetski vođa Leonid Brežnjev svejedno negativno gledao na te reforme te ih smatrao prijetnjom sovjetskom sustavu u Istočnom bloku, te naredio invaziju na Čehoslovačku. Varšavski pakt je napao Čehoslovačku sa svih strana, nakon čega su reforme poništene, a Dubček 1969. smijenjen.[27] Oko 92 000 izbjeglica je pobjeglo iz Čehoslovačke do 31. listopada 1968., od čega je oko 8 000 otišlo u SAD, Kanadu ili Australiju.[28]

Vojni obruč i zatiranje slobode pogubno je utjecao i na češku kulturu, te prekinuo kreativni zamah češke i slovačke kinematografije koja je 1960-ih postigla uspjeh u svjetskim kinima (Vera Chytilova, Štefan Uher, Jiří Menzel, Miloš Forman i drugi).

Afganistan[uredi | uredi kôd]

Sovjetski tenkovi prije povlačenja iz Afganistana

Sovjetsko-afganistanski rat bio je devetogodišnji rat između Sovjeta i anti-sovjetskih snaga koje su se borile protiv afganistanske marksističke vlade. Sovjetski Savez je podržavao vladu dok su pobunjenici dobivali pomoć iz mnogih zemalja, uključujući i Sjedinjene Američke Države i Pakistan, koji su se bojali da bi SSSR mogao izbiti do Perzijskog zaljeva. Zbog velikog otpora mudžahedina, koji su se žilavo borili protiv sovjetske invazije, rat u Afganistanu se odužio godinama, te doveo do smrti najmanje milijuna mjesnog stanovništva, te do pet milijuna raseljenih ili izbjeglica.[29] Najkontroverznije djelovanje sovjetskih snaga bila je upotreba mina PFM-1 koje su zbog svojeg oblika igračaka navodno privlačile afganistansku djecu koja su zbog toga masovno stradala ili bi eksplozija naprave dovela do gubitka ruke ili noge. Glasine da je mina dizajnirana upravo iz tih razloga suvremeni stručnjaci odbacuju, s obzirom na to da se njen dizajn ne razlikuje od američke mine BLU-43 i bio je uvjetovan aerodinamikom[30]. Do kraja rata, zabilježeno je 1,2 milijuna afganistanskih invalida.[31]

Sovjetsko masovno bombardiranje uništilo je sustave navodnjavanja, ključne za afganistansku poljoprivredu u toj pustinjskoj klimi. Godine 1985., više od polovice farmera doživjelo je bombardiranje svojih usjeva na poljima, a preko četvrtine njihovih sustava navodnjavanja je uništeno dok su stoku strijeljali ili sovjetske ili vladine snage.[32] Nakon rata, država je ostala prekrivena nagaznim minama, čiji se broj procjenjuje na između 10 i 16 milijuna.[33] Sociolog Helen Fein navodi da su sovjetski zločini "depopulacija, masakra, namjernog ozljeđivanja i raseljavanja afganistanske djece [...] prima facie za optužbu zločina genocida",[34] iako oko ovog slučaja nema dogovora povjesničara.

Procjena broja žrtava[uredi | uredi kôd]

Događaj Godina Broj poginulih Broj poginulih Sovjeta
Poljsko-sovjetski rat 1919. – 1920. 60 000[3] 40 000
Invazija Crvene armije na Gruziju 1921. 7 000 5 500
Sovjetsko-kineski sukob 1929. 3 000 200
Agresija SSSR-a na Poljsku 1939. 3 000-7 000[35] 1 475
Sovjetska okupacija Poljske 1939. – 1945. 350 000[36] nepoznato
Sovjetska invazija na Finsku 1939. – 1941. 25 904[37] 126 875 [38]
Sovjetska aneksija Baltika 1940., 1944. – 1953. 30 000[39] 100 000[39]
Sovjetska aneksija Besarbije i Bukovine 1940. 90 000[16] nepoznato
Strijeljanje dezertera tijekom 2. svjetskog rata 1941. – 1945. - 158 000[40]
Ubijanje njemačkih ratnih zarobljenika 1941. – 1946. 474 967[41] nepoznato
Sovjetska invazija na Mađarsku 1953. 32 000[26] 722
Intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj 1968. 100[42] 100
Sovjetska invazija na Afganistan 1979. – 1989. 1 000 000[29] 15 000[43]
Ukupno 1919. – 1989. 2 075 971 447 872

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Hannikainen, Hanski i Rosas 1992, str. 46.
  2. Andreopoulos 1997.
  3. a b Rummel, str. 55.
  4. Sino-Soviet War 1929. Twentieth Century Atlas - Death Tolls
  5. Montefiore 2004, str. 312.
  6. Blacker, Etkind i Fedor 2013, str. 151.
  7. Horvitz i Catherwood 2009, str. 261.
  8. Kaczorowska 2006, str. 4.
  9. Russian parliament admits guilt over Polish massacre. Guardian. 26. listopada 2010.
  10. a b Vijeće Europe 2006, str. 158. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFVijeće_Europe2006 (pomoć)
  11. Malmi 2005, str. 1022-1032.
  12. Resolution adopted by the Council of the League of Nations, dated December 14th, 1939. histdoc.net. 1939
  13. Strods, Heinrihs; Kott, Matthew. 2002. The File on Operation 'Priboi': A Re-Assessment of the Mass Deportations of 1949. Journal of Baltic Studies. 33 (1): 1–36. doi:10.1080/01629770100000191. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. svibnja 2020. Pristupljeno 25. ožujka 2008. Erratum. Journal of Baltic Studies. 33 (2): 241. 2002. doi:10.1080/01629770200000071. Pristupljeno 25. ožujka 2008.
  14. a b c Vijeće Europe (2006), str. 157
  15. Bulei 2005, str. 143.
  16. a b King 2000, str. 91-93.
  17. Remembering Königsberg, East Prussia. canitz.org
  18. Sven Felix Kellerhoff. Was geschah beim Massaker in Nemmersdorf? (njemački). Die Welt
  19. Berger 2013, str. 144.
  20. Jason Pipes. A Memorial to the Wilhelm Gustloff. feldgrau.com
  21. Sandholtz 2007, str. 160.
  22. Anthony Beevor. 1. svibnja 2002. 'They raped every German female from eight to 80'. Guardian
  23. Naimark 1995, str. 70-71.
  24. Pakula 2009, str. 530.
  25. a b c Krleža (IV) 1969, str. 168-170.
  26. a b Gantzel i Schwinghammer 2000, str. 475.
  27. Charles T. Powers. 8. studenoga 1992. Alexander Dubcek, Hero of 'Prague Spring,' Dies : Czechoslovakia: He espoused 'socialism with a human face' in 1968, and he remained beloved. Los Angeles Times
  28. Selm-Thorburn 1998, str. 199.
  29. a b Human Rights Watch 2005, str. 12.
  30. McGarth 1998, str. 39-40.
  31. Hilali 2005, str. 198.
  32. Kaplan 2008, str. 11.
  33. Robert Pear. 14. kolovoza 1988. Mines put Afghans in peril on return. New York Times
  34. Jones 2006, str. 47-48.
  35. Topolewski i Polak 2005, str. 92.
  36. Tadeusz Piotrowski. 2005. Poland - World War II Casualties. Project InPosterum
  37. Kurenmaa i Lentilä 2005, str. 1152.
  38. Krivosheev 1997, str. 77.
  39. a b Aage Myhre. 8. siječnja 2011. Lithuania 1944- 1953: Europe's bloodiest guerrilla war. vilnews.com
  40. Andrew Nagorski. 5. travnja 2005. Recording a Hidden History. Washington Post
  41. Denzler 2010, str. 118.
  42. Jan Richter. 21. kolovoza 2010. The 1968 invasion of Czechoslovakia through the eyes of Soviet troops. Radio Prague
  43. BBC News. 9. ožujka 2009. Afghanistan's Soviet remnants. bbc.co.uk

Literatura[uredi | uredi kôd]

Knjige
  • Andreopoulos, George J. 1997. Genocide: Conceptual and Historical Dimensions. University of Pennsylvania Press. ISBN 9780812216165CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Berger, Christine. 2013. Baedeker Reiseführer Mecklenburg-Vorpommern. Mairdumont. ISBN 9783829714235CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Bulei, Ion. 2005. A short history of Romania. Meronia Publishers. ISBN 9789738200739CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Blacker, Uilleam; Etkind, Alexander; Fedor, Julie. 2013. Memory and Theory in Eastern Europe. Palgrave Macmillan. ISBN 9781137322067CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Choucri, Nazli. 2013. Challenge of Japan Before World War II: Opseg 6. Routledge. ISBN 9781136130205CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Denzler, Albert A. 2010. Crossroads Crimea 1939-1989. Lulu. ISBN 9781445766010CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Gantzel, Klaus Jürgen; Schwinghammer, Torsten. 2000. Warfare Since the Second World War. Transaction Publishers. ISBN 9781560004134CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Hannikainen, Lauri; Hanski, Raijka; Rosas, Allan. 1992. Implementing Humanitarian Law Applicable in Armed Conflicts: The Case of Finland. Martinus Nijhoff Publishers. ISBN 9780792316114CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Hilali, A. Z. 2005. US-Pakistan Relationship: Soviet Invasion of Afghanistan. Ashgate. ISBN 9780754642206CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Horvitz, Leslie Alan; Catherwood, Christopher. 2009. Encyclopedia of War Crimes and Genocide. Infobase Publishing. ISBN 9781438110295CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Jones, Adam. 2006. Genocide: A Comprehensive Introduction. Routledge. ISBN 9781134259816CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Kaczorowska, Teresa. 2006. Children of the Katyn Massacre: Accounts of Life After the 1940 Soviet Murder of Polish POWs. McFarland. ISBN 9780786483761CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Kaplan, Robert D. 2008. Soldiers of God: With Islamic Warriors in Afghanistan and Pakistan. Knopf Doubleday Publishing Group. ISBN 9780307546982CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • King, Charles. 2000. The Moldovans: Romania, Russia, and the Politics of Culture. Hoover Press. ISBN 9780817997922CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Krivosheev, G. F. 1997. Soviet Casualties and Combat Losses in the Twentieth Century. Greenhill BooksCS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Krleža (IV), Miroslav. 1969. Enciklopedija Leksikografskog Zavoda (III. svezak - Laghouat-Oživljavanje). Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb. CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Kurenmaa, Pekka; Lentilä, Riitta. 2005. Sodan tappiotCS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Malmi, Timo. 2005. Jatkosodan suomalaiset sotavangit. Leskinen, Jari; Juutilainen, Antti (ur.). Jatkosodan pikkujättiläinen (finski) 1st izdanje. Werner Söderström Osakeyhtiö. ISBN 951-0-28690-7CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • McGarth, Rae. 1998. Landmines: Legacy of Conflict: A Manual for Development Workers. ISBN 0-7881-3280-6CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Montefiore, Simon Sebag. 2004. Stalin: The Court of the Red Tsar. Phoenix. ISBN 9780753817667CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Naimark, Norman M. 1995. The Russians in Germany: A History of the Soviet Zone of Occupation. Belknap. Cambridge. ISBN 0-674-78405-7CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Pakula, Hannah. 2009. The Last Empress: Madame Chiang Kai-shek and the Birth of Modern China. Simon and Schuster. ISBN 9781439154236CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Rummel, R. J. Lethal Politics: Soviet Genocides and Mass Murders Since 1917. Transaction Publishers. ISBN 9781412827508CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Sandholtz, Irvine Wayne. 2007. Prohibiting Plunder : How Norms Change: How Norms Change. Oxford University Press. ISBN 9780199725472CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Selm-Thorburn, Joanne Van. 1998. Refugee Protection in Europe: Lessons of the Yugoslav Crisis, Martinus Nijhoff Publishers, ISBN 9789041104823CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Topolewski, Stanisław; Polak, Andrzej. 2005. 60. rocznica zakończenia II wojny światowej [60th anniversary of the end of World War II] (PDF). 1. Dom wydawniczy Wojska Polskiego (Publishing House of the Polish Army). ISSN 1734-6584. Inačica izvorne stranice (pdf) arhivirana 29. rujna 2007. Pristupljeno 12. prosinca 2019.CS1 održavanje: ref=harv (link)
Ostale publikacije
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Sovjetski ratni zločini