Stjepan Dabiša

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan Dabiša
Kralj Bosne
Vladavina 10. ožujka 1391.- 8. rujna 1395.
Krunidba ožujak 1391.
Prethodnik Tvrtko I.
Nasljednik Jelena Gruba
Regent nitko
Bosanski kralj
Vladavina 1391.1395.
Supruga Jelena Gruba
Djeca
Stana Kotrmanić
Dinastija Kotromanići
Otac Vladislav Kotromanić
Majka nepoznato
Rođen oko 1339.
Preminuo 8. rujna 1395.
Pokop Bobovačka kapela
Vjera katolik

Stjepan Dabiša (1339. - Kraljeva Sutjeska, 8. rujna 1395.), bio je kralj i ban koji je vladao Bosnom u razdoblju od 1391. do 1395. godine. Također bio je i titularni kralj Hrvatske i Dalmacije.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Dabišino podrijetlo nije sasvim razjašnjeno. Bio je izvanbračno dijete, unuk bana Stjepana I., ali izvori se razilaze po pitanju kojega od dva mlađa Stjepanova sina je Dabiša bio sin.

Jedna skupina izvora navodi da je otac Stjepana Dabiše bio Ninoslav Kotromanić (ponegdje nazvan Miroslavom), mlađi brat Vladislava Kotromanića.[1]

Druga skupina izvora tvrdi da je da je bio mlađi izvanbračni sin Vladislava Kotromanića i polubrat Tvrtka I., ako ne i zakoniti sin Vladislava i Jelene Šubić. Kako je Tvrtko I. rođen 1338. ili najkasnije 1339. godine, a Dabiša je po toj teoriji njegov mlađi (polu)brat, slijedi da je Dabiša rođen nakon 1339. godine.[2]

Po Mavro Orbiniju Dabiša je bio sin Ninoslava. Ali treba uzeti u obzir da je Ninoslav Kotromanić umro prije 1315. godine pa je stoga mala vjerojatnost da je Dabiša bio njegov sin.

Po Mavru Orbiniju, Dabiša je podržavao Stjepana Vuka Kotromanića u njegovoj pobuni protiv Tvrtka I. 1366. godine.[3]

Vladavina[uredi VE | uredi]

Povelja kralja Dabiše Dubrovčanima.

Na prijestolje je došao nakon smrti Tvrtka I. Za kralja je izabran vjerojatno zato što je bio star i nemoćan, što je plemstvu davalo veću kontrolu nad državom, ali možda i zato što je bio najstariji Kotromanić. O njegovoj starosti svjedoči i činjenica da je spominjan u diplomatskim zapisima još 1358. godine.[2][3]

U prvim godinama svoje vladavine uspio je sačuvati neokrnjene granice bosanske države iz doba Tvrtka I. U proljeće 1392. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu. Razdor između Dabiše i njemu lojalnih plemića s jedne strane i vođa hrvatskoga plemstva s druge strane iskoristio je ugarski kralj Žigmund da ih slomi. Pošto je razorio uporište hrvatskih velikaša Dobor, 1394. godine, a njih zarobio, hrvatsko-ugarskom kralju se potčinio i Dabiša. Odrekao se vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio vazalne odnose i zajedno s vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Žigmund, muž unuke Stjepana II. Kotromanića. Tako je uništena ostavština moći iz razdoblja Tvrtka I. i utjecaj u susjedstvu.

Dabiša je umro 8. rujna 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci i pokopan je u Bobovcu.[2] Budući je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Žigmund bio izabran za Dabišinog prijestolonasljednika, plemići su odlučili da bosansko prijestolje neće pripasti Žigmundu. Nastupio je interregnum tijekom kojeg je vladala Dabišina udovica, Jelena Gruba.

Obitelj[uredi VE | uredi]

Jedino preživjelo dijete rođeno iz braka Stjepana Dabiše i Jelene Grube bila je kćerka Stana. Stanina kćer, čije se ime navodi kao Vladava[2] i Vladika[1], udala se za Jurja Radivojevića još za života svoga djeda Dabiše i bake Grube, što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. godine kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćerki Stani, s tim da nakon njene smrti upravu nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njen muž.[2] Dabišina unuka Vladava (Vladika) imala je djecu još za vrijeme Dabišinog života i vladavine.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.
  3. 3,0 3,1 Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994., ISBN 0-472-08260-4

Literatura[uredi VE | uredi]