Prijeđi na sadržaj

Stjepan Držislav

Izvor: Wikipedija
Stjepan Držislav
Pleter s natpisom kralja Držislava, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Kralj Hrvatske i Dalmacije
Vladavina 969.996./997.
Prethodnik Mihajlo Krešimir II.
Nasljednik Svetoslav Suronja
Djeca Svetoslav Suronja
Gojslav
Krešimir III.
Dinastija Trpimirovići
Otac Mihajlo Krešimir II.
Majka Jelena Slavna
Smrt 996./997.
Pokop Crkva sv. Stjepana na Otoku

Stjepan Držislav, hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i kraljice Jelene. Vladao je od 969. do 996.[1]/997. godine.[2] godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s makedonskim (zapadnobugarskim) carem Samuilom.

Vladavina

[uredi | uredi kôd]

Stjepan Držislav je hrvatskim banom proglasio župana Godimira.[3] Kako je u Srbiji oko god. 960., bez pravoga nasljednika, umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Vjeruje se da je tada Bosna, s većim dijelom Crvene Hrvatske (ali bez Duklje, gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir) došla opet u okvir Kraljevine Hrvatske.[4]

Nakon što je car Samuilo (980.1014.) uspio za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganiju), postao je opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Samuilo je provalio i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.[5]

S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekad Tomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovao titulom carskog "eparha i patricija".[6] Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan koje znači ovjenčani, odnosno okrunjeni. Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) piše u djelu Historia Salonitana da su od Držislava nadalje hrvatski vladari nosili naslov "kralja Hrvatske i Dalmacije" (Rex Croatiae et Dalmatiae).

Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati "uobičajeni danak" ("solitus census") Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.

Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996.[1]/997.[2] godine, a za sobom je ostavio tri sina; Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.

Legenda o nastanku hrvatskog grba

[uredi | uredi kôd]

Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.

Zavjetna crkvica

[uredi | uredi kôd]

Na padinama Pelegrina u Župi Dubrovačkoj je stara crkvica sv. Stjepana koja se spominje još 1279. godine. Prema pisanjima dubrovačkih ljetopisaca, zavjetni je dar hrvatskog i dalmatinskog kralja Stjepana, Krešimirova sina, za ozdravljenje.[7]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Detling, Samaržija: Koraci kroz vrijeme II, udžbenik povijesti za II. razred gimnazije; Školska knjiga, Zagreb, 2008.
  2. a b Goldstein: Hrvatska povijest; Kolekcija knjiga POVIJEST Jutarnjeg lista, svezak 21
  3. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustr., str. 62.
  4. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., Zagreb, 1924.
  5. Rački: Documenta, str. 23. i 24.
  6. Thomas archidiaconus: »Historia Salonitana«, caput 13.
  7. (): KupariArhivirana inačica izvorne stranice od 27. svibnja 2016. (Wayback Machine), TZ općine Župa Dubrovačka. Pristupljeno 29. svibnja 2016.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Ostali projekti

[uredi | uredi kôd]
Wikizvor ima izvorni tekst Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Nasljednici kralja Tomislava


Vladarske titule
prethodnik
Mihajlo Krešimir II.
hrvatski kralj
969. – 996./997.
nasljednik
Svetoslav Suronja