Zagrebačka katedrala

Koordinate: 45°48′53″N 15°58′46″E / 45.8146175266747°N 15.9795337915421°E / 45.8146175266747; 15.9795337915421
Izvor: Wikipedija
Inačica 5708192 od 30. prosinca 2020. u 19:19 koju je unio Kraljnnm (razgovor | doprinosi) (→‎Potres (2020.): +)
Zagrebačka katedrala
Zagrebačka katedrala 2020., nakon potresa
Zagrebačka katedrala 2020., nakon potresa
Zagrebačka katedrala 2020., nakon potresa
Lokacija Zagreb, Hrvatska
Koordinate 45°48′53″N 15°58′46″E / 45.8146175266747°N 15.9795337915421°E / 45.8146175266747; 15.9795337915421
Arhitekt Hermann Bollé (neogotička rekonstrukcija)
Godine izgradnje crkva na istom mjestu postoji prije 1093., gradnja sadašnje crkve od sredine 13. stoljeća
Godina završetka 1880. – 1906. (posljednja rekonstrukcija)
Religija Katoličanstvo
Arhitektonski stil neogotika

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava ili Zagrebačka katedrala,↑b1  najveća je hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine.[1] Prva je i najznačajnija gotička građevina Hrvatske.[2] Najmonumentalija je gotička sakralna građevina jugoistočno od Alpa.[3] Do potresa i rušenja tornjeva bila je visoka 105 metara, ali sada je visoka 92 metra.

Povijest izgradnje katedrale

Kralj Ladislav utemeljuje biskupiju (11. st.)

Zagrebačku biskupiju osnovao je kralj Ladislav 1094. godine i podredio je nadbiskupiji u Ostrogonu[4]. Iste je godine, prema hrvatskoj tradiciji, osnovana i katedrala. U literaturi nema jednoznačnog odgovora na pitanje je li utemeljitelj biskupije, Ladislav, doista dao sagraditi katedralu ili je za te potrebe poslužila neka već postojeća crkva. Postoji čak i pretpostavka da je to mogla biti crkva benediktinaca, koja je pripadala njihovu samostanu. Jedan od argumenata protiv teorije prema kojoj je utemeljitelj bio kralj Ladislav potkrijepljen je činjenicom da je kralj umro samo godinu dana nakon osnutka katedrale. Smatra se stoga da nije imao dovoljno vremena da taj projekt privede kraju. Još je važnija činjenica da njegov doprinos u gradnji katedrale nije zabilježen u ispravi nadbiskupa Felicijana, koji bi takvo što zacijelo spomenuo.

Gotovo svi istraživači slažu se da je najstarija zagrebačka katedrala izgrađena na mjestu na kojem se nalazi današnja, ali nije sasvim sigurno gdje se točno nalazila. Prva je katedrala najvjerojatnije bila jednobrodna te je, poput mnogih ugarskih sakralnih građevina toga doba, završavala apsidom.[5]

Kralj Ladislav pridonio je biskupiji i tako što je doveo Čeha Duha i postavio ga za prvog biskupa Zagrebačke biskupije čijim je djelovanjem biskupija od samog početka bila snažna jezgra razvoja kulture u ovom kraju.[6] Također je sačuvano više dragocjenih rukopisnih knjiga koje je Duh donio u Zagreb.

Predtatarska katedrala (od druge polovice 12. st. do 1242. godine)

Izgled prve katedrale nije nam poznat, ali zato već mnogo više znamo o prvoj sljedećoj katedrali, čiji je izgled očuvan na pečatu Kaptola iz 1297. godine te na zrcalnoj kopiji pečatnjaka iz 1371. godine. Bila je to velika, trobrodna građevina s tri apside i dva zvonika na pročelju, a obuhvaćala je prostor od zvonika do svetišta današnje katedrale.[5]. Na pečatnjaku se jasno očituje dvotoranjsko pročelje, bazilikalno tijelo građevine, kao i apsida. Također se i masivnost te zatvorenost tornjeva prema unutrašnjosti današnje katedrale pripisuje upravo predtatarskoj fazi građevine. U prilog datacije Ane Dejanović koja predtartarsku crkvu smješta u drugu polovicu 12. stoljeća, govore iskopavanja i pronađeni ostaci kontrafora koji se prvi puta javljaju sredinom 12. stoljeća u Francuskoj. Dva masivna kontrafora međusobno povezana ziđem, koja su se sačuvala sa južne strane crkve, također su pripisana ovoj fazi, jer je istraživanjima potvrđeno da ovi snažni potpornjaci pripadaju istom tipu kakav se javlja i u Francuskoj krajem 12. stoljeća. Taj dio pripada sjevernom dijelu kapele sv. Stjepana koja se danas nalazi ugrađena unutar zidina što okružuju katedralu. Dovršetak ove sakralne građevine gotovo pouzdano nam određuje Ivan Gorički koji u svojim zapisima bilježi ukop u brod crkve trojice prvih biskupa. Najstariji zabilježen je biskup Prodan (preminuo oko 1175. godine) te se iz tog razloga njegov ukop uzima kao donja granica kada je predtartarska crkva mogla biti dovršena. Još jedan od argumenata je činjenica da su pod istim oltarom pokopana i druga dvojica, biskupi Dominik i Gothard. Malo je vjerojatno da bi crkveni dostojanstvenici bili pokopani u nedovršenoj građevini.[6] Kraj ove građevine ostao je zabilježen u brojnim ispravama toga razdoblja koje spominju tatarsku provalu sredinom 13. stoljeća.

Biskupska kapela Sv. Stjepana Prvomučenika (sredina XII. st.)

Zagrebačka katedrala, 2019.

Nakon spomenute tatarske provale crkva dugo nije bila obnovljena. Ono što nakon trideset godina gradi biskup Stjepan II. jest kapela sv. Stjepana Prvomučenika.

Kapela je smještena prema sredini katedrale, no ne kao samostalna građevina, već je stopljena s masivnim zidinama biskupske palače. Malih je dimenzija, a njezina unutrašnjost je raščlanjena na dva velika traveja, dok joj je svod križno-rebrasti, gotovo kupolast.

Danas je od kapele izvorno ostala sačuvana samo unutrašnjost koju krase relativno očuvane freske s odlikama kasne giottovske škole. Autor freski nazvan je Majstorom Stjepanove kapele. On je podijelio prostor u tri vodoravna dijela. Gornji dio je rezerviran za Krista koji dostojanstveno vlada okružen evanđelistima i prorocima, u srednjem je prikazan Kristov ovozemaljski život, dok su u donjem dijelu slikani kvadri te draperije. Trodijelni ritam je slijedio sve do južnog dijela zapadnog zida gdje je u gornjem redu polulik Krista koji blagoslivlja, u drugom su likovi svetaca, dok je u najdonjem redu podnožje koje nije započeto. Sve ove freske imaju odlike škole majstora Giotta. Kao sjeverna strana kapele iskorišten je zid od lomljenca koji je spajao dva masivna kontrafora, tj. dijelove predtartarske crkve. To je uvjetovalo orijentaciju sjever-jug, a prikupljeni dokazi ukazuju da se oltar nalazio na južnom zidu. Ostali zidovi izgrađeni su u opeci, da bi u južnom dijelu završili ukrasima od romaničkih slijepih arkada. Izvori spominju očit utjecaj Lombardije i to graditeljstva kojeg su razvijali „prosjački redovi“ (veličina korištene opeke, peterolisna rozeta, okrugli trolisni prozor, jedinstvenost volumena, bez apside istaknute u prostoru), dok za vanjsko zidno platno koristi termin prijelaznog romaničko-gotičkog stila (polukružne slijepe arkade, kontrafori).

Sklop Timotejeve crkve (druga polovica 13. st.)

Nakon tatarskih napada napisano je više dokumenata o stupnju oštećenja koje su nanijeli crkvi. Upravo je ta brojnost isprava i različito doživljavanje napada bio razlog zbog kojeg su mnogi istraživači kroz godine bili nesigurni oko definiranja štete koja je nanesena.

Prvi biskup koji je započeo obnovu bio je Timotej što je zabilježeno u  potvrdi. U njoj je također zabilježeno da ju je započeo obnavljati od temelja u novom suvremenom stilu (gotičkom), kao i da ju je opremio ukrasima i srebrnim posuđem.[6] Zabilježena je i 1275. godina kao godina posvete oltara Sv. Petra i Pavla u sakristiji, a zatim i 1284. godina kad je posvetio Ladislavov oltar u kapeli sv. Marije. Svi ovi podaci govore u prilog da je biskup Timotej dao sagraditi i glavnu apsidu zajedno sa svetištem. Iskopavanja su pokazala da se koristio novim načinom tlocrtnog koncepta (triangulacija) te da je zato, ne prateći stare temelje, svetište započeto kao šesterokutno. Iz toga proizlazi da je svetište imalo tri poligonalne apside od kojih je srednja bila veća i izdužena na istok kako bi između moglo biti sagrađeno cilindrično stubište. Korska sjedala s trolisnim gotičkim lukom kao završetkom, nizala su se duž apside.

Što se tiče arhitektonske plastike, zbog brojnih restauracija nije lako odrediti što je sve pripadalo Timotejevom sklopu. Freske koje su pripisane tom vremenu pripadaju ciklusu najstarijih u Zagrebu i u čitavoj kopnenoj Hrvatskoj. One su oštećene, no dijelove nalazimo sačuvane u sakristiji, točnije u njenom istočnom dijelu.

Ovo razdoblje „Timotejevog sklopa“ nazvano je tako upravo zbog uloge koju je odigrao biskup u gradnji jedne veće prostorne cjeline objedinjene istom idejom, odnosno istim stilskim obilježjima. Naglašena je visoka kvaliteta izvedbe koja se danas uočava na detaljima sačuvanih slika ili ukrasa. U riznici katedrale nalaze se sačuvane dragocjenosti poput crkvenog ruha, posuđa, rukopisnih knjiga, relikvijara i ostalih obrednih predmeta.

Lađa i zvonici (XIV.-XVI. st.)

Nakon smrti biskupa Timoteja nastupilo je razdoblje u kojem je katedrala čekala nastavak izgradnje, a različita su mišljenja oko vremena kada je do toga došlo. Neki smatraju da se gradnja nastavila za vrijeme biskupa Kažotića kojemu se pripisuje dio započetih zidova sjeverne lađe i sjevernog zvonika. S druge strane, moguće je da je biskup Kažotić samo popravljao građevinu te ju eventualno opremio pokućstvom, dok je biskup Jakob de Placentij započeo gradnju. Daljnje promjene dogodile su se za vrijeme biskupa Stjepana II. Kanižaja i Eberharda Albena. Biskup Stjepan III. svoj je doprinos u gradnji lađe zabilježio grbom, dok je lađu zamislio kao baziliku. Moguće je i da je u Stjepanovo doba odlučeno sačuvati ruine zvonika te između njih graditi traveje. Izvana na sjevernoj strani bili su postavljeni novi, skošeni i jednostavni potpornjaci, dok su na južnoj kasniji, ali bogatije ukrašeni. Pročelje je u to doba imalo romanički portal i vjerojatno rozetu.

Eberhardovim dolaskom katedrala je počela slijediti tipologiju dvoranske crkve sa svim promjenama koje su bile nužne da bi se to realiziralo (povišenje i izmjena pročelja dekoriranog kordonskim vijencem s ljiljanima, slijepim kružištima i maskeronima). Došlo je do promjena i unutar lađa: povišeni su prozori, stupovi i izvana kontrafori gdje je biskup Eberhard postavio svoj grb, iznad grba svoga prethodnika. Tragovi Eberhardovog rada pronađeni su sve do jugozapadnog kuta unutrašnjosti, a njegovoj zasluzi pripisano je i pročelje te začelje južnog zvonika. Ipak, hipoteze se nastavljaju kada je u pitanju rješavanje nedoumice kako su spojili lađu i Timotejev sklop, jer se upravo na tom mjestu restauriralo i mijenjalo mnogo toga.

Treba spomenuti rad praških radionica koji su svoj trag ostavile u našoj katedrali. To se u prvom redu odnosi na reljefe, točnije maske Parlerova kruga koje su postavljene u unutrašnjosti, ali i na vanjskom plaštu katedrale. „Čudnovata galerija zagrebačke katedrale“ kako o njoj govori A. Horvat[6] najvrjednija su skulpturalna djela koja posjedujemo. Djela prikazuju lisnata lica, prikaze pasa, lavova, grifona i fantastične životinje koje se isprepliću s biljnim ornamentima. Na njima se očituje raspon u kvaliteti te praške radionice. Sredinom XV. stoljeća kada je na čelo biskupije zasjeo Ivan Alben katedrala je bila, možemo reći, dovršeno djelo koje je on dopunio. To se odnosi na kapitele novijih oblika (kovrčava lišća) u nekim dijelovima crkve te na njegov grb koji je dodao. Biskup Luka Baratin ugradio je križno-rebraste svodove te uložio novac za izgradnju utvrda. Nemamo sigurne podatke je li on obnavljao zvonike koji su, spominje se, stradali u opsadi 1528. godine.

Uređenje unutrašnjosti (XV. i XVI. st.)

Biskupu Thuzu pripisuju se tri empore u zapadnom traveju iste prostorije, kao i zabatni ukrasi iznad korskih sjedala (Bollé ih kasnije uklanja). Istom biskupu pripisuju se i raskošni oltari te ostali namještaj, dok se oltar u Ladislavovoj kapeli datira u vrijeme biskupa Osvalda. U lađi je kroz stoljeće dodan velik broj raskošnih oltara posvećen svecima kao što su sv. Emerik, sv. Nikola, sv. Barbara, sv. Elizabeta i drugi. Prva klecala postavljena su u kapeli sv. Ladislava (djelo firentinskog umjetnika Ivana Niczea), dok su ona u lađi postavljena nešto kasnije.  Pozlaćeni drveni kipovi, šest apostola koji su se nalazili na stupovima lađe, ostali su sačuvani do 19. stoljeća kada su uklonjeni. Pronašla ih je Anđela Horvat (samo dva kipa) koja ih je datirala u 15. stoljeće i stilski odredila kao kipove kasne gotike. Ta dva kipa nose veliki značaj, jer su jedini kipovi katedralne plastike u Hrvatskoj.

Bolléovim dolaskom kapele i svetište gube svoj izvorni oblik, a korska sjedala su zamijenjena. Bollé je srušio i zapadni zid sakristije koji je dijelio prostor na „unutarnju“ i „vanjsku“ sakristiju, a na kojemu se nalazio prikaz Posljednjeg suda. Pretpostavlja se da je u njegovo doba restauriran i sjeverni zid. Na istočnoj strani sakristije nalazi se historicistička prigradnja gdje je, pretpostavlja se, nekad bio oltar.

Zagrebačka katedrala prije potresa 1880.

Obnove

Za prve obnove katedrale zaslužan je biskup Timotej (1263.-1287.) koji ju je počeo temeljito obnavljati u gotičkom stilu nakon što je teško je nastradala za provale Tatara (1242. godine).

Obnova je nastavljena u 14. i 15. stoljeću. U 16. stoljeću katedrala je utvrđena zidinama i kulama (Bakačeva kula i dr.), a između 1633. i 1641. godine dobiva svoj masivan renesansni toranj, izveden po projektu Ivana Albertala (njem. Hans Alberthal), koji je u katedrali 1632. godine izveo mrežasti kasnogotički svod. Požari i navala neprijatelja više su ju puta oštećivali, ali najteži udarac ju je pogodio u Velikom potresu 1880. godine. Nakon potresa provedena je temeljita obnova katedrale u neogotičkom stilu (1880. - 1906.), po nacrtima bečkog graditelja F. Schmidta, a gradnju je vodio Hermann Bollé. Bollé će, izvodeći radove na restauraciji, dijelom izmijeniti prvotne Schmidtove projekte, osobito rješenja vrhova tornjeva. Dio kula tad je srušen.[7]

Maketa stare zagrebačke katedrale u Muzeju grada Zagreba.

U ovoj je restauraciji zagrebačka prvostolna crkva dobila svoj današnji oblik s dva vitka tornja, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu i oltarima koji su zamijenili većinu baroknih oltara iz 18. stoljeća. Bila je pokrivena raskošnim krovom od glaziranog crijepa koji je kasnije nažalost uklonjen. Umjesto starih grobnica biskupa i velikaša sagrađena je nova grobnica za zagrebačke nadbiskupe iza glavnog oltara.

Uz druge velikane, tu počivaju i hrvatski mučenici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, čije su kosti ovamo prenesene 28. travnja 1919. godine iz Bečkog Novog Mjesta (Wiener Neustadt) i pokopane 30. travnja 1919. godine,[8] sin Petra Zrinskoga grof Ivan Antun Zrinski (njegovi posmrtni ostatci u organizaciji Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja", preneseni su 26. veljače 1944. godine i pokopani 4. ožujka 1944. godine)[9][10][11], Eugen Kvaternik (njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani su 1921. godine)[12] i ini. U njoj su pokopana i posljednja tri zagrebačka nadbiskupa: stožernici bl. Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i Franjo Kuharić.

Od 1990. godine Zagrebačka je katedrala okružena metalnom mrežom skela. Kako bi zabljesnula u punom sjaju, ljeti 1997. godine s tornja su skinuti i zamijenjeni korozijom uništeni devedesetgodišnji limeni satovi. Svih osam novih satova odliveno je u bronci u obiteljskoj ljevaonici Kranjčević u Markuševcu, podno Sljemena. Svaki je sat promjera 3 m i 20 cm, težak oko 600 kg. Za izradu satova utrošeno je 8 tona bronce i mjedi.

Godine 2008. hrvatski je producent Dominik Galić producirao, a redatelj Eduard Galić režirao dokumentarni film o obnovi zagrebačke katedrale.[13]

Potres (2020.)

Podrobniji članak o temi: Potres u Zagrebu 2020.
Uklanjanje tornja Zagrebačke katedrale u sklopu njegove sanacije

Dana 22. ožujka 2020. godine, potres jačine 5,5 stupnja po Richteru srušio je vrh južnog zvonika katedrale.[14][15]

Vrh sjevernog tornja Zagrebačke katedrale visok 13 i pol metara i težak 30 tona, skinut je 17. travnja 2020. kontroliranom eksplozijom, jer je zbog oštećenja koja je pretrpio u jakom potresu, 22. ožujka, postojala opasnost da se sruši i izazove još veća oštećenja katedrale i okolnoga prostora. Katedralni toranj odvojen je između 72. i 73. reda, skinula ga je dizalica od 500 tona, a druga dizalica obuhvatila je cijeli zvonik i spustila ga u jednom komadu.[16].

Katedrala je dodatno oštećena u potresu koji se dogodio 29. prosinca s epicentrom kod Petrinje.[17]

Orgulje

Njemačka tvrtka E.F. Walcker je izgradila orgulje zagrebačke katedrale 1855. godine s 52 registra. Tada glazbalo imalo je tri manuala s pedalom. Nakon nekoliko pregrađivanja orgulje danas imaju 78 registra na četiri manuala s dispozicijom (2005. g.)[18]:

I. manual C–a3
1. Prinzipal 16′
2. Tibia 16′
3. Diapason 8′
4. Gemshorn 8′
5. Copula 8′
6. Gamba 8′
7. Dolce 8′
8. Flöte 8′
9. Nasard 5 1/3′
10. Oktave 4′
11. Copula minor 4′
12. Dolce 4′
13. Quinte 2 2/3'
14. Superoktav 2'
15. Blockflöte 2'
16. Mixtur VI 2 2/3'
17. Zimbel IV 1 1/3'
18. Fagott 16'
19. Trompete 8'
II. manual C–a3
20. Bourdon 16′
21. Principal 8′
22. Copula 8′
23. Viola d'amour 8′
24. Flauto 8′
25. Salicional 8′
26. Diapason 4′
27. Traversflöte 4′
28. Superoktav 2′
29. Quinte 1 1/3'
30. Sesquialter II 2 2/3'
31. Cornett V 8′
32. Scharff IV 1′
33. Vox humana 8'
34. Schalmey 4'
Tremulant
III. manual C–a3
35. Quintatön 16′
36. Geigenprinzipal 8′
37. Fugara 8′
38. Hohlflöte 8′
39. Dulciana 8′
40. Aeoline 8′
41. Voix celeste 8′
42. Flauto amabile 4′
43. Viola 4′
44. Nasard 2 2/3′
45. Flautino 2′
46. Mixtur IV 2 2/3′
47. Physharmonica 8′
48. Oboe 8'
49. Trompete harmon 8′
IV. manual C–a3
50. Hornprinzipal 8′
51. Traversflöte 8′
52. Viola 8′
53. Unda maris 8′
54. Ital. Prinzipal 4′
55. Blockflöte 4′
56. Nasard 2 2/3'
57. Schwiegel 2′
58. Sifflöte 1′
59. Terzian II 1 3/5'
60. Großmixtur VI
61. Tuba magna 16'
62. Tuba mirabilis 8'
63. Vox humana 8'
64. Clairon 4'
Tremulant
Pedal C–f1
65. Grand Bourdon 32′
66. Prinzipalbass 16′
67. Subbass 16′
68. Violonbass 16′
69. Octavbass 8′
70. Hohlflötenbass 8′
71. Violoncello 8′
72. Flöte 4′
73. Cornett IV 5 1/3′
74. Bombardon 32′
75. Tuba 16′
76. Posaune 8′
77. Clarine 4′
78. Singend Kornett 2′

Spojevi:

I-P, II-P, III-P, IV-P,
Super I-P, Super II-P, Super III-P, Super IV-P,
II-I, III-I, IV-I, Sub I, Sub II-I, Sub III-I, Sub IV-I,
Super I, Super II-I, Super III-I, Super IV-I,
III-II, IV-II, Sub III-I, Sub IV-II, Super IV-II,
IV-III, Sub IV-III, Super IV-III

Pomagala:
999-struki generalni slagar, dvostruki razdijeljeni slagar, sekvencer naprijed i nazad, automatični pedal, Crescendo, ukidač generalnih jezičnih registra, ukidač ručne registrature, način pojedinačno isključenih jezičnih registra, Tutti, Pleno, žaluzije III, žalutije IV.
sustav je pneumatički s čunjima uz elektropneumatično upravljanje trakture.

Festival

Od 2009. održava se Festival »Orgulje zagrebačke katedrale«. Na festivalu su praizvedena djela rvatskih skladatelja Brune Vlaheka, Davora Bobića, Dalibora Bukvića, Ante Knešaureka, Matije Ivšića te doajena glazbe za orgulje Anđelka Klobučara kao i talijanskog skladatelja Grimoaldoa Macchiae i francuskog Jean-Paul Verpeauxa. Dosad je nastupilo više od osamdeset orguljaša iz cijelog svijeta.[19]

Riznica

Dokumentarni film redateljice i scenaristice Ljiljane Bunjevac Filipović Riznica (2015.) prikazao je blago pohranjeno u riznici zagrebačke katedrale.[20]

Dokumentarni filmovi

Dokumentarni filmovi o zagrebačkoj katedrali:

Galerija

  • Slika katedrale na kraju 19. stoljeća
    Slika katedrale na kraju 19. stoljeća
  • Unutrašnjost katedrale - pogled prema oltaru
    Unutrašnjost katedrale - pogled prema oltaru
  • Zagrebačka katedrala iz zraka
    Zagrebačka katedrala iz zraka
  • Glavni ulaz
    Glavni ulaz
  • Sarkofag bl. Alojzija Stepinca
    Sarkofag bl. Alojzija Stepinca
  • Vanjski pogled
    Vanjski pogled

Također pogledajte

Bilješke

 ↓b1 Neformalno se naziva i »Stepinčevom katedralom«.[21]

Izvori

  1. ↑ Zagrebačka katedrala u potresu 1880. i njezina današnja obnova (PDF)
  2. ↑ Vukičević Samardžija, Dijana. »Uz 800. obljetnicu posvećenja zagrebačke katedrale 1217. godine. Pogled u katedralu«, Vijenac, br. 618, pristupljeno 1. listopada 2018.
  3. ↑ Gavrilović, Feđa. »Bečka Akademija likovnih umjetnosti i hrvatska arhitektura historicizma. Gliptoteka HAZU, studeni 2011–siječanj 2012.: Razbijene zastarjele predrasude« Vijenac, br. 466, 12. siječnja 2012., pristupljeno 1. listopada 2019.
  4. ↑ Ivan Kampuš, Igor Karaman, Tisućljetni Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 1994., ISBN 953-0-60584-6, str. 21., 29.
  5. ↑ a b Nikolić Jakus, Z., "Počeci srednjovjekovnog Zagreba", u: Povijest grada Zagreba, Novi liber, 2012., str. 47-49.
  6. ↑ a b c d Deanović, A., "Zagrebačka katedrala", Globus, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., str. 19., 21., 42., 59.
  7. ↑ Hrvatski biografski leksikon - Bakač, Toma (Bacocz, Bakoch, Bakòcz, Erdődy) Dopušteno je korištenje ili citiranje pojedinih članaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora. Ostala autorska prava zadržava Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
  8. ↑ Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
    »1919. – Družba ekshumira posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana po drugi put, 28. travnja ih prevozi u Zagreb, a 30. travnja su svečano položeni u kriptu zagrebačke katedrale. Svečanost prijenosa i pokopa pretvorila se u pučko-hrvatsku svečanost, a 30. travnja je bio u Hrvatskoj blagdan. Štovanje kulta Zrinskih i Frankopana je nastavljeno.«, HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 21. lipnja 2017.
  9. ↑ János J. Varga, Ivan Antun Zrinski, kraljev zatočenik, u: Susreti dviju kultura. Obitelj Zrinski u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, gl. ur. Romana Horvat, ur. izdanja: Sándor Bene, Zoran Ladić i Gábor Hausner, Biblioteka Zbornici, knj. 4, Matica Hrvatska, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-150-967-1, str. 478.
  10. ↑ Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
    »1944. – Tijekom višegodišnjeg istraživanja Zmajevi su otkrili u Grazu grob Ivana IV. Antuna Baltazara grofa Zrinskog, jedinog sina Petra i Katarine Zrinski. Posmrtne ostatke su prinijeli u Zagreb i 26. veljače, (...)«, HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 21. lipnja 2017.
  11. ↑ Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., ISBN 86-409-0065-5, str. 145.
  12. ↑ Ivan Strižić, Hrvatski portreti, DoNeHa, Zagreb, 1993., ISBN 953-96050-0-8, str. 27.
  13. ↑ Heroji Vukovara Biografije autora: Dominik Galić
  14. ↑ Snažan potres pogodio Zagreb, oštećena i katedrala: 'Njihala se zgrada, zastrašujuće' (novilist.hr)
  15. ↑ FOTO VIDEO Odlomio se vrh Katedrale, velika je šteta od potresa po Zagrebu (hr.n1info.com)
  16. ↑ Povijesni pothvat Hrvatske vojske uklanjanja tornja zagrebačke katedrale
  17. ↑ U potresu nastala nova oštećenja na zagrebačkoj katedrali. ika.hkm.hr. Informativna katolička agencija. 30. prosinca 2020. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  18. ↑ Orgulje Zagrebačke katedrale (pristupljeno 23. studeni 2017.)
  19. ↑ Službene stranice festivala Pristupljeno 1. listopada 2019.
  20. ↑ MojTV Riznica (pristupljeno 9. listopada 2016.)
  21. ↑ Sestra Mihovila - U službi Crkvi punih 50 godina na istom mjestu! Hrvatska katolička mreža, 29. rujna 2019.

Literatura

  • Deanović, Ana - Čorak, Željka: Zagrebačka katedrala, Globus / Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988.
  • Horvat, Anđela: Zagrebačka katedrala - prošlost i sadašnjost, u: Umjetničke znamenitosti Zagreba [glavni i odgovorni urednik Stjepan Draganić]. 1979. God.11 (1979), 2. Nakladnik Zagreb : Kajkavsko spravišče, 1979.
  • Stošić, Josip: Srednjovjekovna umjetnička svjedočanstva o zagrebačkoj biskupiji, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094. - 1994., MGC - Muzej Mimara, Zagreb 1994., 102-130 str. (k.i.)

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Zagrebačka katedrala
v • r • u
Katedrale u Hrvatskoj
Zagrebačka metropolija
Riječka metropolija
Splitsko-makarska metropolija
Đakovačko-osječka metropolija
Izravno podređeno Svetoj Stolici
Srpska pravoslavna crkva
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zagrebačka_katedrala&oldid=5708192"