Antonio Gramsci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Antonio Gramsci
Antonio Gramsci
Antonio Gramsci
Zapadna filozofija
Filozofija 20. stoljeća
Rođenje 22. siječnja 1891., Ales, Sardinija
Smrt 27. travnja 1937., Rim, Kraljevina Italija
Škola/tradicija marksizam
Glavni interesi politika, ideologija, kultura
Utjecaji Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Marx, Friedrich Engels, Vladimir Lenjin, Antonio Labriola, Benedetto Croce
Utjecao na Louis Althusser, Zygmunt Bauman, Judith Butler, Noam Chomsky, Robert W. Cox, Paulo Freire, Stuart Hall, Eric Hobsbawm, Ernesto Laclau, Chantal Mouffe, Michael Parenti, Edward Said, Domenico Losurdo, Palmiro Togliatti, Cornel West, Alain de Benoist, Umberto Eco, Raymond Williams , Jalal Al-e-Ahmad,

Néstor García Canclini, Giovanni Arrighi

Antonio Gramsci (Ales, Sardinija, 22. siječnja 1891. - Rim, Kraljevina Italija, 27. travnja 1937.), bio je talijanski marksistički filozof, pisac, političar i teoretičar politike.

Gramsci je bio jedan od utemeljitelja i lidera Komunističke partije Italije, u svojim dijelima osobito se bavio pitanjima i analizom kulture i praktične politike. Gramscija se i danas drži za jednog od vrhunskih izvornih marksističkih mislioca. Kulturna hegemonija je termin koji je on uveo i rašlanio, - pomoću nje se održava na vlasti kapitalistička država.

Životopis[uredi VE | uredi]

Antonio je rođen kao četvrti od sedam sinova nižeg gradskog službenika grada Gaete na Sardiniji,- Francesca Gramscija (koji je bio u daljnjoj liniji albanskog podrijetla iz mjesta Gramsh).[1] Stvari su po obitelj krenule nagore kad je otac Francesco zatvoren zbog optužbe za prijevaru 1898., - obitelj je ostala bez sredstava za život i Antonijo je morao napustiti školovanje i raditi kojekakve poslove sve dok mu otac nije pušten iz zatvora 1904. Još kao mali teško je ozlijedio kralježnicu, - tako da je cijeli život patio zbog toga (nije rastao kako treba) a i imao je drugih velikih problema sa unutrašnjim organima. No pored svih zdravstvenih problema Antonijo je bio odličan učenik, - srednju školu završio je u Cagliariju. Nakon mature 1911. dobio je stipendiju za studij lingvistike na Torinskom sveučilištu kod Mattea Bartolija. U to isto vrijeme tu je studirao i Palmiro Togliatti njegov budući stranački prijatelj i kolega. Antonijo puno čita, i studira djela tada vodećih talijanskih filozofa i mislioca lijeve orijentacije; Antonija Labriole, Rodolfa Mondolfa, Giovannija Gentilea i osobito - Benedetta Crocea, koji je tada slovio za najcjenjenijeg talijanskog mislioca. Svi oni bili su slidbenici i poštovaoci Hegela i trasirali su put hegelijanskog marksizma, kojeg je Labriola nazvao filozofija praxisa. Torino je tih godina bio grad rastuće talijanske industrijalizacije, u čije su se novoutemeljene tvornice poput Fiata i Lancie slijevale gomile naglo osiromašenih seljaka koji su postajali gradski proletarijat. Gramsci je obilazio skupove svojih zemljaka sarda, kao i radničke skupove. Pred kraj 1913. upisao se u Talijansku socijalističku partiju.

Godine sa socijalistima (PSI)[uredi VE | uredi]

Zbog siromaštva i zdravstvenih problema napušta studij 1915. te radi kao slobodni novinar, piše u brojnim uglavnom lijevo orijentiranim listovima (Il Grido del Popolo) i časopisima. Kako se profilirao kao ozbiljni novinar, to je već 1916. postao suizdavač časopisa Piemont, posebnog izdanja znanog glasila Avanti!, Talijanske socijalističke stranke. Gramsci je postao cijenjeni komentator koji je pratio sve aspekte društvenog i političkog života Torina. U travnju 1919. Gramsci je zajedno s Togliattijem, Angelom Tasca i Umbertom Terracinijem osnovao lijevo orijentirani tjednik L'Ordine Nuovo (Novi poredak), iz tog kruga se kasnije oformila Komunistička partija Italije. Te godine došlo je do velikog raslojavanja u Talijanskoj socijalističkoj partiji (PSI) oko načina i metode borbe za radnička prava. I u Torinu je po uzoru na Oktobarsku revoluciju došlo do spontanog osnivanja radničkih savjeta, ali i velikih polemika oko njihove društvene uloge. Gramsci i njegovi rijetki istomišljenici iz kruga oko lista L'Ordine Nuovo - vjerovali su u ispravnost lenjinističke ideje sva vlast sovjetima. Paradoksalno je da je ljuti protivnik te ideje bio je Amadeo Bordiga (vođa izvanparlamentarne radikalne ljevice) koji je pak držao da se treba osloniti na sindikate.

U talijanskim komunistima (PCI)[uredi VE | uredi]

Nakon propasti torinskih sovjeta Gramsci je uvidio da je jedina mogućnost osnutak jedne radikalne lijeve političke stranke koja bi se po uzoru na sovjetske boljševike borila za te interese tako je 21. siječnja 1921. u Livornu osnovana Komunistička partija Italije od simpatizera iz kruga oko L'Ordine Nuovo i Bordigine grupe. On i Bordiga vodili su zajedno stranku sve do 1924.. kad je Bordiga odstupio. Godinu dana nakon toga 1922. Gramsci je odputovao u SSSR kao izabrani delegat PCI na treće zasjedanje Kominterne, tu je upoznao mladu violinisticu Juliju Šuht, s kojom se oženio i imao dvoje djece.[2]

Komemorativna ploča u moskovskoj ulici Mokovaja 16.

Gramsci se dopao sovjetskim rukovodiocima i ušao u krug suradnika komunističke internacionale, zbog toga se 1923. preselio u Beč koji je tad bio važno središte komunista. No već 1924. vraća se u Italiju zbog općih izbora, na njima talijanski fašisti dobijaju većinu u parlamentu]], ali je i Gramsci postao zastupnik Talijanske komunističke partije za Veneto. Kao mladi zastupnik (33 godine) pokazuje se dostajan povjerene mu zadaće - i otvoreno se upušta u političku borbu s fašistima. Ali predosjeća da će stvari skrenuti prema diktaturi, zbog toga šalje ženu i djecu u SSSR, a on ostaje bez obzira na posljedice. Nakon što je Mussolini dao pohapsiti većinu vođa komunističke partije nakon neuspjelog atentata na njega, Gramsci je preuzeo vodstvo.

Zatvor i smrt[uredi VE | uredi]

Gramscijev grob u Rimu

Njegove crne slutnje pokazale su se točnim - 1926. je i on optužen i zatvoren (unatoč zastupničkog imuniteta) pod izlikom da svojim političkim radom izaziva mržnju među staležima, te da zemlju gura na građanski rat uz druge krivnje. Isprva je bio osuđen na 5 godina izgonstva na usamljeni otok Ustica, potom je slijedeće godine osuđen na 20 godina zatvora u Turi pored Barija. Tu je od 1929. počeo pisati, - na školskim bilježnicama svoje opservacije o talijanskom društvu, politici, filozofiji i načinu političke borbe koju bi komunisti trebali primijeniti. Nakon četiri godine tamnice njegovo ionako krhko zdravlje, znatno se pogoršalo. Obolio je od tuberkuloze, ali i brojnih upala unutrašnjih organa, stanje mu se toliko pogoršalo da je 1934. pušten iz zatvora na liječenje, ali je 27. travnja 1937. umro u jednoj klinici u Rimu, sa 46 godina (formalno je bio i nadalje zatvorenik).

Ideje i djela[uredi VE | uredi]

Gramsci za svojeg života nije izdao nikakvu knjigu. Između 1914. - 1926. pisao je novinske članke, političke studije i eseje po novinama i časopisima. Od 1929. do 1937. za robijanja je na više od pedeset bilježnica (3000 str.), pisao svoje čuvene Zatvorske bilježnice (Quaderni dal carcere), koje su objavljene nakon njegove smrti. To su bile bilješke i eseji o vrlo različitim temama, često potpuno nepovezene, - a jedina nit koja ih je povezivala bila je Gramscijev temeljni postulat - uloga intelektualaca u društvu (koji nesmije ostati indiferentan na stanje u društvu). On je držao da je mjesto intelektualca u društvu - aktivno učešće u kulturnoj revoluciji koja će doprinijeti osvajanju političke moći. Iz zatvora je napisao i brojna pisma svojoj ženi, prijateljima i sinovima. I njegova pisma su kasnije objavljena u jedinstvenoj knjizi Pisma iz zatvora, koja se sastoji od dva dijela: Zatvorske bilježnice i Pisma iz zatvora.

Nakon Drugog svjetskog rata jedna skupina talijanskih komunista pod vodstvom tadašnjeg generalnog sekretara Palmira Togliattija počela je raditi na izdavanju Gramscijevih bilježnica, koje su sistematizirane po temama; obitelj, vlasništvo, vjera, kultura itd. i izdala ih u šest svezaka između 1948. i 1951. (izdavač - “Einaudi”). Potom je tiskano novo izdanje Zatvorskih bilježnica 1975. (izdanje Instituto Gramsci), u ovom izdanju su spisi poredani kronološki a ne više po srodnim temama.

Na filozofskom planu, novost kod Gramscijevog poimanja marksizma je uvođenje imanentnosti (urođenosti), nasuprot transcedentnosti (nečem iznad ljudskog znanja). Čovjeku je imanentno dato da svojim praktičnim radom ostvari raj (dostojan život) na zemlji. Imanencija je sinteza; engleske ekonomije, njemačke filozofije i francuske politike. Gramsci prvi jasno uočava da nova pravila što ih je uvela engleska ekonomska znanost, nemaju samo vrijednost kao oruđe nego i značenje kao filozofska inovacija: homo oeconomicus je imanentni čovjek, čovjek na zemlji, on ima ima novu gnoseološku (spoznajnu) vrijednost, koja uključuje novo poimanje svijeta. Stoga je potrebno istražiti kako je filozofija prakse uspjela stvoriti ideju imanencije očišćenu od svih ostataka transcendenije i teologije.

Liberalne ideje, - imaju univerzalnu vrijednost za buržoaziju, ali nisu dovoljne proletarijatu. Za buržoaziju su te ideje bile krajnja granica i maksimum, za proletarijat su te ideje-minimum od čega treba početi.

Gramscija se držalo za jednog od najznačajnijih marksističkih mislioca 20. st. koji je značajno uticao na razvoj zapadnoeuropskog marksizma (Eurokomunizam). Između ostalog Gramsci je osvijetlio i temu kulturne hegemonije kao miroljubivog sredstva kojim se održava kapitalistički poredak, zbog toga je nužno obrazovanje radništva i stvaranje proleterske intelegencije. Pomoću kulturne hegemonije se tipične buržoaske ideje - proglašavaju općim javnim mijenjem i zdravim razumom te se uz pomoć toga - vlada. On je također ukazao na razlike klasičnog političkog društva koje vlada uporabom sile i zakona (vojska, policija, pravni poredak) i civilnog društva u kojem se vlada ideologijom i privolom (društvo, sindikati, obrazovni sustav). Gramsci je oštro kritizirao vulgarni ekonomski determinizam ali i pojednostavljeni filozofski materijalizam[3].

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Gramsci, Antonio: Pisma iz zatvora, Zora, Zagreb 1951.

Pogledajte i ovo[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Dante L. Germino, Antonio Gramsci: Architect of a New Politics, Louisiana Press University, 1990 ISBN 0807115533 str. 157 [1]
  2. Fotografija Antonija njegove žene i dvojice sinova Antonio Gramsci Website.
  3. Lenin: [http://www.marxists.org/archive/lenin/works/1908/mec/index.htm Materialism and Empirio-Criticism].

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]