Irenej Lionski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Irenej Lionski (grč. Εἰρηναῖος, Eirēnáios, lat. Irenaeus, „mirotvorac“) (Smirna, 130. - Lyon, 202.), bio je teolog protiv gnostika, biskup Katoličke Crkve, a štovan je kao svetac i crkveni otac.

Život[uredi VE | uredi]

Sveti Irenej, lionski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskoga nauka i na taj način postao utemeljitelj krščanske teologije ili „otac katoličke dogmatike“, kako ga neki nazivaju.

Mladost i formacija[uredi VE | uredi]

Rodom je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne, gdje je još bila vrlo živa predaja o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Nije poznata točna godina Irenejeva rođenja, no rodio se negdje početkom 2. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvaredno bogatu i svestranu izobrazbu. Odrastao je u kršćanskoj obitelji, a glavni su mu učitelji bili sveti Polikarp, Meltion Sardski i drugi, od kojih je dobio dobru formaciju, religioznu, filozofsku i teološku. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca. Usto je dobro poznavao djela klasične književnosti, kao i spise raznih krivovjeraca svoga vremena. Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Osobnost toga biskupa ostavila je na njega silan dojam, pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.

U Galiji[uredi VE | uredi]

Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici 2. stoljeća i to među pučanstvom što se doselilo iz Azije. Bio lionski biskup od 177. Oko 177. u tom se gradu već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana kojoj je na čelu bio devedesetogodišnjak Potin. Irenej koji je u biskupstvu naslijedio Potina koji je podnio mučeništvo pod Markom Aurelijem. Po predaji Crkve mučenik je bio i sam Irenej, kao i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej „život završio mučeništvom“. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana 202. i 203. godine. Grgur piše: „Irenej je pokopan u bazilici sv. Ivana, pod oltarom“. Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoga titulara, te je postala bazilikom sv. Ireneja. U vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je 1562. opljačkana, a njezine su relikvije obesčašćene.

Djela[uredi VE | uredi]

Dragocijen je Irenejev nauk i o Euharijstiji, zatim o Blaženoj Djevici Mariji, koju naziva novom Evom, tj. novom majkom svega otkupljenoga čovječanstva.

Misli pa i djela sv. Ireneja pod utjecajem su samog Polikarpa koji je bio učenik Ivana evanđelista. Ona su svjedočanstva apostola tradicije, koja se u ono vrijeme borila protiv različitih hereza, osobito gnoze. Od autentičnih djela sv. Ireneja sačuvane su nam dvije rasprave. Dokazivanje apostolskog propovijedanja i izlaganje apostolskog propovijedanja u kojima na kratak i sažet način izlaže tradicionalni nauk Crkve o Bogu Ocu, Stvoritelju; Sinu, Otkupitelju; o Duhu Svetom.

Međutim postao je poznat svojim djelom „Protiv hereza“ (lat. Adversus Haereses) u kojem se suprotstavlja gnostičkom nauku. Djelo ima pet knjiga. U grčkom jeziku posjedujemo samo fragmente kod kasnijih pisaca. (Epifanije). No latinski prijevod iz 4. st. sačuvan je u cijelosti. Djelo je utemeljeno na širokoj teološkoj osnovi, ne samo protiv gnostika nego protiv hereza uopće. Kao osnovu uzima Valentinovu gnozu. Napisano je između 178. i 188. godine. Prva knjiga donosi detaljnu dokumentaciju o gnosticizmu, napose Valentinova sustava i njegove škole. Druga knjiga donosi detaljno i sustavno pobijanje valentinovske gnoze i to na razumskom planu. Irenej se spušta na razinu gnostičkih načela kako bi pokazao njihovu krhkost i nedosljednost. U trećoj knjizi prelazi se na pobijanje na temelju Svetog pisma. Naglašava kanon svetih knjiga Novog zavjeta, a pri dokazivanju se neprestano služio Starim i Novim zavjetom. U četvrtoj knjizi prilazi se pobijanju gnosticizma per Domini sermones, neprestano podvlačeći jedinstvenost dvaju Zavjeta, što predstavlja temeljni dokaz u polemici. Peta knjiga trebala je zapravo biti nastavak dokazivanja iz četvrte, s tim da se kao dokazni materijal uzmu kanonske poslanice, ali zapravo knjiga nadugačko raspravlja o uskrsnuću tijela koje su gnostici nijekali.

Drugo Irenejevo djelo, Demonstratio... (Dokazivanje apostolskog navještaja), pronađeno je tek 1904. u armenskom prijevodu. To je kratko izlaganje vjerskih istina na pučki način. Prvi je to pokušaj biblijskog katekizma. Dijeli se na dva dijela. Prvi je dio teološki, te izlaže kršćanske istine iz Simbola vjere (Bog, stvaranje čovjeka, pad, povijest čovječanstva do utjelovljenja Kristova i otkupljenja). Drugi je kristološki i obrađuje ispunjenje mesijanskih proroštva u Kristu. Moguće je da je ovo Irenejevo djelo služilo kršćanima kao apologija protiv Židova. Oba ova Irenejeva djela među sobom se nadopunjuju.

Misao[uredi VE | uredi]

Irenej je bio prvi teolog koji se trudio razraditi globalnu sintezu kršćanstva, i to unutar povijesnog trenutka koji je obilježen velikim kulturnim događajima:

  • Rađanje unutar kršćanstva gnoze kao prve hereze čiji je nauk oduševljavao mnoge kršćane.
  • Širenje neoplatonizma koje je pokazivao mnoge afinitete s kršćanstvom.

Sv. Irenej sa svojim djelom želio je odgovoriti i pokazati na pogreške unutar gnosticizma dok je naspram neplatonizma bio otvoren za dijalog i raspoložen prihvatiti neka načela ove filozofije.

Bio je prvi kršćanski filozof koji je upotrebio načelo apostolskog nasljedstva kako bi se suprostavio „neprijateljima.“ Upravo u djelu „Protiv hereza“ piše:

Wikicitati „Apostolska predaja objavljuje se po čitavom svijetu, pokazuje se u svakoj Crkvi svima koji žele vidjeti istinu, a mi možemo nabrojiti sve izabrane biskupe, izabrane od samih apostola, od tada pa sve do dan danas. (Apostoli) su htjeli da oni koje ostavljaju kao nasljednike budu savršeni i besprijekorni u svemu, njima su prenijeli svoje vlastito poslanje naučavanja.”
()

Zanimljivo je i veoma poučno uočiti motiv koji je Ireneja vodio kod pisanja njegovog velikog djela „Protiv hereza“. Bila je to ljubav. Njemu nije do toga da osudi one u zabludama, već da ih pridobije „za Isusa Krista, koji je iz neizmjerne ljubavi postao ono što smo mi, da bi nas usavršio u onome što je on.“ Taj motiv govori o njegovoj izvanrednoj ljudskoj i kršćanskoj plemenitosti (Adversus Haereses, III, 3,1: PG 7,848). Adversus haereses;

Irenej pokazuje niz apostolskog nasljedstva kao jamstvo u ustrajnosti u Božjoj Riječi te upućuje na Crkvu „sjedinjenu, staru i svima poznatu“ koja je utemeljena u Rimu od aposola Petra i Pavla“; dajući važnost tradiciji vjere, koja tako dolazi sigurno do nas preko apostola posredstvom biskupa koji su došli nakon njih. Na taj način, po Ireneju, za sveopću Crkvu biskupsko nasljedstvo postaje znak, kriterij i jamstvo upravo tog nasljedovanja neprekinute apostolske vjere (Adversus Haereses, III, 3,2: PG 7,848):

Wikicitati „Ovoj Crkvi zbog njezina prvenstva moraju težiti sve Crkve, to jest svi vjernici, jer se u njoj oduvijek čuva apostolska Predaja...“”
()

Apostolsko nasljedstvo, potvrđeno na temelju zajedništva s rimskom Crkvom kriterij je postojanja ostalih Crkava, koje su u predaji apostolske vjere i opstale i došle do nas (ib., III, 3, 3: PG 7,851):

Wikicitati „S ovim redom i redoslijedom došla je do nas predaja koja je u Crkvi počevši od apostola i propovijedanja istine. To je dokaz da je jedina i istinita apostolska vjera koja je prenijeta i očuvana u istini.”
()

Irenej i Kodeksi iz Nag Hamadija[uredi VE | uredi]

Dugujemo Ireneju povijesni dokaz o starosti nekih apokrifnih evanđelja, osobito o takozvanom gnostičkom Tominu evanđelju. Do 1945. kada su otkriveni kodeksi u Nag Hamadiju, jedini dokaz da postoji ovaj i neki drugi apokrifni tekstovi bili su citati sv. Ireneja u njegovim polemikama protiv heretika koji su bili sljedbenici Valentina (valentinijani).