Glavnjača
| Glavnjača | |
|---|---|
 Glavnjača (snimak iz 1930-ih). | |
| Lokacija | Beograd, Srbija |
| Otvoren | 1856. ili 1857., 1863./1864. ili oko 1865. |
| Zatvoren | 1953. |
| Prethodno ime | Prvobitni nazivi zgrade bili su Uprava varoši i kasnije Uprava grada Beograda a poslije se ustalio naziv "Glavnjača" |
| Poznati zatvorenici | Otokar Keršovani, Ivan Milutinović, Spasenija Babović, Andrija Hebrang, Ilija Jakovljević |
Glavnjača je bio poznati zatvor u središtu Beograda izgrađen na dva kata u drugoj polovici 19. stoljeća, na mjestu današnjega Prirodno-matematičkoga fakulteta.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Postoje različita mišljenja kada je zgrada izgrađena, 1856. ili 1857., 1863./1864. ili oko 1865. godine.[1] Prvobitni nazivi zgrade bili su Uprava varoši i kasnije Uprava grada Beograda a poslije se ustalio naziv "Glavnjača". Tijekom svoga skoro stogodišnjega postojanja Glavnjača je bila u uporabi, i bila zatvorom, mjestom policijskoga istražiteljstva, te simbolom represije u svakom od pet veoma različitih političkih režima: obrenovićevskom (do 1903. godine), karađorđevićevskom (1903. – 1918.), jugoslavenskom kraljevskom (1918. – 1941.), njemačkom okupacijskom (1941. – 1944.) i komunističkom (od 1944. do 1953. godine).[1]
Između dva svjetska rata u njemu je bila Uprava policije Grada Beograda a svoja suđenja političkim okrivljenicima (poglavito komunistima, sindikalcima i hrvatskim domoljubima) u njemu je održavao specijalni Sud za zaštitu države. Po osnovi političke krivnje samo u prvih deset godina postojanja prve Jugoslavije (Kraljevina SHS) izrečene su 24 političke smrtne osude, počinjeno je 600 političkih umorstava, obavljeno 30.000 političkih uhićenja a bilo je 3.000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona.[2][3] Glavnjača je bila poznata kao organizirana mašinerija za mučenje i priznanja "krivnje".
Postojale su i specijalne prostorije, zvane dimnjak, gdje su zatvorenike palili vatrom i na živo pekli.
Za Drugoga svjetskog rata zatvor je koristila Specijalna policija vlade Milana Nedića. U njegovoj neposrednoj blizini su u ožujku 1942. godine komunistički ilegalci ubili agente Specijalne policije Đorđa Kosmajca i Obrada Zalada. Nakon 1945. godine nove su vlasti također koristile Glavnjaču za istraživanje svojih političkih protivnika. Uhićeni hrvatski revolucionar Andrija Hebrang navodno je 1949. godine u Glavnjači izvršio samoubojstvo. Posljednji zatvorenik Glavnjače bio je general Ljubodrag Đurić, ranije šef kabineta Josipa Broza Tita, koji je 1952. godine na 6. kongresu KPJ u Zagrebu imao verbalni ispad i u Glavnjači je proveo 42 dana.[4] Glavnjača je nakon toga srušena (najvjerojatnije 1953. ili početkom 1954. godine).[5]
O Glavnjači[uredi | uredi kôd]
Odvjetnik i publicist Rajko Jovanović je, 1928. godine, u Zagrebu, u izdanju Cesarčevog tjednika Zaštita čovjeka, objavio studiju o Glavnjači kao metafori jugoslavenske i velikosprske politike tijekom prve Jugoslavije pod naslovom Glavnjača kao sistem. Predgovor za tu knjigu napisao je Miroslav Krleža[6] u kojem veli:
- »Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punim pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana nije još našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija.«[2][3]
Po Rajku Jovanoviću:
- »(...) samo 1921. godine je kroz beogradsku Glavnjaču prošlo »oko 15.000 radnika«, a u prvih šest mjeseci 1928. godine u cijeloj Kraljevini je uhićeno 1.477 političkih krivaca. Jovanović je naveo primjere pojedinih tehnika zlostavljanja i mučenja koje su već bile postale opća mjesta, toposi Glavnjače. Tu spadaju: razne vrste batinanja, uključujući po tabanima (»falaka«); zatvaranje uhićenih u betonske ćelije polivene vodom i u dimnjake; seksualno zlostavljanje pritvorenica i maloljetnika i druge strahote.«[1]
U povijesti Glavnjače viši i niži policijski službenici, mučitelji koji su se isticali surovošću i sadizmom i bili na najgorem glasu su: Dragomir-Dragi Jovanović (šef opće, zapravo političke, policije od 1936. do 1938. godine), Milan Aćimović (nakon dugogodišnjeg službovanja u policiji bio je i ministar unutrašnjih poslova u Stojadinovićevoj vladi), Svetozar Vujković (služio je u Beogradu od 1924. do 1940. godine, postavljen za šefa odsjeka u političkoj policiji 1934. godine), Božidar Bećarević (došao na Vujkovićevo mjesto 1940. godine) i Đorđe Kosmajac (Vujkovićev pomoćnik).[1]
Posebno teška mučenja i zlostavljanja u Glavnjači bila su za optuženike koje su Udbini istražitelji (Mile Milatović, Mato Radulović i David Laušević) u "slučaju Hebrang" povezali s Andrijom Hebrangom tijekom istrage ↓1 (1948. – 1952.) kada je osumnjičen za održavanje tajnih dodira sa sovjetskim veleposlanstvom, odnosno da je staljinist, da je surađivao s ustašama i Gestapom u zarobljeništvu te "sabotirao" gospodarsku politiku FNRJ. Mnogi nisu izdržali pa su tijekom istrage umrli ili bili ubijeni. ↓2 Olga Hebrang (u Glavnjači je provela 3 godine i 3 mjeseca)[7] ostavila je jedno od svjedočenja o tadašnjim mučenjima:
- »Batinali su me na sve moguće načine. Činila su to obično dvojica istražitelja, vjerojatno specijalizirana za to. Bili su to Mate Radulović i Laušević, imena mu se ne sjećam, a glavni šef bio je Milorad Mile Milatović. (...) Posebno su bili izvježbani u batinanju na ražnju. Kroz zavezane ruke i noge progurali bi jedan kolac, oba kraja kolca postavili bi na povišenu podlogu tako da tijelo visi na zavezanim zglobovima. Tad počinje batinanje po svim dijelovima tijela tako da se od muka i vjerojatno od samoobrane tijelo vrti oko tog ražnja. (...) Jedan od "specijaliteta" Glavnjače bio je takozvani "ormar". U dubokom podrumu Glavnjače nalazila se četvrtasta rupa u zidu, plitka tek toliko da može čovjek stati, ali stiješnjen zidom i zatvoren vratima na kojima je bio samo mali otvor za nos. Visina otvora bila je predviđena samo za muškarce pa sam ja bila malo preniska da bih mogla udisati zrak kroz tu rupu. Gubila sam svijest ali se nisam mogla srušiti jer je prostor bio tako uzak da su me vrata i zid prosto držali.«[8]
Poznate osobe zatvorene/ubijene u Glavnjači[uredi | uredi kôd]
- Otokar Keršovani,[9] hrvatski novinar, publicist i političar, (1928.)
- Ivan Milutinović, crnogorski političar i vojskovođa, (1928.)[10]
- Spasenija Babović, srpska revolucionarka i društveno-politička radnica (1928.)
- Bracan Bracanović,[11] crnogorski revolucionar i političar, (1929.)
- Vladko Maček, hrvatski pravnik i političar (1933.)[12]
- Vukica Mitrović, crnogorska revolucionarka, (1935.)[13]
- Ivan Prpić, hrv. časnik u Austrougarskoj vojsci, general Kr. Jugoslavije i Domobranstva u NDH, (1945.)[14]
- Andrija Hebrang, hrvatski revolucionar, političar i državnik, (dva puta, 1929. i 1948. – 1949.[15])
- Ilija Jakovljević, hrvatski književnik, odvjetnik i novinar, (1948.)[16]
- Vladimir Frajtić, hrvatski politički osuđenik, (1948. – 1952.)[17]
- Sreten Žujović,[18] srpski političar, (1948. – 1950.)
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑1 Dosje Hebrang skup je dvadesetak tisuća stranica dokumenata i falsifikata, izjava i rukopisa 131 osobe za koje je formiran dosje tijekom "istrage", odnosno 5.083 osoba obuhvaćenih "istragom".[19]
- ↑2 Josip Šaban (za vrijeme istrage, 1948., umro), Milan Žugelj (umro u zatvoru), Marica Đoić (umrla u zatvoru), Mito Despotović (umro u zatvoru).[20] Bogdanka Podunavac (bila je trudna u vrijeme uhićenja i u zatvoru je umrlo njezino prerano rođeno dijete, prema službenoj verziji 1951. počinila samoubojstvo[21]), Frančiška Srebrenjak (uhićena 20. rujna 1948. godine, po službenoj verziji objesila se potkraj 1948. godine.[20]), Ljudevit Lujo Čačić (završio život u zatvoru, Čačićeva žena nikada nije dobila obavijest o sudbini svoga supruga).[22]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d (srp.) Ivan Janković, Utamničenja kroz povijest Srbije. Glavnjača, Tamnjača i Ćorka, republika.co.rs, preuzeto 10. travnja 2013.
- ↑ a b Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 14. i 15., Zora, Zagreb, 1971., str. 619.
- ↑ a b Tomislav Jonjić, Proces Hranilović-Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta:
- »(...) Miroslav Krleža je sredinom 1928. zabilježio:«... Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubijstava, 30.000 političkih uapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona. (...)«, str. 168., preuzeto 10. travnja 2013.
- ↑ (srp.) Ivan Janković, Utamničenja kroz povijest Srbije. Glavnjača, Tamnjača i Ćorka, fusnota 102.:
- »102 Partizanski general Ljubodrag Đurić, uhićen studenoga 1952. zbog skandala koji je izazvao kada je na VI kongresu KPJ optužio Petra Stambolića da mu je preoteo ženu, proveo je u Glavnjači 42 dana. Pušten je 9. siječnja 1953: »Stara i dotrajala tamnica, po zlu poznata ‘Glavnjača’, porušena je poslije mog puštanja iz nje. Ja sam bio njen posljednji stanovnik!«. Ljubodrag Đurić, Sećanja na ljude i događaje, Rad, Beograd 1989, str. 363, n. 177.«, republika.co.rs, preuzeto 11. travnja 2013.
- ↑ (srp.) Ivan Janković, Utamničenja kroz povijest Srbije. Glavnjača, Tamnjača i Ćorka:
- »Iako se dva puta – 1941. i 1944. – podizala iz pepela, i njoj je došao kraj, najvjerojatnije 1953. ili početkom 1954. godine, kada su kopani temelji za zgradu Hemijskog instituta (danas: Fakultet).«, republika.co.rs, preuzeto 11. travnja 2013.
- ↑ Krležijana: "Glavnjača kao sistem" Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine), preuzeto 10. travnja 2013.
- ↑ Pavle Kalinić, Andrija Hebrang - svjedoci govore, 3. izd., Profil International, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-12-0761-4, str. 46.
- ↑ Pavle Kalinić, Andrija Hebrang - svjedoci govore, 3. izd., Profil International, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-12-0761-4, str. 47.
- ↑ (crnog.) Pavle Ljumović, Ivan Milutinović Milutin, čovjek i ratnik:
- »U mraku "Glavnjače" jedina svijetla epizoda Ivanova je upoznavanje sa starijim i iskusnijim revolucionarima Radom Vujovićem i Otokarom Keršovanijem.«, montenegrina.net, preuzeto 11. travnja 2013.
- ↑ (crnog.) Pavle Ljumović, Ivan Milutinović Milutin, čovjek i ratnik:
- »Vujkovićevi agenti uspjeli su, u Bitoljskoj ulici, 24. siječnja 1928. godine, uhite Ivana. Doveli su ga u Upravu beogradske policije i zatvorili u zloglasnu "Glavnjaču".«, montenegrina.net, preuzeto 11. travnja 2013.
- ↑ (crnog.) Danilo Burzan, Stijena Piperska, Pobjeda, 9. lipnja 2011., preuzeto 11. travnja 2013.
- ↑ Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike: povodom Mačekove autobiografije, (Buenos Aires, 1960.), prijetisak, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., ISBN 953-6324-0204 nevaljani ISBN, str. 49.:
- »Maček je najprije bio interniran u Čajniču u istočnoj Bosni, zatim, u ožujku, prebačen u beogradsku Glavnjaču i osuđen na tri godine robije, u travnju 1933., kao glavni inspirator Zagrebačkih punktacija. (...) Poslije osude Maček je bio prebačen u zatvor u Srijemskoj Mitrovici, u svibnju 1933.«
- ↑ (srp.) Žene u crnom: Mapa Beograd iz ženskog ugla - komunistkinje, skojevke i narodne herojke[neaktivna poveznica], preuzeto 11. travnja 2013.
- ↑ Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 333.:
- »(...) Krajem kolovoza 1945. na zahtjev jugoslavenskih vlasti uhićen, te s obitelji vraćen u Jugoslaviju. Zatvoren je i saslušavan najprije u beogradskoj Glavnjači a potom u Zagrebu. Potkraj 1945. je pušten, (...)«
- ↑ Hrvatski biografski leksikon: Hebrang, Andrija, preuzeto 10. travnja 2013.
- ↑ Peto evanđelje 3. i 4. travnja, Slobodna Dalmacija, 31. ožujka 2004.:
- »Kako je istaknuto, novinar i književnik Ilija Jakovljević bio je član Mačekove Hrvatske seljačke stranke od 1942. do 1943., zatočen je u Staroj Gradiški, odakle je, nakon što je pušten, prešao u šumu, u kojoj ga je 1948. uhapsila Titova politička policija i najvjerojatnije umorila u zloglasnoj tamnici Glavnjači u Beogradu.«, preuzeto 10. travnja 2013.
- ↑ Državni arhiv u Zagrebu: HR-DAZG-1009 Frajtić Vladimir Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. travnja 2012. (Wayback Machine):
- »Već 1948. uhićen je po nalogu Aleksandra Rankovića i UDBA-e iz Beograda. U beogradskom zatvoru Glavnjači bio je četiri godine saslušavan i mučen budući nije htio lažno svjedočiti o "izdaji" A. Hebranga. Bila je uhićena i njegova supruga, te je tri godine provela u zatvoru (1948.-1951.)«, preuzeto 10. travnja 2013.
- ↑ andrija-hebrang.com: Ubojstvo po narudžbi, preuzeto 10. travnja 2013.
- ↑ andrija-hebrang.com: Dosje Hebrang, preuzeto 18. svibnja 2013.
- ↑ a b Nada Kisić Kolanović, Hebrang - Iluzije i otrežnjenja, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-04-0, str. 218.
- ↑ Nada Kisić Kolanović, Hebrang - Iluzije i otrežnjenja, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-04-0, str. 217.-218.
- ↑ Zvonko Ivanković-Vonta, Hebrang, Bibliotheca Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1988., ISBN 86-81183-03-6, 311.-317.