Otokar Keršovani

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Otokar Keršovani (Trst, 23. veljače 1902. - Zagreb, 9. srpnja 1941.)[1], bio je hrvatski novinar, publicist i političar.

Životopis[uredi VE | uredi]

Otokar Keršovani rođen je 1902. godine u Trstu koji je tada bio dijelom Austro-Ugarske monarhije. Pad monarhije dočekao je u Pazinu, kojeg uskoro okupira Italija, a hrvatska škola je zatvorena. Zbog toga Keršovani odlazi u Kraljevstvo SHS, u Zagreb, gdje na Sveučilištu u Zagrebu studira upravljanje šumama. Pisao je u karlovačkom školskom listu Timor o istarskim temama, a u prvoj polovici 1920-ih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija (1922.-23.) gdje je supokretač i suurednik. Godine 1924. postao je novinar, i radi za Zagrebački tisak, a doprinosio je i za Novosti (Zagreb 1922.-23.). Također je pisao u listu Čovečnost (1925.), glasilu SKA Rad (Beograd 1926.-27.), Politici (Beograd 1927., 1929.) te Samoupravnom glasniku (Bitola 1927.). 1926. godine postaje članom SKOJ (i njegova Pokrajinskoga komiteta za Srbiju) te 1928. godine KPJ.[1] Uhićen je 1928. godine i osuđen na godinu dana zatvora. Ponovno je uhićen 1930. godine i od Suda za zaštitu države osuđen je na deset godina zatvora jer je priznao svoje članstvo u Komunističkoj partiji. Kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici, gdje je ostao politički aktivan. U zatvoru je bio marksistički učitelj za ostale komunističke zatvorenike. Također je i neke ostale zatvorenike uključio u novinarstvo i pokrenuo ilegalni zatvorski list Udarnik (1936.). Na robiji je pisao i svoje najvažnije djelo, ali nije ga i završio, Povijest Hrvata.[2] Iz zatvora je izašao 1940. godine i nastanio se u Zagrebu gdje je radio u Hrvatskoj nakladi, povezanoj s KP, redigirajući časopis Izraz.[1] U Izrazu je 1940-41. pisao o ratnim zbivanjima, Isusovačkom redu, seljačkoj državi u shvaćanju Rudolfa Bićanića, o Ljubomiru Davidoviću, Antonu Korošcu, Slobodanu Jovanoviću, Ferdi Šišiću, Henriju Bergsonu, Lenjinu, Aaugustu Cesarcu, filmske te književne kritike.[1]

30. ožujka 1941. godine ponovno je uhićen a uspostavom NDH preuzet je od ustaškoga redarstva i 22. svibnja 1941. godine iz zatvora na Savskoj cesti prebačen je, zajedno s drugim zatvorenim hrvatskim komunistima, u logor Kerestinec.[2] Iz Kerestinca je 5. srpnja 1941. godine odveden prvo u Gospić pa potom u Zagreb gdje su ga Ustaše likvidirale zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom i Zvonimirom Richtmannom u Dotršćini. Strijeljan je u znak odmazde za ubojstvo redarstvenoga agenta Ljudevita Tiljka.[2]

Spomen[uredi VE | uredi]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Rat i mir, Zagreb 1946., (dva izdanja)
  • O Šenoi, Beograd 1949., (makedonsko izd. Za Šenoa, Skoplje, 1950.)
  • Izbor članaka, Beograd, 1960. (izbor, napomene, predgovor i pogovor Nusret Seferović)[4]
  • Povijest Hrvata, Rijeka, 1971.
  • Stanislav Šimić, Josip Bogner, Otokar Keršovani. Izabrana djela, Zagreb, 1975. (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 102), (priredio Miroslav Vaupotić, crteži Ivan Antolčić)[5]
  • Kulturne i povijesne teme. Izbor iz djela, Pula-Rijeka, 1979. (Istra kroz stoljeća ; Kolo 1, knj. 5), (priredio Nedjeljko Mihanović)[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Keršovani, Otokar. hbl.lzmk.hr. pristupljeno 26. srpnja 2010.
  2. 2,0 2,1 2,2 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 188.
  3. Velibor Grof Mačukatin: Prošireni životopis, preuzeto 15. lipnja 2013.
  4. katalog HAZU: Sign.: 99.090 Keršovani, Otokar, preuzeto 15. lipnja 2013.
  5. katalog HAZU: Sign.: 91.449, sv. 102 Šimić, Stanislav (1904-1960), preuzeto 15. lipnja 2013.
  6. katalog HAZU: Sign.: 94.358 Keršovani, Otokar, preuzeto 15. lipnja 2013.