August Cesarec

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
August Cesarec
August Cesarec.jpg
Puno ime August Cesarec
Rođenje 4. prosinca 1893.
Zagreb, Hrvatska
Smrt 17. srpnja 1941.
zagrebačka Dotršćina, Hrvatska
Supruga(e) Marija Vinski


August Cesarec (Zagreb, 4. prosinca 1893. - zagrebačka Dotršćina 17. srpnja 1941.), bio je hrvatski književnik, publicist i politički djelatnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Nakon osnovne škole pohađa gimnaziju (1904.-1912.) kada puno čita domaće i strane pisce (S.S. Kranjčević, Janko Polić Kamov, Emil Zola, Maksim Gorki, S. Stepnjak Kravčinski, P.A. Kropotkin i dr.). Već kao gimnazijalac bio je socijalistički usmjeren, zbog čega je pod stalnom policijskom paskom i više puta je zatvaran, a 1912. godine uhićen je i optužen za suučesništvo u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja te osuđen na tri godine robije. Robiju izdržava u kaznionici Srijemska Mitrovica. Godine 1914. Cesarec je pušten s robije i odmah podnosi molbu za prijem u Socijaldemokratsku stranku ali molba mu nije prihvaćena s obrazloženjem: da se stranka ne bi kompromitirala. Pred kraj godine 1915. biva mobiliziran i poslan u Kruševac u okupiranoj Srbiji a nakon sloma Austro-Ugarske vraća se u Zagreb te pristupa Socijaldemokratskoj stranci i opredjeljuje se za ljevicu koja 1919. godine na Kongresu ujedinjenja u Beogradu osniva SRPJ (komunista) a 1920. na Drugom Kongresu u Vukovaru mijenja ime u KPJ.

S Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji u kolovozu iste godine biva zabranjen. U jesen 1922. godine od KPJ je poslan, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu. Poslije Kongresa u Moskvi ostaje pet mjeseci a na povratku je, na granici, uhićen i potom osuđen na dva mjeseca zatvora. Na vijest o uhićenju i utamničenju Augusta Cesarca listovi Borba i Savremenik traže njegovo puštanje na slobodu a Miroslav Krleža u svom poznatom članku Slučaj Augusta Cesarca u listu Nova Evropa (br. 16, 1923.) diže optužbu protiv tadašnje žalosne situacije u državi.

Krleža o Cesarcu i njegovim zatvorima:

"Kao maturant, August Cesarec bio je uhićen (8.VI.1912), na dan atentata protivu komesara Cuvaja, i bačen u Mitrovicu, gdje je ležao sve do uoči rata (1914). Bolestan, tuberkulozan, i slomljen, on je onda počeo kao politički sumnjivac, i austrijski soldat bez čina, onaj teški križni put po soldačkim bolnicama, i kasarnama, koji je trajao sve do oktobra Osamnaeste, dakle pune četiri godine. Za vlade zagrebačkog Narodnog Vijeća bio je opet uhićen, još kao politički sumnjiv austrijski vojnik, a nekoliko mjeseci poslije toga prisiljen da skloni za granicu, u emigraciju, pred progonima tadanje demokratsko-socijaldemokratske koalicije, opet kao politički sumnjivac. Vrativši se iz inozemstva još bolesniji kući, on je intenzivno radio književno i publicistički, više plijenjen i cenzuriran nego objavljivan. Onda je uhićen ponovno, za Alijagićeva vješanja, pa nakon nekoliko nedjelja pušten, ganjan po raznim austrijskim patentima, praćen detektivima, preslušavan vječno na policiji, premetan perijodički uvijek, po nekom sistemu, dok nije konačno otputovao u Moskvu. A sada imade eto čast da opet sjedi pri sudbenom stolu u Zagrebu. U mariborskom policajnom zatvoru bio je držan kao običan policajni kažnjenik, izoliran, prisiljen na robijašku hranu u pritvoru, zajedno sa šiberima i varalicama; a sada, mjesto da sjedi kao kulturan radnik u kakvoj evropskoj biblioteci, on, jedan od naših najistaknutijih mlađih književnih radnika, trune u zatvoru u nepomičnoj jalovosti samice." - Slučaj Augusta Cesarca, Nova Evropa, br. 16, 1.6.1923)


Kao uvjereni antifašist boravio je 1937. godine u Španjolskoj, o čemu je pisao u knjizi Španjolski susreti. Za vrijeme NDH zatočen je u Kerestincu te je nestao u poznatom bijegu. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i svi su preživjeli bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Par dana poslije stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen zajedno s ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotršćini 17. srpnja 1941. U njegovoj ćeliji ostao je dramatični zapis na zidu: "Živjela sovjetska Hrvatska!".[1] Šest godina poslije Drugoga svjetskog rata tijekom preuređenja prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u ulici Račkoga 9, pronađen je zapis: "U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!". Ekspertizom rukopisa utvrđeno je da je autor zapisa August Cesarec. Fotografija zapisa objavljena je u listu Borba 4. siječnja 1961. godine, ali bez završnog slogana.[2]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Objavljivao je putopise, prevodio Maksima Gorkog, Victora Hugoa i Emilea Zolu te je pisao mnogim listovima, časopisima i tjednicima kao što su: Plamen (1919.), Istina (1919.), Nova Istina (1919.), Novi svijet (1920.), Komunista (1921.), Borba (1922.-1924.), Kritika (1922.), Omladinska borba (1923.), Književna republika (1923.-1925.), Nova Evropa (1923.), Savremenik (1923., 1926.-1927.), Radnička borba (1924.), Obzor (1925.), Jutarnji list (1925.), Hrvat (1925.-1926.), Vijenac (1925.-1928.), Hrvatsko kolo (1927.-1932.), Zaštita čovjeka (1928.-1929.), Hrvatska revija (1928.-1932.), Književnik (1928.-1933.), Literatura (1931.-1932.), Savremena stvarnost (1933.), Danas (1934.), Nova riječ (1938.-1939.) i Izraz (1939.-1941.).

U početku piše ekspresionistički (njegov roman Bijeli lutalac zasigurno je najveće hrvatsko romansijersko ekspresionističko djelo), a poslije se sve više priklanja realističkom konceptu književnog oblikovanja. Najznačajniji dio opusa čine mu romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci u kojima se bavi moralnom dekadencijom hrvatskoga građanskog društva prije i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Cesarčevo posljednje za života objavljeno djelo, Sin domovine, drama o Eugenu Kvaterniku, napisana je u duhu slobodarskih težnji hrvatskog naroda. Cesarčeva Sabrana djela, u dvadeset svezaka, objavljena su u Zagrebu (1982.-1988.).


Dvije Cesarčeve pjesme[uredi VE | uredi]

Jabučan cvijet Poslije i prije klanja
Čitavu noć je, vani kraj trga, cvao bijel jabučan cvijet.
Čitavu noć je i u čaški njegovoj, ko u bijelom kaležu,
okrugla poput hostije, ležala i sjala zlatna ploča uštapa.
Čitavu noć su njegovi ljubičasti prašnici
čekali lepira svoga, da ih oplodi u igri nevinoj,
i sam ko nevin lepir, u tišini noćnoj spavajuć,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
I čitavu noć, na sto koraka daleko,
moje je tijelo bilo plijenom spilje đavolje
i od demona trozubim bičem šibano.
O čitavu noć,
dok vani je cvao bijel jabučan cvijet,
ja u spilji sam đavoljoj ležo pod gusarskim teretom žene.
To nisam bio ja;
ne, ne, u duši je mojoj također cvao bijel jabučan cvijet
i strujala tiha čežnja za srećom čišćom, uznesenijom.
To nisam bio ja,
neko drugi; –
no drugi taj, nije li i opet ležo u spilji đavoljoj,
bičevan trozubim bičem strasti, pod gusarskim teretom žene.
O, kako sam amo pao, u spilju ovu đavolju,
u kojoj je prije mene crna gostoprimka moja
sedamnaest gosti u svatove plaćeničke primila?
Čitavu, čitavu noć,
demoni su trozubim bičem tijelo moje šibali,
i triput pavši, strasti su moje ko pijetli zlovijesni,
tri puta ponosu mome objavili do očajanja tešku izdaju!
Konačno, konačno sam izašo, a vani bilo je jutro.
Raskošno proljetno jutro,
sa cestama od mlijeka, šumama od patine, nebom od svile,
s mjesecom ko načehnuta već malo čahura svilčeva,
sa suncem, tek izašlim nad brdom ko velik rumen cvijet.
Sve je bilo još netaknuto, čisto,
a u toj čistoći, odkud se pojavih ja?
Slomljen, ojađen, u sebestidu, sebi samome tek sjena,
ja potuljen se vukoh uz ograde ko zlotvor.
A tad, odjednom, stadoh:
preda mnom se ko bokor bijel, ogroman,
zaoblilo u cvatu stablo jabuke.
I šta mi je bilo, zašto?
– o da! – i ko u znak otkupljenja
ja uzeh jedan cvijet, bijel cvijet jabučan.
No ni tren još nije prošo,
a tri su mi latice pale,
iz ruke, još teškim kalom prljave.
Tri su latice pale – i malo mi ne udariše suze:
o, kad bi bar i tri pada moja u spilji đavoljoj,
tri pada bila bijelih latica cvijeta jabučnog!

August Cesarec, Hrvatska revija, 1928.

Mi nijesmo krivi što časi su loši
i huljâ što ima na snope,
mi nijesmo dužni svirati dude,
– Kako bi gazde s Dunava htjeli,
– kako bi forum htio Evrope.


Življasmo nekoć ko ovnovi dobri,
bojeć se pruta gladnog pastira,
ne znasmo vrijeme, ljudski koledar.
– Vrijeme je teklo. Gledasmo tupo
kako u dude pastir to svira.


S prutom kraj sebe sviro je pastir,
dok nijesu na nas vukovi pali;
bleknusmo tužno, skunjivši glave
pusteć se klati. A vukovi prosti
srećno su, vješto, voljko nas klali.


Mnogo nas osta, a kosti pastira
ležahu na tlu tvrdog kraj pruta;
smijali su se vukovi siti
nama, pastiru, bezbrižnoj svirci:
"Svirajte, dragi, još nekol'ko puta!"


To nama bi dosta. Pljunusmo na se,
ovnove tupe. Idejna braća
stisnusmo pjesti, znojne od snage,
prezrevši dude, digosmo prute
bombom se, miškom, krvarenje vraća.


Vrijeme je tako, to drukčije ne ide,
mi sasma nove slijedimo stope:
Ideja naša živi od krvi ...
– eto nek znadu dunavski vuci
– eto nek znade forum Evrope.


August Cesarec, Zagreb, Sudbeni stol, 21. IX. 1912.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Đački pokret, Zagreb 1912. (pod pseudonimom Budislav Mirković)
  • Stihovi, Zagreb 1919.
  • Sudite me, Zagreb 1922.
  • Careva kraljevina, 1925.
  • Stjepan Radić i republika, Zagreb 1925.
  • Za novim putem, Zagreb 1926.
  • Zlatni mladić i njegove žrtve, Koprivnica 1928.
  • Tonkina jedina ljubav, 1931.
  • Psihoanaliza i individualna psihologija, Zagreb 1932. (u vlastitoj nakladi)
  • Bjegunci, Zagreb 1933.
  • Današnja Rusija, Zagreb 1938. (pod pseudonimom Vuk Korneli)
  • Španjolski susreti, Toronto 1938.
  • Izraelov izlazak i druge legende, Zagreb 1938.
  • Novele, Zagreb 1939.
  • Putovanje po Sovjetskom Savezu, Zagreb 1940.
  • Na Ukrajini, Zagreb 1940.
  • Kod sovjetskih malih naroda, Zagreb 1940.
  • Sin domovine, Zagreb 1940.

Postumno[uredi VE | uredi]

  • Smijeh Jude Iškarijota, Zagreb 1946. (Novele)
  • Put u novi život, Zagreb 1947. (Novele)
  • Slučaj kolportera Ferića, Zagreb 1949. (urednik Gustav Krklec)
  • Legende i druge pripovijesti, Zagreb 1951.
  • Kći crne ruke - Ćuk u njenome duplju, Zagreb 1951.
  • Kriza stranke prava i naši 'komunari' 1871, Zagreb 1951.
  • Majka božja bistrička, Zagreb 1955. (Roman)
  • Izabrane pjesme, Zagreb 1961.
  • Izbor članaka, Beograd, 1962.
  • Svjetlost u mraku, Zagreb 1963. (publicistički radovi i članci Augusta Cesarca, priredio Jure Kaštelan)
  • Na posljednjim tračnicama, Mladost, Zagreb 1963.
  • Eseji i putopisi, Zagreb-Beograd-Sarajevo 1964. (Izabrana djela) (Knjiga II. Izbor i napomene: Marin Franičević i Marijan Matković. Srpski i hrvatski pisci XX veka. Kolo I. Knjiga 7.)
  • Otkriće (Tragedija u tornju i gledana kroz toranj jedne vile), Krčma široko grlo (Drama), Legenda o zvonu na groblju (Fragment), Zagreb 1965. (Rad JAZU. Knjiga 342.)
  • "AUGUST CESAREC, I, Pjesme, Novele, Zapisi, Eseji i Putopisi" Zagreb 1966.
  • Brodolom obitelji Rožman, Beograd 1968.
  • Bijeli lutalac, Zagreb 1982.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. AUGUST CESAREC. hrt.hr. pristupljeno 20. srpnja 2010.
  2. Tko je tko u NDH Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 68-69.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • "AUGUST CESAREC, I, Pjesme, Novele, Zapisi, Eseji i Putopisi" (Matica Hrvatska, Zora, Zagreb 1966.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]