UDBA

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
iskaznica UDBA-e

UDBA je kratica za sr. Uprava državne bezbednosti (hr. Uprava državne sigurnosti). Bila je zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. preustrojem OZNE[1] i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe.[2] U Hrvatskoj je prema podacima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba.[3] Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.

Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšeg komunističkog režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."[4]

Nastanak i zadaća[uredi VE | uredi]

UDBA je nastala u ožujku 1946., i to nakon reorganizacije OZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinacijom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugog svjetskog rata. 1966. UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti. Ona se kao civilna kontraobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a, sastojala se od četiri glavna odjela koja su se bavili:

UDBA je od svog samog početka bila instrument Titovog režima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prijetnju za tadašnji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Nerijetko je pribjegavala i državnim teroru ubojstvima, i to mahom disidenta - emigranata iz bivše Jugoslavije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prijetnja.

U vrjemenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, osmorica su nestala. Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske emigrante, žrtve su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama. Trojica su oteta, a daljna četvorica su se uspjela spasiti od otmice. Najpoznatiji zločin te jugoslavenske službe je ubojstvo hrvatskog emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu.

1960. godine je u Buenos Airesu u dvorani Hrvatskog doma aktivirana bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija je bila ciljano usmjerena[nedostaje izvor] protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljedni dan školskih praznika.

Ubojstva i otmice u inozemstvu[uredi VE | uredi]

Ubojstva[uredi VE | uredi]

O ubojstvima je odlučivao Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek kojega će se ubiti. U SR Hrvatskoj odluke je donosio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.

UDBINI doušnici i agenti u raznim su zemljama činili brojna ubojstva nad hrvatskim disidentima. Njemačko pravosuđe trenutačno vodi sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajne policije zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Oni trenutačno žive kao umirovljenici u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBE. Agent UDBE Josip Perković traži zbog sumnje da je bio umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. godine.[5] U presudi se navodi da je "u Njemačkoj do 1989. UDBA iz političkih motiva ubila 67 Hrvata. 22 atentata su počinjena nakon 1970. godine.[6]

Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu.[7]

Opstrukcije i pritisci na svjedoke[uredi VE | uredi]

Ni za jedan od tih zločina u Hrvatskoj dosad nije vođen sudski postupak, hrvatsko pravosuđe je odbijalo suradnju s njemačkim vlastima. Prema analizi nevladine udruge Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva istraga i suđenje protiv Krunoslava Pratesa opstruirana je od raznih osoba bliskih strukturama UDBE[8] Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedatelj sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine je u Münchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Neveo je da je vršio pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj. [9]

Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao 'antifašističke'.[10]

Godina Država Žrtve [11]
1946. Italija Ivo Protulipac
1948. Austrija Ilija Abramović
1960. Argentina Dinka Domančinović
1962. Argentina Rudolf Kantoci
1966. Kanada Mate Miličević
1967. SR Njemačka Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italija Josip Krtalić- ubijen zajedno sa Antom Znaorom u Trstu; postavljen im je eksploziv u automobil
Australija Pero Čović
Francuska Nedjeljko Mrkonjić
Italija Ante Znaor
SR Njemačka Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka Mirko Ćurić, Nahid Kulenović
Španjolska Vjekoslav (Maks) Luburić
1971. Argentina Ivo Bogdan
Engleska Maksim Krstulović
SR Njemačka Mirko Šimić
Švedska Mijo Lijić
1972. Italija Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo
SR Njemačka Branko Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić
1973. SR Njemačka Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka Mate Jozak
1975. Austrija Nikola Martinović
Belgija Matko Bradarić
Danska Vinko Eljuga
SR Njemačka Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić
Švedska Stipe Mikulić
1976. Francuska Ivan Tuksor
1977. JAR Jozo Oreč
SR Njemačka Ivan Vučić
1978. Francuska Bruno Bušić
SAD Križan Brkić
1979. Kanada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer
SAD Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1980. SR Njemačka Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuska Mate Kolić
SR Njemačka Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić
Švicarska Stanko Nižić
1983. SR Njemačka Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka Slavko Logarić
1986. SAD Franjo Mašić
1987. Kanada Damir Đureković
SR Njemačka Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka Anto Đapić, stariji

Udbini dosjei[uredi VE | uredi]

Suradnici UDBE, su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. "narodnim neprijateljima". Nekoliko desetaka tisuća dosjea sada se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Svaki građanin koji to želi može nakon određene procedure pogledati svoj dosje. Bivši istočni Nijemci, Rumunji i Česi mogu vidjeti dosjee te imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena agenata.[12]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Specijalni programi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]