Andrija Hebrang (1899. – 1949.)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Andrija Hebrang (otac))
Skoči na: orijentacija, traži
Andrija Hebrang
Andrija Hebrang (1899. – 1949.)

Andrija Hebrang

tajnik CK SKH
Rođenje 22. listopada 1899., Bačevac pokraj Virovitice, Hrvatska
Smrt 11. lipnja 1949. (vidi * dolje), Beograd, Srbija
Politička stranka SKJ
Supruga Olga Hebrang r. Strauss
Zanimanje političar

Andrija Hebrang (Bačevac pokraj Virovitice, 22. listopada[1][2][3] 1899.Beograd, 11. lipnja 1949. vidi * dolje), bio je hrvatski revolucionar, političar i državnik.

Hebrang je bio član Komunističke partije Jugoslavije od 1919. godine. Članom Mjesnoga komiteta Zagreba postao je 1925. godine. Između 1928. i 1940. godine nalazio se u zatvoru. Član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske postao je 1941. godine, a ujedno je imenovan i članom Vojnog komiteta KPH. Uhvaćen od ustaške policije 1942., a razmijenjen je iste godine. Politički tajnik CK KPH bio je između 1942. i 1944. godine, a član Politbiroa CK KPJ 1943. da bi godinu kasnije, 1944., bio smijenjen zbog naglašeno samostalne zavnohovske politike. Povjerenik za trgovinu i industriju u NKOJ-u 1944. godine. Ministar je industrije u vladi Tito–Šubašić. Sukobio se s Politbiroom oko koncepcije gospodarskoga razvoja 1946. godine. Kritiziran zbog zagovaranja hrvatskih interesa. Isključen iz Politbiroa i iz KPJ 1948. godine i optužen da je surađivao s ustašama i sabotirao gospodarsku politiku. Ubijen je u zatvoru. Hebrang je bio žrtva komunističke represije, a Hrvatski sabor ga je rehabilitirao 1992. godine.[4]

Mladost[uredi VE | uredi]

Andrija Hebrang rođen je 1899. u Bačevcu kod Virovitice u obitelji Andrije i Cecilije rođ. Strasser.[5] Tijekom 1912. otišao je na školovanje za trgovačkog pomoćnika Szent Lorencz kraj Pečuha. Poslije toga radio je kao trgovački pomoćnik u Suhopolju, a kasnije je prešao u Zagreb, gdje je radio kao činovnik.[6] Dobro je govorio njemački i mađarski, služio se ruskim i engleskim jezikom.[7] S idejama Oktobarske revolucije susreo se 1917. Iste godine služi vojni rok u Austrougarskoj vojsci 1917. u Osijeku u topničkom puku, u potom je prebačen u Zagreb gdje je pohađao vezističku obuku. Na Talijansko bojište upućen je u jesen nedaleko od Gorice gdje je dočekao kraj rata.[6] U novoj državi, Kraljevini SHS, 1918. opet je pozvan u vojsku, odsluživši rok u Osijeku.[8]

Komunistička ilegala[uredi VE | uredi]

Postaje član Socijalističke radničke partije Jugoslavije 1919. u Osijeku, ističe se te je član Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb.[9] Jugoslavenska vlada je 1920. Obzanom zabranila djelovanje Komunističke partije. Međutim, od komunističke djelatnosti za vlast je bilo daleko opasnije neriješeno hrvatsko pitanje. Početkom 1923. komunisti u ilegali osnivaju Nezavisnu radničku partiju Jugoslavije. Iste godine Hebrang se nastanio u Zagrebu.[10] Prvi put je uhićen za uličnih demonstracija u ožujku 1924. nakon čega je odležao nekoliko dana u zatvoru.[9] Na izborima 1925. Nezavisna radnička partija dobila je svega 1.1% glasova i ostala bez mandata u Narodnoj skupštini. Iduće godine, Hebrang ulazi u Upravni odbor podružnice Saveza privatnih namještenika kao blagajnik, a pred njihov kongres u listopadu 1927. izbačen je iz sindikata i uprave. Na Pantovčaku je 1928. predsjedao VIII. konferenciji zagrebačkih komunista gdje se, zajedno s Titom, suprotstavio frakcijskim bormaba unutar partije. Pobjeda njihove antifrakcijske struje, uz podršku Antuna Mavraka, tajnika Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku i Slavoniju, omogućila je konsolidaciju partijskih redova.[10]

Hebrang je bio postavljen za izaslanika Mjesnog komiteta Zagreba na travanjskom zasjedanju Kominterne u Moskvi, no 13. travnja 1928. uhićen je na prelasku granice.[11] Bio je pritvoren tri mjeseca zbog "skitnje i komunizma",[12] no ubrzo je, zbog nedostatka dokaza pušten. Protjeran je u Baćevac, no ilegalno se vraća u Zagreb gdje se, nakon ubojstva Stjapana Radića i Đure Basaričeka u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., rad partije intezivira. Nakon atentata, zbog demonstracija koje su uslijedile, pojačan je policijski progon protivnika režima, poglavito HSS-ovaca i komunista.[11]

U zatvoru 1928. - 1941.[uredi VE | uredi]

U Zagrebu je, u međuvremenu, uhićena uprava Radinčkog kulturnog društva, kojeg je i Hebrang bio član, te je u zatvoru odležao mjesec dana. Istovremeno je dobio i petogodišnji izgon u Baćevac, no, čim su to prilike dopustile, vratio se ilegalno u Zagreb. Hebrang je ponovno uhićen 7. rujna 1928., zajedno s Mihailom Vranešom, u Zagrebu ispred kuće u Gundulićevoj ulici gdje se nalazio tajni partijski arhiv. Pošto je bio uhićen s kompromitirajućim pismima i dokumentima, sproveden je u istražni zatvor. U to vrijeme je komunizam, na temelju Zakona o zaštiti države, bio okarakteriziran kao prevratništvo, zbog čega nije postojala mogućnost blažeg kažnjavanja Hebranga.[11] Na suđenju u Beogradu nije priznao pripadnost Komunističkoj partiji, ali se izjasnio kao komunist po uvjerenju. Kako mu je i neprjeporno dokazana komunistička djelatnost, Državni sud za zaštitu države osudio ga je 13. studenoga 1928.[13] na 12 godina zatvora. Upućen je na izdržavanje kazne u Lepoglavi, no potkraj 1933. zajedno s ostalim političkim zatvorenicima, komunistima, prebačen je u Sremsku Mitrovicu, jer je nakon štrajka u Lepoglavi, uprava kaznionice odlučila koncentrirati političke zatvorenike na jednom mjestu.[14]

Svoje obrazovanje Hebrang je upravo dovršio na robiji, tzv. "Crvenom sveučilištu". Sustavno je proučavao političku ekonomiju, povijest, nacionalno, sindikalno i seljačko pitanje. Nakon ubojstva kralja Aleksandra, komunisti u zatvoru približili su se hrvatskim nacionalistima, kojima zatvorska uprava nije priznavala status političkih zatvorenika. U vrijeme robijanja Hebrang je došao u sukob s Petkom Miletićem i skupinom pseudoradikala koji su inzistirali na stalnoj borbi protiv uprave kaznionice. Hebrang je, uz podršku Moše Pijade, tražio prekid daljnjih sukoba, te korištenje stečenih pogodnosti za obrazovanje robijaša, što im je trebalo koristiti za daljnji revolucionarni rad. Njegovi sukobi s Miletićem rezultirali su Hebrangovim dobrovoljnim odlaskom u samicu, te konačno 6. kolovoza 1937. neuspješnim atentatom na njega kojeg je počinila Miletićeva skupina.[15]

Sukob je doživio vrhunac kada je Hebrang proglašen trockistom, te je izjednačen s Trockijem, Kamenjevim i Zinovjevim. To je u ono vrijeme bila najteža moguća optužba. Upravo je Tito zaustavio sukob između Hebranga i Miletića, u prvom redu zato jer je želio zadržati sukob unutar kaznionice, kako se ne bi proširio na cijelu partiju. Istovremeno je želio sačuvati Hebranga za daljnji partijski rad za buduća vremena. Hebrangu je kazna istekla 15. veljače 1941. kada je sproveden u Bačevac. U zatvoru je bio šest mjeseci dulje od izrečene kazne.[15]

Hebrangov politički protivnik na robiji Đilas o njegovom vladanju na robiji piše: Njegovo poznavanje političke ekonomije, iako ograničeno isključivo na Marxa, bilo je temeljito. Polako je i brižljivo pisao bilješke o svemu što je čitao.... Jedina osoba koja je ... mogla voditi borbu protiv Miletića bio je Hebrang, iako se Pijade konačno pojavio kao glava desnog krila.[16] Otokar Keršovani mu je u Srijemskoj Mitrovici dao nadimak "Mirotočivi"[12] (jer toči mir i snagu u svoje drugove).[17] Dosljednost stavovima pokazuje i ovo. Pomoćnik upravnika Petrović u grubim psovkama, prijetnjama i provokaciji ravan je najgorem kriminalcu. Drugovima Krašu i Hebrangu dao je časnu riječ da nijedan komunist neće kosti iznijeti ako ne promijeni stavove. Kad mu je Hebrang odgovorio "Po svoj prilici ćemo i ostaviti kosti ovdje, ali vi s time nećete spriječiti komunizam", za nagradu je dobio dva mjeseca okova i samicu.[18]

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Hebrang drži govor na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom, svibanj 1944.

Iz Bačevca se Hebrang ponovno ilegalno vraća u Zagreb. Nastanio se kod Vladimira Frajtića u Heinzelovoj ulici 7a, te se odmah uključio u partijski rad. Kooptiran je u CK KPH te sudjeluje na zajedničkim sastancima CK KPJ. Sudjelovao je i u radu Majskog savjetovanja 4. svibnja 1941. Nakon savjetovanja, postavljen je za predsjednika Vojnog komiteta KP Hrvatske.[19]

U trećoj godini Drugoga svjetskog rata 22. lipnja 1941. Njemačka je napala Sovjetski Savez, kasno uvečer istog dana Hebrang i Bakarić sročili su i emitirali preko ilegalne radiopostaje u Zagrebu javni partijski proglas kojim je Partija pozvala Hrvate da se odupru mobilizaciji u "kontrarevolucionarnu armiju radi prolijevanja krvi sovjetske braće".[20] U ljeto 1941. u Zagreb dolazi izaslanik CK KPJ s posebnim ovlastima, Vlado Popović, Crnogorac koji je vojno iskustvo stekao u Španjolskom građanskom ratu. Tito mu je odredio za najbliže suradnike Hebranga i Radu Končara, te njih trojica od 6. srpnja 1941. čine Operativno rukovodstvo KPH,[20] koje preuzima ovlasti Politbiroa KPH i Vojnog komiteta KPH (osnovanog 2 mjeseca prije).[21] Nakon Končarevog uhićenja u Splitu, 17. studenoga 1941., Hebrang postaje sekretar CK KPH te zajedno s Popovićem čini Operativno rukovodstvo KPH do uhićenja u veljači 1942.[21]

Hebrang je uhvaćen u akciji ustaške policije 25. veljače 1942. pri čemu je teško ranjen u glavu. Po vlastitim riječima: Došli su na stan, opkolili kuću i mene našli unutra. Oni su pucali i ja sam pucao. Tako dva sata. Dovukli su neko pojačanje. Branio sam se dok nisam pao ranjen.[22] Iz izvještaja Općinskog poglavarstva Stenjevec od 26. veljače 1942:

... nadzornik detektiva ranjen u desnu nogu i izjavio, da treba brzu pomoć, jer da će mu drugovi svi poginuti, pošto je iz te kuće prema njima nastala paljba, a njega je njihov samovoz odpremio u bolnicu. Nakon pola sata došla su još 3 samovoza redarstvenih službenika... koji su otišli do navedene kuće, da mogu uspješnije provesti određeni zadatak...Kada su opkolili navedenu kuću, otvorena je puščana paljba sa mnogo metaka, pa kada su ustanovili da više iz kuće nitko ne puca, ušli su unutra i našli su ranjenog u glavu opasnog člana komunističke družbe sa ženom i djetetom od 3 godine. Ranjeni komunist odmah je prevežen samovozom društva za spasavanje u bolnicu...[23]

Hebrang je u bolnici Sveti Duh samo nekoliko dana, potom ga premještaju u zatvorsku ambulantu na Savskoj cesti.[24] U istražnom zatvoru na Trgu Kulina bana (danas Trg žrtava fašizma) u Zagrebu nalazi se do 13. lipnja 1942. od kuda ga je upućen na izdržavanje logorske kazne u Staru Gradišku.[25] O Hebrangovom držanju u istražnom zatvoru Popović referira Titu u pismu od 16. lipnja 1942.: Fati se primjereno drži. Ponudili su mu trgovinu. Odbio je, rekavši da je komunist. Na desno oko je oslijepio. Dobili smo pisamce od njega u kome nam javlja: "Očekujem torturu. No ja ne mislim na svoju ličnu sudbinu koja je zapečaćena, već samo na to da zastavu naše partije nosim neokaljanu do kraja."[26] Partija je željela Hebranga osloboditi oružanom akcijom iz bolnice što je otkazano jer dok su partizani pripremali akciju, Hebrang je premješten u zatvor. Na partizansku inicijativu Hebrang je razmijenjen za ustaške visoke dužnosnike Mirka Vutuca i Karla Wagnera 23. rujna 1942. kod sela Cage blizu Okučana, zajedno s još 29 drugova (Mladen Iveković, Olga Kohn,...).[27]

Grob obitelji Hebrang*

Dolaskom na oslobođeni teritorij Hebrang opet preuzima dužnost sekretara CK KPH. Na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću u studenom 1942. s Titom dogovara osnivanje ZAVNOH-a. U svojim nastupima isticao je ZAVNOH kao izraz hrvatske suverenosti i tijelo nadležno za donošenje svih odluka koje se odnose na Hrvatsku. Randolp Churchill, sin britanskog premijera Winstona Churchilla u pismu od 12. travnja 1944. ovako opisuje svoj doživljaj Hebranga: On je sasvim nezavisan tip čovjeka i ne boji se reći što misli. Potpuno zasjenjuje komesare i značajniji je od bilo koga koga sam sreo u ovoj zemlji osim, naravno, Tita.[28]

Pod Hebrangovim rukovodstvom antifašistički pokret je dosegao takve rezultate koji su nadmašivali sve ostale po broju boraca, oslobođenog teritorija, narodnooslobodilačkih odbora... U siječnju 1944. Hrvatska je imala 5 od ukupno 11 korpusa NOVJ. To je djelo KPH, njenog CK na čelu s Hebrangom, koji je u reklami Narodne fronte Hrvatske 1945. nazvan kao "organizator ustanka u Hrvatskoj 1943. godine."[29]

Pokrenuo je inicijativu za osnivanje Telegrafsku agenciju Hrvatske krajem 1944. godine, hrvatsku novinsku agenciju.[30] No, inicijativu je poništio Tito jer da "Jugoslavija već ima TANJUG, pa joj ne treba još jedna." [31] Klizite punom parom u separatizam. Zar ne vidite da i federativno uređene države imaju jednu službenu telegrafsku agenciju. Neka vam primjer bude Sovjetski Savez ako nitko drugi.[32] Hebrangov odgovor je bio kratak: Agencija TAH osnovana je na temelju uputa Povjerenstva za informacije NKOJ-a, od 15. svibnja o.g. U tim uputama stoji da se osnuju zemaljske agencije i da one ne moraju biti u sklopu TANJUG-a i svaka može nositi drugo ime. Prema tome ne leži krivica na nama što je pokrenut TAH.[30]

Odnos prema Srbima tijekom rata[uredi VE | uredi]

Hebrang je uvijek isticao bratsku borbu hrvatskog i srpskog naroda za svoju hrvatsku domovinu, listopada 1943. u Plaškom: Srbi u Hrvatskoj, koji su lili svoju krv i podnosili velike žrtve, pokazali su i ogromnu ljubav za svoju hrvatsku domovinu. Zločin bi bio prema srpskom narodu, prema njegovim podnesenim žrtvama, kad bi se samo pomislilo na to, da se Srbima uskrate ona ista prava, koja će imati Hrvati. Srbi u Hrvatskoj zaslužili su da budu potpuno slobodni i ravnopravni s Hrvatima.[33] Na Hebrangov prijedlog ZAVNOH 1944. odlučuje da oba pisma - latinica i ćirilica - postanu ravnopravna.[34] U ožujku 1944. Moša Pijade je dragovoljno pruženu ravnopravnost odlučio zlorabiti tako da je izradio prijedlog o teritorijalnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj. Kad je napravio zemljovide srpske autonomije, oni su prema Đilasu prije sličili "iskrivuljanim cijevima", da bi obuhvatio Srbe u Slavoniji "morao je" oduzeti Hrvatima brojna hrvatska naselja. Članovi Politbiroa Pijadin su prijedlog dočekali u "šutnji i nedoumici", a i Tito je bio ponešto smrknut.[35]

U Beogradu 1944. - 1947.[uredi VE | uredi]

Krajem 1944. godine Kardelj, Đilas, Ranković i Milutinović zatražili su Hebrangovu smjenu, u ime grupe Kardelj je 30. rujna uputio Titu pismo u kome se Hebranga optužuje za nacionalizam. Kardelj je neprestano naglašavao kako se Hebrang loše ponaša prema Srbima, što Kardelj navodi kao dokaz da je potreban neki poseban "Narodnooslobodilački front Srba u Hrvatskoj", nešto čemu se Hebrang otvoreno protivio, a Tito nikada nije prihvatio.[36] 5. listopada 1944. Tito naređuje Rankoviću da u rukovodstvo KPH pošalje Kardelja, Đilasa i Bakarića da na čela KPH postave Bakarića, a da Hebranga dovedu u Beograd.[37] Time Hebrang prelazi s dužnosti sekretara CK KPH na još odgovorniju dužnost u saveznu vladu - Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije gdje preuzima rukovođenje cjelokupnom obnovom i izgradnjom zemlje; imenovan je ministrom industrije i predsjednikom Državne planske komisije i Ekonomskoga savjeta federalne vlade, po značenju, to je bio položaj odmah iza Titovog. U Vladi Tito - Šubašić od 7. ožujka 1945. Hebrang je ministar industrije i predsjednik Privrednog savjeta Vlade. No poput drevnog kralja Anteja, izgubio je većinu svoje snage kad je otkinut od svoga rodnog tla.[37]

Na početku Hebrangovog rada kao ministra Tito ga je smatrao prikladnim za vođu delegacije Nacionalnog komiteta (Arso Jovanović, Gojko Nikoliš, Mitra Đilas, Srećko Manola) koja je početkom siječnja 1945. otputovala u Moskvu na progovore sa Staljinom (i ostalim boljševičkim upravljačima, Molotovom, Georgi Dimitrovom). Pregovori su trajali mjesec dana.[38] Rezultat pregovora bio je slab, dobivena su obećanja o isporuci određene količine željeza, slanju vojnih instruktora i postignut je preliminarni dogovor o osnivanju mješovitih (sovjetsko-jugoslavenskih) trgovačkih društava.[39] Oproštajni susret 26. siječnja u Kremlju bio je dvojak. Večer je započela u dobrom raspoloženju u kojem je jugoslavenska delegacija podlegla dojmu da ih Staljin "voli više od drugih naroda". Ali Staljin se prisjetio Đilasovih uvredljivih izjava kako je Crvena armija daleko ispod razine američkih i britanskih vojnika, te je počeo kritizirati jugoslavensku vojsku i laskati bugarskoj vojsci. Arso Jovanović je briznuo u histeričan plač i dodvoravao se domaćinima, ali nitko nije obraćao pozornost na njega. Hebrang je prekinuo ponižavajuću scenu riječima: Naređujem ti da šutiš. U Hebrangovim osobnim bilješkama zapisano je: "Došli u 23 (sata), otišli u 3:30. Triput govorio. Staljin me triput grlio, ljubio. Pohvalio. Svi raspoloženi. Topla atmosfera. Arso se svinjski držao. Opirao se po pitanju ocjene bugarske vojske i Đide. Mučna i neprijatna situacija."[40]

Hebrang je u travnju 1945., s razlogom, otvoreno negodovao zbog neprimjerenog tečaja zamjene kuna za dinar. Hebrang govori: Ja uopće ne mogu da prihvatim soluciju koja se predlaže da se kuna zamjenjuje u nepovoljnom omjeru, da se konkretno za 100 kuna dobiju samo 2,5 dinara. (srpski dinari zamjenjivali su se 100 za 5, u BiH zamjenjivalo se 1.000 kuna za 7 dinara). Uostalom zašto se pravi tolika razlika između kune i Nedićevih dinara? Ako bismo ovako odredili kurs kune to bi znatno oštetilo privredu Hrvatske i svih onih krajeva u njoj koji su tako teško oštećeni.[41] U studenom 1946. Hebrang je još uvijek na "partijskoj liniji" te govori građanima Zagreba uoči Dana Republike: U zemlji imamo dvije vrste neprijatelja: prvi govore da je nekada u staroj Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada. To su ostaci velikosrpskih hegemonista, koji smatraju da Hrvatska imade suviše slobode i da su Hrvati u ovoj zemlji stekli i izvojevali i suviše velika prava. Drugi govore da bi Hrvatima bilo bolje da su sami. Protiv takvih elemenata, nazivali se Hrvatima ili Srbima, moramo biti vrlo budni i voditi nemilosrdnu borbu gdje god se pojave.[42]

Uhićenje i pogubljenje[uredi VE | uredi]

Zahlađenjem odnosa sa Sovjetskim Savezom Hebrang je postao Staljinov kandidat za preuzimanje vodstva u KPJ od Tita.[43] Međutim, u travnju 1948. je, zajedno sa Sretenom Žujovićem, osumnjičen da održava tajne kontakte sa sovjetskim veleposlanstvom, odnosno da je staljinist.[44] U međuvremenu je 28. lipnja 1948. Informbiro kritizirao Titovu vlast i pozvao Jugoslaviju da "ustane protiv slugu imperijalizma". Milovan Đilas sastavio je tekst kojeg je prihvatio CK KPJ i odbacio kritike Informbiroa. Hebrang i Žujović, međutim, tražili su da se kritike prihvate. Zbog toga su Hebrang i Žujović stavljeni su u pritvor u vili kod Sremskih Karlovaca. General UDBE Jovo Kapačić priopćio im je da su izbačeni iz partije i da će biti uhićeni ako se ne pokaju. Žujović je napisao pismo pokajanja Titu, dok je Hebrang u vrijeme Kapačićevog priopćenja čitao knjigu, odbrusivši ga riječima "Dobro, hvala." Kapačić ga je opisao kao "nadmenog i arogantnog čovjeka".[45]

Kasnije je uhićen pod optužbom da je surađivao s ustašama i Gestapom u zarobljeništvu te "sabotirao" gospodarsku politiku FNRJ; i Rusi su za to navodno znali, ali ga nisu izdali nego ucjenili da bude njihov agent. Povodom uhićenja sovjetski veleposlanik je prosvjedovao i tražio da njihovi predstavnici budu nazočni prilikom ispitivanja, no zahtjevi su odbijeni. Hebrang nije priznao krivicu niti se odrekao Informbiroa te je završio u zatvoru gdje je navodno ubijen, a vlasti su smrt prikazale kao samoubojstvo (u službenom izviješću je navedeno da je nađen obješen o radijator u zatvoru Glavnjači, dok svjedoci i dokumenti govore da je u tom zatvoru grijanje bilo samo na kruto gorivo, dakle radijatora i pripadajućih cijevi nije bilo).[44] Žujović je 1952. oslobođen i priklonio se Titu dok u vezi Hebrangovog slučaja postoje mnoge nejasnoće.

Rehabilitacija[uredi VE | uredi]

Poštanska marka Republike Hrvatske s likom Andrije Hebranga izdana uz 100. obljetnicu rođenja, autor Hrvoje Šercar

Odlukom Sabora RH 1992. godine politički je rehabilitiran i proglašen žrtvom "komunističkoga sustava".[46] Sabor je 2006. godine donio i Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine.[47]

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

Dobio je i najviša odličja za zasluge u ratu i gospodarskoj obnovi - u srpnju 1945. Orden zasluga za narod I. reda "za izvanredne zasluge na privrednom podizanju zemlje i uspješnom provođenju proljetne sjetve".[48] U listopadu 1945. slijedi Orden Kutuzova I. reda "za istaknute zasluge u organizaciji oružanih snaga i za vješto rukovođenje borbenim operacijama u borbi protiv zajedničkog neprijatelja - hitlerovske Njemačke"[49]

* Napomena[uredi VE | uredi]

Do srpnja 2008. točan datum smrti Andrije Hebranga nije poznat, niti se posmrtni ostaci nalaze u grobnici obitelji Hebrang. Kronologija:

  • 28. veljače 1984. Olga Hebrang podnosi zahtjev za dostavu rješenje o obustavi postupka protiv Andrije Hebranga[50] (35 godina poslije rješenje o obustavi postupka još nije izdano)
  • 8. kolovoza 1985. požurnica gornjeg zahtjeva[50]
  • 28. svibnja 2003. kontaktirana je Vlada Srbije[50]
  • 23. srpnja 2003. upućen je prijedlog za osiguranje dokaza Prvom općinskom sudu u Beogradu, te zahtjev za intervenciju vraćanja tijela Andrije Hebranga Vladi Republike Srbije[50]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. Crkvena matica rođenih i krštenih, za godinu 1899., župa Lukač (tu je spadao Bačevac 1899. godine), Državni arhiv u Osijeku
  2. Kalinić, 2008., str. 14.
  3. Branko Hebrang, Medijsko podgrijavanje mržnje // Vjesnik, utorak, 3. veljače 2004., str. 18., ISSN 1333-3585 Page white acrobat.png(PDF)
  4. Opća i nacionalna enciklopedija: Hebrang, Andrija, preuzeto 16. listopada 2013.
  5. Kisić-Kolanović, 1996., str. 15.
  6. 6,0 6,1 Kalinić, 1996., str. 281.
  7. Ivanković-Vonta, 1988., str. 13.
  8. Kalinić, 2008., str. 15.
  9. 9,0 9,1 Kisić-Kolanović, 1996., str. 22.
  10. 10,0 10,1 Kalinić, 1996., str. 282. - 283.
  11. 11,0 11,1 11,2 Kalinić, 1996., str. 283.
  12. 12,0 12,1 Kalinić, 2008., str. 16.
  13. Kalinić, 2008., str. 19.
  14. Kalinić, 1996., str. 283. - 284.
  15. 15,0 15,1 Kalinić, 1996., str. 284.
  16. Đilas, 1973., str. 176. - 191.
  17. Ivanković-Vonta, 1988., str. 14.
  18. Proleter, broj 15, listopad 1929.
  19. Kalinić, 1996., str. 285.
  20. 20,0 20,1 Kisić-Kolanović, 1996., str. 55.
  21. 21,0 21,1 Ivanković-Vonta, 1988., str. 15.
  22. Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Dosje Hebrang (dalje DH), 58403/1255
  23. Povijesni arhiv Zagreba, KOZ k. 146, br. 19
  24. Kisić-Kolanović, 1996., str. 62. - 63.
  25. Kalinić, 2008., str. 23.
  26. Izvori za istoriju SKJ, 5, Beograd, 1986., str. 445.
  27. Gregorić, 1973., str 198-200.
  28. "Tito-Churchill: Strogo tajno", Globus, Zagreb, 1981., str. 133.
  29. Naši kandidati, Narodni front Hrvatske, 1945.
  30. 30,0 30,1 Izvori za istoriju SKJ, knjiga 20, str. 446.
  31. HTV-ov TV-kalendar 2009.
  32. Izvori za istoriju SKJ, Beograd, 1986., knjiga 17, str. 13. i 425.
  33. ZAVNOH Zbornik I, 1943., str. 459. i 480.
  34. ZAVNOH Zbornik III, 1944., str. 101., 237. i 238.
  35. Pleterski, 1988., str. 800.
  36. Banac, 1990., str. 101.
  37. 37,0 37,1 Banac, 1990., str. 103.
  38. Kisić-Kolanović, 1996., str. 153.
  39. Kisić-Kolanović, 1996., str. 155.
  40. HDA, DH, 58403/1411
  41. Kisić-Kolanović, 1996., str. 150.
  42. Govor uoči proslave Dana Republike i u povodu Prvog zasjedanja ustavotvornog sabora NR Hrvatske, "Vjesnik", petak, 29. studenoga 1946.
  43. Banac, Ivo. Sa Staljinom protiv Tita, Profil, Zagreb
  44. 44,0 44,1 Branko Hebrang, Zapleteni u mrežu falsifikata // Vjesnik, utorak, 24. veljače 2004., str. 17., ISSN 1333-3585 Page white acrobat.png(PDF)
  45. Ljudi i vreme - Jovo Kapičić (1919. - 2013.): Sudba i Udba. Vreme, 12. prosinca 2013. Pristupljeno 17. lipnja 2014.
  46. Deklaracija Sabora Republike Hrvatske o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga, od 14. veljače 1992.
  47. Deklaraciju Sabora Republike Hrvatske o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. godine, od 30. lipnja 2006.
  48. Vjesnik JNOFH, 16, srpnja 1945.
  49. Vjesnik JNOFH, 22. listopada 1945.
  50. 50,0 50,1 50,2 50,3 andrija-hebrang.com: Poticaj za vraćanje posmrtnih ostataka, preuzeto 16. listopada 2013.
Knjige

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]