Maksimilijan Vrhovac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Maksimilijan Vrhovac

Maksimilijan Vrhovac (mađarski: Verhovácz Miksa) (Karlovac, 23. studenog 1752. - Zagreb, 16. prosinca 1827.), zagrebački biskup.

Život i djelo[uredi VE | uredi]

Otac mu je bio Elek Vrhovac, graničarski kapitan, a majka mu je bila Antonija Znikija. Studirao je teologiju u hrvatskom kolegiju u Beču. Profesor dogmatike na Zagrebačkoj akademiji i vicerektor sjemeništa u Zagrebu, potom - istodobno sa ukidanjem sjemeništa u Zagrebu (i istodobno sa ukidanjem svih drugih studija teologije uz biskupije i nadbiskupije) - postavlja ga car Josip II. 1786. godine za rektora Središnjeg teološkog učilišta u Pešti, jedne od najvažnijih institucija koje su trebale osigurati uspjeh jozefinističkih reformi; na toj dužnosti dočekuje imenovanje za biskupa u Zagrebu 1787. godine. U povijesti zagrebačke biskupije zabilježen je kao najmlađi ordinarij (ustoličen je u dobi od 35 godina), sa najdužim "mandatom" (40 godina).

Jedan je od idejnih začetnika hrvatskog narodnog preporoda, 1794. godine u Zagrebu osniva tiskaru, koja uglavnom tiska naslove na hrvatskom jeziku. Bio je mecena mnogim umjetnicima, uvijek uz naglasak da se promovira "ilirska" kultura.

Vrhovčeva prosvjetiteljska usmjerenost najjače je izražena u njegovu neumornom zalaganju na prikupljanju nacionalnog duhovnog blaga i širenju knjige u hrvatskom narodu. On sam nabavlja sve što bi moglo pridonjeti duhovnom probitku naroda i razvoju znanosti u Hrvata. 1808. predlaže Hrvatskom saboru da se njegova knjižnica otvori javnosti.

1827. godine osniva Društvo skladnoglasja za Hrvatsku, koje od 1925. djeluje pod imenom Hrvatski glazbeni zavod.

Vrhovac je prokušao sastaviti Bibliju na narodnom jeziku, odnosno prevesti Sveto pismo na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. U planu su djelovali zagrebački svećenici, kao Stjepan Korolija, Ivan Birling, Tomaš Mikloušić, Ivan Nepomuk Labaš, Ivan Rupert Gusić i Antun Vranić. Neke knjige Starog i Novog zavjeta su uspjeli prevesti, ali kako je Vrhovac umro, program se prekinuo. Zatim je Ignac Kristijanović probao produžiti prevođenje kajkavske Biblije. Međutim je u to vrijeme već bila sazrela opcija, da se hrvatski književni jezik nastavi razvijati na osnovama štokavskog govora.

Kontroverze[uredi VE | uredi]

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje sa masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu sa urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom "Maksimilijan Vrhovac". Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se sa M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti. U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo sa Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni sa masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. U "Dnevniku" M. Vrhovca nema podataka o vezi sa masonima[1]. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima[2].

Nakon istrage o vezama sa Ignjatom Martinovićem, vlasti su dopustile da se Maksimilijan Vrhovac vrati na važno mjesto zagrebačkog biskupa, gdje je narednih desetljaća mnogo pridonio hrvatskoj kulturi i dobrobiti naroda. Jedva da ima kulturno-prosvjetne, društvene ili humanitarne institucije potkraj 18. i početkom 19. stoljeća koju Maksimilijan Vrhovac nije utemeljio, potpomogao ili potaknuo Maksimilijan Vrhovac.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] "MAKSIMILIJAN VERHOVEC, DNEVNIK (DIARIUM)" prikaz knjige, Anđelko Mijatović, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.21 No.1 Rujan 1988.
  2. [2] "Maksimilijan Vrhovac i slobodno zidarstvo u 18. stoljeću", Josipa Dragičević, Croatica Christiana Periodica, Vol.34 No.66 Prosinac 2010.


Djela[uredi VE | uredi]

  • Podvuchanya vu naj poglavitesheh vere iztinah, y naj oszebitesheh kerztchanzkeh dusnoztjah (1822.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Franjo Šanjek: "Kršćanstvo na hrvatskom prostoru" (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996., str.406)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]