Protureformacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Protureformacija ili kontrareformacija je proces u Katoličkoj Crkvi. Pogrješno ga se poistovjećuje s katoličkom obnovom, čiji je mali dio. Bavljenje protestantizmom mali je dio katoličke obnove.

Naziv[uredi VE | uredi]

Naziv protureformacija pogrješan je zbog dvaju razloga:

  • nastao je zbog nerazumijevanja prave naravi katoličke obnove
  • proprotestantske teze da je ono što su činili Luther, Calvin i Zwingli "prava" reforma, a da je ono što je činila Katolička crkva tek reakcija. Ovo je netočno jer Katolička je Crkva sprovodila reformu još od kraja srednjeg vijeka.

Izvor ovog netočnog naziva je iz njemačkog protukatoličkog vjersko-kulturnog ozračja pretkraj 18. stoljeća. Pojam je prvi put upotrijebio profesor prava u Göttingernu J.S. Pütter, a nakon djela njemačkog povjesničara Mortiza Rittera iz 1889. godine pojam je u protestantskoj historiografiji ušao u opću uporabu. Pojam se proširio u povijesnim znanostima nekih država, pa tako i u hrvatskoj.

Katolici su ime protureformacija odmah rezolutno odbacivali i odbijali, o čemu postoji velika stručna literatura.

Družba Isusova često je pogrješno svrstavana u protureformacijske snage, niti je njen utemeljitelj Ignacije Lojolski utemeljio ovaj red radi borbe protiv protestantizma, nego radi služenja Crkvi i njenoj duhovnoj obnovi. Družba Isusova se je samo na osobit način posvetila protureformaciji, ali joj nije bila glavna, a nikako jedina zadaća. Činjenica jest da su Ignacijeva vjerska uvjerenja i bogoslovna polazišta bila sasma oprječna protestantskim nazorima. Primjerice:

  • Luther je milost odijelio od ljudskih djela, ističući da je samo vjera važna
    • dok je Loyola u tome primijetio opasnost da ljudi postanu lijeni i nezainteresirani za vlastito spasenje
    • a kad bi sama milost sve činila, Ignacije Lojolski je to tumačio da bi time bila ugrožena sloboda pojedinca
  • protestantski reformatori pozivaju se na Bibliju kao jedini izvor kršćanske objave te na pravo baš svakog pojedinca tumačiti ju
    • Ignacije Lojolski suprotstavljao se zadnjom riječi vrhovnog crkvenog učiteljstva, naglašavajući da Božja Riječ koja je u Svetom pismu jest upućena baš svakom pojedincu, ali da to ne smije biti pravo svakog tumačiti ju na svoj način

Povijest[uredi VE | uredi]

Papa Pavao III. (1534.-1549.) započeo je Tridentinski sabor (1545.-1563.), koji je trebao provesti reformu ustanova (ne i doktrine). Između ostaloga, trebalo je riješiti probleme koji su iznutra nagrizali Crkvu, a bili su i među povodima Reformacije: korumpiranih biskupa i svećenika, plaćenih oprosta i drugih novčanih zloporaba. Sabor je nedvosmisleno odbacio protestantske stavove i zadržao temeljnu strukturu Crkve, njezin sustav sakramenata, crkvene redove i doktrinu. Odbacio je svaki kompromis s protestantima i ponovio temeljne postavke rimokatoličanstva. Sabor je jasno stao iza dogme spasenja kroz vjeru i dobra djela. Potvrđen je i sakrament pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristovu, kao i sedam svetih sakramenata. Jasno su potvrđeni i katolički običaji protiv kojih su reformatori najviše grmjeli: hodočašća, štovanje svetaca i relikvija, kao i štovanje Marije.

Sabor se nakon dugih rasprava dogovorio oko sljedećih glavnih smjernica za ono što će poslije postati poznato kao protureformacija:

  1. Katoličko tumačenje Biblije je konačno. Svaki kršćanin koji želi nametnuti drukčije tumačenje je heretik.
  2. Kršćanima za spasenje trebaju vjera i dobra djela.
  3. Biblija i Katolička crkva su jednako snažne instance za usmjeravanje kršćanskog života.#Oprost je valjan izraz vjere. (Ali prodaja oprosta je zabranjena.)

Protureformacija donijela je bogatog ploda u Katoličkoj Crkvi, kako u odgoju svećenstva i poučavanju vjernika, tako i u materijalnim spomenicima. Barokna umjetnost najočitiji je primjer stvaralaštva iz razdoblja protureformacije.

Pojam[uredi VE | uredi]

U pojam kojim se opisuje borba protiv širenja protestantizma spadaju ove činjenice:

  • biskupske inicijative u obranu vjere, teologije i tradicijske prakse prije Tridentskog sabora u zemljama u kojima je došlo do protestantske reformacije (Njemačka, Francuska, Engleska)
  • razvijati apologetiku i bogoslovne kontroverzije (J. Eck, H. Emser, J. Dobeneck, J. Clichtove i t.d.)
  • papinska akcija s reformom inkvizicije 1542., uvođenje indeksa zabranjenih knjiga, te osude pomoću bula
  • osuđivanje hereza (ne i heretika) koncilskim kanonima
  • poslijekoncilsko kontroverzističko bogoslovlje kao odgovor na slične protestantske poteze i metode
  • političke i vojne akcije katoličkih knezova u zemljama koje je pogodila protestantska reformacija
  • ubrzanje katoličke reforme koja je već trajala
  • mjere koje se je poduzelo na području pastorala glede biskukpske rezidencije i službe, bogoslovnu pripravu župnika i njihovo apostolsko djelovanje
  • poticiji na području odgoja s osnivanjem odgojno-prosvjetnih zavoda u zemljama koje je pogodila protestantska reformacija
  • njegovati posebne oblike pučke pobožnosti, ponajprije glede realne nazočnosti u sakramentu euharistije te kulta svetih. Ovo je za ishod imalo procvat svetaca i mučenika - 36 je kanonizirano od 1520. do 1620. te osnivanjem novih redovničkih zajednica za odgoj mladeži

Protureformacija u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Protureformacija u Hrvatskoj vršena je sa velikim uspjehom, ponajviše uz pomoć isusovaca., nju je prihvatilo plemstvo i crkveni sabor. Započinje sa grofom Draškovićem, a sabor je 1567. g. donio prvi protureformacijski zakon. "Tko istupi iz Katoličke Crkve, ne može imati u Slavoniji i Hrvatskoj bilo kakav imetak, niti vršiti javnu službu". Toma Erdody na saboru u Požunu 1608. izvukavši mač iz korica izjavio je: "Ovim ću mačem istjerati tu Luteransku kugu iz naše zemlje, prije ćemo se odvojiti od Ugarske, nego dopustiti, da se ona ukorjeni u našim krajevima. Imamo rijeke Savu, Dravu i Kupu, pa ćemo iz jedne dati piti tim novim gostima". 1609. hrvatski sabor je donio zaključak da se u Hrvatskoj i Slavoniji priznaje samo jedna vjera, katolička, ta se odluka posebice odnosila na sjevernu Hrvatsku. Odluka je bila motivirana željom da se spriječi ugarsko plemstvo, koje je dobrim dijelom slijedilo kalvinistički nauk, da preuzima posjede u tom dijelu Hrvatske.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Stjepan Krasić: Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga književnog jezika u XVII. stoljeću , Matica hrvatska - ogranak Dubrovnik, 2009., str. 123-126, ISBN 978-953-6316-76-2. Napomena: Dio teksta jedino je bilo moguće preuzeti iz cijelosti u izvornom obliku, jer nije bilo načina kojim bi se prepričao tekst, a da time ne naruši izvorni sadržaj.