Pretvorba (transupstancijacija)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Pretvorba ili transupstancijacija u katoličkom nauku predstavlja dogmu, odnosno vjerovanje da se kruh i vino u zajednici, misi, odnosno slavlju euharistije (grčki = eucharisteo = (dobro naklono) zahvaljivanje) pretvaraju u istinsku krv i istinsko tijelo Kristovo. Pretvorba se događa u unutarnjoj bîti (supstanci), a ne u vanjskom izgledu.

Povijest pojma[uredi VE | uredi]

Opat Pashasije Radbert prvi je zastupao u svomE spisu o Tajnoj večeri, učenje koje je danas prihvaćeno o stvarnoj, a ne simboličkoj prisutnosti Krista u kruhu i vinu, i pred javnošću obznanio Oko sredine 9. stoljeća, a tada i nastaju prvi sporovi oko učenja. Protiv takve ekstremne konkretizacije jednog simbola suprotno mišljenje je smjelo izrazio Ratraman (Ratramne de Corbie), koji je kao redovnik u istoj opatiji iskazao stanovište o samo simboličkoj prisutnosti Krista u euharistiji. Odlučnog protivnika Pashasije Radbert je međutim našao u usamljenom misliocu svoga doba, Skotu Eriugeni, opatu od Malmesberija, kojeag su kao glasnog protivnika Pashasijevog učenja ubila njegova subraća oko 889. godine (Hase - Povijest Crkve - po navodu C.G.Junga)

Prvi autor koji je upotrijebio sam pojam transubstantiatio bio je Ronaldo Bandinelli, budući Aleksandar III., papa. Pojam je kasnije preuzet od Tome Akvinskoga i općenito od skolastike, koji preciziraju značenje. U pontifikalnim dokumentima pojam se prvi put pojavljuje na IV. lateranskom saboru 1215.

Istu vjeru kasnije potvrđuje i definitivno formulira Tridentski sabor (1545.-1563.). Tridentski sabor u dogmatskoj definiciji 11. studenoga 1551. kaže: A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom. (Katekizam katoličke Crkve - 1376.)

Pozvavši se na Tomu Akvinskoga, koji kaže: Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne moze se spoznati osjetilima, nego samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu. (Katekizam katoličke Crkve - 1381.)

U drugim kršćanskim denominacijama[uredi VE | uredi]

Neki protestanti ne priznaju samu pretvorbu, nego vjeruju da to rade na spomen na Isusovu smrt i da time izražavaju vjeru u njegov skori dolazak, a ne da vrše stvarno lomljenje Isusova tijela i pijenje njegove krvi. Smatraju da autoritet o nauku ima samo Bog i Božja riječ. Luteranske i neke druge protestantske crkve vjeruju u stvarnu prisutnost Isusovu, ali ne u transupstancijaciju, nego u konsupstancijaciju. Konsupstancijacija znači da su nakon pretvorbe uz suštinu Isusova tijela i krvi i dalje prisutni i suština (supstancija) kruha i vina. Kod transupstancijacije suština Isusova tijela i krvi je zamijenila suštinu kruha i vina, tako da suština kruha i vina nakon pretvorbe više nije prisutna.

Zbog odbacivanja učenja o transupstancijaciji među ostalima pogubljen je John Frith, Hugh Latimer i Thomas Cranmer dok su protestanti pogubljivali katolike koji su ispovijedali vjeru u transupstancijaciju, npr. Fidel Sigmaringenski (1622.), Marko Križevčanin, Melkior Gradec, Stjepan Pongraz (7. rujna 1619.) i Ivan Sarkander (18. veljače 1620.).

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Psihološki tipovi- Problem tipova u antičkoj i srednjovjekovnoj povijesti duha - Problem transupstancijacije (Izvori originala C.G.Jung GESAMMELTE WERKE - Walter-Verlag AG. Olten, 1971.)