Prijeđi na sadržaj

Uloga Srpske pravoslavne Crkve tijekom velikosrpske agresije

Izvor: Wikipedija
Uloga Srpske pravoslavne Crkve tijekom velikosrpske agresije
Uloga Srpske pravoslavne Crkve tijekom velikosrpske agresije
 Ovaj je članak potrebno napisati enciklopedijskim stilom. (Rasprava)Enciklopedijski članci pišu se sažeto, nekićenim i neutralnim jezikom.
Područje pod nadzorom Srba (1991. – 1995.)

Srpska pravoslavna crkva (SPC) tijekom velikosrpske agresije imala je vrlo kontroverznu ulogu.[1] Iako je u početku rata bilo poziva na pomirenje i prestanak sukoba, kako je rat odmicao, SPC izdaje niz priopćenja kojima ohrabruje nastavak rata i zadražvanje okupiranih teritorija.[1]

U razdoblju 1990-ih SPC postiže značajnu ulogu u javnom životu.[2] Tijekom velikosrpske agresije 1990-ih godina brojni su se sudionici pozivali na Srpsku pravoslavnu crkvu, tražili njenu podršku i često je dobivali.[3] Mnogi predstavnici SPC su javno podržavali srpske vojne i paravojne postrojbe.[4] Čak je i patrijarh Pavle blagoslivljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.[5]

Tijekom 1990-ih SPC je kao institucija bila preokupirana "nacionalnim pitanjem",[6] a nacionalizam (nazivan i "svetosavski nacionalizam") je postao dominantna struja unutar crkve.[2][7][8] Kao glasnogovornike nacionalizma unutar Crkve, kritičari navode četiri Justinova učenika: Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića.[7] Do 1991. godine, sva četvorica justinovaca su se našli u vrhu SPC, kao episkopi. Njih četvorica, uz patrijarha Pavla, predstavljali su "idejni sinod" SPC.[9] Suočen s nacionalizmom svojih episkopa, srpski patrijarh Pavle je pozivao na poštovanje ljudskih vrijednosti poznatim riječima: "Budimo ljudi, iako smo Srbi".[10] Jedan od protivnika nacionalizma u crkvi u ovom razdoblja bio je zagrebački mitropolit Jovan. Na teološkom polju, ovo razdoblje karakterizira jačanje protu-ekumenskih tendencija.[6]

Srpska pravoslavna crkva je tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji odbacila gotovo sve ponuđene mirovne planove, uključujući Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontakt skupine i Daytonski mirovni sporazum. Čak i kad su poslanici Republike Srpske bili spremni na povlačenje, SPC je zastupala "jedan puno militantniji stav".[1]

Pozadina

[uredi | uredi kôd]
Tijekom razdoblja 1990-ih na čelu SPC je bio patrijarh Pavle.

1989. godine se komunizam urušio u globalnim razmjerima, a Crkva se vratila na društvenu scenu u vidu ideološke snage koja u nekim slučajevima postaje dio vlasti. Crkve su, posebno na pravoslavnom Istoku, svoju vjersku djelatnost zamijenile nastojanjima klerikalizacije.[6]

Nakon sekularnog razdoblja SFRJ, početkom raspada SFRJ Srpska pravoslavna crkva dobiva sve veći prostor na političkoj sceni Srbije.[8] Trojstvo svetosavskog nacionalizma, Bog na nebu, kralj u državi, domaćin u obitelji, postaje vrlo frekventna u govorima nacionalističkih prvaka.[10] Srpska pravoslavna crkva je pružila bitnu podršku Miloševićevom usponu na vlast.[2][11] Unutar crkve se sve otvorenije govori o podjeli Jugoslavije, s posebno surovim osvrtom na predstojeće milijunsko raseljavanje stanovništva:

»Srbi su narod Božji, a Jugoslavija ovakva kakva jeste, suglasno s apsolutnom pravdom Božjom, nudi se da bude podijeljena. Ne prolijevajmo krokodilske suze zbog toga sto će se tada, odjednom, tri milijuna ljudi naći u situaciji, što će biti prisiljeni, nastaniti se negdje drugdje.[6]«
(Najava »crkveno-nacionalnog programa«, lipnja 1989.)

1990. uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni, crkvena glasila intenziviraju retoriku o srpskim žrtvama genocida, iskopavanju kostiju žrtava i ponovnom sahranjivanju. Vađenje iz jama kostiju žrtava Drugog svjetskog rata je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli vidjeti stravične slike sa stotinama lubanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima.[9] Prilikom vađenja kostiju iz jame Golubinka, u nju su se spustili čak i predsjednik SDS-a Radovan Karadžić i član Predsjedništva BiH Nikola Koljević. Karadžić i Koljević silazak u jame koriste kao svojevrstan politički marketing, a na izbore izlaze uz blagoslov SPC.[11] Srpska crkva je u politiku Bosne i Hercegovine ušla na velika vrata, vezujući crkvene i narodne interese za određenu političku opciju. Na političkim skupovima Srpske demokratske stranke su svećenici sjedili u prvim redovima pored političara.[11] U Sarajevu, crkvene manifestacije su služile za promociju stranačkih vođa SDS-a. Do toga je dolazilo na inicijativu same Crkve, o čemu najbolje svjedoči izjava Radovana Karadžića:

»Svećenici su nas ponekad zbunjivali ukazanom pažnjom. Govorili su da nas je sami Bog poslao da spasimo srpski rod.[11]«

Govoreći protiv rata u Hrvatskoj na skupu Srba iz Hrvatske u beogradskom Centru "Sava", 29. lipnja 1990. godine, narodni heroj Jugoslavije dr Gojko Nikoliš je rekao:

»Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima... današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti...[12]«

1. prosinca 1990. Pavle je izabran za patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Izbor je obavljen za života prethodnog patrijarha, Germana. Relikvije vladike Nikolaja dopremljene su iz Amerike u Srbiju u svibnju 1991. godine, u danima kada je započinjao rat na području bivše Jugoslavije.[8] Nacionalistička struja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je u ovom razdoblju postala dominanta, je smatrala Velimirovićevu rehabilitaciju načinom da se srpsko nacionalno biće "pročisti od sablasti komunizma".[7]

1991.: Početak rata u Hrvatskoj

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Pismo patrijarha Pavla Lordu Carringtonu

Uoči Domovinskog rata u Hrvatskoj, službenici SPC su zastupali velikosrpsku platformu inzistirajući da područje na kojima žive Srbi ne mogu ostati u sastavu Hrvatske, već se moraju naći u istoj državi sa Srbijom i "svim srpskim krajinama".[6] U jeku jugoslavenske krize, Atanasije Jevtić i Amfilohije Radović javno traže spajanje "svih srpskih krajeva" u Ujedinjene srpske zemlje.[11] Predstavnici srpske crkve su novu hrvatsku državu odmah usporedili s ustaškom Nezavisnom Državom Hrvatskom. Od početka rata u Hrvatskoj, svi episkopi čije su se eparhije nalazile u Hrvatskoj prelaze u Beograd, ili na područja pod srpskim nadzorom. U "Pravoslavlju" je 15. ožujka 1991. godine objavljen tekst vladike Lukijana slavonskog pod naslovom "Protusrpsko nastupanje ustaške države". Crkveni tisak je mnogo uradio na uvjeravanju srpskog naroda u ustaštvo novih hrvatskih vlasti. Tih godina mnogi iz SPC spominju kolektivnu odgovornost Hrvata za genocid u NDH.[9] Početkom travnja, episkop Nikanor javno istupa navodno promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla:

»Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja.[13]«
(Vladika Nikanor)

U svibnju 1991. godine, prilikom svog ustoličenja za episkopa, koje je bilo glavni medijski događaj tih mjeseci, Atanasije Jevtić govori o "zlobnim i agresivnim muslimanima" koji su stoljećima surađivali s polumjesecom protiv "srpskog krsta sa tri prsta":

»Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Srijemu, Bosni i Hercegovini. (...) I što možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Židovka[14] zlobnim i agresivnim muslimanima: "Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo vam oprostiti ako nas prisilite da vas ubijamo".[9]«

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je lipnju 1991. pustio Željka Ražnatovića Arkana i njegovu paravojnu postrojbu "Tigrovi" da naoružani borave u Cetinjskom manastiru, zbog čega se pričalo da je od manastira "napravio vojarnu".[10][15] Arkanovci su blagoslovima i zdravicama ispraćeni na ratište, a Amfilohije Radović je potom i sam krenuo na dubrovačko ratište, gdje je tijekom jeseni 1991. hrabrio crnogorske rezerviste i srpske paravojnike koji su vršili opsadu Dubrovnika.[3][15] Vođa paravojnih snaga koji su opsjedali Dubrovnik je u to vrijeme izjavljivao da mu je "vrhovni zapovjednik" patrijarh Pavle:

»Nama je vrhovni zapovjednik patrijarh Pavle“[16].«
(Željko Ražnatović Arkan, listopad 1991.)

Dalmatinski episkop Longin je također blagoslivljao srpske vojne i paravojne postrojbe koje su ratovale po Hrvatskoj.[17] Tadašnji arhimandrit Filaret Mićević je putem medija pozivao na rat i išao na ratom zahvaćene prostore hrabreći srpske dobrovoljce.[3] Kolovoza 1991. godine tadašnji protosinđel Filaret je uslikan kod manastira Komogovina, između Kostajnice i Gline, s grupom srpskih "boraca" na oklopnom vozilu.[18] Njegova fotografija u mantiji s puškomitraljezom ispred tenka, koja je obišla svijet, do danas izaziva kritike.[3] Povodom te fotografije vladika bački Irinej Bulović je reagirao:

»Svećeničko lice koje danas uzima mitraljez, po mom mišljenju, duboko griješi. Ono se ogriješilo o svoju savjest i o savjest bližnjih koje sablažnjava. To su ekshibicionizmi - po mom mišljenju sasvim neprilični i nedostojni svećeničkog lica.[9]«

Bilo je i pokušaja zaustavljanja sukoba. Godine 1991., kada se rat u Hrvatskoj već rasplamsao, patrijarh Pavle se u dva navrata susreo s kardinalom Kuharićem.[1] S druge strane, Pavle je tražio odvajanje "srpskih oblasti" iz Hrvatske. 1. studenog 1991. srpski patrijarh je poslao otvoreno pismo britanskom lordu Carringtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojim ga uvjerava kako Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima i da imaju pravo na ujedinjenje sa Srbijom.[19]

»Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.[20]«

Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji "Srbi bili prisiljeni živjeti zajedno sa Hrvatima", ali da više ne mogu živjeti zajedno i da "dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji". U pismu patrijarh Pavle otvoreno govori da se velik dio područja Hrvatske mora "naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama". Također kaže da svoju braću "iste vjere i krvi" koja žive u Hrvatskoj "srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu".[9]

Nakon pada Vukovara 18. studenog 1991. "Pravoslavlje" je objavilo da djeca Vukovara dišu radošću i srećom jer su oslobođena.[3] Krajem studenog 1991. godine srbijansko rukovodstvo se založilo za prihvaćanje Vanceovog plana, po kojem bi u Hrvatsku bile poslane snage UN, što je bio uzrok konačnog razlaza Babića i Miloševića. Gornjokarlovački Episkop SPC Nikanor je osuđivao one mirotvorce koji bi mirili Srbe i Hrvate, "te vjekovne neprijatelje".[21] Kada je prvi put potpisano primirje u Hrvatskoj, episkopi SPC su objavili da nijedna vlada u ime srpskog naroda nema pravo potpisivati nikakva primirja bez blagoslova svoje crkve.

1992.: Početak rata u Bosni i Hercegovini

[uredi | uredi kôd]

U siječnju 1992. godine sazvan je izvanredan Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve zbog prihvaćanja Vanceovog mirovnog plana od strane Miloševića. Glavna tema crkvenog sabora održanog 16. i 17. siječnja su bile državne granice na jugoslavenskim prostorima. Sa Sabora je izdano službeno priopćenje u kome se kaže da SPC ne priznaje granice jugoslavenskih republika:

»Srpski narod je već pola stoljeća politički razdrobljen i izdjeljen neprirodnim granicama koje rasjecaju njegov živi organizam. (...) Njih je isplanirala komunistička Internacionala, ostvarila neofašistička i ustaška okupacija, a utvrdila i produžila, protiv volje srpskog naroda, Titova komunistička diktatura preko svog izrazito antisrpskog AVNOJ-a. (...) Zbog toga, ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali umjetne i nelegitimne "avnojevske" unutrašnje granice...[22]«
(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, siječanj 1992.)

Krivica za političku izdjeljenost srpskog "živog organizma" pripisana je komunistima i "izrazito antisrpskom" AVNOJ-u, koji je zapravo ponovno ujedinio Jugoslaviju, razdijeljenu nakon fašističke okupacije. Episkopi su s istog zasjedanja poručili da se mimo njih ne mogu donositi nikakve obvezujuće političke odluke koje se tiču Srba:

»Ničije pogodbe sa nositeljima vlasti u Srbiji, koja nema mandat istupati u ime čitavog srpstva, ili sa organima jugoslavenske federacije ili zapovjednim strukturama jugoslavenske vojske ne obavezuju srpski narod kao cjelinu bez njegove suglasnosti i bez blagoslova duhovne majke, Pravoslavne srpske crkve.[22]«
(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, siječanj 1992.)

Vanceov plan je i pored svega ipak prihvaćen, što je značilo praktično priznanje postojećih granica Hrvatske. Episkop Atanasije Jevtić na televiziji Studio B, 12. ožujka 1992. godine predsjednika Srbije Slobodana Miloševića proglašava izdajnikom. 27. travnja 1992. godine proglašena je Savezna Republika Jugoslavija, čime su definitivno prihvaćene "avnojevske" granice. U travnju 1992. mitropolit Amfilohije Radović izjavljuje kako se zalaže za ujedinjenje svih srpskih zemalja, ali se plaši da će ta šansa ponovo biti propuštena, "kao što je bila propuštena i 1918."

»Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se, i pored svih tegoba, ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar dio Bosanske Krajine, Srpska Krajina... Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku...[23]«

Nakon referenduma za nezavisnost BiH, glavni urednik "Pravoslavlja" Dragan Terzić je ožujku 1992. pisao da bi Srbi u BiH imali isti status koji imaju kršćani u islamskim zemljama, tj. "bili bi robovi", što su već iskusili tokom islamske okupacije.[9] Uoči prvih sukoba u Bosni, "Pravoslavlje" 15. ožujka 1992. piše da rat ne mora nužno biti loš, i da mir ne mora nužno biti dobar:

»Nije sve što miruje dobar mir, i nije sve što ratuje zao rat. Može mir, kao takav, biti zlo, a može rat, kao takav, biti dobro - ovisno od sadržaja kojim su jedan i drugi fenomen ispunjeni.[24]«

Godine 1992. sve tri glavne vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini (SPC, Rimokatolička crkva i Islamska zajednica) su izdale zajednički poziv na pomirenje. Neki strani analitičari su ocjenjivali kako je to pozitivan primjer bez presedana, odnosno da nema puno primjera da su tijekom ratnih sukoba čelnici vjerskih zajednica uopće stupali u kontakt, a kamoli službeno pozivali vjernike na pomirenje i praštanje.[1] S druge strane, početkom rata u Bosni i Hercegovini zvorničko-tuzlanski episkop Vasilije Kačavenda je u Bijeljini držao ratnohuškačke govore i javno podržavao politiku Radovana Karadžića.[25] U to vrijeme se već počelo izvještavati o srpskim ratnim zločinima, o čemu Atanasije na parastosu u manastiru Vavedenje 5. svibnja 1992. kaže:

»Srbi pod ovakvim političkim i vojnim zapovjedništvom čine zločine. Poslije borbe, koliko znamo, u Zvorniku je pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga. Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo izaći iz ovog rata čista obraza, pa makar je to trebalo i po cijenu naših većih žrtava.[26]«

Na arhijerejskom Saboru, održanom od 14. do 28. svibnja 1992. godine, donijet je dokument nazvan "Memorandum SPC", koji govori protiv "avnojevskih" granica, te uskraćuje podršku vlastima novoosnovane SRJ koje su prihvatile te granice i službeno se "povukle" iz rata:

»Srpska crkva se otvoreno ograđuje i distancira od ove i ovakve vlasti i njenih nositelja.«
(Priopčenje arhijerejskog sabora SPC, svibanj 1992.)

Ogradivši se od rukovodstva u Srbiji, vrh SPC postaje izuzetno blizak s rukovodstvom bosanskih Srba na Palama. Po uspostavljanju Republike Srpske, Crkva je postala dio državne strukture, vjeronauk je uvedena u škole, episkopi su prisustvovali zasjedanjima Parlamenta, savjetovani su prilikom važnijih odluka, a sam Radovan Karadžić je izjavljivao da za svaku svoju odluku mora savjetovati s episkopima ili patrijarhom.[3] Prosinca 1992. godine, u priopćenju izvanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora, odbačene su optužbe da Srbi u BiH drže logore u kojima se siluju muslimanke:

»U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.«
(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)

Kasnije tijekom rata, patrijarh Pavle je nastupao pomirljivo, i govorio da u ratu u Bosni i Hercegovini stradaju i Srbi, Hrvati i Muslimani, te da je mir svima potreban, "jer smo svi mi djeca Božija". Ovome se usprotivio episkop Artemije Radosavljević tvrdeći da je izjednačavanje ljudi za pravoslavno kršćanstvo neprihvatljivo, posebno izjednačavanje pred Bogom.[9]

1993.: Razlaz s Miloševićem

[uredi | uredi kôd]

Nakon što je Milošević ukinuo podršku ratnom rukovodstvu bosanskih Srba, SPC se okreće od njega ističući da Radovan Karadžić i Biljana Plavšić "idu svetolazarskim putem".[3] Crkva se sve više okreće Republici Srpskoj, koja se veliča kao nekakav "novi srpski pijemont".[1]

U to vrijeme, ratni zločini u BiH, rušenje džamija, pljačke, izgoni i pokolj Muslimana, počeli su sve više skretati pažnju svjetske javnosti. Početkom 1993. godine tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić zatražio je od hercegovačkoga episkopa Atanasija da mu razjasni što to Srbi rade u tamo Hercegovini (konkretno Trebinju), i da ga obavjesti ima li na terenu njegove eparhije zločina koje čine srpske snage. Atanasije je odgovorio kako on brine o srpskom narodu "koji je žrtva i mučenik", a ne o muslimanima ili nekim tamo drugima.[3]

U poodmaklim godinama rata u BiH, kada su neki poslanici Republike Srpske bili spremni na primirje, srpska crkva je zastupala militantniji stav, suprotstavljajući se raznim mirovnim prijedlozima, inzistirajući kako nema uzmaka sa zaposjednutih područja.[3] Početkom 1993. predložen je Vance-Owenov plan za okončanje rata u BiH, ali se Crkva protivila. Nakon što je u svibnju 1993. rukovodstvo RS odbacilo Vance-Owenov plan, mitropolit Amfilohije je rekao:

»U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom - čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar... za carstvo nebesko.[9]«

Hercegovački episkop Atanasije Jevtić 6. kolovoza 1993. izjavljuje kako Republika Srpska mora "sići na Neretvu" i "na srpsko more":

»Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.[27]«

Velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve su bili prisutni na skoro svim ratnim zasjedanjima Skupštine Republike Srpske. Mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrda je govorio da Srbi pod vodstvom Karadžića i Mladića "slijede trnovit put Isusa Krista".[28] Krajem travnja 1993.godine, mitropolit Nikolaj je izjavio da general Ratko Mladić prihvaća sve njegove prijedloge. Predsjednik Republike Srpske dr. Radovan Karadžić, početkom 1994. ocijenio je odnose između Crkve i države kao izvanredne.[9]

Episkop Atanasije je travnja 1994. prosvjedovao što ratni gradonačelnik Trebinja, Božidar Vučurević, prihvaća pakete humanitarne pomoći od Kršćanske adventističke Crkve, rekavši: "Ako izigravate 'demokrata' onda vas pitam zašto ste uopće progonili muslimane i rimokatolike iz Trebinja i ostale Hercegovine?".[9]

1994. godine je predložen mirovni plan Kontakt skupine, koji je Srpska pravoslavna crkva također odbacila. Na zasjedanju Skupštine Republike Srpske u srpnja 1994. godine na kome se odlučivalo o prihvaćanju mirovnog plana, episkop Atanasije Jevtić rekao je poslanicima da SPC ne može ponovo pristati na "desetkovanje srpskog naroda" i da ne treba prihvatiti ponuđeni plan.[9] Mitropolit Amfilohije je tom prilikom uputio telegram podrške s Cetinja kojim odbacuje mirovni plan. 5. srpnja 1994. godine Episkopska konferencija SPC je uputila "Poziv srpskom narodu i svjetskoj javnosti", u kojem su izložene teritorijalne pretenzije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i kojim pozivaju sav srpski narod da stane u obranu RS:

»Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom povijesti pozivamo sav srpski narod da stane u obranu stoljetnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini... Mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o postotcima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.[29]«
(SPC, "Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti", 1994.)

Amfilohije je s Cetinja 8. kolovoza 1994. godine izdao žestoko priopćenje kojim je kritizirao Srbe što su "već brigu na veselje udarili", i što kao turisti idu "po primorju i banjama" koje odjekuju od "lakoumlja i bezumnih zabava". Za razliku od ovih i ovakvih Srba, kaže Amfilohije, "narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog". On je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:

»U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.[30]«

Vladika Atanasije je u kolovozu 1994. još jednom podržao odbacivanje plana Kontaktne skupine, čak i po cijenu NATO bombardiranja:

»Suverenitet Republike Srpske se mora ostvariti, a dok se to ne dogodi moramo trpjeti. Neka nas i bombardiraju, ali ne možemo potpisati presudu i nećemo prihvatiti karte Kontakt grupe koje predstavljaju novo sakaćenje srpskog naroda.[9]«

Federacija protestantskih Crkava Švicarske je tijekom rata u Bosni i Hercegovini uputila poziv SPC s prijedlogom da se ona "odrekne svoje, u svakom pogledu, nacionalističke pozicije i da se distancira od Karadžića". Ni ovaj poziv, kao ni brojne slične inicijative domaće javnosti, nije naišao na zapaženiji odjek u SPC.[6]

1995.: Daytonski sporazum

[uredi | uredi kôd]
»Mnoge majke, koje nisu željele imati više od jednog djeteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima, u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što nisu rodile još djece da im ostanu kao utjeha.[16]«
(Patrijarh Pavle, u Božićnoj poslanici, siječanj 1995.)

Krajem 1995. godine je došlo do velikih sukoba oko potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Naime, nakon što je Radovan Karadžić ovlastio Miloševića da u Daytonu zastupa interese bosanskih Srba, Milošević je tražio da to patrijarh odobri. Patrijarh Pavle je isprva potpisao dokument, ali je prosinca 1995. godine najmanje deset episkopa SPC zbog toga zatražilo njegovu ostavku. Sazvan je čak i izvanredni crkveni sabor 21. i 22. prosinca na kojem je Pavlov potpis proglašen nevažećim.[3]

1996. godine Amfilohije Radović je uredio zbornik "Jagnje Božije i zvijer iz bezdana", u kome se izlaže srpska pravoslavna filozofija rata.[31] Knjiga sadrži doprinose mnogih srpskih svećenika i učenjaka, među kojima je i Radovan Karadžić, a služi pravdanju rata u Bosni i suprotstavljanju srbijanskoj proturatnoj literaturi.[32]

Na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996., odlučeno je sljedeće:

»Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području.[33]«
(Odluka arhijerejskog sabora SPC, 1996.)

1997. godine srpski patrijarh Pavle je potpisao deklaraciju za obustavljanje postupka Haškog suda protiv Radovana Karadžića.

1998.: Kosovski rat

[uredi | uredi kôd]

1998. godine, kada se rat na Kosovu razbuktavao, Sveti arhijerejski sabor je poručio kosovskim Srbima sa svog izvanrednog zasjedanja:

»Ne napuštajte svoje domove i ognjišta iz bilo kojih razloga, jer samo na takav način možemo očuvati i sebe i naše sveto Kosovo i Metohiju u Srbiji. Odlazak sa svojih ognjišta u ovom teškom trenutku bio bi ravan izdaji najuzvišenijih i vječnih ideala za koje su se borili i žrtvovali sveti knez Lazar i naši slavni i sveti predci.[9]«
(Saopštenje arhijerejskog sabora SPC, 1998.)

Početkom rata na Kosovu 1998. godine, jedan od redovnika iz raško-prizrenske eparhije, Sava Janjić, je javno progovorio o stradanjima Albanaca na Kosovu, što je bio prvi put da neki pripadnik Srpske pravoslavne crkve pokaže brigu za položaj Albanaca.[3][34]

24. ožujka 1999. godine, nakon što je Milošević odbio mirovni plan ponuđen u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, a NATO ušao na to područje, počelo je zračno bombardiranje SRJ. Prvog dana bombardiranja, patrijarh Pavle je rekao Srbima da je ovaj rat za njih "obrambeni, pa je zato i od Boga blagoslovljen":

»Jasno je da drugog puta nije bilo. Tako je sada i nama nametnut rat. Zato je taj naš rat pravedan jer je obrambeni. Ne napadački ni osvajački. Isus kaže: 'Nema veće ljubavi od te da neko položi život svoj za bližnjeg svog.' Onaj tko ide u obrambeni rat za svoje ima Božju blagodat.[9]«

Nakon 78 dana zračnih udara, Milošević je 11. lipnja 1999. prihvatio da se Vojska Jugoslavije povuče s Kosova. Nasuprot svojoj ranijoj izjavi, patrijarh Pavle nakon bombardiranja u jednom intervjuu daje izjavu koja bi se mogla protumačiti kao da Milošević nije ni trebao pružati otpor:

»NATO se pripremao za kopnenu invaziju i tada se trebalo pripremiti. Svaki obrambeni rat opravdan je (...) Međutim, predsjednika Miloševića velika je greška što nije razmislio kada je NATO izjavio da neće izvršiti kopneni napad, nego će to učiniti bombardiranjem. Morao je da dobro razmotri, kao onaj car sa deset tisuća vojnika koga će napasti dvadeset tisuća vojnika, hoće li se moći izaći na kraj sa 17 najmoćnijih zemalja u svijetu bez ijednog saveznika i učiniti prije ovako strašnog bombardiranja ono što je morao učiniti poslije bombardiranja.[9]«

15. lipnja 1999. godine Sveti arhijerejski sinod je izdao priopćenje u kome je zatražio da "aktualni predsjednik države i njegova vlada, u interesu naroda i za njegovo spasenje, podnesu ostavku".[9]

Epilog

[uredi | uredi kôd]

Kritičari, poput Đorđevića, često naglašavaju da je SPC u procesu raspada jugoslavenske države i tijekom burnih ratnih zbivanja "odigrala neslavnu ulogu".[6] Na području Republike Srpske porušene su gotovo sve džamije (ukupno 1.186) i veliki broj katoličkih crkvi (preko 500), što srpska crkva nije osudila.[35] Neki svećenici, poput episkopa Vasilija Kačavende, su čak optuženi za ratna silovanja bosanskih žena i djevojčica.[36] Po završetku ratova u bivšoj Jugoslaviji, pred svoju smrt, patrijarh srpski Pavle je 2007. godine rekao:

»A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane, ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.[37]«

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d e f O čemu crkva (ne)može da se pita: SPC, država i društvo u Srbiji (2000-2005) (srp.)
  2. ↑ a b c Političke aspiracije Srpske pravoslavne crkve
  3. ↑ a b c d e f g h i j k Zašto se u crkvi šapuće, II. deo  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2021. (Wayback Machine) (srp.)
  4. ↑ Mirko Đorđević, O sprezi pravoslavne crkve sa strukturama političke moći[neaktivna poveznica] (srp.)
  5. ↑ Zašto Tadić sedi u Sinodu SPC? (srp.)
  6. ↑ a b c d e f g Mirko Đorđević, Ratni krst srpske Crkve
  7. ↑ a b c Jovan Byford, Sećanje na vladiku Nikolaja Velimirovića u suvremenoj srpskoj pravoslavnoj kulturi (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 21. studenoga 2008. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  8. ↑ a b c Zoran Petakov, Od desekularizacije ka klerikalizaciji (u zborniku Kritika klerikalizacije Srbije[neaktivna poveznica])
  9. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj
  10. ↑ a b c Mirko Đorđević, analitičar Srpske pravoslavne crkve. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. svibnja 2013. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  11. ↑ a b c d e Duhovni krov "Velike Srbije". Inačica izvorne stranice arhivirana 17. listopada 2017. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. ↑ ZAŠTO JE IZVIŽDAN GENERAL, NARODNI HEROJ I AKADEMIK, DR GOJKO NIKOLIŠ
  13. ↑ Borba, 3. travnja 1991.
  14. ↑ Golda Meir, nekadašnja premijerka Izraela.
  15. ↑ a b Zvijer iz bezdana. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. siječnja 2010. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  16. ↑ a b Koalicija za sekularnu državu
  17. ↑ Episkop Longin i cetnici
  18. ↑ Država, crkva i episkop Filaret. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  19. ↑ MIRKO ĐORĐEVIĆ: Republika Srpska kao ulog za Patrijarha. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. veljače 2010. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  20. ↑ Žene nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije[neaktivna poveznica]
  21. ↑ Dokumentarni film "Komšije"
  22. ↑ a b Glasnik SPC, januar 1992.
  23. ↑ Duga, 20. travnja 1992.
  24. ↑ "Pravoslavlje" 15. ožujka 1992.
  25. ↑ Jastrebovi SPC. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2021. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  26. ↑ Borba, 5. svibnja 1992
  27. ↑ NIN, 6. avgust 1993
  28. ↑ Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, by Mitja Velikonja
  29. ↑ Glasnik SPC, listopad 1994.
  30. ↑ Šerbo Rastoder, RELIGIJA I POLITIKA 1991-1999. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2011. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  31. ↑ Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana[neaktivna poveznica]
  32. ↑ Bieber, Florian; Montenegrin politics since the disintegration of Yugoslavia (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 3. srpnja 2010. Pristupljeno 1. kolovoza 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  33. ↑ Glasnik SPC, jun 1996.
  34. ↑ Sava Janjić se izvinio Albancima
  35. ↑ Patrijarh Pavle izmakao zemaljskoj pravdi. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. studenoga 2009. Pristupljeno 1. kolovoza 2013.
  36. ↑ VLADIKA SPC SILOVAO U BIH[neaktivna poveznica]
  37. ↑ Intervju sa Njegovom Svetošću Patrijarhom srpskim Pavlom

Poveznice

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Uloga_Srpske_pravoslavne_Crkve_tijekom_velikosrpske_agresije&oldid=7001945"