Krunica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Krunica

Krunica ili ružarij katolička je molitva. Naziva se još i Gospina krunica, kako bi ju se razlikovalo od drugih oblika ove pobožnosti.

Porijeklo imena[uredi VE | uredi]

Riječ »krunica« umanjenica je riječi »kruna«, a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima, da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža, i tako je nastao dvostruki naziv krunica i ružarij (lat. rosarium). Krunica je i naziv za »brojanicu«, kojom se broje zdravomarije, a koja se u nekim se hrvatskim predjelima naziva »očenaši«.[1]

Opis molitve[uredi VE | uredi]

Prikaz načina na koji se moli krunica

Sastoji se od niza molitvi pod nazivom Zdravo Marija. Na početku svakih deset Zdravo Marija umetnut je Oče naš, koji molitvu dijeli na desetice, nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Krunica ima pet desetica. Sastoji se od 15 otajstava, koja su podijeljena na tri jednaka dijela tj. tri, tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život i tako se na temelju biblijskih teksta razmišlja o radosnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. U povodu dvadeset i pete obljetnice svojeg pontifikata 2002. g. papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.

Povijest molitve[uredi VE | uredi]

Početkom 12. stoljeća na Zapadu, širila se praksa recitiranja molitve "Zdravo Marijo". Od te molitve, bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav, i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća, kada se raširio običaj moljenja "Sveta Marijo", bilo je pridodano izgovaranje imena Isus, i završni Amen.

Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328. - 1408.) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od strane svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.

Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj, da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava uzetih iz Biblije, dolazi iz 15. stoljeća. Između godine 1410. i 1439., kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodano određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako, da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt; te ostalih 6 Isusovo uskrsnuće , slavu i krunjenje Marijino. Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15. stoljeću ova će vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat.

Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je ova otajstva na svega 15, na način, da ih je formulirao tako, da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu pobožnost.

Listopadska pobožnost nastala je kao znak zahvalnosti Majci Božjoj koja je pomogla kršćanskoj mornarici u bitci kod Lepanta u Korintskom zaljevu 1571. godine. Papa Pio V. uputio je naime poziv svim vjernicima da mole Gospinu krunicu za pobjedu kršćana protiv osmanlijske vojske.

Biblijsko utemeljenje[uredi VE | uredi]

Molitva krunice u današnjem obliku razvila se iz običaja okupljanja apostola i recitiranja psalama u točno određenom dijelu dana i noći (Dj 3,1; 10,9; 30,1; 6,25) te predstavlja nastavak židovske prakse opisane u psalmima 119 i 164, 1Kor 10,5 i propisima hramske službe u Knjizi Izlaska i Ponovljenom zakonu. Svojevrsna preteča krunice bila je molitva Psaltira Blaženoj Djevici Mariji u sklopu časoslova.[2]

Sveci o krunici[uredi VE | uredi]

»Krunica je Mariji najdraža molitva. Najobljubljenija je među svecima, najčešća među narodom, najpotvrđenija od Boga divnim čudesima, obogaćena od Marije najvećim obećanjima« sažima bl. Bartolo Longo. Sv. papa Ivan Pavao II. proglasio je apostolskim pismom »Krunica Djevice Marije« (lat. Rosarium Virginis Mariae 2002./03. godinom krunice[3], rekavši kako mu je krunica najdraža molitva, divna u svojoj jednostavnosti i dubini. Prema sv. Franji Saleškom krunica je najbolji način molitve, za sv. Ljudevita najjače oružje, »bičevanje đavla« (papa Hadrijan VI.) i »sažetak cijelog Evanđelja« (papa Pavao VI.). O važnosti krunice govorili su i Padre Pio i Ivan Bosco, a sama je Blažena Djevica Marija u Fatimi objavila: »Ja sam Kraljica svete krunice«.[4]

Krunica pripada najboljoj i najsigurnijoj tradiciji kršćanske kontemplacije. Nastala je na Zapadu kao molitva tipično meditativnog karaktera i donekle odgovara molitvi srca ili Isusovoj molitvi koja je nastala na tlu kršćanskog Istoka.

— Papa Ivan Pavao II. u »Krunici Djevice Marije« (Rosarium Virginis Mariae)

Značenje i simbolika[uredi VE | uredi]

Drveni dodaci krunice (brojanice) podsjećaju na Drvo Života u raju i Drvo Križa, a svaki uzao krunice čini sedam upletenih križića, koji predstavljau sedam darova Duha Svetoga i sedam sakramenata. Zatvoren krug označuje neprekidnu molitvu (1 Sol 5,18; Ef 6, 18; Lk 18, 1; Lk 21, 36), a mjesto spajanja Krista, koji je Alfa i Omega, početak i svršetak. Za izradu se krunice obično koristi konopac u bojama: crvenoj (simbol Krvi Kristove i mučeništva), bijeloj (nevinost, čistoća, čednost), zelenoj (boja u koju su bili obučeni proroci i kraljevi, simbol plodnosti i mladosti), crnoj (simbol smrti i askeze), zlatnoj (simbol Božjeg Svjetla, slave Božje), srebrnoj (vjernost), plavoj (modroj, simbol neba, duhovnosti, misticizma, Marijina boja) i smeđoj (simbol zemlje, siromaštva). Krunica, dakle, nije znak izuzetne duhovnosti, već naprotiv, znak ispovijedi (»O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe«, »moli za nas grješnike« u zdravomariji i »i otpusti nam duge naše« u očenašu).[5]

Ponavljanje ima istinski smisao. Nije li ono dio svakoga života? Što li je drugo kucanje srca, nego ponavljanje? Uvijek jednako stezanje i širenje, no ono čini, da krv kola tijelom. Što li je drugo disanje, nego ponavljanje? Uvijek isti uzdah i izdah, ali po njemu živimo. Ta nije li čitav naš život uređen i nošen izmjenom i ponavljanjem? Uvijek iznova izlazi i zalazi sunce, te bivaju dan i noć… Sav se život ostvaruje u ritmovima vanjskih uvjeta i nutarnjeg ispunjenja, zašto onda ono što je za sve dobro, ne bi bilo dobro i u vjerskom životu? A krunica je utvrđen oblik vjerskog života.

— R. Guardini, Krunica Naše Gospe[6]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mamić, Mile, 2019.: Kruna/vijenac, krunica, rozarij ili ružarij, Glasnik mira 10 (14), 38.
  2. Orlin Johson, Kevin:Ovo je deset glavnih zabluda o molitvi krunice Bitno, 7. kolovoza 2016. (Prijevod: Nenad Palac).
  3. Ančić, Nediljko Ante, 2003.: Krunica Djevice Marije, Crkva u svijetu 38 (3), 455-462.
  4. ‘Krunica je bičevanje đavla’ i drugi savjeti svetaca zašto moliti krunicu Bitno, 1. svibnja 2020.
  5. Simbolika uzlane krunice, pristupljeno 15. svibnja 2020.
  6. Bijela krunica ili Krunica nevine dječice Udruga Betlehem

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Rosarium Virginis Mariae