Krunica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Krunica

Krunica ili ružarij (lat. Rosarium) katolička je molitva. Naziva se još i Gospina krunica kako bi je se razlikovalo od drugih oblika te pobožnosti. Jedna je od najpoznatijih i najraširenijih katoličkih pobožnosti. Ujedno je i najcjelovitija katolička pobožnost jer u sebi sažimlje sve kristološke, mariološke i teološke istine katoličanstva, objedinjujući ih u temeljnim kršćanskim molitvama (Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Zdravo Kraljice) i otajstvima. U Crkvenoj predaji, tradiciji i bogoslužju posebno su joj posvećeni mjeseci svibanj i listopad (svibanjske i listopadske pobožnosti), marijanski mjeseci.

Porijeklo imena[uredi | uredi kôd]

Riječ »krunica« umanjenica je riječi »kruna«, a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža i tako je nastao dvostruki naziv krunica i ružarij (lat. rosarium). Krunica je i naziv za »brojanicu«, kojom se broje zdravomarije, a koje se u nekim hrvatskim predjelima nazivaju »očenaši«.[1]

Opis molitve[uredi | uredi kôd]

Prikaz načina na koji se moli krunica

Sastoji se od niza molitvi pod nazivom Zdravo Marija. Na početku svakih deset Zdravo Marija umetnut je Oče naš, koji molitvu dijeli na desetice, nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Krunica ima pet desetica. Sastoji se od 15 otajstava koja su podijeljena na tri jednaka dijela, tj. tri tematska kruga koji obuhvaćaju Isusov život i tako se na temelju biblijskih teksta razmišlja o radlistoposnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. Prigodom dvadeset i pete obljetnice svojeg pontifikata 2002. godine papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.[2]

Može se moliti i kao zagovorna molitva, na određenu nakanu ili određenu osobu.[3]

Povijest molitve[uredi | uredi kôd]

Početkom 12. stoljeća na Zapadu se širila praksa recitiranja molitve "Zdravo Marijo". Od te molitve bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio, anđeoski pozdrav (Angelus) i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća, kad se raširio običaj moljenja "Sveta Marijo", bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen.

Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328.1408.) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Otprilike u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.

Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj ujedinjenja molitava ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava preuzetih iz Biblije dolazi iz 15. stoljeća. Između godine 1410. i 1439. Dominik Pruski, kartuzijanac iz Kölna, predlaže novi oblik molitve prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodan određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja, šest njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt te ostalih šest Isusovo uskrsnuće, slavu i krunjenje Marijino. Takav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15. stoljeću ta će vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat.

Nakon što se pobožnost jako raširila među vjernicima, osjetila se potreba daljnjeg pojednostavljivanja pobožnosti. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je pedeset otajstava krunice na svega petnaest preoblikovanjem u razmatranje u obliku kraćeg teksta ili ponavljanja kratkih zaziva iza svakog moljenja prvog dijela "Zdravo Marijo". Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe prihvatila su tu inačicu pobožnosti.

Listopadska pobožnost nastala je kao znak zahvalnosti Majci Božjoj koja je pomogla kršćanskoj mornarici u bitci kod Lepanta u Korintskom zaljevu 1571. godine. Papa Pio V. uputio je, naime, poziv svim vjernicima za molitvu Gospine krunice za pobjedu kršćana protiv osmanlijske vojske.

Biblijsko utemeljenje[uredi | uredi kôd]

Molitva krunice u današnjem obliku razvila se iz običaja okupljanja apostola i recitiranja psalama u točno određenom dijelu dana i noći (Dj 3,1; 10,9; 30,1; 6,25) te predstavlja nastavak židovske prakse opisane u psalmima 119 i 164, 1Kor 10,5 i propisima hramske službe u Knjizi Izlaska i Ponovljenom zakonu. Svojevrsna preteča krunice bila je molitva Psaltira Blaženoj Djevici Mariji u sklopu časoslova.[4]

Radosna otajstva[uredi | uredi kôd]

  1. Blagovijest: Navještenje rođenja Isusova nalazimo u Lk 1, 36-38. O »znaku Emanuela« piše Iz (7, 10-15), Prva knjiga Ljetopisa (17, 3-15) donosi Natanov navještaj radosne vijesti Davidu, a Knjiga Postanka (18, 1-14) navještenje Sari.
  2. Marijin pohod Elizabeti: Izvještaj o susretu dviju majki donosi Luka (Lk 1, 39-45). Pohođenje odgovara starozavjetnom pohodu Kovčega Saveza Jeruzalemu (2 Sam 6, 1-19). U ulozi Ivana Krstitelja, Elizabetina sina, u povijesti spasenja piše Ivan (Iv 1, 19-23). O pohodu kao navještaju dolaska Mesije piše Izaija (Iz 11, 1-10).
  3. Kristovo rođenje: Izvještaj o Isusovu rođenju donosi Lk 2, 1-20. Proroštvo o Betlehemu kao mjestu rođenja iznosi prorok Mihej (5, 1-5), a o »rođenju od žene da primimo posinjenje« poslanica Galaćanima (Gal 4, 1-7). Okolnosti Kristovog rođenja tematizira i poslanica Filipljanima (Fil 2, 6-11).
  4. Prikazanje u Hramu: Ivan, izvješćujući o prikazanju, govori o Kristu kao »pravom Hramu« (Iv 2, 13-22) i »svjetlu na rasvjetljenje naroda« (Iv 3, 16-21). Lukin izvještaj u prikazanju vidi očitovanje Mesije (Lk 2, 22-40). Ivanov i Lukin izvještaj odražava se i u poslanici Hebrejima (Heb 9, 6-14).
  5. Traženje Isusa u Hramu: ovaj događaj iz Isusova života donose Lk 2, 42-52 i Iv 12, 44-50. Isus se, govoreći o »Domu Oca mojega«, poziva na Psalam 27. O Kristovoj mudrosti prilikom razgovora s hramskim učenjacima piše 1 Kor 2, 6-16, a o idealu obiteljske svetosti kao personifikaciji Hrama govori poslanica Efežanima (Ef 5).

Žalosna otajstva[uredi | uredi kôd]

  1. Kristova tjeskoba: O »smrtnoj borbi« u Getsemaniju piše evanđelist Matej (Mt 26, 36-45), a nadovezuje se na Psalam 43. O Judinom poljupcu kao činu izdaje govore Ps 55 i Iv 13, 18-30. Prema Ivanu (Iv 8, 46-59), Isus u svojoj smrenoj borbi za cilj ima jedino proslaviti Oca.
  2. Bičevanje: Isusovo bičevanje i pogrđivanje na »dvoru Pilatovu« (Mt 26, 66-68 i 27, 20-26) metafora je Jeremijina (Jer 18, 18-23) odnosno Lukina (Lk 6, 22-23) i Matejeva (24, 8-13) proroštva o progonjenoj Crkvi i pozivu na molitvi za »progonjenu braću«. O smislu podnošenja nepravednih patnji, a u surječju Isusova bičevanja, govore Jer 31, 7-18 ili Iz 50, 5-10.
  3. Krunjenje trnovom krunom: čin izrugivanja (Mt 27, 27-30) je prema Otkrivenju (Otk 19, 11-16) i Psalmu 2 zemaljska simbolika skore krunidbe na nebesima. U Zaharijinu najveštaju (Zah 9, 9) Matej (Mt 21, 1-10) u kralju Davidu vidi Kristov pralik. Dalje navodi (Mt 21, 33-46) kako se trpljenjem »zadobiva udio« u Kristovu kraljevstvu.
  4. Nošenje križa: Izvještaje o Isusovom suđenju i križnom putu donose Iv 19, 12-17 i Mt 10, 38. Luka (Lk 9, 57-62) u Isusovu nošenju križa nalazi analogiju za sve kršćane. Križ je jedino sredstvo spasenja (Gal 2, 19-20 i 1 Kor 2, 1-11), a put križa »put« obraćenja (Iz 43, 16-20 i 52, 11-12).
  5. Kristova smrt na križu: Matejev izvještaj (Mt 27, 45-54) teološko-simbolički tumače poslanica Herbejima (Heb 9, 11-15, svećenički značaj Kristove smrti, Krist kao Veliki svećenik), Ivan (Iv 11, 1-45, govori o »smrti naše braće«) i Djela apostolska (Dj 2, 22-36), koja u smrti vide polazište novoga života. Kristova smrt u sakramentima ogleda se u Iv 19, 25-37 i poslanici Rimljanima (Rim 6, 1-11).

Slavna otajstva[uredi | uredi kôd]

  1. Kristovo uskrsnuće - Iz Marka (16, 1-7) doznaje se da su Marija i apostoli bili svjedoci uskrsnuća. Kristovo uskrsnuće je novi oblik Njegove nazočnosti među ljudima, po sakramentima i Duhu (Iv 20, 19-31). Kristovo uskrsnuće zalog je uskrsnuća čovjeka u krštenju (1 Pt 3, 18-22), ono sjedinjuje čovjeka i Krista (Rim 6, 3-11).
  2. Uzašašće - Krist je uzašao na nebo, a apostole poslao po svme svijetu na naviještanje evanđelja (Dj 1, 1-11). Prema početku poslanice Hebrejima (1, 1-9), Krist moć koju ima kod Oca daje kršćanima u borbi protiv »sila svijeta« odn. »duha svijeta«, koji je u suprotnosti s Božjim Duhom (Iv 16, 5-14).
  3. Silazak Duha Svetoga - Darom Duha sklapa se novi savez Boga i čovjeka (Dj 2, 1-8) koji se uprisutnjuje u sakramentima (1 Iv 5, 4-10). Dar Duha dar je u ljubavi (Iv Iv 14, 23-31), ali dar Duha branitelja u trpljenju, progonstvima i borbi protiv grijeha (Iv 16, 5-14).
  4. Uznesenje Marijino - Djevica, a nakon nje Crkva, ima udjela u Kristovoj pobjedi na zlom (Jdt 13, 22-25). Uznesenje je proslava Marijina djevičanstva i majnčinstva u nebu. (Lk 1, 41-50).
  5. Krunidba Djevice - Marija je okrunjena »Kraljicom neba i zemlje« kao predostvarenje i predznak krunjenja Crkve na kraju vremena (Otk 12, 1-9 i 13-17). [5]

Sveci o krunici[uredi | uredi kôd]

»Krunica je Mariji najdraža molitva. Najobljubljenija je među svecima, najčešća među narodom, najpotvrđenija od Boga divnim čudesima, obogaćena od Marije najvećim obećanjima« sažima bl. Bartolo Longo. Sv. papa Ivan Pavao II. proglasio je apostolskim pismom »Krunica Djevice Marije« (lat. Rosarium Virginis Mariae) 2002./03. godinom krunice[6], rekavši kako mu je krunica najdraža molitva, divna u svojoj jednostavnosti i dubini. Prema sv. Franji Saleškom krunica je najbolji način molitve, za sv. Ljudevita najjače oružje, »bičevanje đavla« (papa Hadrijan VI.) i »sažetak cijelog Evanđelja« (papa Pavao VI.). O važnosti krunice govorili su i Padre Pio i Ivan Bosco, a sama je Blažena Djevica Marija u Fatimi objavila: »Ja sam Kraljica svete krunice«.[7]

Krunica pripada najboljoj i najsigurnijoj tradiciji kršćanske kontemplacije. Nastala je na Zapadu kao molitva tipično meditativnog karaktera i donekle odgovara molitvi srca ili Isusovoj molitvi koja je nastala na tlu kršćanskog Istoka.

— Papa Ivan Pavao II. u »Krunici Djevice Marije« (Rosarium Virginis Mariae)

Kažem vam, nema problema, koliko god on bio težak, koji po molitvi krunice ne bi mogao biti riješen. Molitva svete krunice rješava sve.

sv. Lucia dos Santos.[8]

Značenje i simbolika[uredi | uredi kôd]

Drveni dodaci krunice (brojanice) podsjećaju na Drvo Života u raju i Drvo Križa, a svaki uzao krunice čini sedam upletenih križića, koji predstavljau sedam darova Duha Svetoga i sedam sakramenata. Zatvoren krug označuje neprekidnu molitvu (1 Sol 5,18; Ef 6, 18; Lk 18, 1; Lk 21, 36), a mjesto spajanja Krista, koji je Alfa i Omega, početak i svršetak. Za izradu se krunice obično koristi konopac u bojama: crvenoj (simbol Krvi Kristove i mučeništva), bijeloj (nevinost, čistoća, čednost), zelenoj (boja u koju su bili obučeni proroci i kraljevi, simbol plodnosti i mladosti), crnoj (simbol smrti i askeze), zlatnoj (simbol Božjeg Svjetla, slave Božje), srebrnoj (vjernost), plavoj (modroj, simbol neba, duhovnosti, misticizma, Marijina boja) i smeđoj (simbol zemlje, siromaštva). Krunica, dakle, nije znak izuzetne duhovnosti, već naprotiv, znak ispovijedi (»O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe«, »moli za nas grješnike« u zdravomariji i »i otpusti nam duge naše« u očenašu).[9]

Ponavljanje ima istinski smisao. Nije li ono dio svakoga života? Što li je drugo kucanje srca, nego ponavljanje? Uvijek jednako stezanje i širenje, no ono čini, da krv kola tijelom. Što li je drugo disanje, nego ponavljanje? Uvijek isti uzdah i izdah, ali po njemu živimo. Ta nije li čitav naš život uređen i nošen izmjenom i ponavljanjem? Uvijek iznova izlazi i zalazi sunce, te bivaju dan i noć… Sav se život ostvaruje u ritmovima vanjskih uvjeta i nutarnjeg ispunjenja, zašto onda ono što je za sve dobro, ne bi bilo dobro i u vjerskom životu? A krunica je utvrđen oblik vjerskog života.

— R. Guardini, Krunica Naše Gospe[10]

Nitko ne može živjeti stalno u grijehu a istodobno moliti krunicu: ili će odustati od grijeha ili će odustati od krunice.

— Hugh Doyle, biskup

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Mamić, Mile, 2019.: Kruna/vijenac, krunica, rozarij ili ružarij, Glasnik mira 10 (14), 38. (CROSBI)
  2. Papa Ivan Pavao II. u molitvu krunice uveo otajstva svjetla
  3. Flynn, Vinny: Krunica kao zagovorna molitva Stella Maris, 19. ožujka 2014. (Prijevod: Ružica Šilić)
  4. Orlin Johson, Kevin:Ovo je deset glavnih zabluda o molitvi krunice Bitno, 7. kolovoza 2016. (Prijevod: Nenad Palac).
  5. Misna knjiga za narod. Godina A, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972., str. 433-435.
  6. Ančić, Nediljko Ante, 2003.: Krunica Djevice Marije, Crkva u svijetu 38 (3), 455-462. (Hrčak)
  7. ‘Krunica je bičevanje đavla’ i drugi savjeti svetaca zašto moliti krunicu Bitno, 1. svibnja 2020.
  8. Krunica je najmoćnija molitva Naše Majke: sveci otkrivaju što ju čini tako snažnom Book.
  9. Simbolika uzlane krunice, pristupljeno 15. svibnja 2020.
  10. Bijela krunica ili Krunica nevine dječice Udruga Betlehem

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Krunice
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Rosarium Virginis Mariae
Wikiquote-logo.svgNa stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Krunica