Antun Mihalović
| Antun pl. Mihalović | |
| |
| ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije | |
|---|---|
| trajanje službe 29. lipnja 1917. – 20. siječnja 1919. | |
| Zamjenik | Vinko Krišković |
| Prethodnik | Ivan Skerlecz |
| Nasljednik | Ivan Paleček |
| Rođenje | 17. srpnja 1868., Feričanci, Hrvatska |
| Smrt | 21. rujna 1949., Zagreb, Hrvatska |
| Politička stranka | HSK JRZ |
| Zanimanje | pravnik |
Antun pl. Mihalović (Feričanci, 17. srpnja 1868. – Zagreb, 21. rujna 1949.), pravnik i političar, bio je posljednji hrvatski ban prije raspada Austro-Ugarske Monarhije. Bansku je dužnost vršio od 1917. do 1919. godine.
Obrazovanje i politička karijera[uredi | uredi kôd]
Antun pl. Mihalović potječe iz hrvatske plemenitaške obitelji Mihalovića. Stric Josip Mihalović bio je zagrebački nadbiskup (1870. – 1891.) i kardinal. Pohađao je bečku akademiju Theresianum, a kasnije je studirao pravo na sveučilištima u Beču i Grazu. Nakon studija ušao je u službu Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kao upravni činovnik. 1894. služi u kotaru Virovitica, a 1898. unaprijeđen je i premješten u Donji Miholjac. U isto vrijeme upravljao je svojim dijelom obiteljskih posjeda u Čepinu. 1901. izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor. Između 1904. i 1907. bio je nadžupan Virovitičke županije i grada Osijeka. Nakon toga posvećuje se gospodarstvu, upravlja svojim dobrom Feričancima te sudjeluje u upravi nekoliko tvrtki. U to vrijeme postaje jedan od najistaknutijih članova Hrvatsko-srpske koalicije te je bio iznimno aktivan u Saboru. Na izborima 1913. izabran je za zastupnika kotara Vukovar.
Banovanje[uredi | uredi kôd]
Na bansku dužnost imenovan je 29. lipnja 1917. po odlasku Ivana Skerlecza, na kojeg je pokušan atentat. Njegovo imenovanje dočekano je s odobravanjem i velikom nadom, jer, za razliku od Skerlecza, nije bio instrument dvora, već pripadnik saborske većine. Istovremeno je imenovan za člana Tajnog dvorskog vijeća. Za podbana i predstojnika odjela unutarnjih poslova imenovao je Vinka Kriškovića. Tijekom raspada Monarhije i tzv. prevrata u Zagrebu bio je ključan u organizaciji novih tijela vlasti. Držao je govore u kojima se zalagao za uspostavu zajedničke južnoslavenske države i sjedinjenje sa Srbijom. U svibnju 1918. na saborskoj raspravi izazvao je senzaciju kad je na napade frankovaca odgovorio da je u posjedu dokumenta kojim su pravaški prvaci na početku rata od dvora tražili zabranu ustavnog i političkog života u Hrvatskoj i uvođenje vojnog komesarijata u zemlju.[1] Mjesec dana kasnije zajedno s generalom Sarkotićem na bečkom dvoru nagovarao je cara Karla I. na ujedinjenje BiH i Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.[2] 29. listopada 1918. Hrvatski sabor donosi odluku o ukidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, te prijenosu vlasti sa Sabora na Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće ga je ostavilo na položaju bana, na kojem je bio do siječnja 1919. Smijenjen je u valu promjena na svim razinama - od kotarskih predstojnika do članova Vlade. Vratio se na svoje imanje u Kerestinec, gdje su mu seljaci oduzeli najbolje dijelove zemlje.
Kabinet[uredi | uredi kôd]
- podban i odjelni predstojnik za unutarnje poslove: Vinko Krišković
- odjelni predstojnik za pravosuđe: Antun Badaj
- odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu: Milan Rojc
- odjelni predstojnik za narodno gospodarstvo: Aurel Rauer
Kraljevina Jugoslavija[uredi | uredi kôd]
Mihalović se nije uspio uključiti u vlast te se slabo prilagodio novom vremenu, iako je bio blizak srpskim radikalima te je trebao biti u političkoj milosti.[3] Koncem 1920. bio je u kombinacijama za ponovno imenovanje banom, jer se Matko Laginja pokazao preslabim za Stjepana Radića, protivnika novog režima.[3] 1922. kupio je dvorac Erdödy u Kerestincu u kojem je živio te je bio njegov posljednji vlasnik prije nego što je pretvoren u zatvor.[4] Kerestinečki posjed imao je 650 jutara te se oko njega sukobio s dotadašnjim političkim saveznicima i prijateljima prilikom agrarne reforme. Kako se podosta zadužio tijekom njegove sanacije, bio je prisiljen pristati na suradnju s ministarstvom agrarne reforme. Materijalni položaj ponešto je popravio kad je ušao u vlasništvo jedne tvrtke za uvoz i prodaju automobila.[5] U Kraljevini Jugoslaviji bio je član Jugoslavenske radikalne zajednice. Bio je vođa za Hrvatsku fašističke[6] organizacije JUGORAS jugoslavenskog premijera Milana Stojadinovića, tzv. plavih košulja.[7] 16. travnja 1936. nekolicina članova JUGORAS-a krenula je putem kroz okolna sela do Mihalovićevog dvorca u Kerestincu na sastanak.[7] Putem su vikali parole protiv Mačeka i HSS-a, što je uznemirilo seljake. Pomislili su da idu napasti Mačeka u obližnji Kupinec.[7] Ubrzo su se oboružali i opkolili dvorac te zahtijevali predaju JUGORAS-ovaca.[7] Nato je iz dvorca izašao Mihalović s pištoljem, odbivši zahtjeve seljaka, na što su seljaci nasrnuli na njega te ga lakše ozlijedili i oteli mu pištolj.[7] Razjareni seljaci potom su pobili sve JUGORAS-ovce. Nakon toga kupio je jedan mali stan na Pantovčaku i tamo se preselio, bojeći se da ga seljaci iz Kerestinca ne ubiju.[5] Uz pomoć svog zeta, ministra dvora Milana Antića bio je 1936. imenovan senatorom te je taj položaj držao do raspada zemlje 1941.
Kasniji život i smrt[uredi | uredi kôd]
Ustaše su ga zatvorile već prvih dana NDH. Iz zatvora je pušten nakon sedam mjeseci, a umro je u Zagrebu od kljenuti srca 1949. godine.
Ostavština[uredi | uredi kôd]
Uvrštavanje natuknice o njemu u Jugoslavensku enciklopediju njen urednik, Miroslav Krleža - i sam njegov suvremenik - odbio je komentarom:
»Može se brisati. Posljednji hrvatski ban žalosne uspomene. Čuveni radikal, rojalista, kerestinački vlastelin, protivu koga su seljaci digli ustanak 1936, i pobili nekoliko četnika u Kerestincu.[8]«Literatura[uredi | uredi kôd]
- Bilandžić, Dušan. 1999. Hrvatska moderna povijest. Golden marketing. Zagreb. ISBN 953-6168-50-2
- Neda Engelsfeld: "Povijest hrvatske države i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljeća", Pravni fakultet, Zagreb, 2002. ISBN 953-6714-41-8
- (njem.) Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950, Bd. 6 (Lfg. 28, 1974), S. 276f.; Mihalović, Antun von (1868-1949), Politiker und Banus
- Mira Kolar Dimitrijević: O političkom opredjeljivanju bana Antuna Mihalovića, Zbornik u čast Hrvoju Matkoviću, Zagreb, 2005.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Bilandžić, 45.
- ↑ Bilandžić, 51.
- ↑ a b Kolar-Dimitrijević, 182.
- ↑ (engl.) Erdödy Castle in Kerestinec, svetanedelja.hr Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. ožujka 2016. (Wayback Machine)
- ↑ a b Kolar-Dimitrijević, 183.
- ↑ (srp.) Hapsi celu čaršiju!, Veljko Lalić i Uglješa Balšić, novosti.rs
- ↑ a b c d e Vladko Maček: 'In the Struggle for Freedom', Robert Speller & Sons, New York, 1957., str. 175.
- ↑ [neaktivna poveznica][neaktivna poveznica][neaktivna poveznica][neaktivna poveznica] Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor, Kolo, br. 1, proljeće 2007 ISSN 1331-0992
| Prethodnik: | Hrvatski ban (1917. - 1918.) |
Nasljednik: |
| Ivan Skerlecz | Ivan Paleček |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
_(1868-1918).svg)
