Holokaust u NDH

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Genocid u NDH)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Spomenik palim žrtvama u logoru Jasenovac

Sustavno istrebljenje Židova koje je pokrenula nacistička Njemačka, nazvano holokaust, provedeno je i u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uz intenzivnu suradnju i sudjelovanje ustaškog režima. Većina je likvidirana u Jasenovcu i drugim logorima na području NDH, a znatan dio isporučen je nacističkoj Njemačkoj na likvidaciju.

Sažetak

Odmah po preuzimanju vlasti započelo je brzo i nesmiljeno provođenje rasističke politike protiv Židova i Roma. U samo nekoliko mjeseci preneseni su rasistički zakoni (Nürnberški zakoni) i postupci iz nacističke Njemačke (neki od njih primjenjeni su također i na Srbe). Koncentracijski logori, prvenstveno Jasenovac, također su ubrzo osnovani po nacističkom uzoru, a u njima su zatvarani, istrebljivani surovim postupkom ili sustavno likvidirani Židovi, Romi, Srbi i Hrvati (politički protivnici režima) . Masovna pogubljenja Židova započela su već u srpnju 1941.

Do jeseni 1942. većina Židova i Roma sa područja NDH bila je likvidirana, smještena u Jasenovac ili odvedena u nacističke logore, gdje će umrijeti ili biti ubijeni sljedećih godina. Nekoliko stotina Židova spašeno je zaslugom Katoličke Crkve (osobito nadbiskupa Alojzija Stepinca) ili pojedinaca koji su ih skrivali. Nekoliko tisuća spasilo se bijegom na područja pod vlašću Italije ili Narodnooslobodilačkog pokreta.

Židovi

Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30.000 tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. (Tome treba dodati i Srijem, koji je također bio u sastavu NDH. Računa se da je oko 1.000 Židova pobijeno u koncentracijskim logoru Sajmište u Zemunu, kojim su upravljali Nijemci.) Neki drugi izvori spominju broj od 36.000; nesigurnost potječe prvenstveno od razlika u broju židovskih imigranata u godinama pred rat.[nedostaje izvor]

Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji: između 25.800 i 26.700. Židovska virtualna knjižnica navodi da je u Jasenovcu ubijeno između 8.000-20.000 Židova s područja današnje Hrvatske i BiH, a oko 7.000 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i ini logori).[1]

Poimenični popis žrtava logora Jasenovac, objavljen u Beogradu 1997., navodi 10.521 Židova ubijenih u tom logoru; s obzirom na masovni pokolj i malo preživjelih žrtava, svakako ima nepopisanih.

Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945. iz ožujka 2013., kojega vodi Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, identificirao je 13.116 Židova kao žrtve logora.[2] Nikola Banić u prosincu 2015. godine upozorava da se stanoviti (manji?) dio imena s tog popisa može pronaći među imenima Židova koji su preživjeli holokaust, te iznosi mišljenje da se Poimenični popis nekritički oslanja na jugoslavenski popis žrtava fašizma iz 1964. godine, koji da je sastavljan nekvalitetno i uz želju da se prikaže što veći broj žrtava fašizma u Jugoslaviji. Također navodi da se neka imena s Poimeničnog popisa žrtava Jasenovca mogu naći također i na popisu žrtava logora Buchenwald u Njemačkoj.[3]

Neobičan je podatak da je supruga poglavnika Ante Pavelića bila Židovka, kao i supruge ministara Slavka Kvaternika i M. Žanića. Niz drugih ustaških dužnosnika imalo je supruge židovskog podrijetla (koje su prešle na kršćanstvo, ali po Nürnberškim zakonima to Židove nije spašavalo od progona). Nekoliko pristaša ustaškog pokreta i ustaških dužnosnika bili su Židovi ili židovskog podrijetla: Ljubo Kremzir, Viktor Gutman, Ivo Korsky i Vlado Singer bili su i sami Židovi. (Krišto, str. 301) (Singer jeseni 1941. bio je uhićen i poslan u logor Jasenovac, gdje je ubijen.) Nadbiskup Alojzije Stepinac ukazao je u jednom dopisu ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću na to licemjerje. Jedino Židovi u mješovitim brakovima bili su, i to samo dio njih, do kraja postojanja NDH pošteđeni od progona.

Početak progona

Akcije protiv Židova započinju odmah nakon proglašenja NDH. Već 10.-11. travnja 1941. u Zagrebu je uhićena grupa uglednih Židova radi utjerivanja kontribucije (otkupnine). Nekoliko dana kasnije isto je učinjeno u Osijeku, gdje je uništena i sinagoga. Takav postupak ponavljan je 1941. i 1942. više puta s grupama Židova.

Dana 18. travnja 1941. donesena je Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske imovine kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH.

Već u travnju osnovani su logori Danica kraj Koprivnice i Kerestinec u kojima su, uz komuniste i druge političke protivnike, zatočeni i Židovi. U svibnju i lipnju osnivaju se novi logori u koje bivaju odvedeni prvenstveno oni Židovi koji su u Hrvatsku došli kao izbjeglice iz Njemačke i zemalja koje je Njemačka ranije osvojila, ali i drugi; neki su ubrzo pobijeni. Također se uhićuju i u logore odvode veće grupe Židova u Zagrebu (22. lipnja), Bihaću (24. lipnja), Karlovcu (27. lipnja), Sarajevu, Varaždinu, Bjelovaru itd. Dana 8. srpnja 1941. naređeno je da se svi uhićeni Židovi upute u Gospić, koji je bio sabirni logor iz kojeg su se žrtve odvodili u logore smrti Jadovno na Velebitu i Slana na Pagu, gdje su vršene masovne likvidacije.

Židovi su također često ubijani među drugim taocima u odmazdu zbog akcija protiv režima.

Rasni zakoni

Jednim ukazom Glavnog ustaškog stana (vodećeg tijela ustaškog pokreta) od 22. travnja 1941. započela je čistka Židova, Roma i Srba iz vladinih službi, vojske, masovnih medija, gospodarstva i javnih službi. Zabranjeno je Židovima, kao i Srbima, stanovati u sjevernom djelu Zagreba. Svi Židovi osim sveučilišnih nastavnika otpušteni su iz državne službe. Između listopada 1941. i travnja 1942. srušena je sinagoga u Zagrebu, koja se nalazila na adresi Praška 7, gdje se i danas nalazi prazni prostor sa parkiralištem.

Dana 30. travnja 1941. proglašeni su rasistički zakoni, preneseni iz nacističkih Nürnberških zakona iz 1935. godine: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Proglašeno je da jedino osobe "arijske" krvi mogu biti hrvatski državljani, zabranjeni su brakovi između Židova i osoba "arijskog" podrijetla.

Nekoliko antižidovskih zakona proglašeno je 4. lipnja 1941. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda zabranjuje Židovima svako sudjelovanje u radu organizacija i ustanova društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu.

Anti-semitska propaganda u NDH

Usporedno s uvodjenjem rasističkih zakona ustaški tisak je započeo intenzivnu antisemitsku propagandu. Odmah 1. svibnja 1941. Hrvatski narod, glasilo ustaškog pokreta, preko cijele naslovne strane, donosi vijest: “KRV I ČAST HRVATSKOG NARODA zaštićeni posebnim odredbama”[4]. Dva dana kasnije, Novi list navodi da hrvatski narod mora “budnije no ijedna druga etnička skupina štititi narod svoju rasnu čistoću …Moramo čuvati svoju krv od židovske”[4] Novi list piše da su Židovi sinonim “podlosti, varanja, gramzljivosti, nemorala i tuđinstva”, te su stoga “široki hrvatski narodni slojevi uvijek prezirali Židova i prema njemu osjećali prirodnu odvratnost”[5]. Nova Hrvatska dodaje da je putem svete židovske knjige Talmuda, “tog otrovnog vrela  židovske zloće i podlosti...Židovu je, čak, slobodno  ubiti nežidova”[5].

Jedna od osnovnih teza propagandnih napada na židovsku zajednicu u NDH, bilo je uvjeravanje da su Židovi uvijek bili protiv samostalne hrvatske države i protiv hrvatskog naroda. U travnju 1941. Hrvatski narod proziva Židove kao uzrok “tolikih neuspjeha i tolikih nedaća hrvatskog naroda”, zbog čega se odmah pod vodstvom Poglavnika pristupilo “iskorjenjivanju ovih zala”[5]. A časopis Spremnost, piše da ustaški pokret određuje “židovstvo kao jednog od najvećih neprijatelja hrvatskoga naroda.”[5]

Neki u Katoličkoj crkvi su se pridružili antisemitskoj propagandi. Tako je u sarajevskom Katoličkom tjedniku“objavljen 25. svibnja 1941. godine urednički tekst u kojem se tvrdi da "pokret oslobađanje svijeta od Židova, predstavlja pokret za obnovu ljudskog dostojanstva. Sveznajući i svemogući Bog stoji iza tog pokreta”[6]. Navodi se da je u srpnju 1941. franjevac Dionizije Juričev u Novom listu pisao da “nije više grijeh ubijati sedmogodišnju djecu”[7]. Vrijedi spomenuti da su drugi ljudi iz katoličkih krugova nastojali spašavati Židove; tako zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.[8]

Konfiskacija imovine

Posebna grupa zakonskih odredbi bila je usmjerena na ekonomsko slamanje i na pljačku židovske imovine. Grupe dobrostojećih Židova nekoliko su puta bez ikakvog povoda uhićivane i tražena je kontribucija (otkupnina). U svibnju vlasti uvode povjerenike u sva poduzeća u židovskom vlasništvu. Dana 10. listopada 1941. donesena je Zakonska odredba o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća. Sav imetak oduzima se načelno bez naknade, osim u pojedinim slučajevima kada se može načiniti izuzetak (mjera koja je uglavnom služila tome da se Židove prisili da kao mito ili otkupninu ponude skrivenu imovinu). Potpuna konfiskacija ("podržavljenje") cjelokupne židovske imovine proglašena je 30. listopada 1942.

Konfiskacija je izazvala negativne ekonomske učinke, o čemu svjedoči opsežno izvješće naslovljeno Stanje podržavljene imovine 15. rujna 1943, koje je sastavio Ured za podržavljeni imetak. Izvješće pokazuje - i eksplicitno tvrdi - da Hrvati koji su zamijenili Židove u većini slučajeva nisu bili sposbni za legalan rad, nego da su se uključili u protuzakonite djelatnosti. »Kupci nisu redovno poduzeća ni povećali ni poboljšali (…) Oni nisu ništa promienili, jer nisu sposobni da nešto novoga i koristnoga provedu (…) Mnogi prodavaju robu na crnoj burzi ili uz posebnu naplatu "u kuverti" uz fakturni iznos po oblikovanim cienama (…) ili na koji drugi već dobro poznati način, kojim se stiču protuzakonite dobiti i podižu ciene robi.« (Cohen, str. 138) (Citirano doslovno, uz tadašnji pravopis.)

"Konačno rješenje"

Žrtve logora Jasenovac na obali rijeke Save, 1945.

20. kolovoza 1941. dolaze prvi zatočenici u Sabirni logor Jasenovac, koji će postati glavno stratište u NDH za Židove, Rome, Srbe i političke protivnike režima. Logor za židovske žene i djecu bio je u Loborgradu, osnovan 6. listopada 1941.

Sustavna likvidacija Židova započela je već u srpnju 1941. i nastavila se i 1942. godine, uz privremene mjere prividnoga popuštanja, nakon kojih slijede nove stroge zakonske odredbe, uhićivanja i upućivanja u logore, gdje su mnogi odmah smaknuti, a drugi postupno umirali u neljudskim uvjetima, uz stalno pojedinačno i periodičko masovno ubijanje. Mnogi su ubijeni i "na terenu", izvan logora. Od srpnja 1942. dio uhićenih Židova (uključujući i sve žene i djecu iz Loborgrada) upućivan je u nacistički logor smrti Auschwitz.

Nakon relativnog zatišja, u svibnju 1943. na inzistiranje Nijemaca uslijedio je posljedni val masovnih uhićivanja, koji je obuhvatio većinu preostalih Židova. Tada je u Zagrebu uhićeno oko 1700, a u drugim dijelovima Hrvatske oko 2500 Židova. Svi su predani Nijemcima i odvedeni u nacističke logore smrti. Pri tome je NDH za svakog iseljenog Židova uplaćivala njemačkom Reichu svotu od 30 maraka, kao prilog njemačkim naporima u »konačnom rješenju židovskog pitanja«.

Na području NDH (odnosno onom dijelu područja koji je pod kontrolom ustaškog režima i Nijemaca) na slobodi tada ostaje svega oko 1500 Židova, od koji je 1000 u mješovitim brakovima, a neki su proglašeni "počasnim arijevcima", te nekoliko stotina onih koji su se skrivali. No i mnogi od njih su kasnije ubijeni. Na područjima pod ustaškom vlašću rat je preživjelo svega oko 350 Židova. Pretežno su to bili ljudi iz mješovitih brakova za čiju se zaštitu uspješno založio nadbiskup Alojzije Stepinac, te 55 štićenika staračkog doma Lavoslav Švarc, koji su bili sklonjeni na crkvenom imanju u Brezovici kraj Zagreba. Stepinac je u veljači 1943. zaprijetio zatvaranjem svih crkava u Hrvatskoj ako se budu primjenjivali rasistički zakon na Židove u mješovitim brakovima (supružnike i djecu). Mnogi su od njih, međutim, osobito muškarci oženjeni "arijevkama", ipak ubijeni.

Supruga samog Ante Pavelića bila je Židovka, kao i supruge nekih drugih istaknutih ustaških vođa.[nedostaje izvor] To se ponekad ističe kao dokaz da ustaše nisu bili antisemiti, međutim, činjenice o istrebljenju Židova u NDH poznate su.[nedostaje izvor]

Jedan od posljednjih zakona koji su vlasti NDH donijele prije bijega iz Zagreba bila je Zakonska odredba o izjednačavanju pripadnika NDH s obzirom na rasnu pripadnost, proglašena 5. svibnja 1945., no ona se više nije imala gotovo ni na koga primijeniti.

Prebjezi u druge države

Zakonski tretman Židova u Horthyjevoj Mađarskoj boi je blaži od onoga u NDH. To je bilo stanje za vlade Laszla Bardossyja. Tako je bilo čak i za vlade Miklosa Kállaya (9. ožujka 1942. - 21. ožujka 1944.) koja je pooštrila zakonske propise glede Židova. Zbog toga su brojni Židovi iz Hrvatske krajem 1941. i početkom 1942. godine bježali u Međimurje koje je okupirala Mađarska i dublje u unutrašnjost Mađarske. Situacija se za njih postupno pogoršavala, a kulminirala je u vrijeme vlade Döme Sztojaya (21. ožujka - 29. kolovoza 1944.) i Ferencza Sallasyja (15. listopada 1944. - ožujak 1945.) Tada su, naime, poništena sva izuzeća u vezi "Židovskog zakona" koja su donijele ranije vlade. Jutra 26. travnja 1944. godine krenuli su progoni.[9]

Preživjeli

Među Hrvatima je bilo onih koji su skrivali Židove i pomagali im. Mnogi Hrvati dobili su izraelsko prizanje Pravednik među narodima, koje se dodjeluje onima koji su u doba holokausta riskirali svoj život pomažući Židovima (vidi članak Dodatak:Popis hrvatskih pravednika među narodima). Ljubica Štefan, koja je i sama dobitnik tog priznanja, smatra da bi taj broj trebao biti mnogo veći, te da je i Alojzije Stepinac zaslužio da ga dobije. Njegovim zalaganjem spašeno je nekoliko stotina života.(Vidi članak Stepinac i Židovi)

Primjer javnog iskazivanja solidarnosti dogodio se 26. svibnja 1941., kada je ustaška vlast okupila zagrebačke srednjoškolce na sokolskom stadionu na Sveticama i naredila da se svi Židovi i Srbi sami izdvoje. Srednjoškolci - Hrvati su krenuli za njima, iskazujući solidarnost, i tako spriječili ustašku namjeru.

U antifašističkom otporu (u partizanima, odnosno narodnooslobodilačkoj borbi) sudjelovalo je 3.143 Židova s područja današnje Hrvatske i BiH, od kojih je 804 poginulo. Još oko 2000 Židova-neboraca preživjelo je na područjima koja su kontrolirali partizani.

Dio Židova s područja NDH, ukupno oko 5.000, pobjegao je na područje pripojeno Italiji, gdje su većinom bili smješteni u logore, ali nisu ubijani. U Split je s područja NDH stiglo više od 3.000 Židova. Zauzimanjem Židovske bogoštovine općine, talijanske su im vlasti dale privremeni boravak, malu novčanu pomoć te karte za opskrbu hranom. Drugdje su smješteni u logore. Oko 1.100 njih pušteno je da ode u konfinaciju u Italiju, a dijelu je dopušteno da se odseli u SAD.

Žrtve Jasenovca

Svi Židovi koji su boravili u raznim logorima prebačeni su u Koncentracijski logor Kampor na Rabu (u koji je smješteno i oko 10.000 Slovenaca). Nakon kapitulacije Italije, 8.-9. rujna, svi su, njih oko 3.000, oslobođeni. Mnogi su se pridružili partizanima. Neke su, međutim, kasnije likvidirali Nijemci koji su zaposjeli te krajeve. Tijekom 1944. Nijemci su uhitili i u Auschwitz ili Zemun na likvidaciju odveli grupe Židova iz Rijeke, Istre, Splita, Raba idr.

Ukupan broj žrtava

Američki državni, United States Holocaust Memorial Museum u Washington-u isnosi podatak da je s područja NDH stradalo 22.000 Židova,[10] od kojih su 12.000 do 20.000 ubijeni u Jasenovcu.[11]

Jewish Virtual Library navodi podatak o 32.000 židovskih žrtavai u NDH.[12]

Prema prijeratnim popisima, Jozo Tomasevich citira da je 1941. godine 30.300 Židova nalazilo na području NDH; citira međutim i više procjene, koje govore o nešto više od 39 tisuća Židova na istom području. Vlasti NDH su pretežni dio svojih državljana - Židova izručile Njemačkoj, od koje je NDH posve zavisila, te su oni - kako J. Tomasevich iznosi prema stanju povijesnih istraživanja 2010. god. - mahom ubijeni u njemačkim logorima smrti u zemljama Istočne Europe. Ukupno je, prema Tomasevichevoj procjeni, u NDH tijekom Drugog svjetskog rata pobijeno približno 80 posto Židova u NDH.[13].

Svjedočanstva holokausta u NDH

Očevid iz izvještaja Hitlerovog Generala von Horstenau-a o posjeti Jasenovcu:[14]

Mi smo sada ušli u koncentracioni logor u pretvorenoj tvornici. Užasni uvjeti. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploci noću, jauci na daleko, krik i plač. Zapovjednik logora - hulja, ja sam ga ignorirao, ali umjesto tog sam rekao mom ustaškom vodiču: "Ovo je dovoljno da se covjek ispovraća
A onda najgore od svega: soba uz čije zidove, leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput pedesetak gole djece, od kojih polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncetracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Največe od svih zla mora da je Jasenovac, gdje nijedan običan smrtnik ne smije privirit

Logoraš, Egon Berger, je ovako opisao zvjerstva počinjena u Jasenovcu, od strane jednog od ustaških komandanta logora, bivšeg franjevca Miroslava Filipovića - Majstorovića:"[15]

Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama sada će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječijoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore tri puta je promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davali novac, jer izgleda da su se kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.

Svjedočanstvo mostarskog biskupa Alojzije Mišića, o masovnim ustaškim ubojstvima oko Mostara tokom prvih 6 mjeseci rata, iz pisma poslato nadbiskupu Stepincu 7.11.1941.[16]

Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g.[ospodin] Baljić, javno izgovara, ko činovnik, mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 shizmatika [pravoslavaca] bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 shizmatika [pravoslavaca] ubijeno je. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali

Poveznice

Literatura

Izvori

  1. Jasenovac. Jewish Virtual Library pristupljeno 20. veljače 2011
  2. Popis JUSP Jasenovac, Poimenični popis žrtava KCL Jasenovca 1941.-1945.
  3. Skriva li Slavko Goldstein namjerno istinu ili nije dovoljno sposoban za njezino otkrivanje? pristupljeno 9. siječnja 2016.
  4. 4,0 4,1 Boško Zuckerman, "Prilog proučavanju antisemitizma i protužidovske propagande u vodećem zagrebačkom ustaškom tisku (1941-1943)" Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 42, Zagreb, 2010
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Boško Zuckerman, "Prilog proučavanju antisemitizma i protužidovske propagande u vodećem zagrebačkom ustaškom tisku (1941-1943)". Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 42, Zagreb, 2010
  6. Michael Phayer, The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965, Bloomington, Indiana University Press, 2000. Strana 35
  7. Michael Phayer, The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965, Bloomington, Indiana University Press, 2000. Strana 34.
  8. "'KNJIGA ESTER GITMAN: 'Alojzije Stepinac bio je sveti čovjek i pomagao je Židovima i Srbima u NDH'", HINA kod "Slobodna Dalmacija", 17. listopada 2012.
  9. 26. TRAVANJ 1944. – PRVI DAN HOLOKAUSTA MEĐIMURSKIH ŽIDOVA, Dragutin Šela, Politički zatvorenik br. 220, srpanj-kolovoz 2010.
  10. Jasenovac. United States Holocaust Memorial Museum
  11. Axis Invasion of Yugoslavia. United States Holocaust Memorial Museum pristupljeno 19. travnja 2014.
  12. Jewish Virtual Library "Jasenovac Camp"
  13. (2010.) “XIII. UNIŠTENJE ŽIDOVSKE ZAJEDNICE U JUGOSLAVIJI”, RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA, str. 659-671, Stanford, Calif.: Stanford University Press pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. ISBN 0804736154
  14. von Horstenau, Edmund (1980). Ein General im Zwielicht : die Erinnerungen Edmund Glaises von Horstenau, Wien; Koln; Graz.: Bohlau ISBN 3-205-08740-2
  15. Berger, Egon (1966). 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske
  16. Vukušić, Tomo. "MOSTARSKI BISKUP ALOJZIJE MIŠIĆ (1912.-1942.) ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA (II.)". Hrcak.srce.hr

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Holokaust u NDH.