Isihazam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Isihazam je danas uglavnom zastupljen na Brdu Atosu.

Isihazam (gr: ησυχια hesihia - mirovanje, tihovanje, ćutanje) je molitvena tradicija u pravoslavlju, koju upražnjavaju monasi isihasti (gr: Ἡσυχαστής hesihastes). Ovaj način duhovnog života je pretežno zastupljen na Brdu Atosu. Isihastička praksa započinje kajanjem i askezom za očišćenje duše i tijela od strasti, a nastavlja se neprestanim upražnjavanjem unutarnje molitve srca. Plod takvog podviga je viđenje Božanskog svjetla, poput apostolskog na gori Tavor tijekom Isusovog preobraženja.[1] Isihazam nije samo djelo podviga, već je i potpuno okretanje čovjekovoj unutarnjosti sjedinjeno sa punoćom crkvenog života i neophodnošću uzimanja Svetih Tajni.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Ovaj je članak dio serije o kršćanstvu.
Kršćanstvo
Christian cross.svg
P christianity.svg Portal:Kršćanstvo

Isihastičko upražnjavanje kontemplativnog života se zasniva na slovu Evanđelja: "Carstvo je Božije unutra u vama" (Luka 17,21) i na savjetima apostola Pavla: "Molite se neprestano" (1. Sol. 5,17), vuče korijene iz ranih monaških centara kršćanskog Istoka: Kapadokije, Egipta, Sinaja, Carigrada.[1] U 13. i 14. stoljeću isihazam je doživeo značajan procvat kao širok monaško-crkveni pokret na Brdu Atosu, u Bizantiji, na Balkanu i potom u Rumunjskoj i Rusiji. Neki zapadni teolozi ga smatraju "jedinim velikim mističnim pokretom u pravoslavlju".[2]

Glavni nositelji isihastičkog iskustva bili su, u stoljećima procvata, Simeon Novi Bogoslov (10.-11.), Grigorije Sinait (13.—14.) i Grigorije Palama u (14.) stoljeću, sa većim brojem sljedbenika u svim pravoslavnim narodima. Sa Atosa se u sljedećim stoljećima raširio po manastirima u Bugarskoj, Srbiji, Rusiji i Moldaviji, utječući ne samo na monaški nego i na liturgijski život. U srednjevekovnoj Srbiji su mnogi monasi isihasti živjeli u većem broju manastira Srbije podignutih od Lazarevića i Brankovića.[1]

Isihastički spor[uredi | uredi kôd]

U vrijeme pojave isihazma, izazvao je mnoge burne reakcije. Barlaam Kalabrijski, teolog i monah iz južne Italije, se usprotivio pokretu isihazma i optužio za herezu učenje Grigorija Palame[2], koji je branio isihazam, tvrdeći da je spoznanje Boga čin iskustva. Grigorije Palama govori o neposrednoj kontemplaciji Boga u vidu nestvorenih božanskih energija. Između Barlaama i Palame se vodila vatrena polemika. Protiv Barlaama, koji je oboženje svodio na podražavanje Boga, Palama navodi da je oboženje stvarno učestvovanje, osobno komuniciranje s Bogom. Božja milost je prenošenje sile božije u naš život, ali i pored Božijeg prisustva u nestvorenim energijama, tajna božijeg bitka ostaje nepoznata. Spoznaja znači sjedinjenje s Bogom, prodiranje u unutarnjost Boga koliko je dopušteno čovjeku, koji nikad ne može shvatiti i iscrpiti božanski bitak.[3]

Pomesni sabori u Carigradu 1347. i 1351. godine, kojima predsjedava car Ivan VI. Kantakuzin, su i pored protivljenja pojedinih teologa, proglasili pravovjernost isihazma i Palamine doktrine.[4]

Teološke implikacije isihastičkog duhovnog iskustva vrlo su značajne, jer vode neposrednom bogospoznanju, shodno kojem se Bog javlja svojim energijama, pri čemu svojom biti ostaje nedostupan.[1] Isihazam je utjecao na život i kulturu kršćanskog Istoka, i na oblikovanje cjelokupne životne filozofije pravoslavnih naroda kroz vjekove.[1]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d e Isihazam, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 2004. ISBN 86-19-02360-8
  2. a b Hesychasm, Catholic Encyclopedia
  3. Palamizam, Rječnik pravoslavne teologije. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2007. Pristupljeno 13. svibnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. Jean-Claude Larchet, Isihazam i Šesti vaseljenski sabor. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. veljače 2008. Pristupljeno 13. svibnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)