Kulturni marksizam

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
 v · r · u 
Red flag II.svg
Antonio Gramsci (1891.-1937.), talijanski marksistički novinar i ideolog, modernog je intelektualca sagledavao kao pragmatičara koji upravljanjem i organiziranjem producira društvenu hegemoniju, putem obrazovnog sustava i medija. Njegov uvid je imao izvor u dugogodišnjem uređivanju socijalističkih novina.

Kulturni marksizam ili kulturni boljševizam (uljudbeni marksizam/boljševizam, njem. Kulturmarxismus) je ideologija što ističe kulturu kao glavni uzrok nejednakosti. Kritičari gledaju kulturni marksizam i njegov utjecaj kao važan uzrok političke podobnosti i kao važan uzrok primjetnog pada humanističkih i društvenih znanosti, kulture i civilizacije u zapadnjačkom svijetu.[1]

Kao izdanak zapadnog marksizma (pogotovo misli Antonija Gramscija i Frankfurtske škole) čija popularnost kao metode izučavanja kulture raste 1960-tih, kulturni marksizam tvrdi da povijesne pojave koje izgledaju kao tradicionalni kulturni fenomen u zapadnom društvu - primjerice težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom, nuklearnom obitelji, uloge spola, rase i drugi oblicima kulturnog identiteta[1]- predstavljaju tek prikaze povijesnih zbivanja koji se koriste radi opravdanja i održavanja postojeće hijerarhije. Kulturni marksisti koriste marksističke metode (povijesna istraživanja, identifikacija gospodarskog interesa, proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka) u nastojanju da protumače složenost moći u suvremenom društvu, te kako bi mogli kritizirati ono što je - kako kulturni marksisti predlažu - prirodno, ali je u stvari ideološki određeno.

Objašnjenje teorije kulturnog marksizma[uredi VE | uredi]

Mi smo, u Marxovim smislu, "cjelina društvenih odnosa", i živimo svoj život na raskrižju brojnih nejednakih društvenih odnosa utemeljenih na hijerarhijski povezanim strukturama koje, zajedno, određuju povijesnu specifičnost kapitalističkog načina proizvodnja i reprodukcije i samim temeljima njihove vidljive manifestacije.

— Marxism and Class, Gender and Race: Rethinking the Trilogy, by Martha E. Gimenez, Published (2001) in Race, Gender and Class, Vol. 8, No. 2, str. 23-33.

Prema Douglasu Kellneru, profesoru na UCLA i kritičkom teoretičaru, "Mnogi marksistički teoretičari 20. stoljeća u rasponu od Györgya Lukácsa, Antonija Gramscija, Ernsta Blocha, Waltera Benjamina, i Theodora Adorna do Fredrica Jamesona i Terryja Eagletona poslužili su se marksističkom teorijom kako bi analizirali kulturne obrasce u odnosu na njihovu proizvodnju, njihovo usađivanje u društvo i povijest, te njihov utjecaj na publiku i društveni život."[2] [3] Znanstvenici su koristili razne vrste marksističke društvene kritike za analizu kulturnih artefakata.

Frankfurtska škola i kritička teorija[uredi VE | uredi]

Frankfurtska škola je naziv koji se obično koristi radi opisivanja grupe intelektualaca koji su u jednom ili drugom trenutku tijekom nekoliko desetljeća bili povezani s Institutom za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu; tu su uključeni Theodor Adorno, Max Horkheimer , Ernst Bloch, Walter Benjamin, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Wolfgang Fritz Haug i Jürgen Habermas. 1930-tih Institut za društvena istraživanja je bio prisiljen na zatvaranje uslijed uspona nacističke stranke; stoga se 1933. preselio iz Njemačke u Ženevu a godine 1934. u New York, gdje je postao povezan s Columbia University. Njegov časopis "Zeitschrift für Sozialforschung" u skladu s tim je preimenovan u "Studies in Philosophy and Social Science" ( "Proučavanja filozofije i društvenih znanosti"). U tom je trenutku počeo stvarati svoje najvažnije radove, primivši povoljne reakcije unutar američke i engleske akademske zajednice.

Među ključnim radovima Frankfurtske škole bili su Adornova "o popularnoj glazbi", koja je napisana zajedno s Georgeom Simpsonom i objavljena u časopisu "Studij filozofije i društvene znanosti " 1941. godine. Adorna je zabrinula pojava uniformnosti u suvremenom masovnom društvu i prebacivanje individualnog umjetničkog izražavanja u masovnu proizvodnju standardiziranih roba. Tvrdio je da je popularna glazba po dizajnu i promociji "potpuno neprijateljski nastrojena prema idealu individualnosti u slobodnom, liberalnom društvu", [4] te je ustvrdio da je kultura ojačala "apsolutnu moć kapitalizma". [5] Vrlo je zapaženo i "Preispitivanje industrije kulture", Adornovo radijsko predavanje iz 1963. god.[6]

Nakon 1945. godine dio tih preživjelih marksista vratio se kako u Zapadnu tako i u Istočnu Njemačku. Adorno i Horkheimer su se godine 1953. vratili u Frankfurt i obnovili ondje Institut. U Zapadnoj Njemačkoj u kasnim 1950.-tim i ranim 1960.-tim je oživjeli interes za marksizam proizveo novu generaciju marksista koji su se bavili analiziranjem tema poput kulturnih promjena koje se odvijaju u fordističkom kapitalizmu, utjecaja novih vrsta popularne glazbe i umjetnosti na tradicionalne kulture, te održavanje diskursa političkog poštenja u javnoj sferi .[7] Ovo obnovljeno zanimanje bilo je istaknuto u časopisu "Das Argument". Tradicija misli povezane s Frankfurtskom škola je kritička teorija.

Svojevrsni klimaks doživjele su teorije kulturnog marskizma u studentskim prosvjedima širom Europe 1968. godine, gdje nalazimo glasnogovornika studenskih demonstranata u Njemačkoj Rudija Dutschkea, koji stvara sintagmu o "dugom maršu kroz institicije" -to je bila njegova jezgrovita interpretacija Gramscijevih ideja o procesu gdje ljevičarski intelektualci trebaju demokratske institucije postupno iskoristiti radi uvođenje revolucionarnih promjena.

Uporaba termina kod suvremenih konzervativaca[uredi VE | uredi]

Termin "kulturni marksizam" je korišten od strane konzervativaca za označavanje sustava vrijednosti koje su, po njima, u suprotnosti s osnovnim tradicijskim vrijednostima zapadnog društva i kršćanske vjere.[8] Konzervativni kritičari smatraju da je marksističko "podrivanje" u maniri frankfurstke škole istinska svrha tzv. političke korektnosti[9] i multikulturalizma, koji se od strane konzervativaca nerijetko poistovjećuju s kulturnim marksizmom.[10]

Vidi također[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Merquior, J.G.(1986).Western Marxism, University of California Press/Paladin Books,ISBN 0586084541
  2. "Cultural Marxism and Cultural Studies" by Douglas Kellner
  3. "HERBERT MARCUSE", by Douglas Kellner
  4. Adornova i Horkheimerova studija "Kulturna Industrija: Prosvjetljenje kao masovno zavaravanje", izvorno poglavlje u "Dijalektici prosvjetiteljstva" (1947.)
  5. [Theodor W. Adorno and Max Horkheimer "Enlightment as mass deception"], Dialectic of Enlightenment. London: Verso, 1979, 120-167 (originally published as: Dialektik der Aufklärung. Amsterdam: Querido, 1947). 
  6. predavanje na sveučilišnom radiju, prijevod na engleski
  7. "The Structural Transformation of the Public Sphere: An Inquiry into a category of Bourgeois Society" Jürgen Habermas, izdanje MIT, Cambridge, 1991.
  8. "Who stole our culture", 2007
  9. "Political Correctnes/Cultural Marxism", "discoverthenetworks.org" (Adapted from: "Political Correctness": A Short History of an Ideology," edited by William Lind, November 2004), pristupljeno 18.08.2014.
  10. "Twin evils : political correctness and multiculturalism", Tim Burton za "Brenner Brief", 04.05.2014.