Kulturni marksizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Kulturni marksizam se odnosi na škole ili izdanak marksizma koji zamišlja kulturu kao glavni legitimaciju ugnjetavanja , pored ekonomskih čimbenika koji Karl Marx naglasio . [1] Izdanak zapadnog marksizma ( pogotovo Antonio Gramsci i Frankfurtska škola ) i rast popularnosti kao kulturalnih studija 1960-tih ,kulturni marksizam tvrdi da je ono što izgleda kao tradicionalni kulturni fenomena u zapadnom društvu , primjerice težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom , nuklearnom obitelji , uloge spola , rase i drugi oblicima kulturnog identiteta ;[1] povijesno nedavna zbivanja koje pomažu opravdanju i održavanju postojeće hijerarhije . Kulturni marksisti koriste marksističke metode (povijesna istraživanja ,identifikacija gospodarskog interesa ,proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka ) kako bi pokušali razumjeti složenost moći u suvremenom društvu , i kako bi ga mogli kritizirati ono što je , kako kulturni marksisti predlažu , prirodno , ali je u stvari " ideološki određeno" .

Objašnjenje teorije kulturnog marksizma[uredi VE | uredi]

Mi smo, u Marxovim smislu, "cjelina društvenih odnosa", i živimo svoj život u središtu raskrižja brojnih nejednakih društvenih odnosa utemeljenih se na hijerarhijski povezanim strukturama koje, zajedno, određuju povijesnu specifičnost kapitalističkog načina proizvodnja i reprodukcije i samim temeljima njihove vidljive manifestacije.

— Marxism and Class, Gender and Race: Rethinking the Trilogy, by Martha E. Gimenez, Published (2001) in Race, Gender and Class, Vol. 8, No. 2, str. 23-33.

Prema Douglasu Kellneru profesoru na UCLA i kritičkom teoretičaru, "Mnogi marksistički teoretičari 20. stoljeća u rasponu od Georga Lukacsa, Antonija Gramscija, Ernsta Blocha, Waltera Benjamina, i TW Adorna do Fredrica Jamesona i Terryja Eagletona uveli su marksističku teoriju kako bi analizirali kulturne obrasce u odnosu na njihova proizvodnja, njihova usađivanje u društvo i povijest, te njihov utjecaj na publiku i društveni život. "[2] [3] Znanstvenici su koristili razne vrste marksističke društvene kritike za analizu kulturnih artefakata.

Frankfurtska škola i kritička teorija[uredi VE | uredi]

Frankfurtska škola je naziv obično koristi da se odnosi na grupu intelektualaca koji su povezani u jednom ili drugom trenutku tijekom nekoliko desetljeća s Institutom za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu , uključujući i Theodora W. Adorna , Maxa Horkheimera , Ernsta Blocha , Waltera Benjamina , Ericha Fromma , Herberta Marcusea , Wolfganga Fritza Hauga i Jürgena Habermasa . 1930-tih Institut za društvena istraživanja je bio prisiljen na zatvaranje uslijed uspona nacističke strankee . Godine 1933 ,Institut se preselio iz Njemačke u Ženevu a godien 1934. u New Yorku , gdje je postao povezan s Columbia University . Njegov časopis Zeitschrift für Sozialforschung u skladu s tim je preimenovan u " Studies in Philosophy and Social Science" ( "Studij filozofije i društvenih znanosti" ) . U tom je trenutku počeo stvarati svoje najvažnije radove primivši povoljne reakcije unutar američke i engleske akademske zajednice .

Među ključnim radovima Frankfurtske škole bili su Adornova "o popularnoj glazbi", koja je napisana zajedno s Georgeom Simpsonom i objavljena u u časopisu "Studij filozofije i društvene znanosti " godine 1941. Adorna je zabrinula znakova sukladnosti u suvremenom masovnom društvu i na prebacivanje individualnog umjetničkog izražavanja u masovnu proizvodnju standardiziranih roba. Tvrdio je da je popularna glazba, po dizajnu i promocije , "potpuno neprijateljski nastrojeni prema idealu individualnosti u slobodnom, liberalnom društvu " , [4] , koja je tvrdila da je kultura ojačala " apsolutnu moć kapitalizma " , [5] i " Preispitivanej industrije kulture" , Adornovo radijsko predavanje iz 1963. [6]

Nakon 1945. dio tih preživjelih marksista vratio se kako Zapadnu tako i u Istočnu Njemačku . Adorno i Horkheimer su se godine 1953. vratili u Frankfurt i ponovno osnovali Instituta . U Zapadnoj Njemačkoj u kasnim 1950-tim i ranih 1960-tim ,oživjeli je interes za marksizam proizveo novu generaciju marksista koji su se bavili analiziranjem tema poput kulturnih promjena koje se odvijaju u fordističkom kapitalizmu , utjecaj novih vrsta popularne glazbe i umjetnosti na tradicionalne kulture i održavanje diskursa političkog poštenja u javnoj sferi .[7] Ovo obnovljeno zanimanje bilo je istaknuto u časopisu Das Argument. Tradicija misli povezane s Frankfurtskom škola je kritička teorija .

Uporaba među suvremenim konzervativcima[uredi VE | uredi]

U dnevnoj politici, izraz je također bio korišten od strane konzervativaca za označavanje sustava vrijednosti koje su , po njima u suprotnosti s osnovnim tradicijskim vrijednostima zapadnog društva i kršćanske vjere. [8] Njihovo podrivanje se smatra istinskom svrhom političke korektnosti i multikulturalizma, koji se onda poistovjećuju s kulturnim marksizmom.

Vidi također[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Merquior, J.G.(1986).Western Marxism, University of California Press/Paladin Books,ISBN 0586084541
  2. http://pages.gseis.ucla.edu/faculty/kellner/essays/culturalmarxism.pdf
  3. http://www.uta.edu/huma/illuminations/kell12.htm
  4. http://www.icce.rug.nl/~soundscapes/DATABASES/SWA/On_popular_music_1.shtml Adornova i Horkheimerova studija "Kulturna Industrija : Prosvjetljenje , kao masovno zavaravanje" , izvorno poglavlje u "Dijalektici prosvjetiteljstva" (1947.)
  5. Theodor W. Adorno and Max Horkheimer "Enlightment as mass deception" Dialectic of Enlightenment. London: Verso, 1979, 120-167 (originally published as: Dialektik der Aufklärung. Amsterdam: Querido, 1947). 
  6. predavanje na sveučilišnom radiju, prijevod na engleski http://www.icce.rug.nl/~soundscapes/DATABASES/SWA/Culture_industry_reconsidered.shtml
  7. Jürgen Habermas (1962 trans 1989) The Structural Transformation of the Public Sphere: An Inquiry into a category of Bourgeois Society, Polity, Cambridge.
  8. http://www.westernrevival.org/who_stole_our_culture.htm