Ignjat Đurđević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ignjat Đurđević poznat i kao Ignazio Giorgi (Dubrovnik, 13. veljače 1675. - Dubrovnik, 21. siječnja 1737), hrvatski barokni pjesnik i prevoditelj, povjesničar, astronom, životopisac.

Ignjat Đurđević

Životopis[uredi VE | uredi]

Ignjat Đurđević rodio se 1675. godine kao unuk Nika Đurđevića, izvanbračnog sina vlastelina Brnje Đurđevića (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 8). Iako, upravo zbog toga što je izvanbračno dijete, nije mogao ući u red vlastele, slijedio je stope oca te se bavio trgovinom i drugim pučanskim poslovima (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 8). Zbog opadanja broja plemića u Republici, Veliko vijeće donijelo je 1664. godine odluku da se u red vlastele primi 10 najuglednijih dubrovačkih obitelji (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 8). Unatoč protivljenju plemića odluka je izvršena te se među plemićima našao i Brnja Đurđević, koji je za taj položaj uplatio 1000 dukata (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 8).

Nije poznato je li se Ignjat Đurđević obrazovao u javnoj ili privatnoj školi, zapravo ne zna se mnogo o njegovom životu do 21 godine, ali zna se da je postavši punoljetan i on ušao u Veliko vijeće zajedno s drugim plemićima (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 9). 1693. godine postaje zapovjednik tvrđave Lovrijenac, a dvije godine nakon postaje i knez na Šipanu, gdje je došao na loš glas; po Dubrovniku se govorilo da je "pokvario sve žene, udate i neudate" (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 9). Po povratku sa Šipana ponovno nastavlja biti zapovjednikom Lovrijenca, a nakon toga odlazi u Rim gdje se pridružuje isusovcima (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 9). "Biografi njegovi ne kažu zašto je neobuzdani Đurđević tako naglo, krijući svoj naum čak i od majke, svoj način života zamijenio strogom stegom isusovačkoga reda"(Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 9). Neki vjeruju da je to zbog neuzvraćene ljubavi prema Mari Boždarevoj za koju je napisao pohvalnu pjesmu, ali ona i nakon toga ostaje prema njemu hladna te se udala za drugog čovjeka, a on se povlači iz svjetovnog života (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 9).

Nakon što je stupio u red postaje učitelj 1702. godine u Ilirskom kolegiju u Loretu te iz pisma Ignjatova učenika saznajemo da je bio marljiv profesor koji je znao jako dobro tumačiti stare pisce te je pisao stihove i prozu na latinskom, talijanskom, grčkom i francuskom jeziku (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 10). 1705. godine napušta isusovački red i prelazi u benediktinski, verojatno zbog toga što se nije mogao posvetiti poeziji koliko je htio, upravo zbog strožine samoga reda (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 10).

Dubrovačka vlada ga je protjerala 1710. godine, razlog je nepoznat tj. ne može se iščitati iz spisa, te se vraća u Italiju. Po povratku iz progonstva pridružuje se Akademiji Dangubnijeh (čiji je i bio predsjednik 1718. godine) koja je osnovana posljednjih godina 17. stoljeća i koja je okupljala najučenije i najuglednije Dubrovčane i one koji se živjeli van Dubrovnika (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 11).

Nakon što je jedno vrijeme živio na Mljetu gdje i započinje njegova najplodnija književna faza, odlazi u Padovu u samostan sv. Justine kako bi štampao Uzdahe Mandalijene pokornice i Saltijer slovinski (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12). Povratkom u Dubrovnik izabran je za opata na Višnjici, a zatim i predsjednikom Mljetske benediktinske kongregacije te i službenim teologom dubrovačke vlade (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12).

Umro je 1737. godine od kapi dok je bio u posjeti mrkansko-trebinjskom biskupu, Šišku Tudiševiću (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12).

Književni rad[uredi VE | uredi]

Književni rad Ignjata Đurđevića jako je bogat te je stvarati počeo, kako mnogi tvrde, već u 16. godini svoga života kada počinje pisati ljubavne i pjesme drugih tematika (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 13). Prevodio je Verilijevu Eneidu, napisao jedan čin tragedije Judite, prevodio psalme kralja Davida, napisao Uzdahe Mandalijene pokornice, latinske pjesme koje objavljuje u zbirci Poetici Iusus, piše Pjesni razlike, Život sv. Benedikta, Brodolom sv. Pavla, Egloge, Saltir Slovinski itd. (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 13).

Njegove ljubavne pjesme najčešće su kratke s poukom na kraju. Uzore pronalazi u već ustaljenoj dubrovačkoj pjesničkoj tradiciji, kao što su Šiško Menčetić i Džore Držić (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 15). Često se pronalaze motivi iz prirode kao što je zelenilo, cvijeće, drveće, srebro, zlato, drago kamenje, koralji (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 16). U pjesmama pronalazimo ironiju, cinizam i zanosenost tjelesnošću te razaznajemo da je za pjesnika ljepota stvorena za uživanje u njoj te da je cilj njegovih čežnja (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 16). U njegovu radu pronalazimo i elemente manirizma, npr. u pjesmi Posila sliku svoju gospođi na kraju nas očekuje concetto, tvrdi da je njegova duša već kod gospođe, a sada joj šalje svoju sliku kako bi duša i slika mogle oživjeti (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 18).

U Eglogama, također, prati dubrovačku tradiciju (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 18). Od devet napisanih ekloga četvrta i deveta su parodije na ljubavnu poeziju, iako su to same po sebi pretežito pjesme s ljubavnom tematikom koje se odvijaju u idiličnom, pastoralnom prostoru (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 19).

Suze Marunkove osmišljene su kao popruga na pastorale. Marunko nije iz Dubrovnika, on je s Mljeta, dok je njegova odabranica Pavica dubrovačka dama. On se nalazi među trnjem i žabama, što je potpuno suprotno od idiličnog pastoralnog krajolika koji bi bio očekivan za ljubavnu tematiku, te se tu jada zbog svoje ljubavi prema Pavici koja od njega bježi, a on bi ostavio sve što ima zbog nje.

Uzdasi Mandalijene pokornice kreću se baroknim i končetuoznim smijerom u kojima dolazi do nekih promjena (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 22). "Metaforika za slikanje ovozemaljske ljepote i ljubavi ostaje doduše ista, ali u novoj konstelaciji poprima novo značenje. Ljubav između ljudskih partnera metaforizira u ljubav između pokajnice i Krista, zemaljska ljepota prerasta u ljepotu duše, ovozemaljske čežnje prerastaju u čežnje za sjedinjenjem s Kristom u vječnom blaženstvu."(Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 22).

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  1. Uzdasi Mandalijene pokornice u spilji od Marsije spjevani po D. Injaciju Džordži, opatu melitenskomu. K čemu se još razlike pjesni duhovne i djeloispravne složene od istoga, prilagaju. In Venezia MDCCXXVIII, appresso Cristoforo Zane. - isto izdanje preštampano u Zagrebu 1851, u nakladi Matice hrvatske.
  2. Marunko, špotna pijesan Injac. Bernarda Giorgi, opata melitenskoga, Dubrovčanina, Dubrovnik 1839., izd. P. F. Martecchinija (prir. i predgovor napisao Antun Kazančić. God. 1865. Martecchini je poemu preštampao istim naslovom i s istim predgovorom).
  3. Ignj. Đorđića Pjesni razlike, Zagreb 1855, izd. Gajeve tiskare (s predgovorom A. Mažuranića).
  4. Epigrami Ignjacija Gjorgi, zabavnik Narodne čtionice dubrovačke Dubrovnik, za god. 1885, sv. I.
  5. Djela Injacija Džordži (Ignjata Đorđića). Knjiga prva: Pjesni razlike i Uzdasi Mandalijene pokornice, Stari pisci hrvatski XXIV, Zagreb 1918. (prir. Milan Rešetar).
  6. Djela Injacija Džordži (Ignjata Đorđića). Knjiga druga: Saltijer slovinski i proza, Stari pisci hrvatski XXV, Zagreb 1926. (prir. Milan Rešetar).
  7. Ignjat Đurđević: Latinske pjesni razlike. Tekst priredio, uvod napisao i kazalo imena sastavio Veljko Gortan. Odabrane pjesme preveo i bilješke napisao Nikola Šop, Hrvatski latinisti, knj. 4, Zagreb 1956.


Literatura o Ignjatu Đurđeviću[uredi VE | uredi]

  1. Ivan Drusciich: Ignazio Giorgi, Galleria di Ragusei illustri, Ragusa 1841, 101-107.
  2. Orsat Pucić: O pjesništvu Ignjata Gjordjića, Zora Dalmatinska (Zadar), 1/2, 1845, 3-5, 9-12.
  3. Ivan Scherzer: Nabožna djela Ignjata Đorđića, Nastavni vjesnik 5, 1897, 1-14, 101-110.
  4. Dragutin Prohaska: Ignjat Đorđić i Antun Kanižlić. Studia o baroku u hrvatskoj književnosti, Rad JAZU 178, Zagreb 1909, 114-224.
  5. Franjo Švelec: Dvije njemačke rasprave o starijoj hrvatskoj književnosti, Kolo Matice hrvatske, n. s. IV, 7, 1966, 77-82.
  6. Nataša Nikpanj: Ignjat Đurđević i njegove "Latinske pjesni razlike" uz 300. godišnjicu rođenja velikog hrvatskog latinista, Latina et Graeca, Vol. 1 No. 5, 1975.(file:///C:/Users/Korisnik/Downloads/9.pdf)


Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Đurđević, Ignjat. Suze Marunkove. 2015. https://vdocuments.site/ignjatdjurdjevic-suze-marunkove.html (posljednji pristup: 17. 12. 2019.).

2. Pet stoljeća hrvatske književnosti; Knjiga 18: Ignjat Đurđević, 1971. Zagreb: Matica hrvatska.

Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Ignjat Đurđević