Poljička Republika
![]() Ovaj članak dio je niza o Hrvatska prije Hrvata
Rana povijest Hrvata
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska
|
Poljička Republika ili Poljička knežija je naziv za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja.
Smještaj[uredi | uredi kôd]
Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica koji je svoju samostalnost - zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa - baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća.
Naziv "Poljica" potječe od brojnih polja koja su se smjestila oko planine Mosor. Sastoje od Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica, a drevna Poljička knežija je bila podijeljena na 12 katuna, koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela. Svaki katun je u rano jutro na dan svetog Jure (23. travnja) birao svog katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu (u Gatima), silazili zajedno s narodom u Podgradac i birali velikog kneza za jednu godinu. Tradicionalne poljičke katune čine:
- Gornja Poljica: Dolac Donji i Gornje Polje
- Srednja Poljica: Kostanje, Zvečanje, Čišla, Gata, Dubrava, Sitno i Srinjine
- Donja Poljica: Duće, Jesenice i Podstrana
Gornja Poljica čine današnja mjesta: Donji Dolac, Putišići, Srijane, Gornji Dolac i Trnbusi. Srednja Poljica uključuju današnja mjesta: Donje i Gornje Sitno, Srinjine, Tugare, Dubrava, Naklice, Gata, Zakučac, Čišla, Ostrvica, Zvečanje, Smolonje, Kostanje, Seoca i Podgrađe. Primorska, odnosno Donja Poljica čine mjesta: Podstrana, Jesenice, Dugi Rat, Sumpetar i Duće.[1]
Granice Poljičke Republike određene su Poljičkim statutom iz 1482.:[2]

Povijest[uredi | uredi kôd]
Poljica su svoju starinsku samoupravu baštinila od 13. stoljeća do upada Napoleonove vojske.
Od starine je lokalno plemstvo - "didići", zapravo lokalne solidnije seljačke obitelji iz rodova Kremeničana, Limića i Tješimirovića - brinulo o važnijim javnim poslovima. U XIV. stoljeću biva od kralja (Ugarskog) poslani u Poljica vlastela iz Sjeverozapadne Hrvatske Dražojevići i Rajčići, koji preuzimaju brigu o vanjskim poslovima: uobičajilo se iz reda tih dviju obitelji birati Velikog kneza; njega se biralo na godinu dana. Krajem XV. stoljeća se u Poljicima počeo uspostavljati feudalizam, ali je kod 40 plemićkih ("didića" i "ugarskih" plemića) obitelji bilo tek ukupno 120 kmetovskih, a preostalih 800 obitelji su bile slobodne i imale vlastitu zemlju..[3][4]
U vrijeme najvećeg turskog zaposjedanja, Poljičani su priznavali tursku vlast i plaćali harač, ali nisu izgubili svoju autonomiju. Pod Venecijom, priznavan im je autonomni status koji je uvelike odražavao drevne pravne ustanove i način života u kojemu socijalna diferencijacija nije postala onako izrazitom kakva je karakterizirala novija vremena.
Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont. Francuski providur za Dalmaciju je proglasom u Zadru, 10. lipnja 1807. ukinuo sedam stotina godina staru Poljičku Republiku. Prolazeći vojskom kroz Poljica, maršal Marmont je vidio kako su obrađivane poljičke zemlje i građena naselja i crkve. Također je dosta saznao i o društvenom uređenju Poljičke knežije i o njenim zakonima. U knjizi svojih uspomena je kasnije s respektom napisao:[5]

(valja ovdje opaziti da su Francuzi ipak slomili "Poljičku republiku" i ukinuli njene starinske sloboštine)
Na čelu ove republike bio je knez, kojeg se biralo na godinu dana. Slojevi plemstva, koji su bili u nešto povoljnijem položaju od ostalog pučanstva bili su Vlastela i Didići.
Čelnici Poljičke republike[uredi | uredi kôd]
Titula čelnika je isprva bila župan pa knez i najzad veliki knez.
župani[uredi | uredi kôd]
- Dalizio (Dališ) 1070
- Visen (Uisono) 1076, 1078
- Vratina (Uratina) 1088
- Kačić, c 12th century
- Gregor Ivanišević 1120
- Domaso Papalli 1144
- Alberti 1145
- Michiel Francesco Ivancichio 1146
- Comulli Petracca 1148
- Lovretić 1149
- Ivan Papalli 1200
knezovi[uredi | uredi kôd]
- Tolen 1239
- Knezovi Šubići su vladali Poljicama pred kraj 13. stoljeća.
- Mladen Šubić II 1322
- Gregor Jurinić 1328
- Jure Rajčić između 1342 i 1350
- Dražoe, gospodar Kamengrada 1350
veliki knezovi u razdoblju 1444-1482[uredi | uredi kôd]
- Grisogono
- Cindro
- Alberti
- Petracca
- Dujam Papalić (Papalli)
veliki knezovi[uredi | uredi kôd]
- Arnerio Lovretić 1451
- Žane Žanić 1454
- Mijo Pocolić (poznat kao i Kulišić) 1458
- Matija Tusčević Scinsić 1459
- Komula Vitković 1461
- Dujam Papalić 1468
- Stipan Mikulić c 1469
- Dujam Maričić 1479
- Dujam Papalić 1481-1482
- Ivan Petrović listopad 1499-ožujak 1500
- Marian Gregolić 1500
- Augustin Maričić 15. veljače 1503-siječanj ili veljača 1504
- Ivaniš Nenada Dražoević 1511-1546
- Ivan Augustinović (Dražoević) veliki knez pet puta u razdoblju 1512-1537
- Jure Pavić ožujak 1537
- Radoš Sladoević 1541
- Ivan Augustinović (Dražoević) 1546-1567
- Augustin Maričić 1555
- Nikola Sudgić 1567-1581
- Stipan Mikulić (Nikolić, Dražoević) 1581-1605
- Pavo Pavić 1596
- Jure Pavić 1607-1609
- Radoš Sudgić 1609-1626
- Nikola Gojaković 1619
- Ivan Sikić 1620
- Jure Sinovčić 1626-1628
- Pavo Sudgić 1628-1632
- Jure Pavić 1632-1655
- Stipan Bobetić 8. ožujak 1652
- Jure Sinovčić 1655-1676
- Pavo Sučić 1676-1678
- Ivaniš Novaković 1678-1684
- Luka Sinovčić 1684-1701
- Marko Barić 1701-1704
- Marko Sinovčić 1704-1708
- Ivan Sinovčić 14. rujna 1706
- Jure Novaković 24. studenog 1707
- Marko Barić 1708-1710
- Ivan Barić 1710-1712
- Petar Barić 11. kolovoza 1711
- Marko Barić 1712-1716
- Ivan Sinovčić 1716-1717
- Ivan Barić 1717-1721
- Ivan Novaković 1721-1732
- Pavo Pavić 28. listopad 1728
- Petar Sinovčić 1732-1740
- Marko Barić 1740-1742
- Ivan Novaković 1742-1747
- Marko Barić 1747-1760
- Ivan Pavić 20. srpnja 1756
- Jure Novaković 1760-1768
- Frano Pavić 1766-1768
- Ivan Jerončić 1768-1770
- Frano Pavić 1770-1777
- Ivan Jerončić 1777-1778
- Andrija Barić 1778-1783
- Jure Novaković 1783-1789
- Ivan Sičić 1789
- Matija Kružičević 1793
- Frano Pavić 9. rujna 1796.
- Frano Gojsalić 24. veljače 1796
veliki knezovi za vrijeme austrijske okupacije Dalmacije[uredi | uredi kôd]
- Marko Žuljević 18. studenog 1797-25. ožujka 1798
- Matija Mianović 21. svibnja 1799-1. prosinca 1801
- Ivan Čović 23. travnja 1803-1806
veliki knezovi za vrijeme francuske okupacije Dalmacije[uredi | uredi kôd]
- Ivan Čović do 10. lipnja 1807, kada su Franuzi ukinuli Poljičku kneževinu.
Kultura[uredi | uredi kôd]
Vrhunac kulturnog dosega ovog kraja je Poljički statut. Kao autohtoni proizvod s ovog područja, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske je prepoznalo tradiciju i važnost poljičkog soparnika, te ga je uvrstilo na listu zaštićenih kulturnih dobara, kao jedno od jela hrvatske nematerijalne kulturne baštine.[6]
Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]
Godine 1960. ruski je znanstvenik M. P. Aleksejev iznio tezu, da je Thomas More svoju Utopiju iz 1516. napisao nadahnut poljičkim autonomnim starodrevnim običajima, koji su mu bili uzorom pravednog i slobodnog društva.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Mirko Klarić, O poljičkoj samoupravi, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Vol. 43 No. 2, 2006.
- Mate Kuvačić-Ižepa: Poljica - putovanje kroz povijest i krajolik, Naklada Bošković, Split, 2002.
- Bože Mimica: Omiška krajina Poljica makarsko primorje. Od antike do 1918. godine, Rijeka, 2003. ISBN 953-6059-62-2
- Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia, Bd. 2. Venezia 1774.
- Alfons Pavich v. Pfauenthal, Beiträge zur Geschichte der Republik Poljica bei Spalato mit besonderer Rücksicht auf die Reihenfolge der Veliki Knezen (Staatsoberhäupter), u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina, 10. tom. Moriz Hoernes (ur.), Beč, 1907, str. 156-345.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Poljički zbornik, svezak prvi, Kulturno-prosvjetno društvo Poljičana - Priko, Zagreb, 1968.
- ↑ Sitno
- ↑ Društvene prilike u Poljicama
- ↑ The Poljica Principality
- ↑ Stipe Kaštelan: Povijesni ulomci iz bivše slobodne općine - Republike Poljica, Split, 1940.
- ↑ Hrvatska agencija za hranu
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- poljica.hr / Savez za poljica
- Poljiška glagoljica ili poljiška azbukvica
- Poljički statut iz 1440. Prva stranica statuta pisana arvaticom