Operacija Una

Operacija Una
sukob: Domovinski rat
slika_opis=Hrvatske vojne akcije u zapadnoj Bosni
Vrijeme 18. rujan - 19. rujan 1995. Mjesto Bosansko Pounje, BiH Ishod

Operacija Una jedina je operacija HV-a tijekom 1995. koja nije završila pobjedom Hrvatskih snaga. Odvijala se od 18. rujna do 19. rujna 1995., svega 1 dan. Operacija “Una”, sa stanovišta hrvatskih žrtava, jedna je od najtragičnijih vojnih akcija HV-a.

Prije operacije

Datoteka:Wb.gif

Oslobađanje zapadne Bosne

Nakon dobro provedene operacije Oluja i netom nakon operacije Maestral hrvatsko Pounje bilo je pod izrazito jakim topničkim udarom srpskih snaga iz tzv. Republike Srpske. Pod jakim je udarom bila Hrvatska Kostajnica, a cesta Hrvatska Kostajnica-Dvor bila je praktički zatvorena. Trebalo je nešto učiniti.

Nošeno euforijom nakon uspjeha ljetnih operacija, hrvatsko vrhovništvo se na prijedlog predstavnika SAD-a odlučilo za jednu brzu i nepripremljenu operaciju. Naime, Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s područja Banovine i Pounja. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije. Akciju je inicirao sam dr. Franjo Tuđman i dogovorio je s Davorom Domazetom i Antom Gotovinom i Gojkom Šuškom. U čitavu akciju je bio uključen i general Vinko Vrbanac, tadašnji načelnik Operativne uprave Glavnog stožera. Zanimljivo, za operaciju “Una” uopće nije znao niti tadašnji načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko koji je procijenio da akcija “Una” ne može početi bez kvalitetne pripreme i razrade, jer će u suprotnom doći do tragedije.

Ciljevi operacije

Ciljevi operacije su bili

• spriječavanje topničkih udara na Pounje i Hrvatsku Kostajnicu kako bi se ubrzao povratak proganika i povećala sigurnost na tom području
• stavljanje rijeke Une i Unske pruge pod nadzor HV-a i Armije BiH
• odbacivanje srpskih snaga prema Prijedoru i Banjoj Luci čime bi se zauzelo više teritorija i time osigurale bolje pozicije pred predstojeće pregovore
• jedan od tajnih razloga je i bio ne dopustiti 5. korpusu ABiH izlazak na Savu

Pogrešne pretpostavke

Hrvatsko vojno vrhovništvo nije dobro pripremilo napad. Zakazala je obavještajna služba. Očekivalo se kako su srpske snage na tom području slabe. No nije bilo tako. To je bilo područje u kojemu je bila stacionirana sva izvučena tehnika Banijskog korpusa SVK, ali i tzv. specijalne postrojbe SVK, one iste koje su mjesec dana prije izbjegle sa Banovine. Zbog Maestrala na južnim dijelovima Republike Srpske napad HV-a se očekivao. Srpska se vojska psihološki oporavila i dobro ukopala čekajući napad HV-a. Osim toga, provedena je opća mobilizacija jer je bio u pitanju opstanak ili neopstanak Republike Srpske, svaki civil je bio naoružan i motiviran za obranu.

S druge strane, priprema operacije HV-a je krajnje zakazala, za razliku od pomne pripreme Oluje. Nije bila angažirana inženjerija koje je mogla u kratkom roku postaviti prijelaze na manje rizičnim točkama preko Une čime bi se zaobišli i okružili gradovi Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica i Bosanska Dubica. Nije u dovoljnoj bila angažirana raketno-topnička priprema. Zakalaza je i logistika. Za prelazak Une nisu bili osigurani kvalitetni čamci nego se planiralo Unu preći običnim drvenim čamcima.

Također, potpora 5. korpusa ABiH je izostala, jer koordinacija s njima nije bila dobra, pa su bošnjačke postrojbe mirovale u Bosanskoj Krupi i Bosanskoj Otoci.

Postrojbe

U operaciji su sudjelovale snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom HV (Tigrovi), 2. gardijskom brigadom (Gromovi), te 125. domobranska pukovnija Novska i dio snaga Zbornog područja Bjelovar.

Najveći dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima, pozvani su odmah da se jave 17. rujna 1995. u svoje postrojbe. Nisu znali zbog čega su pozvani ili kuda se ide.

Procjenjuje se kako je u operaciji “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija.

Tijek operacije

Operacija Una počela je 18. rujna 1995. Prelazak hrvatskih postrojbi preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uvjetima kad je riječ o prirodnoj prepreci kao što je rijeka. U prvih nekoliko sati operacije poginulo je 27 pripadnika 2. gbr, i 5 pripadnika 1. gbr. Mostobran preko Une hrvatske postrojbe su radile pri brzini rijeke od 4 m/s što je vrlo rizično, nekoliko čamaca se prevrnulo, no unatoč tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. U tim gradovima su se vodile ulične borbe. Iako su za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi oni nisu prebačeni, tako da su mostobran pokušavale uspostaviti samo pješačke postrojbe. Međutim, s one strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je počela tući iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima riječnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U međuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske.

Prekid operacije

Dan nakon početka operacije 19. rujna 1995. donesena je zapovijed za prekidom akcije i to ne zbog američkih prijetnji kako se nakon toga pričalo već promašenih odluka i krivih obavještajnih procjena o stanju u srpskoj vojsci. Nakon neuspjele operacije pričalo se da je jedan dio hrvatskih snaga stradao pri samom povlačenju.

Epilog

Operacija Una informativno je ignorirana i vrlo brzo potisnuta iz kolektivnog sjećanja. Informacija nije bilo, tako da se o stvarnoj situacije doznavalo tek iz razgovora s obiteljima branitelja koji su sudjelovali u akciji. Sisak je tih dana brujio o poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade, od kojih su mnogi bili Siščani. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika. Postrojba koja je značajnije stradala jest 1. bojna 2 gardijske brigade, udarna postrojba zvana "Crne Mambe". Poslije su mediji pisali da su se američki zrakoplovi u Avianu već zagrijavali da tuku hrvatske snage na Uni, iz čega proizlazi da ta operacija nekome nije politički odgovarala, naprotiv, ideju za tu operaciju je dao sam Richard Holbrooke. Poznato je da su najveću cijenu platili pripadnici hrvatskih gardijskih brigada, a osim njih cijenu je platio i general Vinko Vrbanac pod optužbom da je svojevoljno poduzeo vojni pothvat što je bilo točno samo utoliko što je prije Červenka doznao za operaciju, protiv njega je pokrenut stegovni postupak i kasnije je umirovljen. Generali koji su na terenu vodili postrojbe nisu mogli utjecati na političke i vojne odluke tadašnjeg hrvatskog državnog vrha, prije svega Marijan Mareković, zapovjednik IZM-a (izmještenog zapovjednog mjesta) za Unu, potom general Damir Goršeta, te Jozo Miličević i Zvonko Peternel kao zapovjednici gardijskih brigada

Izvori

Članak na web stranicama nacional.hr