Operacija Una

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Operacija Una
sukob: Domovinski rat
Western bosnia fronts.png
Hrvatske vojne akcije u zapadnoj Bosni
Vrijeme 18. rujan – 19. rujan 1995.
Mjesto Bosansko Pounje, BiH
Ishod Povlačenje HV-a
Sukobljene strane
Flag of Croatia.svgRepublika Hrvatska Flag of Serbian Krajina (1991).gifRepublika Srpska
Zapovjednici
Flag of Croatia.svgVinko Vrbanac
Flag of Croatia.svgMarijan Mareković
Flag of Serbian Krajina (1991).gif Ratko Mladić
Flag of Serbian Krajina (1991).gif Momir Talić
Postrojbe
3414 vojnika HV-a točan broj nije poznat ali se procjenjuje na oko 10000 vojnika i policajaca (1. korpusa VRS)
Gubitci
49 poginulih 44 poginulih vojnika i 6 policajaca

Operacija Una jedina je operacija HV-a tijekom 1995. koja nije završila pobjedom Hrvatskih snaga. Odvijala se od 18. rujna do 19. rujna 1995., svega 1 dan. U operaciji “Una” se hrvatska vojska suočila s organiziranim i vrlo odlučnim otporom snaga bosanskih Srba, te je zbog objektivnog neuspjeha da se probije neprijateljsku obranu i zbog znatnih hvatskih žrtava, neki ubrajaju među najtragičnije vojne akcija HV-a: riječ je ujedno o prvom ozbiljnom uspjehu srpskih snaga u borbama protiv HV nakon 1992. godine.

Nakon što su samo nekoliko dana ranije Sjedinjene Američke Države tražile da Hrvatska zaustavi Operaciju Maestral u središnjoj i zapadnoj Bosni i da se odustane od planirane Operacije Burin radi oslobođenja šireg prostora Istočne Hercegovine u zaleđu dubrovačkog područja, Richard Holbrooke, američki diplomat zadužen za dovođenje sukobljenih strana u BiH za pregovarački stol zatražio je 17. rujna 1995. od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da zauzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi - uz obrazoženje da je to potrebno da bi se prisililo Srbe na popuštanje u pregovorima. SAD su, međutim, jasno izrazile da ne žele da hrvatske snage zauzmu i Banja Luku, što bi izazvalo nove valove izbjeglica i možda vodilo u totalni rat između Hrvatske i BiH s jedne strane, te Srbije s druge strane. “Gospodine predsjedniče, tražim od vas sa odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banja Luku”, bile su Holbrookeove riječi Tuđmanu, o kojima sam svjedoči Holbrooke u svojoj memoarskoj knjizi.[1]

Za razliku od dobro pripremljene i uspješne Operacije Maestral koja je zaustavljenja na energično zauzimanje SAD i za razliku od pomno pripremane i nikad provedene Operacije Burin u Istočnoj Hercegovini, Operacija Una - pokrenuta uz najavu od svega jednog dana - je bila nedovoljno pripremljena i utemeljena na pogrešnoj obavještajnoj procjeni (kojoj su u nepoznatoj mjeri kumovale informacije dobivene od Amerikanaca) da Srbi na području gdje HV pokreće najsloženiju vrstu napadne operacije - takvu koja uključuje forsiranje nabujale rijeke Une - ne raspolažu snagama dovoljnim za organiziranje adekvatne obrane. Hrvatske snage u napadu su pretrpjele znatne gubitke, te se od daljnjeg napredovanja odustalo zbog ocjene da napad nije dovoljno dobro organiziran i da prijete daljnji teški gubitci.

General Mareković, koji je na terenu upravljao hrvatskim snagama, u novinskom intervjuu 2006. god. iznosi mišljenje da se operaciju moglo uspješno nastaviti, i da je odluka o povlačenju snaga natrag preko Une donijeta pod međunarodnim pritiskom.

Prije operacije[uredi VE | uredi]

Nakon dobro provedene operacije Oluja i netom nakon operacije Maestral hrvatsko Pounje bilo je pod izrazito jakim topničkim udarom srpskih snaga iz tzv. Republike Srpske. Pod jakim je udarom bila Hrvatska Kostajnica, a cesta Hrvatska Kostajnica-Dvor bila je praktički zatvorena. Trebalo je nešto učiniti.

SAD nije imao namjeru dopustiti ni Hrvatima ni Bošnjacima da oslobodE Banju Luku, ostalu Bosansku Krajinu, Bosansku Posavinu ni istočnu Hercegovinu. U SAD-u su bili uvjereni da bi to stvorilo novu rijeku izbjeglica koji bi preplavio SRJ i možda natjerao Vojsku Jugoslavije da se neposredno uključi u ratovanje BiH i Hrvatskoj, čime bi se rat opet razbuktao.

Hrvatskoj i BiH SAD je zaprijetio zračnim udarima NATO-a, Hrvatskoj čak i gubitkom Podunavlja, jer bi, prema procjenama SAD-a, "oko 100.000 bh. Srba iz Banje Luke i okolice došlo bi u Podunavlje te ako bi HV pokušao silom osloboditi taj dio Hrvatske, međunarodna bi zajednica snagama NATO-a štitila srpske izbjeglice na tom prostoru, što bi značilo njegovu trajnu okupaciju". Prijetnje nisu bile prazne riječi, jer se SAD želio pokazati svijetu, ponajviše EU-u tko je vodeća svjetska sila i na području diplomacije. Kao alternativni pravac, SAD je hrvatsko-bošnjačke saveznike nastojao usmjeriti prema dolinama Sane i Une. I Holbrooke i Carl Bildt, mirovni posrednik EZ, zastupali su ovakvo stajalište, zbog čega ih je političko čelništvo RS-a smatralo spasiteljima Banje Luke, a taj su stav poslije rata otvoreno kazali.[2]

Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s područja Banovine i Pounja.

Nakon SAD-ove opomene od 17. rujna da ne napada Banju Luku, SAD je posve otvoreno potaknuo RH i BiH neka idu oslobađati Bosanski Novi, Prijedor i Sanski Most. Tako je SAD doslovno vozao hrvatsko ratno vrhovništvo, kamo ići i kamo ne ići, ma koliko to (ne)razumno bilo, sve da bi se pritisnulo RS i ostvarilo zacrtani mirovni plan.[3]

U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije, na osnovu američkog poticaja, obavještajnih procjena koje su govorile o slabom stanju VRS, a uz to hrvatske su snage bile uspješne u borbama protiv snaga bosanskih Srba, pa je hrvatsko vrhovništvo nošeno eurofijom nakon uspjeha ljetnih operacija donijelo odluku na prijedlog predstavnika SAD-a odlučilo za jednu akciju u sjeverozapadnoj BiH,[3] nažalost brzu i nepripremljenu.

Akciju je inicirao sam dr. Franjo Tuđman i dogovorio je s Davorom Domazetom i Antom Gotovinom i Gojkom Šuškom[nedostaje izvor]. U čitavu akciju je bio uključen i general Vinko Vrbanac, tadašnji načelnik Operativne uprave Glavnog stožera. Zanimljivo, za operaciju “Una” uopće nije znao niti tadašnji načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko koji je procijenio da akcija “Una” ne može početi bez kvalitetne pripreme i razrade, jer će u suprotnom doći do tragedije.

Između odluke o operaciji i početka operacije njezina počinjanja bilo je samo desetak sati. U ovom iznimno kratkom roku za ovako osjetljivu vrstu napada HV je bez priprema pošao forsirati rijeku Unu, čiji je vodostaj bio visok i koja je tekla brzinom 4 m/s. Obavještajne su procjene bile krive. Srpska je obrambena crta bila kvalitetno uređena. Ostaje pitanje jesu li obavještajne procjene bile samo procjene hrvatskih obavještajnih snaga, ili im je netko iz SAD-a dao krive procjene. Procjena je bila tako loša da to više nije bilo samo pogrješno, nego nepromišljeno podcijenjen protivnik. VRS je pružila uporni i žestoki otpor. HV je pretrpio pretkraj rata nepotrebni poraz i velike gubitke u ljudstvu.

SAD su i dalje vodile svoju politiku pritiskanja Republike Srpske preko hrvatskih leđa, bez obzira na nepotrebne i velike hrvatske gubitke: i dalje su Hrvatskoj sugerirali napasti Pounje. Zbog velikih gubitaka, hrvatsko je vrhovništvo odustalo od daljnjih operacija u tom pravcu.[3] Napad na dolinu Sane izvela je samo Armija BiH koja je do sklapanja primirja 12. listopada jedino uspjela osloboditi Sanski Most.[3]

Plan[uredi VE | uredi]

Snage HV trebale su:

  1. forsirati rijeku Une u području Bos. Novog i Bos. Dubice, i Savu u području Jasenovca,
  2. nakon forsiranje rijekâ produžiti napad ka Prijedoru.

Ciljevi operacije[uredi VE | uredi]

Ciljevi operacije su bili:

  • sprječavanje topničkih udara na Pounje i Hrvatsku Kostajnicu kako bi se ubrzao povratak proganika i povećala sigurnost na tom području,
  • stavljanje rijeke Une i Unske pruge pod nadzor HV-a i Armije BiH,
  • odbacivanje srpskih snaga prema Prijedoru i Banjoj Luci čime bi se zauzelo više teritorija i time osigurale bolje pozicije pred predstojeće pregovore,
  • jedan od tajnih ciljeva je bio da se ne dopusti 5. korpusu ABiH izlazak na rijeku Savu.

Pogrješne pretpostavke[uredi VE | uredi]

Hrvatsko vojno vrhovništvo nije dobro pripremilo napad. Zakazala je obavještajna služba. Očekivalo se kako su srpske snage na tom području slabe. No nije bilo tako. To je bilo područje u kojemu je bila stacionirana sva izvučena tehnika Banijskog korpusa SVK, ali i tzv. specijalne postrojbe SVK, one iste koje su mjesec dana prije izbjegle sa Banovine. Zbog Maestrala na južnim dijelovima Republike Srpske napad HV-a se očekivao. Srpska se vojska psihološki oporavila i dobro ukopala čekajući napad HV-a. Osim toga, provedena je opća mobilizacija jer je bio u pitanju opstanak ili neopstanak Republike Srpske, svaki civil je bio naoružan i motiviran za obranu.

S druge strane, priprema operacije HV-a je krajnje zakazala, za razliku od pomne pripreme Oluje. Nije bila angažirana inženjerija koje je mogla u kratkom roku postaviti prijelaze na manje rizičnim točkama preko Une čime bi se zaobišli i okružili gradovi Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica i Bosanska Dubica. Nije u dovoljnoj bila angažirana raketno-topnička priprema. Zakazala je i logistika. Za prelazak Une nisu bili osigurani kvalitetni čamci nego se planiralo Unu preći običnim drvenim čamcima.

Također, potpora 5. korpusa ABiH je izostala, jer koordinacija s njima nije bila dobra, pa su bošnjačke postrojbe mirovale u Bosanskoj Krupi i Bosanskoj Otoci.

Postrojbe[uredi VE | uredi]

U operaciji su sudjelovale snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom HV (Tigrovi), 2. gardijskom brigadom (Gromovi), te 17. domobranska pukovnija Sunja, 125. domobranska pukovnija, 121. domobranska pukovnija,[4] dio snaga 202. brigade PZO , dio snaga Zbornog područja Bjelovar i dio snaga Zbornog područja Zagreb (303.LoB-PrS).

Najveći dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima, pozvani su odmah da se jave 17. rujna 1995. u svoje postrojbe. Nisu znali zbog čega su pozvani ili kuda se ide.

Procjenjuje se kako je u operaciji “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija.

Tijek operacije[uredi VE | uredi]

Operacija Una počela je 18. rujna 1995. Prelazak hrvatskih postrojbi preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uvjetima kad je riječ o prirodnoj prepreci kao što je rijeka. U prvih nekoliko sati operacije poginulo je 5 pripadnika 1. gbr. Mostobran preko Une hrvatske postrojbe su radile pri brzini rijeke od 4 m/s što je vrlo rizično, nekoliko čamaca se prevrnulo, no unatoč tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. U tim gradovima su se vodile ulične borbe. Iako su za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi oni nisu prebačeni, tako da su mostobran pokušavale uspostaviti samo pješačke postrojbe. Međutim, s one strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je počela tući iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima riječnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U međuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske.

Prekid operacije[uredi VE | uredi]

Dan nakon početka operacije 19. rujna 1995. donesena je zapovijed za prekidom akcije. Tijekom povlačenja je, navodno, jedan dio hrvatskih snaga stradao pri samom povlačenju.

Epilog[uredi VE | uredi]

Operacija Una informativno je ignorirana i vrlo brzo potisnuta iz kolektivnog sjećanja. Informacija nije bilo, tako da se o stvarnoj situaciji doznavalo tek iz razgovora s obiteljima branitelja koji su sudjelovali u akciji. Sisak je tih dana brujio o poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade (26 poginulih) stacionirane u tom gradu,[5][6] od kojih su mnogi bili Siščani. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika. Postrojba koja je značajnije stradala jest 1. bojna 2. gardijske brigade, udarna postrojba zvana "Crne Mambe" (13 poginulih).[7] Osim velike cijene koje su u neuspješnoj operaciji platili pripadnici hrvatskih gardijskih brigada, posljedice je trpio i general Vinko Vrbanac, koji je predložio prekid akcije i koji navodno o akciji nije izvještavao načelnika Glavnog stožera generala Červenka: protiv njega je pokrenut stegovni postupak i kasnije je umirovljen. Generali koji su na terenu vodili postrojbe nisu mogli utjecati na političke i vojne odluke tadašnjeg hrvatskog državnog vrha, prije svega Marijan Mareković, zapovjednik IZM-a (izmještenog zapovjednog mjesta) za Unu, potom general Damir Goršeta, te Jozo Miličević i Zvonko Peternel kao zapovjednici gardijskih brigada.

General Željko Mareković (ratni zapovjednik 1. gardijske brigada, koji je i nakon Domovinskog rata bio među nekolicionom najvažnijih hrvatskih vojnih zapovjednika), koji je na terenu upravljao akcijama hrvatskih snaga, u intervjuu za “Jutarnji list“ 2006. godine iznosi detalje koji se donekle razlikuju od uobičajenih pogleda na operaciju: “Kad su 1. i 2. gardijska brigada napravile mostobran na Uni i kad je trebalo ubrati plodove jednodnevne borbe na rijeci, došla je zapovijed da se sve naše postrojbe povuku. Malo je ljudi tada znalo zašto. Tek sam prije nekoliko mjeseci pročitao da su se američki avioni u Avianu već zagrijavali da tuku naše snage na Uni. Očito da ta operacija nekome nije politički odgovarala. Hrvatske snage su, uz pomoć Armije BiH, zauzele to područje i kretale se prema Banja Luci. U toj operacji uništili bismo Banja Luku, odnosno Republiku Srpsku, a Miloševiću bi, nekoliko mjeseci nakon 250 tisuća izbjeglica iz tzv. Krajine, u Beograd stiglo još pola milijuna iz Republike Srpske.“ [8]

Izvori[uredi VE | uredi]