Tomislav Neralić: razlika između inačica
m Uklonjena promjena suradnika 213.202.124.154, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Franko |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Tomislav Neralić''' ([[Karlovac]], [[9. prosinca]] [[1917]]. |
'''Tomislav Neralić''' ([[Karlovac]], [[9. prosinca]] [[1917]].) |
||
Tomislav Neralić fascinantnu je šezdesetogodišnju karijeru s oko četiri tisuće nastupa u više od 150 [[opera|opernih]] uloga i pedesetak koncertnih djela dijelio između [[Zagreb]]a i [[Berlin]]a, u čijoj je [[Njemačka|Njemačkoj]] (ranije Gradskoj) operi u angažmanu proveo četrdeset godina i dobio naslov komornog pjevača. |
Tomislav Neralić fascinantnu je šezdesetogodišnju karijeru s oko četiri tisuće nastupa u više od 150 [[opera|opernih]] uloga i pedesetak koncertnih djela dijelio između [[Zagreb]]a i [[Berlin]]a, u čijoj je [[Njemačka|Njemačkoj]] (ranije Gradskoj) operi u angažmanu proveo četrdeset godina i dobio naslov komornog pjevača. |
||
Inačica od 19. siječnja 2011. u 11:28
Tomislav Neralić (Karlovac, 9. prosinca 1917.)
Tomislav Neralić fascinantnu je šezdesetogodišnju karijeru s oko četiri tisuće nastupa u više od 150 opernih uloga i pedesetak koncertnih djela dijelio između Zagreba i Berlina, u čijoj je Njemačkoj (ranije Gradskoj) operi u angažmanu proveo četrdeset godina i dobio naslov komornog pjevača.
Debitirao je još kao student Muzičke akademije 1939. u Zagrebu kao Redovnik u Don Carlosu. U svojemu se drugom angažmanu u Zagrebu od 1948. do 1955. razvio u snažnu glazbenoscensku osobnost. Nastup 1953. na premijeri Ukletog Holandeza odredio je njegovu budućnost kao jednog od najistaknutijih vagnerijanskih pjevača svojega vremena. Holandez ga je 1955. odveo u berlinski angažman i u svijet, uključujući [milansku Scalu, u kojoj ga je pjevao s Birgit Nilsson. Zahvaljujući svojemu Bas-baritonskom glasu velika opsega i golema volumena uz vrhunsku muzikalnost, blistavu memoriju, izvrsnu pjevačku tehniku i impresivan scenski izraz gradio je jednako uvjerljivo dramatske i komične likove. Među njima ističu se Wagnerov Hans Sachs, kojega je tumačio i na antologijskoj zagrebačkoj premijeri Majstora pjevača 1969. godine, i Verdijev Falstaff. U Zagrebu su nezaboravni i njegovi Jago u Otellu, Scarpia u Tosci, Mozartov Don Juan (opera se tada izvodila na hrvatskom), Niko Marinović na praizvedbi Brkanovićeva Ekvinocija 1950, u Rijeci barun Ochs u Kavaliru s ružom, na Splitskome ljetu Don Basilio u Seviljskom brijaču i Mefistofele u Faustu, u Bečkoj državnoj operi u kojoj je bio angažiran od 1943. do 1947. Lindorf/Coppelius/Dapertutto/Dr. Miracle u Hoffmannovim pričama, u Berlinu i u svijetu kojim je prokrstario, Holandez i Wotan u Prstenu Nibelunga. Njegov posljednji intendant u Berlinu Götz Friedrich smatrao ga je pjevačem s najbogatijom karijerom u ansamblu, isticao je njegov siguran, pouzdan, savjestan i predan odnos prema radu i smatrao ga nekom vrsti patrijarha s nevjerovatnim pozitivnim utjecajem, autoritetom čija se riječ poštuje.