Nikša Bareza

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Nikša Bareza
Rođen/a1936.
Umro/umrla2022.
ZanimanjeDirigent
Djelatno razdoblje1957.-2022.
Nagrade
Nagrada Vladimir Nazor
Nagrada Milka Trnina
nagrada Judita (tri puta)
Nagrada Josip Štolcer Slavenski
nagrada Porin
Nagrada Lovro pl. Matačić

Nikša Bareza (Split, 31. ožujka 1936. - 17. siječnja 2022.), bio je hrvatski dirigent. Jedan od najvećih hrvatskih dirigenata 20. i 21. stoljeća, poznat po širokom repertoaru i vrlo studioznom pristupu partituri.
Više od trideset godina dirigirao je po najvećim europskim opernim kućama i koncertnim dvoranama, te kao dugogodišnji (od 1992.) šef-dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Od 2001. godine također je šef dirigent Opere i filharmonije Robert Schumann u Chemnitzu. U sklopu Splitskoga ljeta zajedno s ansamblom Opere splitskoga HNK, ostvario je niz zapaženih glazbenih izvedba.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Nikša Bareza rođen je 1936. godine u Splitu. U rodnom gradu pohađao je klasičnu gimnaziju i glazbenu školu za glasovir.[1] U Zagrebu studira dirigiranje na Muzičkoj akademiji, a 1. prosinca 1959. godine diplomira ravnajući izvedbom Verdijeva "Krabuljnoga plesa" u HNK-u. Nakon Zagreba na usavršavanje je otišao u Salzburg kod profesora Hermanna Scherchena i Milana Sachsa.[2] Od 1957. godine djeluje kao asistent i dirigent (tadašnjem šefu Milanu Sachsu) Opere u Zagrebu, a od 1965. do 1974. godine bio je i njezin ravnatelj. U tom periodu dobitnik je brojnih nagrada, te istodobno početak europske karijere.[1] Nakon Zagreba odlazi u Operu u Zürichu, te uskoro dirigira popularnim inozemnim ansamblima značajne reputacije poput Nurnberškom filharmonijom, orkestrom teatra Kirov u Lenjingradu, pa potom u Moskvi, Rigi, Minsku, dok 1976. godine u Boljšoj teatru dirigira Verdijevom Aidom. Također nastupa u Staatsoperi u Beču, a u Parizu s ORF orkestrom sudjeluje na tri koncerta u Theater Champes-Elysees.

S popularnim orkestrima sudjeluje na brojnim značajnim glazbenim festivalima, a neki od njih su Athens Festival, Wiener Festwochen, Bordeaux Festival, Festival delle Novita Bergamo, Steirscher Herbst Graz, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Soeul Festival i mnogi drugi. Također nastupa u velikim Opernim kućama poput Wiener Staatsoper, Hamburg Staatsoper, Opera u Genevi, Teatro Reggio u Torinu, Opernhaus u Zürichu, Opernhaus u Grazu, Teatro La Fenice u Veneciji.

1981. godine u Grazu postaje ravnatelj Opere, njezin prvi dirigent i šef dirigent tamošnje filharmonije.[2] U tom uspješnom glazbenom djelovanju Nikša Bareza postavlja integralne verzije tetralogije Prsten Niebelunga Richarda Wagnera u Grazu, a izvedba je snimljena za austrijsku državnu televiziju ORF, te je proglašena glazbenim događajem sezone.

Od 1991. godine Bareza surađuje s milanskim simfonijskim orkestrom Teatra alla Scala, te s njegovim glazbenim direktorom Riccardom Mutijem realizira Wagnerovog Parsifala. Polovicom 1998. godine također u Scali dirigira Puccinijevom operom Manon Lescaut, a potom i Wagnerov Götterdämmerung (Sumrak bogova). Od 1992. ravna sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, a od 2001. godine također je šef dirigent Opere i filharmonije "Robert Schumann" u Chemnitzu. Istodobno na poziv intendantice Mani Gotovac postaje umjetničkim ravnateljem Opere splitskog HNK.

U Parizu je dobio platinastu diskografsku medalju za operu Il Campiello Ermanna (Ermanno Wolf-Ferrari), koju je u Trstu snimio zajedno s ansamblom Kazališta Giuseppea Verdija.

Među mnogobrojnim Berezinim postignućima u hrvatskoj diskografiji, osobito je zapaženo kompaktno izdanje Alpske simfonije Richarda Straussa u izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Glazbeni kritičari u svakoj prigodi ističe inzvarednu predanost Berezina pristupa glazbenome djelu, njegovo veliko iskustvo, istančan osjećaj za stil te rafiniranu interpretaciju svake pojedinosti, a posebice se osvrće na njegovo sjajno poznavanje Wagnerove glazbe.[3]

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Nikša Bareza dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja. Dobitnik je nagrade koja nosi ime austrijskog baroknog skladatelja Johanna Fuxa. Nagradu dobiva odmah po njenom ustanovljavanju kao prvi dobitnik, a dodijeljena mu je za zasluge na području glazbene umjetnosti u Austriji. Nagradu grada Graza dobiva za rad s Filharmonijom i Operom, a u Hrvatskoj dobiva sve značajnije nagrade za glazbeno djelovanje poput nagrada Vladimir Nazor, Milka Trnina, Judita (tri puta), Josip Štolcer Slavenski, diskografske nagrade Porin, Lovro pl. Matačić i mnoge druge.

  • 1965. - za Pelleas i Melisande C. Debussyja
  • 1971. - za Zaljubljen u tri naranče S. Prokofjeva
  • 1972. - za Un contre tous V. Hugoa i Ive Maleca
  • 1974. - za Zauberflöte W. A. Mozarta
  • 2008. - diskografska nagrada Porin za životno djelo
  • 2014. - nagrada Lovro pl. Matačić HDGU za životno djelo[4]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Hrvatsko narodno kazalište SplitInačica izvorne stranice arhivirana 17. kolovoza 2002. - Nikša Bareza, Umjetnički ravnatelj kazališta]
  2. a b Matica.hr - Tako i nikako drukčije - Nikša Bareza, dirigent. 21. prosinca 2006.g., razgovarala Marija Barbieri
  3. Splitsko-ljeto.hr - Simfonijski orkestar HRT-a, dirigent: Nikša BarezaInačica izvorne stranice arhivirana 28. veljače 2009.
  4. MIC: Mo. Nikša Bareza dobitnik Nagrade "Lovro pl. Matačić"Inačica izvorne stranice arhivirana 27. ožujka 2014., pristupljeno 27. ožujka 2014.