Dunja Vejzović

Izvor: Wikipedija
Dunja Vejzović
Ime u rodnom listuDunja Crnković
Rođen/a20. listopada 1943.
Zagreb, Hrvatska
Žanr/oviozbiljna glazba, opera
Zanimanjeoperna pjevačica
Djelatno razdoblje1969. do danas
Producentska kućaEMI, DGG, Supraphon, Virgin Classics
AngažmanOpera HNK u Zagrebu
Opere u Nürnbergu i Frankfurtu
Nagrade
nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej)
nagrada Milka Trnina
nagrada Vladimir Nazor
4 diskografske nagrade Porin
nagrada Josip Štolcer Slavenski
odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
njemački Savezni križ za zasluge
Nagrada hrvatskog glumišta

Dunja Vejzović (Zagreb, 20. listopada 1943. - ) hrvatska je operna pjevačica i glazbena pedagoginja velikoga međunarodnoga ugleda. Uspješno je pjevala mnoge sopranske i mezzosopranske uloge.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Dunja Vejzović počela je karijeru još kao studentica zagrebačke Muzičke akademije, nastupom u ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije 20. svibnja 1968. Prva velika uloga u angažmanu u HNK bio joj je 1970. Ariel u Oluji Stjepana Šuleka.

Nakon jednogodišnjeg angažmana u Zagrebu i jednogodišnjeg usavršavanja u Stuttgartu došla je 1971. u Nürnberg, gdje se oblikovala u snažnu, sasvim posebnu umjetničku osobnost, i svojom Azucenom u Trubaduru u režiji Hansa Neuenfelsa 1974. na sebe skrenula pozornost glazbene javnosti.

Po odlasku iz Nürnberga 1978. dvije je godine provela u angažmanu u Frankfurtu i nastavila strelovit uspon u vrh svjetske operne reprodukcije. Od 1980. slobodna je umjetnica. Tri je godine, od 1978-1980. u hramu Wagnerove umjetnosti na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala njegovu kultnu ulogu Kundry i postala njezina vodeća svjetska interpretkinja. Pod ravnanjem Herberta von Karajana s Berlinskim filharmoničarima snimila je za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI tri cjelovite Wagnerove opere: Parsifala, koji je dobio Grand Prix du Disque, Lohengrina i Ukletog Holandeza. Ona sama dobila je nagradu Orphée d’or (Zlatnog Orfeja). Bila je protagonisticom premijera u Bečkoj državnoj operi, Scali, pariškoj Velikoj operi. U zenitu svoje vagnerijanske afirmacije poželjela je prijeći u sopranski fah i talijanski belkantistički repertoar nastavljajući njegovanje francuskoga, koji joj osobito dobro leži. U Zagreb se vratila kao gošća 1980. i oduševila svojom Adalgisom u Normi. Slijedile su izvrsne Abigaille u Nabuccu i Massenetova Thérese. Godine 1986. počela je surađivati s avangardnim redateljem Robertom Wilsonom, koji je znatno utjecao na njezina dalja promišljanja što je svrstavaju u red onih umjetnica operne scene koje se ne mogu ničemu pokoriti i uvijek iznova nečim iznenađuju. Zanimljiva osobnost, vrhunske muzikalnosti i iznimnih vokalnih mogućnosti, posljednja je u nizu velikih hrvatskih umjetnika koji su nastupali na najvećim svjetskim opernim scenama.

Diskografija (izbor)[uredi | uredi kôd]

  • R. Wagner: Lohengrin – Tomowa-Sintow, Kollo; Karajan, 1976. – 81. / EMI
  • R. Wagner: Parsifal – Hofmann; Karajan, 1979./80. / Deutsche Grammophon
  • R. Wagner: Der fliegende Holländer – Hofmann, van Dam; Karajan, 1981. – 83. / EMI
  • S. Mercadante: La vestale – Cecchele; Šutej, 1987. / Bongiovanni
  • H. Berlioz: La mort de Cléopâtre – Eschenbach, 1988. / Supraphon
  • J. Brahms: Alto Rhapsody – Eschenbach, 1992. / Virgin Classics

Video-snimke opera (izbor)[uredi | uredi kôd]

  • G. Puccini: Suor Angelica – Plowright; Gavazzeni, Bussotti, 1983. / Kultur
  • J. Massenet: Hérodiade – Carreras, Pons, Caballé; Delacôte, Berraondo, 1985. / Televisió de Catalunya (TV3)
  • R. Wagner: Lohengrin – Studer, Domingo; Abbado, Weber, 1990. / Image Entertainment

Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]

  • 1981./82. – nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej) zaklade Fanny Heldy za snimljenu izvedbu Kundry (R. Wagner: Parsifal)
  • 1982. – nagrada Milka Trnina Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika
  • 1983. – godišnja nagrada Vladimir Nazor
  • 1984. – nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej) zaklade Fanny Heldy za snimljenu izvedbu Ortrud (R. Wagner: Lohengrin)
  • nagrada Judita za najbolju umjetničku izvedbu na Splitskom ljetu (1987. ?)
  • 1989. – nagrada Orlando za najbolju umjetničku izvedbu na Dubrovačkim ljetnim igrama
  • 1993. – Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski
  • 1995. – diskografska nagrada Porin za najbolju vokalnu izvedbu
  • 1996. – odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
  • 1999. – diskografska nagrada Porin za životno djelo i poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi
  • 2003. – diskografske nagrade Porin: za album godine i najbolju solističku ili komornu izvedbu
  • 2010. – njemački Savezni križ za zasluge (njem. Bundesverdienstkreuz) za izuzetne zasluge u brojnim humanitarnim, socijalnim i kulturnim projektima[1]
  • 2013. – Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliki doprinos opernoj umjetnosti[2]
  • 2019. - Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ www.croatia-presse.de Zoran Paškov: Veliko njemačko priznanje Dunji Vejzović, pristupljeno 23. studenoga 2013.
  2. ↑ Hrvatsko društvo dramskih umjetnika: DUNJA VEJZOVIĆ - Nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje – OPERA, pristupljeno 23. studenoga 2013.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


v • u
Dobitnici Porina za životno djelo
Nikša Bareza (2008.) • Dražen Boić (posmrtno, 2013. ) • Drago Britvić (2006.) • Željko Brkanović (2014.) • Vinko Coce (posmrtno, 2014.) • Emil Cossetto (2004.) • Croatia Records (2007.) • Arsen Dedić (1999.) • Veljko Despot (2013.) • Valter Dešpalj (2014.) • Dubravko Detoni (2007.) • Drago Diklić (2011.) • Mato Došen (2010.) • Rajko Dujmić (2013. ) • Dino Dvornik (2009.) • Nikša Gligo (2015.) • Pero Gotovac (2000.) • Milan Horvat (2005.) • Đelo Jusić (2007.) • Alfi Kabiljo (2004.) • Nikica Kalogjera (2001.) • Stipica Kalogjera (2010.) • Milko Kelemen (1998.) • Tereza Kesovija (2009.) • Josip Klima (2011.) • Anđelko Klobučar (2002.) • Mišo Kovač (2012.) • Vladimir Kranjčević (2013.) • Miroslav Križić (posmrtno, 2014.) • Vladimir Krpan (2001.) • Ljubo Kuntarić (2009.) • Kvartet 4M (1995.) • Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO (2002.) • Dubravko Majnarić (2014.) • Anton Marti (1994.) • Branko Mihaljević (2005.) • Stjepan Mihaljinec (2012.) • Miroslav Miletić (2009.) • Drago Mlinarec (2005.) • Tomislav Neralić (2006.) • Gabi Novak (2006.) • Đorđe Novković (1996.) • Boško Petrović (2003.) • Julije Njikoš (2010.) • Krešimir Oblak (posmrtno, 2014.) • Frano Parać (2015.) • Ruža Pospiš Baldani (2003.) • Anđela Potočnik (posmrtno, 2013. ) • Božo Potočnik (2005.) • Miljenko Prohaska (1995.) • Ivo Robić (1997.) • Zdenko Runjić (1998.) • Stanko Selak (2013. ) • Stjepan Jimmy Stanić (2013. ) • Ljubo Stipišić (2006.) • Siniša Škarica (2002.) • Zvonko Špišić (2008.) • Vjekoslav Šutej (posmrtno, 2010.) • Radojka Šverko (2014.) • Time (2012.) • Nenad Turkalj (2004.) • Dunja Vejzović (1999.) • Radovan Vlatković (2012.) • Dražen Vrdoljak (2003.) • Vice Vukov (2000.) • Zagrebački kvartet (2000.) • Zagrebački solisti (1994.)• Hrvoje Hegedušić (2016.) • Davorin Kempf (2016.) • Zrinko Tutić (2017.) • Zoran Juranić (2017.) • Klapa Lučica (2017.) • Oliver Dragojević (2018.) • Jakša Fiamengo (2018.) • Pavica Gvozdić (2018.) • Silvije Glojnarić (2019.) • Ibrica Jusić (2019.) • Paolo Sfeci (2019.) • Josipa Lisac (2020.) • Tomislav Uhlik (2020.) • Krunoslav Slabinac (postumno) (2021.) • Zdenka Kovačiček (2021.) • Silvio Foretić (2021.) • Jura Stublić (2022.) • Vera Svoboda (2022.)
Porin • Hrvatska diskografska udruga • Hrvatsko društvo skladatelja • Diskografija
v • u
Nagrada Milka Trnina
1958. – 1960.
1961. – 1970.
1971. – 1980.
1981. – 1990.
1991. – 2000.
2001. – 2010.
2011. – 2020.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dunja_Vejzović&oldid=6849661"