Vrtni timijan
| Vrtni timijan | |
|---|---|
 Thymus vulgaris | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Lamiales |
| Porodica: | Lamiaceae |
| Rod: | Thymus |
| Vrsta: | T. vulgaris |
| Dvojno ime | |
| Thymus vulgaris L. | |
| Baze podataka | |
.JPG)
Vrtni timijan (obični timijan, prava majćina dušica, Thymus vulgaris) je višegodišnji do 30 cm visoki polugrm sa svijetloružičastim ili bjelkastim cvjetovima, sličan majčinoj dušici, ali mu stabljika nije puzava i polegla već raste uspravno.
Vrtni timijan ili prava majčina dušica, najpoznatija je biljka iz roda timijana (Thymus).
Obični timijan je lijek i začin. Ulazi u sastav raznih preparata protiv običnog, a naročito protiv velikog kašlja. Eterično ulje je zbog prisutnog timola i karvakrola izvrsno antiseptično sredsvo. Ulje ulazi u sastav voda i pasta za usta, lijekova za probavu. Timijan, njegovo ulje, a naročito timol, daju se protiv crijevnih parazita (trihoficalusa, duodenalne ankilostome i oksiura). Timol je izvrstan konzervans. Zbog svih navedenih ljekovitih svojstava Češka je odlučila iskazati počast timijanu i proglasila ga je svojim nacionalnim cvijetom.
Opis biljke[uredi | uredi kôd]
Listovi su sitni, tvrdi, sitno dlakavi, lagano prema dolje savinuti, sivo-zelene boje. Timijan je aromatičnog okusa i pomalo ljut. Sličan je majčinoj dušici, ali je viši i stabljika mu ne puzi po zemlji, nego raste uspravno (do 30 cm); listovi su uži. Prvobitna postojbina je južna Europa; drugdje se uzgaja i kao ukrasna i medonosna biljka.
Ubire se gornja polovina biljke u cvijetu, list (najljekovitiji je jer ima najviše eteričnog ulja i tanina), eterično ulje i timol (Thymi herba, foliurn, aetheroleum et thymolum). Timijan sadrži uz eterično ulje (koje obiluje timolom, karvakrolom, borneolom i linalolom) i tanine i flavonide. Mlade grančice su kratke i gusto obrasle bjeličastim dlačicama, a starije su drvenaste. Listovi su sitni, u cjelini duguljasti, rub savijen prema dolje, s lica skoro goli, a na naličju obrasli finim, mekim, bijelim dlačicama. Vjenčić je ljubičast do ružičast. Čaška je cjevasta i dvousnena: donja ima dva igličasta, a gornja tri tupa zuba. Prašnička vrećica strši iz ždrijela i gore je rastvorena.
Kao samonikla biljka raste u zemljama sjeverozapadnog Sredozemlja, a Benediktinci su ga prenijeli u ostatak Europe, a rijetko se sreće kao samonikla biljka.[1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Timijan se upotrebljava već tisućljećima. Zabilježen je u sumerskim zapisima još oko 3500. pr. Kr. U Grčkoj se palio na oltarima i u kućama kao zaštita od zaraznih bolesti, Egipćani su ga upotrebljavali u procesu balzamiranja, cijenili su ga Hipokrat, Plinije Stariji i Hildegarda iz Bingena. Grci su ga koristili u svojim kupeljima i palili ga u svojim hramovima. Njime su konzervirali voće i vino, a korišten je i kao pčelinja paša za proizvodnju mirisnog meda. Tek su stari Rimljani proširili timijan Europom, koristili su ga za čišćenje soba od loših duhova, kao začin u jelima i aromu za mnoga pića. Vjerovali su i da timijanov dim tjera škorpione. Stari Rimljani su smatrali da otklanja melankoliju i potiče hrabrost, pa su se vojnici kupali u kupci s timijanom prije odlaska u bitku.
Bio je prvi na listi srednjovjekovnih europskih čarobnjaka, a koristio se i kao protuotrov kod zmijskih ugriza. U Srednjem vijeku vitezovi su dobivali vjenčiće timijana kao nagradu za hrabrost. Timijan se puno koristio za začinjavanje hrane zbog zaštite od truljenja, a zbog snažnoga antiseptičkog djelovanja, bio je dobro antiseptičko sredstvo u bolnicama. Danas se naveliko upotrebljava u vodicama za ispiranje usta, pastama za zube, pripravcima za brijanje, sapunima, pripravcima protiv kašlja i u prehrambenoj industriji.
Ljekoviti dio biljke[uredi | uredi kôd]
Sabire se čitava biljka u cvatu (odreže se srpom) bez korijenja i odrvenjelih dijelova biljke. Miris timijana dobro se očuva i nakon sušenja, a njegovo eterično ulje koje sadrži oko 50% timol (Oleum Thymi) ima snažno antiseptičko djelovanje i izdvaja se destilacijom. Osim timola, sadrži i karvakrol, cimen, linalool, pinen i druge terpetenske spojeve.[2]
Ljekovito djelovanje[uredi | uredi kôd]
Ljekovita svojstva - Eterično ulje s različitim sastojcima (timol, cineol, borneol), flavonoidi i tanini.[3]
Timol kojeg nalazimo u timijanu je snažan antiseptik (antiseptici deluju tako da sprečavaju rast i razvoj mikroorganizama). Dobar je za dišni sustav, protiv kašlja, kihanja i upala (najčešće ga nalazimo u sirupima za kašalj). U internoj primjeni timol djeluje kao snažan vermicid (sredstvo protiv nametnika kao što su gliste i larve), osobito je efikasan protiv vrste Ancylostoma duodenale i Necator americanus.
Korisni dio biljke je gornja trećina stabljike s cvjetovima. Aktivne komponente nalaze se u listovima i cvjetovima, stoga je besmisleno i štetno za biljku da je čupamo s korijenom. Sabrani se materijal suši u tankom sloju na prozračnom mjestu ili u sušionici kod temperature do 40 °C, a čuva u dobro zatvorenim posudama zaštićen od vlage.
Kemotipovi običnog timijana[uredi | uredi kôd]
Kemotip je ista vrsta biljke, koja ovisno o mjestu rasta, daje eterična ulja različita kemijskog sastava i, naravno, različita djelovanja. U aromaterapiji se djelovanja različitih vrsta i kemotipova timijana uvelike razlikuju, što ovisi o kemijskom sastavu samoga eteričnog ulja.[4]
Kemotip timol[uredi | uredi kôd]
Kemotip timol najrašireniji je kemotip. U lošijoj literaturi zna se nazivati "crveni timijan", zbog boje eteričnog ulja koja, ovisno o načinu destilacije, zna biti crvenkasta do žuta. Takav je naziv odveć neprecizan. Timol pripada klasi fenola, spojeva koji iskazuju jaku antibakterijsku aktivnost, no to su istovremeno i prilično agresivni spojevi koji mogu iritirati kožu i sluznicu. Na žalost, ovaj kemotip je raširen i zbog činjenice što se lako zamjenjuje sintetskim timolom, a čime se pojačava njegova iritativnost.
Kemotip timol uz karvakrol i p-cimen sadrži više od 70% timola, a karvakrol sadrži više od 50% karvakrola, pa su oba kemotipa vrlo jakog antimikrobnog djelovanja, ali i vrlo agresivna za kožu i sluznicu. Najčešće se koriste protiv zaraznih bolesti (npr. gripa, bronhitis, cistitis), kod umora i oslabljenog imuniteta, te za dezinfekciju zraka u zatvorenom prostoru. Kemotip timol izvrsno djeluje protiv gram-pozitivnih bakterija, pa je učinkovit protiv čireva na koži. Hidrolat timijana kemotip timol dosta je snažan pa može peckati kožu, a pomaže kod infekcija.
Kemotip linalol[uredi | uredi kôd]
Kemotip linalol sadrži 50 do 80% linalola i djeluje jako antimikrobno, ali je puno blaži i neopasniji kemotip od timola. Vrlo je učinkovit protiv gljivica, posebno roda Candida. Koristi se protiv dišnih, urinarnih i gljivičnih infekcija. Eterično ulje toga kemotipa dobro je kombinirati s eteričnim uljem smilja, jer s njim čini dobru sinergiju. Hidrolat timijana kemotip linalol izvrstan je tonik poslije brijanja i dobro njeguje nečistu kožu s aknama.
Kemotip geraniol[uredi | uredi kôd]
Kemotip geraniol sadrži geraniol i geranil acetat, pa snažno djeluje protiv gljivica roda Candida, Trychophyton i Microsporum, kao i plijesni kao što je Aspergillus. Pomaže kod gljivičnih i bakterijskih infekcija mokraćnog sustava i kože. Ovaj kemotip dobro djeluje na maternicu, pa se koristi kao pomoć tijekom porođaja, te za pripremu međice. Za njegu međice koristi se u iznimno maloj koncentraciji, razblažen u biljnom ulju. Od timijana kemotip geraniol radi se hidrolat koji je znatno blaži od eteričnog ulja, a djelotvoran je kao oblog kod infekcija kože.
Kemotip tujenol-4[uredi | uredi kôd]
Kemotip tujenol-4 sadrži više od 40% transtujenola-4, a ciljano djeluje protiv bakterija roda Chlamidia. Pomaže kod reumatskih tegoba, te opće iscrpljenosti organizma.
Kemotip p-cimen[uredi | uredi kôd]
Kemotip p-cimen sadrži više od 40% p-cimena i male količine fenola, a djeluje snažno analgetički i protuupalno, pa je dobar izbor kod terapije reumatoidnog artritisa i mišićnih bolova.
Timijan u kuhinji[uredi | uredi kôd]
Koristi se dosta u mediteranskoj kuhinji kao začin, a dodaje se povrću, raznim jelima od mesa, paštetama, ribi, salatama, umacima i juhama. Pretpostavlja se da neutralizira jako masna jela. Omiljeni je začin za marinade i izradu biljnog octa (ocat četvorice lopova). Ima vrlo jak okus i potiče probavu. Koriste se svježe ili suhe grančice, te usitnjeni ili mljeveni listovi; suhi timijan ima tri puta jači okus od svježega; kuha se u jelu, a grančice se izvade prije posluživanja; njegov okus najbolje se razvija pri visokim temperaturama; dobro se slaže s češnjakom, maslinama, povrćem, krumpirom i mahunarkama. Suhi listovi ne smiju imati peteljke. Čest je u mješavinama začina, kao što su provansalske trave i začinski buket.[5]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ [1] "Začinsko i ljekovito bilje: Majčina dušica i Timijan", www.cvijet.info, 2011.
- ↑ [2] "Majčina dušica, timijan", moja-kuhinja.com, 2011.
- ↑ Rosemary Gladstar. Medicinal Herbs (engleski). str. 333 of 861 u eknjizi. ISBN 978-1-61212-005-8
- ↑ [3] Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. siječnja 2012. (Wayback Machine) "Eterična ulja timijana", www.etericnaulja.net, 2011.
- ↑ [4] "Začini i začinsko bilje", recipeci.com, 2011.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
 | Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Timijan |
 | Wikivrste imaju podatke o taksonu Timijan |