Smrdljiva rutvica
| Smrdljiva rutvica | |
|---|---|
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Rutaceae |
| Rod: | Ruta L. |
| Vrsta: | R. graveolens |
| Dvojno ime | |
| Ruta graveolens L. | |
| Baze podataka | |
Smrdljiva rutvica (ruda, ruta, ruta vonjava, petoprsica, plava ruta, rutvica, rutvača, sedef, sedefčić, šarena ruta, vrtna rutvica,[1] lat. Ruta graveolens) je zimzeleni polugrm, s raspodjeljenim sivo-zelenim listovima i zelenkasto-žutim cvjetovima (ljeti). Ruta je bila u narodnoj medicini, jedna od najčešće korištenih biljaka, a danas to više nije slučaj. I to ne zato što bi bila djelotvorna, nego zato što je njezin učinak prejak. Preporuča se korištenje gotovih proizvoda, ako pripremite svoj čaj, budite oprezni! Danas preporučuju upotrebu rutvice samo nakon savjetovanja s liječnikom. Bez savjetovanja, može se koristiti kao otrov za kukce. Kod žetve koristite rukavice, jer sadnice mogu izazvati upalu kože. S listovima ljutog okusa aromatiziramo salate, umake i mekane sireve.[2]
Izgled biljke[uredi | uredi kôd]
Ruta je višegodišnja biljka, polugrmasta uspravne stabljike do 1 metar visine. Listovi su naizmjenični, bez zalistaka, u obliku bezbrojnih tupo urezanih lapova, zeleno-plavičaste ili žućkaste boje. Žućkasti cvjetovi čine cvatnu gronju s konkavnim laticama, valovitim i nazubljenim. Cvate od svibnja do srpnja, a bere se prije cvjetanja. Listovi imaju svojevrstan miris i ljuto – oštar, pomalo gorkast okus.
Razmnožava se sjemenom u travnju. Stanište joj je na Suncu ili u polusjeni. Voli rahlu i laku zemlju. Potrebno ju je redovito zalijevati, ali s mjerom, ne obilno, dvaput tjedno. U prirodi je u nas rasprostranjena i njezina srodna vrsta Ruta divaricata, ali znatno slabijeg mirisa. Za vrućih ljetnih dana pojačava se izlučivanje eteričnih ulja iz žlijezda na listićima. Uobičajeno je na ruti naći i gusjenice leptira lastin rep, koje se hrane tom biljkom. Rutu možemo naći na Balkanskom poluotoku i jugoistočnoj Europi.[3]
Raširenost[uredi | uredi kôd]
Kao izvorni areal navodi se Balkanski poluotok,danas se uzgaja širom svijeta.Kod nas je ima u Istri,te na Sjevernom i Srednjem Velebitu,kao i na otocima.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Ruta je porijeklom iz južnih zemalja Europe, no za uporabu u kulinarstvu i za pripremu lijekova obično se uzgaja. Ruta je igrala nekad veliku ulogu kod starih Egipćana; Grci i Rimljani su je cijenili kao svetu biljku i kao začin. Spominje ju i Hipokrat.
Upotreba[uredi | uredi kôd]
U ljekovite svrhe koristi se lišće i rascvjetana biljka, bez korijena! Lišće se koristi i kao začin. Lišće se suši u hladu. Kao lijek koristi se u obliku praška, čaja, tekućeg ekstrakta i kao tinktura. Kao začin lišće se stavlja u rakiju koja se aromatizira i tako pripremljena ima digestivno djelovanje. U narodnoj medicini se koristi kao sedativ i kao sredstvo za izazivanje pobačaja (ne preporučujemo!), te za bolju probavu, protiv navale krvi u glavu i nervoznog lupanja srca, te tegoba u donjem dijelu trupa. Jača oslabljene krvne žile i snižava krvni tlak.[4]
Zbog svoje žestine izaziva crvenilo i mjehure na koži (osjetljive – alergične osobe ne bi je smjele brati ili ih brati u rukavicama). Sadrži eterično ulje, flavonske glikozide, furanokumarine, alkaloide kinolinskog tipa. Treba je koristiti samo u obliku standardiziranih gotovih pripravaka. U homeopatskim pripravcima daje se kod nagnječenja mišića i zglobova, bolesti vena.
U kulinarstvu zbog jake arome listići se upotrebljavaju u vrlo malim količinama. Ruta ima jaku mirodijsku aromu i jak okus, te se kao začin koristi rijetko i u malim količinama za začinavanje zelenih salata, jela od sira i ovčetine, kao dodatak namazima, umacima, marinadama, i za meso divljači. Dodaje se vinima kako bi dobila okus po muskantnom vinu, te rakijama.[5]
Sastav[uredi | uredi kôd]
U lišću i vršcima sadrži do 1,2 % eteričnog ulja,koje sadrži metil-para-nonilketon i metil-para-heptiketon,kinolinske alkaloide,flavonoidni glikozid rutin,furokumarinsku i kumarinsku smolu,jabučnu kiselinu,do 156,6 mg% vitamina C.[6]
Kontraindikacije[uredi | uredi kôd]
Izaziva crvenilo i mjehure na koži. U većim količinama ili jačoj koncentraciji, ruta može izazvati upalu želučane sluznice i probavnih organa. Izaziva kontrakciju mišića, što dovodi do jačeg priljeva krvi u maternicu, pa može eventualno izazvati pobačaj. Mnoge žene su platile životom kad su htjele izazvati pobačaj! Ne smije se primjenjivati tokom trudnoće!Ne davati djeci! To znači da ruta u većim količinama predstavlja otrov. Osobe sa slabim želucem, jetrom i žučnim tegobama, ne bi smjele uzimati rutu u bilo kojem obliku.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ https://www.agroklub.com/hortikultura/ruta-i-opasna-i-ljekovita/25346/
- ↑ [1] "Začini i začinsko bilje", recipeci.com, 2011.
- ↑ [2] "Začinsko i ljekovito bilje : Ruta - lat. Ruta graveolens L.", www.cvijet.info, 2011.
- ↑ [3] Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. prosinca 2011. (Wayback Machine) "Rutvica", herbalism.bloger.hr, 2011.
- ↑ [4] "Aromatične ljekovite biljke", www.istrapedia.hr, 2011.
- ↑ Putirskij,I.N.,Prohorov,V.N. Universalnaja enciklopedija lekarstvenih rastenij,Moskva 2000.,str.249
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
 | Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Ruta |
 | Wikivrste imaju podatke o taksonu Ruti |