Sovjetska invazija na Poljsku

Izvor: Wikipedija
Sovjetska invazija na Poljsku
Dio Invazija Poljske, Drugi svjetski rat

Vrijeme 17. rujna - 6. listopada 1939.
Lokacija Poljska
Ishod
Casus belli pakt Ribbentrop-Molotov

Sovjetska invazija na Poljsku, također poznata i kao Agresija SSSR-a na Poljsku, odnosno Poljska kampanja Crvene armije, Pohod Crvene armije na Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, u sovjetskim izvorima navođen i kao Oslobodilački pohod Crvene armije bile su ratne operacije koje je SSSR izveo 1939. godine protiv Republike Poljske s ciljem okupacije istočnoga dijela njezina teritorija, nakon početka njemačke invazije i Drugoga svjetskoga rata. Sovjetska invazija otpočela je 17. rujna 1939. godine, a završila 6. listopada prestankom organiziranoga otpora poljskih snaga, uspostavljanjem crte razgraničenja s njemačkim snagama, a nakon čega su područja istočno od nje anektirana u Bjelorusku i Ukrajinsku SSSR, u sastavu SSSR-a.

Početkom 1939., SSSR je ušao u pregovore s Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Poljskom i Rumunjskom s cijem sklapanja savezništva protiv Trećega Reicha. Pregovori su propali jer je SSSR zahtijevao od Poljske i Rumunjske sovjetskim vojnicima slobodan prolaz kroz njihov teritorij kao dio ugovora o zajedničkoj sigurnosti.[1]

Nakon propasti pregovora SSSR se okrenuo Trećem Reichu s kojim je sklopio pakt Ribbentrop-Molotov 23. kolovoza 1939. godine; to je bio pakt o nenapadanju s tajnim protokolima u kojim bi te dvije države napale druge u Istočnoj i Sjevernoj Europi, koje bi podijelile na njemačka i sovjetska interesna područja.[2] Već tjedan dana nakon potpisivanja pakta, njemačka vojska izvršila je invaziju Poljske sa sjevera, juga i zapada. Poljske snage su se tada povukle na jugoistok gdje su se pripremale za dugu obranu i čekale na francusku i britansku pomoć i pojačanje. Međutim, 17. rujna Crvena armija izvršila je invaziju poljske istočne pokrajine Kresy, u skladu s tajnim protokolima pakta.[3][Note 1] Sovjetska vlada objavila je kako želi „zaštiti Ukrajince i Bjeloruse” koji su živjeli u istočnoj Poljskoj, jer se „Poljska raspala nakon nacističke invazije” te „nije mogla garantirati sigurnost vlastitih građana”.[6][7][8][9] Suočena s otvaranjem druge bojišnice, poljska vlada je zaključila da je obrana jugoistoka postala neodrživa te je naredila hitnu evakuaciju svih vojnika u neutralnu Rumunjsku.[10]

Crvena armija ostvarila je svoj cilj: zahvaljujući brojčanoj nadmoći nad poljskom obranom, zarobila je 230 000 poljskih ratnih zarobljenika.[11][12] Sovjetska vlada anketirala je istok Poljske u studenom 1939. te je 13,5 milijuna poljskih građana tako postalo građanima Sovjetskoga Saveza. Kako bi se suzbio otpor novoj sovjetskoj vladi, provodila se represija te je tisuće osoba uhićeno i smaknuto.[13][14] SSSR je poslao stotine tisuća Poljaka u Sibir i druge udaljene krajeve SSSR-a u četiri vala deportacija između 1939. i 1941.[Note 2]

Sovjetske snage okupirale su istočnu Poljsku te ju držale sve do ljeta 1941., kada ih je protjerala njemačka vojska koja je pokrenula Operaciju Barbarossa. Područje je bilo pod okupacijom Trećega Reicha sve dok ga Crvena armija nije opet osvojila u ljeto 1944. Konferencija u Jalti je dopustila SSSR-u pripojiti gotovo cijeli teritorij Druge poljske republike prema paktu Molotov–Ribbentrop, dok je obnovljena Poljska zauzvrat dobila teritorij prema zapadu, južnu polovicu Istočne Pruske i prostor istočno od Odre.[17] SSSR je odcijepljeni teritorij dodijelio Ukrajinskoj i Bjeloruskoj SSR.[17]

U kolovozu 1945., kada je završio Drugi svjetski rat, potpisan je granični sporazum između SSSR-a i Poljske pod sovjetskim nadzorom. Prema dogovoru, priznat je status quo kao službena granica uz iznimku područja oko Białystoka i malih dijelova Galicije oko Przemyśla, koji su jedini vraćeni Poljskoj.

Uvod[uredi | uredi kôd]

Povijesna pozadina[uredi | uredi kôd]

Narodnosni zemljovid Poljske 1931. godine; područja s većinskim poljskim stanovništvom označena tamnocrveno; s ukrajinskim svjetlocrveno; s bjeloruskim sivo; s litvanskim zeleno.

I SSSR i Poljska su 1939. godine bile relativno mlade države, odnosno obje su nastale kao posljedice kolapsa Ruskog Carstva u Prvom svjetskom ratu. Određivanje granica između dva entiteta je zakomplicirao kaos izazvan etničkim sukobima na granicama ili unutar predratnih višenacionalnih carstava, kao i građanskim ratom započetim nakon Oktobarske revolucije u Rusiji; pri tome su se Sovjetska Rusija (od koje će nekoliko godina kasnije nastati SSSR) i Poljska našle na suprotstavljenim stranama, velikim dijelom iz ideoloških razloga. Sovjeti su novostvorenu poljsku državu smatrali glavnom preprekom širenju komunizma i svjetske revolucije, odnosno jednom od baza za kontrarevolucionarne i antisovjetske aktivnosti.[18] Poljski vođa Józef Piłsudski je, pak, sovjetsku Rusiju smatrao trajnom prijetnjom neovisnosti i sigurnosti svoje države, te ju je nastojao otkloniti postavljanjem ruskih granica što dalje na istok.[19] Zbog toga 1919. godine nijedna strana nije prihvatila prijedlog o razgraničenju kasnije poznat kao Curzonova linija, a što je dovelo do sovjetsko-poljskog rata. U njemu su Sovjeti u ljeto 1920. godine poraženi u Varšavskoj bitci, potom odbačeni daleko na istok i u listopadu 1920. prisiljeni tražiti primirje.[20] 18. ožujka 1921. godine sklopljen je mirovni sporazum u Rigi[21] kojim su Sovjeti Poljacima ustupili područja koja su okvirno bila zapadno od granice Ruskog Carstva i Državne zajednice Poljske-Litvanije prije prve podjele Poljske 1772. godine.[22] Tako stvorena situacija je 1932. godine potvrđena Sovjetsko-poljskim paktom o nenapadanju.

Sovjetski Savez je 1920.-ih formalno odustao od koncepta izvoza revolucije, te je kroz Staljinov koncept socijalizma u jednoj zemlji je nastojao svoje resurse orijentirati na unutrašnji razvoj i stabilizaciju režima. Usprkos toga, odnose između dvije zemlje je karakteriziralo duboko nepovjerenje. Pilsudski, koji je nakon puča 1926. godine bio de facto autokratski vladar Poljske, smatrao je SSSR glavnom opasnošću po opstanak svoje države; tome je u prilog išlo i to da je agresivna polonizacija ne-poljskog stanovništva u istočnim područjima stvorila iredentističku podlogu za eventualna sovjetska prisizanja, odnosno, kao u slučaju ukrajinskog stanovništva, reakcija u obliku terorističkog separatističkog pokreta OUN. Pilsudski je Njemačku, usprkos sličnih iredentističkih problema, smatrao manjom prijetnjom, te je čak dolazak Hitlerovih nacista na vlast shvatio kao priliku za reapprochement, a 1934. godine bit će potpisan i njemačko-poljski pakt o nenapadanju.[23] Smrt Pilsudskog 1935. godine je dovela do postepenog napuštanja takve politike.

Pregovori[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: pakt Ribbentrop-Molotov, Anglo-poljski vojni sporazum i Sovjetsko-poljski sporazum o nenapadanju
Planirana i stvarna podjela Poljske, prema paktu Molotov–Ribbentrop Pact

Sudetska kriza je u jesen 1938. godine bila formalno okončana Münchenskim sporazumom, ali su njegove odredbe prekršene sredinom ožujka 1939. godine kada se Čehoslovačka pod Hitlerovim pritiskom raspala, odnosno bila okupirana, a nakon toga je Hitler počeo otvoreno tražiti od Poljske da preda Danzig koristeći sudetski presedan. To je britansku i francusku vladu natjeralo da odustanu od dotadašnje politike appeasementa (popuštanja) prema Njemačkoj, odnosno da daju formalne garancije nezavisnosti Poljskoj i Rumunjskoj. s druge strane, obje države su, za razliku od Njemačke, bile relativno slabo pripremljene za rat, te Poljskoj i Rumunjskoj nisu mogle pružiti adekvatnu pomoć u slučaju napada. Kao alternativa se počeo nametati savez sa SSSR-om, čija je službena politika, pogotovo posljednjih nekoliko godina, Hitlerovu Njemačku smatrala glavnom prijetnjom europskom miru.

Zbog toga je nedugo nakon njemačke okupacije Češke započelo razmjena sugestija i planove o potencijalnom političkom i vojnom sporazumu u slučaju potencijalne njemačke agresije.[24][25] Poljska, s druge strane, nije sudjelovala u tim pregovorima, zbog straha da bi bilo kakav sporazum između Poljske i SSSR-a doveo do ozbiljne njemačke reakcije.[26] Ova rasprava triju strana se vrtila oko jamstava državama Centralne i Istočne Evrope u slučaju njemačke agresije.[27] Sovjeti nisu vjerovali Britancima i Francuzima u slučaju kolektivnog sigurnosnog sporazuma, pošto isti nisu djelovali protiv Nacionalista tijekom Španjolskog građanskog rata, niti zaštitili Čehoslovačku kada ju je napala Njemačka. SSSR je sumnjao da bi Britanija i Francuska ostali sa strane u slučaju njemačko-sovjetskog sukoba.[28] Zbog toga, sovjetska delegacija je tražila jedino čvrsto vojno savezništvo koja bi garantirala potporu u slučaju napada na njen teritorij.[29] SSSR je inzistirao i na sferi utjecaja od Finske do Rumunjske, kao svojevrsne "tampon zone", i vojnu potporu u slučaju da neka druga zemlja napadne SSSR ili zemlju unutar njene predložene sfere utjecaja.[30][31] SSSR je također i zaheijevao da ima pravo vojskom ući u zemlje sfere utjecaja u slučaju da je njena sigurnost ugrožena.[32] Kada su vojni pregovori otpočeli u augustu, brzo su došli do mrtve točke jer je sovjetska delegacija zahtijevala slobodan prolaz kroz Poljsku ako Treći Reich napadne, te su strane čekale dok su britanski i francuski dužnosnici vršili pritisak na poljske dužnosnike kako bi prihvatili te uvjete.[1][33] Međutim, poljski dužnosnici su odbili ulazak sovjetske vojske na poljski teritorij, jer su se bojali da jednom kada Crvena amrija negdje uđe, više nikada neće htjeti otići.[34] Sovjeti su predložili da se ignorira poljsku stranu i potpiše trojni sporazum protivno njihovim odbijanjima.[35] Britanci su odbili jer su smatrali da bi time natjerali Poljsku da uspostavi snažnije veze s Trećim Reichom.[36]

U međuvremenu, njemački dužnosnici su potajno sugerirali sovjetskim diplomatima da bi ponudili bolje uvjete za politički pakt od Britanije i Francuske.[37] SSSR je započeo rasprave s Trećim Reichom oko uspostave ekonomskog sporazuma dok je istodobno dalje pregovarala s trojnim sporazumom.[37] Krajem srpnja 1939., sovjetski i njemački dužnosnici su se dogovorili oko većine detalja za ekonomski sporazum, te o mogućem političkom sporazumu.[38]

Sovjete je također zabrinjavao i eskalirajući oružani sukob s japanskim snagama na mongosko-kineskoj granici, koji bi u slučaju ulaska u sukob s Njemačkom doveo do rata na dvije bojišnice.

Naposljetku je 19. kolovoza 1939. godine sklopljen njemačko-sovjetski gospodarski sporazum prema kojem bi SSSR davao sirovine Trećem Reichu u zamjenu za oružje, vojnu tehnologiju i opremu za civilnu industriju. Dva dana kasnije, Sovjeti su prekinuli trojne pregovore.[37][39]

24. kolovoza SSSR i Treći Reich su potpisali politički i vojni sporazum koji je pratio gospodarski sporazum, pakt Ribbentrop-Molotov. To je bio pakt o međusobnom nenapadanju SSSR-a i Trećeg Reicha, ali je sadržavao i tajne protokole o napadanju drugih država istočne i sjeverne Evrope koji bi se trebali podeliti na njemačku i sovjetsku sferu utjecaja. Sovjeti su htjeli da im sfera uključuje i ove države: Latvija, Estonija i Finska.[Note 3] Dogovaralo se i o zajedničkoj podjeli Poljske. Paktom bi SSSR dobio mogućnost vratiti teritorije koje je izgubio mirom u Rigi i stavio istočne i zapadne Ukrajince i Bjeloruse pod zajedničku sovjetsku vlast.[42][43]

Dan nakon potpisivanja pakta, francuski i britanski diplomati su hitno tražili sastanak sa sovjetskim vojnim pregovaračem Klimentom Vorošilovom.[44] 25. kolovoza 1939. god. Vorošilov im je priopćio: "Zbog promene političke situacije, nema postoji svrha za nastavak razgovora."[44] Istog dana, Britanija i Poljska su potpisali anglo-poljski vojni sporazum.[45] Prema njemu, Britanija je obećala obraniti Poljsku i njenu neovisnost.[45]

Njemačka invazija na Poljsku[uredi | uredi kôd]

Hitler je do posljednjeg trenutka nastojao izbjeći rat sa zapadnim saveznicima, te je 26. kolovoza predložio da se Wehrmacht stavi na raspolaganje Britancima u svrhu zaštite njihovog kolonijalnog carstva.[46] U ponoć 29. kolovoza njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop je britanskom ambasadoru Nevilleu Hendersonu dao popis uvjeta koji bi navodno osigurali mir Poljskoj.[47] Prema njima je Poljska je trebala predati Danzig (Gdańsk) Trećem Reichu, te bi se trebao provesti referendum u poljskom koridoru do kraja godine, na temelju prebivališta iz 1919. (ne kasnije).[47] Kada je poljski ambasador Lipski otišao da vidi Ribbentropa 30. kolovoza da mu kaže da on nema pravo takvo nešto potpisivati, Ribbentrop ga je otjerao.[48] Treći Reich je nakon toga priopćio da je Poljska "odbila njemačku ponudu" te da su "pregovori sa Poljskom završeni".[49] 31. kolovoza, fingiran je incident u Gleiwitzu kraj pograničnog grada Gleiwitza.[50] To je poslužilo kao povod i izgovor za rat, te je Hitler naredio opći napad na zapadnu Poljsku 1. rujna 1939. godine u 04:45 ujutro.[48]

Savezničke vlade su formalno poštovale svoje obaveze prema Poljskoj, te objavile rat Trećem Reichu 3. rujna 1939. godine. Time je sukob dobio svjetski karakter, a Poljaci dobili snažan poticaj za otpor napadačima. U stvarnosti se, međutim, pokazalo da Saveznici nisu imali mogućnosti, a u prvom redu niti volje Poljskoj pružiti ikakvu konkretnu pomoć.[51]

Tijekom prvih okršaja na granici se ispostavilo da je njemačka tehnička, operativna i brojčana nadmoć takva da su poljske snage uništene, opkoljene ili prisiljene na kaotično povlačenje prema Varšavi i Lavovu. 10. rujna vrhovni poljski zapovjednik, maršal Edward Rydz-Śmigły, naredio je povlačenje prema jugoistoku zemlje, gdje se, u skladu s predratnim planovima, trebao oformiti tzv. Rumunjski mostobran.[52]

Nakon invazije, nacisti su poticali Sovjete da ispune svoju ulogu prema paktu i napadnu Poljsku s istoka. Sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački veleposlanik Friedrich Werner von der Schulenburg su izmijenili nekoliko diplomatskih poruka ali su Sovjeti ipak odgodili invaziju tjedan dana. Uzrok kašnjenju s aktivnostima je bio nastavak borbi s Japancima, koje su okončane 15. rujna sklapanjem primirja. U međuvremenu su se snage Crvene armije mobilizirale, ali i stekle dodatnu prednost, s obzirom na to da su poljske snage kolabirale ili povučene s istočne granice kako bi se suprotstavile njemačkim napadačima.[53][54]

17. rujna 1939. je Molotov je poljskom ambasadoru u Moskvi, Wacławu Grzybowskom, dao sljedeću izjavu:

Poljsko-njemački rat je razotkrio unutrašnji bankrot poljske države. Tijekom 10 dana neprijateljstava Poljska je izgubila sva svoja industrijska područja i kulturne centre. Varšava, glavni grad Poljske, više ne postoji. Poljska vlada se raspala, i ne pokazuje više znakove života. Ovo znači da su poljska država i njena vlada, u biti, prestali postojati. Isto tako, ugovori sklopljeni između SSSR-a i Poljske više nisu validni. Ostavljena sama i bez vodstva, Poljska je postala pogodno polje za svaku vrstu opasnosti i iznenađenja, koji bi mogli postati prijetnja SSSR-u. Zbog tih razloga, sovjetska vlada koja je stalno bila neutralna, ne može više održavati neutralni stav prema tim činjenicama. Sovjetska vlada također ne može mirno stajati i gledati kako su Ukrajinci i Bjelorusi, koji žive na poljskom teritoriju i koji su ostavljeni na milost i nemilost sudbini, ostavljeni bez obrane. Pod tim uvjetima, sovjetska vlada je zamolila vrhovni štab Crvene armije da naredi armiji da prijeđe granicu kako bi stavila pod svoju zaštitu život i imovinu žitelja zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije. Istodobno, sovjetska vlada predlaže mjere radi oslobađana poljskog naroda od nesretnog rata u kojeg su ga uvukli njihovi nemudri vođe, te kako bi im se omogućio miran život.

– Ministar vanjskih poslova SSSR-a, V. Molotov[55]

Molotov je preko radija objavio da su svi sporazumi između SSSR-a i Poljske postali ništetni jer je Poljska prestala postojati.[9][56] Istoga dana Crvena armija je prešla granicu i ušla u Poljsku.[10][53]

Stanje pred invaziju[uredi | uredi kôd]

Stanje u Poljskoj na dan sovjetske invazije[uredi | uredi kôd]

Stanje u Poljskoj 16. rujna 1939. godine, dan pred sovjetsku invaziju; područja pod njemačkom kontrolom označena sivo, pod slovačkom kontrolom maslinasto; preostala područja pod poljskom kontrolom označena žuto.

Do 17. rujna 1939. godine se njemačka ofenziva na Poljsku odvijala uglavnom prema utvrđenom planu, odnosno ostvarila je zadane ciljeve. Najveći dio zapadne Poljske je, pak, pao pod njemačku kontrolu, uključujući najvažnija industrijska središta i populacijske centre, a glavni grad Varšava našao se pod njemačkom opsadom. Poljske snage su bile razbijene, a u nekim slučajevima opkoljene i uništene, odnosno prisiljene na kaotično povlačenje na istok. Poljska vlast je, s druge strane, zadržana nad šest istočnih vojvodstava, kao i na dijelovima dodatnih pet vojvodstava,[57] odnosno pojasom površine od 140.000 km2 – oko 200 km širokim i 950 km dugim – od Zapadne Dvine do Karpata. [58] Poljski historičar i desničarski političar Leszek Moczulski navodi da se oko 250.000 poljskih vojnika i dalje borilo u središnjoj Poljskoj, dok se 350.000 pripremalo da brani poljski jugoistok, 35.000 je bilo sjeverno od Polesja, a 10.000 se borilo u izoliranim garnizonima Helu i Gdyniji na obali Baltika.[59]

Suprotstavljene snage[uredi | uredi kôd]

SSSR[uredi | uredi kôd]

Kliment Vorošilov, vrhovni sovjetski zapovjednik invazije na Poljsku

Sovjeti su za operacije u Poljskoj mobilizirali snage uglavnom iz Bjeloruskog (BOVO) i Kijevskog vojnog okruga (KOVO), od kojih je stvoren Bjeloruska bojišnica pod komandom Mihaila Kovaljova i Ukrajinska bojišnica pod komandom Semjona Timošenka.[10] Maršal Kliment Vorošilov preuzeo je vrhovnu poziciju zapovijedanja obiju bojišnica, tj. sveukupne sovjetske invazije na Poljsku.

Snage Bjeloruske bojišnice su bile podijeljene na Polocku grupu (kasnije preimenovanu u 3. armiju) koju su činile 3 pješačke i 1 konjička divizija, te 2 lake oklopne brigade, a podržavalo 136 aviona; Minsku grupu, koju su činile 2 divizije pješaštva i 2 konjičke divizije; Dzeržinsku grupu, koju su činile 2 pješačke i 2 konjičke divizije, te 2 tenkovske i 1 motorizirana brigada; Slucku grupu (kasnije preimenovanu u 4. armiju) pod komandom Vasilija Čujkova, koju je činilo tri pješačke divizije i dvije tenkovske brigade uz podršku Dnjeparske rječne flotile, te 10. armija (tri pješačke divizije) koja je činila drugi ešalon. Ukupno su imale 378.160 ljudi, 3.167 topnička oružja i 2.406 tenka.

Snage Ukrajinske bojišnice su bile podijeljene na Šepetovsku grupu (preimenovanu u 5. armiju) sa 6 pješačkih divizija i jednom tenkovskom brigadom; Voločiskaju grupu (preimenovanu u 6. armiju) s dvije pješačke i tri konjičke divizije, te dvije tenkovske brigade; Kamenec-Podoljsku grupu (na kraju preimenovanu u 12. armiju) s dvije pješačke i četiri konjičke divizije, te četiri tenkovske i jednu motoriziranu brigadu. Ukupno su imale 238.978 ljudi, 1792 artiljerijska oruđa i 2330 tenkova. Ovom invazijom SSSR je prekršio sovjetsko-poljski sporazum o nenapadanju potpisan 1932., a koji je trebao vrijediti do 1945.[60]

Poljska[uredi | uredi kôd]

Tijekom najvećeg dijela predratnog razdoblja poljski planeri su Sovjete smatrali najvećom opasnošću, te je u tu svrhu izrađen tzv. Plan Istok koji je predviđao obranu istočnih područja, odnosno uložen je određen napor u utvrđivanje istočne granice. Međutim, plan s kojim se ušlo u rat protiv Njemačke je bio tzv. Plan Zapad, koji je je pretpostavljao da će SSSR ostati neutralan u slučaju izbijanja sukoba s Trećim Reichom. Prema njemu je glavnina poljskih snaga bila stacionirana na zapadnim granicama, dok je obrana istočnih granica povjerena Korpusu zaštite granice (KOP), paravojnoj formaciji koja je, iako se smatrala elitom, bila namijenjena prije svega za policijsku i kontragerilsku djelatnost te se nije mogla ravnopravno nositi s brojčano i tehnički nadmoćnijom Crvenom armijom. U trenutku početka sovjetske invazije na istočnoj granici je bilo kordonski raspoređeno oko 20 bojni KOP-a s oko 20.000 vojnika.[10][61] S druge strane, u neka područja, kao što su Rovno i Tarnopol, su sa zapada pristigli dijelovi poraženih jedinica koje su se se pokušale reorganizirati.

Vojna kampanja[uredi | uredi kôd]

Sovjetski vojnici marširaju u Poljsku

Kada je SSSR pokrenuo invaziju, Rydz-Śmigły je isprva htio narediti istočnim snagama da pruže otpor, ali su ga poljski premijer Felicjan Sławoj Składkowski i poljski predsjednik Ignacy Mościcki odgovorili od toga.[10][61] U 04:00 sati 17. rujna Rydz-Śmigły je naredio poljskim vojnicima da se suzdrže i jedino se bore protiv sovjetskih vojnika u samoobrani.[10] Međutim, njemačka invazija je već toliko oštetila poljsku infrastrukturu i komunikacijske kanale da su nastali ozbiljni problemi sa zapovijedanjem i kontrolom poljskih snaga.[62] Usred te pomutnje, dogodili su se okršaji između poljskih i sovjetskih vojnika na granici.[10][61] General Wilhelm Orlik-Rückemann, koji je preuzeo nadzor nad pograničnim korpusom 30. kolovoza, nije dobio nikakve upute nakon svojeg imenovanja.[63] Kao rezultat toga, on i njegovi podređeni su se aktivno uključili u odbrani od sovjetske najezde, prije nego što je njegova grupa ukinuta 1. listopada.[63]

Poljska vlada se odbila predati ili pregovarati te je umjesto toga naredila svim jedinicama da se evakuiraju iz Poljske i preustroje u Francuskoj; postojala je određena mogućnost da se to učini povlačenjem preko tadašnje Poljsko-Rumunjske granice.[10] Dan nakon sovjetskog napada, poljska vlada je pobjegla u Rumunjsku. Poljske jedinice su nastavile manevrirati prema jugoistoku i odolijevati njemačkim napadima s jedne strane i povremeno sovjetskim napadima s druge. Idućih dana, njemačke snage su pobijedile armiju Krakówa i Lublina tijekom bitke za Tomaszów Lubelski.[64]

Njemački i sovjetski vojnici se rukuju nakon međusobnog susreta,

Sovjetske jedinice često bi srele svoje njemačke suborce kako napreduju iz suprotnog smjera. Značajni primjeri suradnje odigrali su se između Wehrmachta i Crvene armije na bojnom polju. Wehrmacht je predao tvrđavu u Brestu sovjetskoj 29. tenkovskoj brigadi, koju je zauzeo kada je 17. rujna. završila bitka za Brześć Litewski.[65] Njemački general Heinz Guderian i sovjetski brigadir Semjon Krivošejn su 22. rujna. održali zajedničku njemačko-sovjetsku paradu u Brestu.[65] Poljski komunisti su također izručeni njemačkim snagama.[66] Lavov se predao 22. rujna, danima nakon što su njemački vojnici predali operaciju opsade Sovjetima koji su ju nastavili.[67] Sovjetske snage su zauzele Vilnius 19. rujna nakon dvodnevne bitke, te su zauzeli Grodno 24. rujn nakon četiri dana boja. Do 28. rujna Crvena armija je stigla do trase Narew, zapadni Bug, Visla i San—granica unaprijed dogovorena paktom Ribbentrop-Molotov.[68]

Usprkos poljskoj taktičkoj pobjedi prilikom bitke kod Šacka, ishod šireg sukoba ni u jednom trenutku nije bio upitan.[69] Dobrovoljci, milicija i jedinice u povlačenju koji su još držale glavni grad u opsadi, do 28. rujna, i utvrdu Modlin, severno od Varšave, su se predale idućeg dana nakon intenzivnih borbi u trajanju od šestnaest dana. 1. listopada sovjetske snage su potisnule poljske postrojbe u šumu nakon bitke za Wytyczno, koja je bila jedna zadnja izravna konfrontacija te kampanje.[70] Nekoliko izoliranih poljskih garnizona je uspjelo održati svoje pozicije dugo nakon opkoljavanja, poput utvrde Sarny u Volinju koja je izdržala sve do 25. rujna. Zadnja jedinica poljske armije koja se predala bila je ona koju je vodio general Franciszek Kleeberg. On se predao 6. listopada nakon četverodnevne bitke kod Kocka, čime je završila rujanska kampanja. 31. listopada, Molotov je objavio Vrhovnom sovjetu: "Kratki udarac njemačke vojske, a potom i Crvene armije, bio je dovoljan da ništa ne ostane od tog ružnog stvorenja versajskog sporazuma".[71][72]

Reakcije[uredi | uredi kôd]

Mjesne reakcije[uredi | uredi kôd]

Poštanska marka SSSR-a iz 1940. na kojoj piše: "Oslobađanje bratskih naroda zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije 17.9. 1939."

Reakcija nepoljskih naroda samo je još zakompliciralo situaciju. Velik broj Ukrajinaca, Bjelorusa i Židova je pozdravilo sovjetsku invaziju.[73] Mjesni komunisti su okupljali ljude da pripreme dobrodošlicu Crvenoj armiji prama tradicionalnom ruskom običaju, iznoseći kruh i sol u južnim predgrađima Bresta. Povodom ovog događaja, pripremljen je slavoluk načinjen od dva štapa, ukrađen granjem i cvećem. Natpis, na kojem je bila duga vrpca od crvene krpe s ruskim sloganom, koji veliča SSSR i pozdravlja Crvenu armiju, postavljen je na slavoluk.[74] Mjesnu reakciju pomenuo je i Lav Mehlis, koji je Staljinu priopćio da ljudi zapadne Ukrajine pozdravljaju sovjetske vojnike "poput pravih osloboditelja".[75] Organizacija ukrajinskih nacionalista se pobunila protiv Poljaka dok su komunistički partizani organizirali mjesne pobune, poput one u Skidalju.[10]

1940. Aleksandar Dovženko je režirao propagandni sovjetski dokumentarni film Oslobođenje u kojem je taj proces prikazao na pozitivan način, kao ispravljanje povijesne nepravde, odnosno pripajanje većinski ukrajinskih područja matičnoj zemlji – sovjetskoj Ukrajini.[76]

Saveznička reakcija[uredi | uredi kôd]

Reakcija Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva na sovjetsku invaziju i aneksiju istočne Poljske bila je prigušena, pošto nijedna od njih nije htjela konfrontaciju sa SSSR-om u to vrijeme.[77][78] Anglo-poljski vojni sporazum od 25. kolovoza 1939. je obećao da će Britanija pomoći Poljskoj ako ju napadne neka europska država.[Note 4] Tajni protokol sporazuma je, ipak, specifično navodio da se pod "europskom državom" misli na Treći Reich.[80] Kada je poljski veleposlanik Edward Raczyński podsjetio britanskog tajnika Edwarda Lindleyja Wooda o sporazumu, ovaj mu je odgovorio da "nisu njegova, već britanska posla objaviti rat SSSR-u ili ne".[77] Britanski premijer Neville Chamberlain je razmišljao o davanju javne izjave o obnavljanju poljske države, ali je na kraju tek izdao općenitu osudu.[77] Ovaj stav predstavljao je britanski pokušaj ravnoteže: njegovi sigurnosni interesi su uključivali trgovanje sa Sovjetskim Savezom koji bi podupirali britanski ratni napor i mogućnost buduće anglo-sovjetske alijanse protiv Trećeg Reicha.[80] Javno mišljenje u Britaniji je bilo podijeljeno između bijesa zbog podupiranja invazije s jedne strane i razmišljanja da su sovjetski zahtjevi u regiji razumni.[80]

Iako su Francuzi dali obećanja Poljskoj, među njima i zračnu potporu, nisu ih ostvarili. Francusko-poljsko vojno savezništvo je potpisano 1921. i potom izmijenjeno. Ugovore nije osobito podupirao francuski vojni vrh; odnosi između država su slabili u 1920-ima i 1930-ima.[81] Prema francuskom stavu, njemačko-sovjetsko savezništvo je bilo krhko i preveliko osuđivanje, ili djelovanje protiv Sovjeta ne bi bilo u interesima niti Francuske niti Poljske.[78] Jednom kada je sovjetska vojska ušla u Poljsku, Britanci i Francuzi su odlučili da ne mogu ništa kratkoročno učiniti za Poljsku nego da bi se trebali pripremati na dugoročnu borbu. Francuzi su izveli saarsku ofenzivu i ušli u Saarland u septembru, ali nakon poljskog poraza su se ponovno povukli iza Maginotove linije 4. listopada.[82]

Neposredno nakon samih događaja Winston Churchill, tada Prvi lord admiraliteta, je u govoru preko BBC-ja 1. listopada 1939. godine izjavio:

Wikicitati »Rado bismo htjeli da su ruske armije stajale na sadašnjim crtama kao prijatelji i saveznici Poljske, a ne kao osvajači. Ali da bi ruske vojske trebale izaži na tu crtu, bilo je očigledno potrebno za sigurnost Rusije od nacističke opasnosti. U svakoj slučaju, crta je tu i stvoren je Istočni front kojega se nacistička Njemačka ne usudi napasti. Kada je g. von Ribbentrop pozvan u Moskvu prošlog tjedna, to je bilo da se upozna i prihvati činjenicu da nacistički planovi o baltičkim državama i Ukrajini moraju doći svom kraju.«
(Churchill)

Ishod i posljedice[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Okupacija Poljske (1939–1945)
Poljski ratni zarobljenici koje je zarobila Crvena armija

U listopadu 1939., Molotov je Vrhovnom sovjetu objavio da su Sovjeti imali 737 poginulih i 1.862 ranjenih tijekom kampanje, iako poljski povjesničari navode brojku i do 3.000 mrtvi i 8.000–10.000 ranjenih.[10] Na poljskoj strani, 3.000–7.000 vojnika je poginulo u bitkama s Crvenom armijom, a njih između 230.000–450.000 je bilo zarobljeno.[11] Sovjeti su često kršili obećanja o uvjetima predaje. U nekim slučajevima, obećali su poljskim vojnicima slobodu a potom ih uhitili kada bi ovi odložili oružje.[10]

SSSR je prestao priznavati postojanje poljske države na početku invazije. Nijedna strana nije izdala formalnu objavu rata; ova je odluka ima značajne posljedice, a Smigly-Rydz će potom biti kritiziran zbog toga.[83] Sovjeti su ubili na desetke tisuća poljskih ratnih zarobljenika, od čega nekoliko tisuća tijekom samog pohoda.[84] 24. rujna, Sovjeti su ubili 42 pripadnika osoblja i pacijenata u poljskoj vojnoj bolnici u selu Grabowiecu, kraj Zamośća.[85] Također su smaknuli sve poljske oficire nakon zauzimanja Šacka 28. rujna,[69] preko 20.000 poljskih vojnih časnika i civila je masakrirano u Katinskom pokolju 1940.[10][65] dok su između 10.000 i 20.000 Židova pogubili sovjetski i poljskih komunisti između 1939. i 1947.[86] NKVD je provodio mučenje širokih razmjera nekoliko zatvora, osobito u onima u malenim gradovima.[87]

Žrtve katinjskog masakra

28. rujnaa SSSR i Treći Reich su potpisali njemačko-sovjetski ugovor o prijateljstvu, suradnji i demarkaciji, čime su preinačili tajne protokole pakta Molotov–Ribbentrop. Pomaknuli su Litvu u sovjetsku sferu utjecaja - bez njenog znanja ili odobrenja - te pomaknuli granicu u Poljskoj prema istoku, čime je njemačka strana dobila više teritorija.[88] Ovim ugovorom, koji se katkad navodi kao "četvrta podjela Poljske",[10] SSSR je osigurao gotovo sav poljski teritorij istočno od rijeka Pisa, Narew, Bug i San. Sveukupno, sovjetski režim je dobio oko 200.000 km² poljskog područja, na kojem je živjelo 13,5 miliuna ljudi.[62] Granica stvorena ovim ugovorom ugrubo se poklapa s Curzonovom linijom koju su iscrtali Britanci 1919., što će Staljin kasnije uspješno eksploatirati tijekom pregovora sa Saveznicima na Teheranskoj i Jaltskoj konferenciji.[89]

Na osvojenim područjima je Crvena armija je isprva stvorila konfuziju među stanovništvom jer je širila dezinformacija da su stigli kako bi spasili Poljsku od nacista.[90] Njihovo napredovanje je iznenadilo poljske zajednice i vođe, jer nisu dobili upute kako da reagiraju u slučaju sovjetskog napada. Poljski i židovski građani su isprva radije htjeli sovjetski nego njemački režim.[91] Međutim, novi sovjetski režim je brzo počeo nametati svoju ideologiju mještanima. Primjerice, Sovjeti su uzimali, nacionalizirali i drugima dijelili privatnu i državnu imovinu.[92] Dvije godine nakon aneksije, sovjetske vlasti su lišile slobode otprilike 100.000 poljskih državljana.[93] Zbog manjka pristupa tajnim sovjetskim arhivima, kao i demografskim promjenama koje su izazvale kasnije njemačka okupacija, Holokaust i etnička čišćenja tijekom sovjetsko-njemačkog rata broj deportiranih poljskih građana u Sibir i Daleki istok, te broj žrtava represije je čest predmet nagađanja. Procjene su se kretale od 350.000 do 1.500.000 osoba deportiranih u Sibir i između 250.000 i 1.000.000 ubijenih, uključujući civile.[94] Otvaranjem tajnih sovjetskih arhiva 1989., niže procjene su se pokazale točnima. 2009., prigodom 70. obljetnice sovjetske invazije, poljski Institut za nacionalno sjećanje je objavio da je broj deportiranih u SSSR bio 320.000[95] – među njima je 139.000 poslano u Sibir, 66.000 u suhe stepe Kazahstana a 78.000 u daleki istok i sjeverne regije[96] – dok je oko 150.000 poljskih građana preminulo tijekom sovjetske vladavine.[95]

Bjelorusija i Ukrajina[uredi | uredi kôd]

Promjena granice Poljske 1937. (plava linija) u usporedbi s granicama koje su pomaknute prema zapadu 1947. (crvena linija)

Od 13,5 milijuna civila koji su živjeli u poljskim područjima koja je anketirao SSSR, Poljaci su bili najbrojniji; ipak, Bjelorusi i Ukrajinci su činili otprilike 50 % stanovništva.[Note 5]

26. rujna 1940. održani su izbori bjeloruskih i ukrajinskih skupština kako bi se aneksiji dao privid legalnosti.[Note 6] Ukrajinci i Bjelorusi su bili otuđeni zbog polonizacije u Poljskoj, kao i suzbijanja njihovih separatističkih pokreta, pa su osjećali malo vjernosti prema poljskoj državi.[99][100] Ipak, nisu svi Bjelorusi i Ukrajinci vjerovali novom sovjetskom režimu, koji je bio odgovoran za Holodomor 1932. – 1933.[90] Siromašni su uglavnom pozdravljali Sovjete, dok je elita imala tendenciju pridružiti se opoziciji.[99][101] Sovjeti su ubrzo započeli sovjetizaciju u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini, uključujući prisilnu kolektivizaciju cijele regije. U tom procesu, nemilosrdno su razbili političke stranke i javne udruge te uhapsili ili pogubili njihove vođe i predstavnike kao "neprijatelje naroda".[90] Sovjetske vlasti su isto tako suzbijale antipoljsku Organizaciju ukrajinskih nacionalista, koja se borila protiv poljske vlade od 1920-ih; htjeli su nezavisnu, jedinstvenu Ukrajinu.[101][102] Ipak, ova aneksija je postala ključan događaj u historiji Ukrajine i Bjelorusije, jer su time danas nezavisne države nakon raspada Sovjetskog Saveza uspostavile svoje današnje zapadne granice.[103]

Službeni sovjetski stav prema Poljskoj se promijenio nakon početka njemačke invazije na SSSR u ljeto 1941. godine, zbog koje se SSSR priključio Saveznicima. 30. srpnja je u Londonu sklopljen Sporazum Sikorski-Majski kojim su Sovjeti priznali poljsku vladu u izbjeglištvu te ništavnim proglasili sve odredbe pakta Ribbentrop-Molotov. Pitanje istočne granice je, međutim, zbog njemačke okupacije ostavljeno za kasnije rješavanje. U proljeće 1943. godine je sovjetska strana prekinula odnose s poljskom izbjegličkom vladom nakon što je ova tražila nezavisnu istragu masovnih grobnica u Katinu.[104][105] Umjesto toga je u Moskvi osnovana prosovjetska Unija poljskih patriota koju je vodila komunistička aktivistica Wanda Wasilewska,[106][107] a od koje će u ljeto 1944. godine nastati Poljski komitet nacionalnog oslobođenja, odnosno prva vlada poratne komunističke Poljske.

Britanski premijer Winston Churchill je u ljeto 1943. godine, nakon sovjetske pobjede u kurskoj bitci, počeo prihvaćati Curzonovu liniju kao buduću istočnu granicu poljske države. Taj je stav konačno potvrđen od strane savezničke Velike trojke na konferenciji u Jalti. Njime je SSSR-u priznati da nakon završetka rata anektira gotovo cijeli teritoriju Druge poljske republike prema paktu Molotov–Ribbentrop; a obnovljena Poljska je kao kompenzaciju dobila njemačku teritorij na zapadu: južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od Odre.[17] SSSR je anketirani teritorij dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.[17]

U augustu 1945., nakon završteka neprijateljstava u Europi, NR Poljska i SSSR su potpisali sporazum kojim je status quo određen kao službena granica uz iznimku područja oko Białystoka i malih dijelova Galicije oko Przemyśla, koji su jedini vraćeni Poljskoj.

Poratna tumačenja[uredi | uredi kôd]

U sovjetskoj historiografiji se invazija ocjenjivala u pravilu pozitivno. Već na samom početku je Politbiro CK KPSS operaciju nazvao "kampanjom oslobođenja", a kasnije sovjetske izjave nikada nisu skretale od tog stajališta.[108] Iako su na Zapadu objavljivani tajni protokoli sporazuma Ribbentrop-Molotov, Sovjeti su pred vlastitom i međunarodnom javnošću negirali odnosno skrivali njihovo postojanje.[109][110][111]

Slična je politika provođena i u poratnoj Poljskoj, odnosno sovjetska invazija se tumačila kao ispravljanje povijesne nepravde ili žrtva za koju je Poljska kompenzirana pripajanjem teritorija na zapadu. Svrha je bila očuvati savezništvo dvije države koje su pripadale Istočnom bloku.[65][70][112] U samoj Poljskoj se negativan stav mogao pronaći jedino u ilegalnoj antikomunističkoj opoziciji ili političkoj emigraciji; jedan od primjera predstavlja protestna pjesma Ballada wrześniowa iz 1982. godine koju je napisao Jacek Kaczmarski.[70][113]

Na Zapadu se, pak, pogotovo u doba hladnog rata, počeo graditi stav prema kome je sovjetska invazija predstavljala agresiju, odnosno ničime opravdano kršenje međunarodnih sporazuma i tuđeg suvereniteta, a suradnja SSSR i Njemačke koristila kao ključni argument za izjednačavanje komunizma i nacizma kao totalitarnih idelogija.[114] Takav stav prevladava u suvremenoj Poljskoj.

Pozitivan stav prema invaziji je, s druge strane, zadržan u suvremenoj Bjelorusiji, gdje područja koje su 1939. godine okupirali Sovjeti tvore gotovo polovicu teritorija današnje države. U Ukrajini se također na posljedice sovjetske invazije gleda pozitivno, s obzirom na to da su sovjetskom aneksijom pod istu vlast prvi put nakon 1654. godine došla područja s ukrajinskim etničkim korpusom, a Zapadna Ukrajina, gdje su se kultura i nacionalna svijest razvijale bez rusifikatorskih pritisaka, došla u priliku da utiče na razvoj ukrajinske nacionalne svijesti i kulture. Takav stav, između ostalih, iznosi ukrajinski povjesničar Orest Subteljnij.[115]

Nakon završetka hladnog rata se, s druge strane, među dijelom historičara, ali i mnogim sovjetskim apologetima, počeo širiti stav da je sovjetska invazija na Poljsku bila "iznuđen", odnosno u svjetlu kasnijih događaja ispravan potez; na način kako je odmah nakon invazije govorio Winston Churchill. Pri tome se najviše navodi argument da je u trenutku invazije Poljska bila osuđena na propast i njemačku okupaciju - stav koji danas žestoko osporava dio poljskih historičara i nacionalističkih političara - te da su Sovjeti mogli birati između intervencije i toga da Nijemci okupiraju cijelu Poljsku i steknu mogućnost u buduću invaziju krenuti 200–250 km istočnije nego što su to učinili 1941. godine.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ SSSR je oklijevao intervenirati sve do pada Varšave od njemačkih snaga.[4] Sovjetsku odluku o invaziji istoka Poljske prema paktu dobio je njemački veleposlanik Friedrich Werner von der Schulenburg 9. rujna, iako je sama invazija odgođena još tjedan dana.[5]
  2. ↑ Točan broj deportiranih osoba između 1939. i 1941. je nepoznat. Procjene se kreću između 350 000 do 1,5 milijuna; Rummel daje procjenu od 1,2 milijuna, a Knox 1,5 milijuna.[15][16]
  3. ↑ 28.9., granice su preinačene kada je područje između rijeka Visle i Buge dodano njemačkoj sferi te pomaklo Litvaniju sovjetskoj sferi interesa.[40][41]
  4. ↑ "Sporazum o međusobnoj pomoći između Ujedinjenog Kraljevstva i Poljske" (London, 25. kolovoza 1939.) u članku 1 navodi: "Ako se jedna od ugovorenih strana nađe u sukobu s europskom državom u sklopu agresije od potonje, druga strana će odmah prvoj ugovorenoj strani dati svu potporu i pomoć u njenom raspolaganju."[79]
  5. ↑ U istočnim poljskim područjima pod sovjetskom okupacijom, narodni sastav je bio sljedeći: 38% Poljaci, 37% Ukrajinci, 14,5% Bjelorusi, 8,4% Židovi, 0,9 % Rusi i 0,6 % Nijemci.[97]
  6. ↑ Birači su za izbor imali samo jednog kandidata za svaku poziciju zamjenika; komunističke partije su potom skupštinama dale rezolucije koje bi gurale nacionalizaciju banaka i tešku industriju, te prijenos zemlje zadrugama seljaka[98]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b Watson str. 713
  2. ↑ Watson str. 695–722
  3. ↑ Kitchen str. 74
  4. ↑ Davies (1996) str. 440
  5. ↑ Roberts str. 74
  6. ↑ The German Ambassador in the Soviet Union, (Schulenburg) to the German Foreign Office No. 317. Avalon project. Lillian Goldman Law Library
  7. ↑ The German Ambassador in the Soviet Union, (Schulenburg) to the German Foreign Office No. 371. Avalon project. Lillian Goldman Law Library
  8. ↑ The German Ambassador in the Soviet Union, (Schulenburg) to the German Foreign Office No. 372. Avalon project. Lillian Goldman Law Library
  9. ↑ a b Degras str. 37–45
  10. ↑ a b c d e f g h i j k l m Sanford str. 20–24
  11. ↑ a b Topolewski & Polak str. 92
  12. ↑ Obozy jenieckie żołnierzy polskich [Prison camps for Polish soldiers]. Encyklopedia PWN (poljski). Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2013. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  13. ↑ Rummel str. 130
  14. ↑ Rieber str. 30
  15. ↑ Rummel str. 132
  16. ↑ Kushner str.219
  17. ↑ a b c d Wettig str. 47
  18. ↑ Davies (1972) str. 29
  19. ↑ Roshwald str. 37
  20. ↑ Kutrzeba str. 524, 528
  21. ↑ Davies (2002) str. 376
  22. ↑ Davies (2002) str. 504
  23. ↑ Osmańczyk-Mango str. 803
  24. ↑ Watson str. 698
  25. ↑ Gronowicz str. 51
  26. ↑ Neilson str. 275
  27. ↑ Carley str. 303–341
  28. ↑ Kenéz str. 129–131
  29. ↑ Watson str. 695
  30. ↑ Shaw str. 119
  31. ↑ Neilson str. 298
  32. ↑ Watson str. 708
  33. ↑ Shirer str. 536
  34. ↑ Shirer str. 537
  35. ↑ Neilson str. 315
  36. ↑ Neilson str. 311
  37. ↑ a b c Roberts str. 66–73
  38. ↑ Shirer str. 503
  39. ↑ Shirer str. 525
  40. ↑ Sanford str. 21
  41. ↑ Weinberg str. 963
  42. ↑ Dunnigan str. 132
  43. ↑ Snyder str. 77
  44. ↑ a b Shirer str. 541–2
  45. ↑ a b Osmańczyk-Mango str. 231
  46. ↑ Telegram: His Majesty's Ambassador in Berlin – Dept of State 8/25/39. Franklin D. Roosevelt Presidential Library and Museum
  47. ↑ a b Davies (2002) str. 371–373
  48. ↑ a b Mowat str. 648
  49. ↑ Henderson str. 16–18
  50. ↑ Manvell-Fraenkel str. 76
  51. ↑ Mowat str. 648–650
  52. ↑ Stanley str. 29
  53. ↑ a b Zaloga str. 80
  54. ↑ Weinberg str. 55
  55. ↑ Nazi-Sovet Friendship: Voice of the 'Peace-Loving' Soviet Union. Electronic Museum. 12. svibnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2014.
  56. ↑ Piotrowski str. 295
  57. ↑ Zachód okazał się parszywieńki. Intervju s Leszekom Moczulskim, 28.8. 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. travnja 2015. Pristupljeno 25. srpnja 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  58. ↑ Grzelak i Stańczyk 2005, str. 242.
  59. ↑ Moczulski 2009. str. 879
  60. ↑ De Mowbray 1990, str. 283..
  61. ↑ a b c Topolewski & Polak str. 90
  62. ↑ a b Gross str. 17
  63. ↑ a b Gross str. 17–18
  64. ↑ Taylor str. 38.
  65. ↑ a b c d Fischer, Benjamin B. Winter 1999–2000. The Katyn Controversy: Stalin's Killing Field. Studies in Intelligence. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2010. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  66. ↑ Gorodetsky 1990, str. 27-41.
  67. ↑ Artur Leinwand. 1991. Obrona Lwowa we wrześniu 1939 roku. Instytut Lwowski
  68. ↑ Dyukov i Orlenko 2011, str. 47.
  69. ↑ a b Szack. Encyklopedia Interia (poljski)
  70. ↑ a b c Orlik-Rückemann str. 20
  71. ↑ Moynihan str. 93
  72. ↑ Tucker str. 612
  73. ↑ Gross str. 32–33
  74. ↑ Юрий Рубашевский. 16. rujna 2011. Радость была всеобщая и триумфальная (ruski). Vecherniy Brest. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. prosinca 2013. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  75. ↑ Montefiore str. 312
  76. ↑ Liber 2002, str. 191.
  77. ↑ a b c Prazmowska str. 44–45.
  78. ↑ a b Hiden & Lane str. 148
  79. ↑ Stachura str. 125
  80. ↑ a b c Hiden & Lane str. 143–144
  81. ↑ Hehn str. 69–70
  82. ↑ Jackson str. 75
  83. ↑ Sanford str. 22–23, 39
  84. ↑ Sanford str. 23
  85. ↑ Rozstrzelany Szpital [Executed Hospital] (PDF) (poljski). Tygodnik Zamojski. 15. rujna 2004. Inačica izvorne stranice (pdf) arhivirana 7. ožujka 2007. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  86. ↑ Chodakiewicz 2004, str. 37.
  87. ↑ Gross str. 182
  88. ↑ Kampania wrześniowa 1939 [September Campaign 1939]. PWN Encyklopedia (poljski). Inačica izvorne stranice arhivirana 9. svibnja 2006. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  89. ↑ Dallas str. 557
  90. ↑ a b c Davies (1996) str. 1001–1003
  91. ↑ Gross str. 24, 32–33
  92. ↑ Piotrowski str. 11
  93. ↑ Represje 1939–41 Aresztowani na Kresach Wschodnich [Repressions 1939–41. Arrested on the Eastern Borderlands.]. Ośrodek Karta (poljski). Inačica izvorne stranice arhivirana 21. listopada 2006. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  94. ↑ Rieber str. 14, 32–37
  95. ↑ a b Polish experts lower nation's WWII death toll. AFP/Expatica. 30. kolovoza 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. travnja 2012. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  96. ↑ Lebedeva 2007, str. 28-45.
  97. ↑ Trela-Mazur str. 294
  98. ↑ Rieber str. 29–30
  99. ↑ a b Wierzbicki, Marek. 2003. Stosunki polsko-białoruskie pod okupacją sowiecką (1939–1941). Białoruskie Zeszyty Historyczne (poljski). Biełaruski histaryczny zbornik (20): 186–188. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2008. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  100. ↑ Davies (2002) str. 512–513.
  101. ↑ a b Nowak (online)
  102. ↑ Miner str. 41-42
  103. ↑ Wilson str. 17
  104. ↑ Soviet Note of April 25, 1943. 25. travnja 1943. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. rujna 2005. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  105. ↑ Sanford str. 129
  106. ↑ Sanford str. 127
  107. ↑ Dean str. 144
  108. ↑ Rieber str. 29
  109. ↑ Kubik str. 277
  110. ↑ Sanford str. 214–216
  111. ↑ Biskupski & Wandycz str. 147
  112. ↑ Ferro str. 258
  113. ↑ Kaczmarski, Jacek. Ballada wrześniowa [September's tale] (poljski). Inačica izvorne stranice arhivirana 9. prosinca 2012. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  114. ↑ Alpers 2003, str. 148.
  115. ↑ Subtelny 2000, str. 487.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Skoči na: A – B – C – D - F – G – H – J – K – L – M – N – O – P – R – S – T – W – Z
  • Alpers, Benjamin Leontief. 2003. Dictators, Democracy, and American Public Culture: Envisioning the Totalitarian Enemy, 1920s-1950s. University of North Carolina Press. ISBN 0807854166, 9780807854167 Provjerite vrijednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć)
  • Biskupski, Mieczyslaw B.; Wandycz, Piotr Stefan. 2003. Ideology, Politics, and Diplomacy in East Central Europe. Boydell & Brewer. ISBN 1-58046-137-9
  • Bunič, Igor. 1994. Operatsiia Groza, Ili, Oshibka V Tretem Znake: Istoricheskaia Khronika. VITA-OBLIK. ISBN 5-85976-003-5
  • Carley, Michael Jabara. 1993. End of the 'Low, Dishonest Decade': Failure of the Anglo–Franco–Soviet Alliance in 1939. Europe-Asia Studies. 45. str. 303–341. doi:10.1080/09668139308412091
  • Chodakiewicz, Marek Jan. 2004. Between Nazis and Soviets: Occupation Politics in Poland, 1939-1947. Lexington Books. ISBN 9780739104842
  • Churchill, Winston S. 2013. Never Give In!: Winston Churchill's Speeches. A&C Black. ISBN 1472527518, 9781472527516 Provjerite vrijednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć)
  • Dallas, Gregor. 2005. 1945: The War That Never Ended. Yale University Press. ISBN 978-0-300-10980-1
  • Davies, Norman. 1972. White Eagle, Red Star: the Polish-Soviet War, 1919–20. St. Martin's Press. New York. ISBN 0-7126-0694-7
  • Davies, Norman. 1996. Europe: A History. Oxford University Press. Oxford. ISBN 0-19-820171-0
  • Davies, Norman. 2002. God's Playground revised izdanje. Columbia University Press. ISBN 0-231-12819-3
  • Dean, Martin. 2000. Collaboration in the Holocaust: Crimes of the Local Police in Belorussia and Ukraine, 1941–44. Palgrave Macmillan. Basingstoke. ISBN 1-4039-6371-1
  • Degras, Jane Tabrisky. 1953. Soviet Documents on Foreign Policy. Volume I: 1917–1941. Oxford University Press. Oxford.
  • De Mowbray, Stephen. 1990. Key Facts in Soviet History: 1917 to 22 June 1941 - Opseg 1 iz A Chronology of Soviet History. G.K. Hall. ISBN 978081611820 Provjerite vrijednost parametra |isbn=: length (pomoć)
  • Dunnigan, James F. 2004. The World War II Bookshelf: Fifty Must-Read Books. Citadel Press. New York. ISBN 0-8065-2609-2
  • Dyukov, Aleksandr; Orlenko, Olesya. 2011. Divided Eastern Europe: Borders and Population Transfer, 1938-1947. Cambridge Scholars Publishing. ISBN 1443835978, 9781443835978 Provjerite vrijednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć)
  • Ferro, Marc. 2003. The Use and Abuse of History: Or How the Past Is Taught to Children. Routledge. London, New York. ISBN 978-0-415-28592-6
  • Fraser, Thomas Grant; Dunn, Seamus; von Habsburg, Otto. 1996. Europe and Ethnicity: the First World War and contemporary ethnic conflict. Routledge. ISBN 0-415-11995-2
  • Gelven, Michael. 1994. War and Existence: A Philosophical Inquiry. Penn State University Press. Pennsylvania. ISBN 0-271-01054-1
  • Goldman, Stuart D. 2012. Nomonhan, 1939; The Red Army's Victory That Shaped World War II. Naval Institute Press. ISBN 978-1-61251-098-9
  • Gorodetsky, Gabriel. 1990. The Impact of the Ribbentrop-Molotov Pact on the Course of Soviet Foreign Policy. Cahiers du Monde russe et soviétique
  • Gronowicz, Antoni. 1976. Polish Profiles: The Land, the People, and Their History. L. Hill. Westport, CT. ISBN 0-88208-060-1
  • Gross, Jan Tomasz. 2002. Revolution from Abroad: The Soviet Conquest of Poland's Western Ukraine and Western Belorussia. Princeton University Press. Princeton, NJ. ISBN 0-691-09603-1
  • Grzelak, Czesław; Stańczyk, Henryk. 2005. Kampania polska 1939 roku. ISBN 83-7399-169-7
  • Hehn, Paul N. 2005. A low dishonest decade: the great powers, Eastern Europe, and the economic origins of World War II, 1930–1941. Continuum International Publishing Group. ISBN 978-0-8264-1761-9
  • Henderson. 1939. Documents concerning German-Polish relations and the outbreak of hostilities between Great Britain and Germany on September 3, 1939. Great Britain Foreign Office
  • Hiden, John; Lane, Thomas. 2003. The Baltic and the Outbreak of the Second World War. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-53120-7
  • House, Edward; Seymour, Charles. 1921. What Really Happened at Paris. Scribner
  • Jackson, Julian. 2003. The Fall of France: The Nazi Invasion of 1940. Oxford University Press. Oxford. ISBN 0-19-280300-X
  • Kenéz, Peter. 2006. A History of the Soviet Union from the Beginning to the End 2nd izdanje. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-86437-4
  • Kitchen, Martin. 1990. A World in Flames: A Short History of the Second World War. Longman. ISBN 0-582-03408-6
  • Krivosheev, Grigory Fedot. 1997. Soviet casualties and combat losses in the twentieth century. Greenhill Books. London. ISBN 1-85367-280-7
  • Kubik, Jan. 1994. The Power of Symbols Against the Symbols of Power: the Rise of Solidarity and the Fall of State. Penn State University Press. Pennsylvania. ISBN 0-271-01084-3
  • Kushner, Tony; Knox, Katharine. 1999. Refugees in an Age of Genocide. Routledge. London, New York. ISBN 0-7146-4783-7
  • Kutrzeba, S. 1950. The Struggle for the Frontiers, 1919–1923. Reddaway, William Fiddian (ur.). The Cambridge history of Poland |volume1. Cambridge University Press. Cambridge. str. 512–543
  • Lebedeva, N.S. 2007. The deportation of the polish population to the USSR, 1939–41. Taylor & Francis. doi:10.1080/13523270008415428
  • Levin, Dov. 1995. The lesser of two evils: Eastern European Jewry under Soviet rule, 1939–1941. Jewish Publication Society. ISBN 978-0-8276-0518-3
  • Liber, George O. 2002. Alexander Dovzhenko: A Life in Soviet Film. British Film Institute. ISBN 0851709273, 9780851709277 Provjerite vrijednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć)
  • Manvell, Roger; Fraenkel, Heinrich. 2007. Heinrich Himmler: The Sinister Life of the Head of the SS and Gestapo. Greenhill. London. ISBN 978-1-60239-178-9
  • Mendelsohn, Ezra. 2009. Jews and the Sporting Life: Studies in Contemporary Jewry XXIII. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-538291-4
  • Miner, Steven Merritt. 2003. Stalin's Holy War: Religion, Nationalism, and Alliance Politics, 1941–1945. UNC Press. North Carolina. ISBN 0-8078-2736-3
  • Moczulski, Leszek. 2009. Wojna Polska 1939. Bellona Warszawa. ISBN 978-83-11-11584-2
  • Montefiore, Simon Sebag. 2003. Stalin: The Court of the Red Tsar. Vintage Books. New York. ISBN 1-4000-7678-1
  • Mowat, Charles Loch. 1968. Britain between the wars: 1918–1940. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 0-416-29510-X
  • Moynihan, Daniel Patrick. 1990. On the Law of Nations. Harvard University Press. Cambridge, MA. ISBN 0-674-63575-2
  • Neilson, Keith. 2006. Britain, Soviet Russia and the Collapse of the Versailles Order, 1919–1939. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 978-0-521-85713-0
  • Nowak, Andrzej. Siječanj 1997. The Russo-Polish Historical Confrontation. Sarmatian Review. XVII. Pristupljeno 16. srpnja 2007.
  • Orlik-Rückemann, Wilhelm. 1985. Jerzewski, Leopold (ur.). Kampania wrześniowa na Polesiu i Wołyniu: 17.IX.1939–1.X.1939 (poljski). Głos. Warsaw.
  • Osmańczyk, Edmund Jan. 2003. Mango, Anthony (ur.). Encyclopedia of the United Nations and international agreements. 1 3rd izdanje. Routledge. New York. ISBN 0-415-93921-6
  • Piotrowski, Tadeusz. 1998. Poland's Holocaust: Ethnic Strife: Collaboration with Occupying Forces and Genocide in the Second Republic, 1918–1947. McFarland & Company. Jefferson, NC. ISBN 0-7864-0371-3
  • Polonsky, Antony; Michlic, Joanna B. 2004. The neighbors respond: the controversy over the Jedwabne Massacre in Poland. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-11306-7
  • Prazmowska, Anita J. 1995. Britain and Poland 1939–1943: The Betrayed Ally. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 0-521-48385-9
  • Rieber, Alfred Joseph. 2000. Forced Migration in Central and Eastern Europe: 1939–1950. Routledge. London, New York. ISBN 0-7146-5132-X
  • Roberts, Geoffrey. 1992. The Soviet Decision for a Pact with Nazi Germany. Soviet Studies. 44. str. 57–78. doi:10.1080/09668139208411994
  • Roshwald, Aviel. 2001. Ethnic Nationalism and the Fall of Empires: Central Europe, the Middle East and Russia, 1914–1923. Routledge. ISBN 0-415-17893-2
  • Rummel, Rudolph Joseph. 1990. Lethal Politics: Soviet Genocide and Mass Murder Since 1917. Transaction. New Jersey. ISBN 1-56000-887-3
  • Ryziński, Kazimierz; Dalecki, Ryszard. 1990. Obrona Lwowa w roku 1939 (poljski). Instytut Lwowski. Warszawa. ISBN 978-83-03-03356-7
  • Sanford, George. 2005. Katyn and the Soviet Massacre Of 1940: Truth, Justice And Memory. Routledge. London, New York. ISBN 0-415-33873-5
  • Shaw, Louise Grace. 2003. The British Political Elite and the Soviet Union, 1937–1939. Routledge. London, New York. ISBN 0-7146-5398-5
  • Shirer, William L. 1990. The Rise and Fall of the Third Reich: A History of Nazi Germany. Simon and Schuster. ISBN 0-671-72868-7
  • Snyder, Timothy. 2005. Covert Polish Missions Across the Soviet Ukrainian Border, 1928–1933. Salvatici, Silvia (ur.). Confini: Costruzioni, Attraversamenti, Rappresentazionicura. Rubbettino. Soveria Mannelli (Catanzaro). ISBN 88-498-1276-0
  • Stachura, Peter D. 2004. Poland, 1918–1945: An Interpretive and Documentary History of the Second Republic. Routledge. London, New York. ISBN 0-415-34357-7
  • Stanley. Missing
  • Subtelny, Orest. 2000. Ukraine: a History. University of Toronto Press. Toronto. ISBN 0802083900
  • Taylor, A. J. P. 1975. The Second World War: An Illustrated History. Putnam. London. ISBN 0-399-11412-2
  • Topolewski, Stanisław; Polak, Andrzej. 2005. 60. rocznica zakończenia II wojny światowej [60th anniversary of the end of World War II] (PDF). Edukacja Humanistyczna w Wojsku (Humanist Education in the Army) (poljski). 1. Dom wydawniczy Wojska Polskiego (Publishing House of the Polish Army). ISSN 1734-6584. Inačica izvorne stranice (pdf) arhivirana 29. rujna 2007. Pristupljeno 25. srpnja 2015.
  • Trela-Mazur, Elżbieta. 1997. Bonusiak, Włodzimierz (ur.). Sowietyzacja oświaty w Małopolsce Wschodniej pod radziecką okupacją 1939–1941 (Sovietization of Education in Eastern Lesser Poland During the Soviet Occupation 1939–1941) (poljski). Wyższa Szkoła Pedagogiczna im. Jana Kochanowskiego. Kielce. ISBN 978-83-7133-100-8
  • Tucker, Robert C. 1992. Stalin in Power: The Revolution from Above, 1929–1941. Norton. New York. ISBN 0-393-30869-3
  • Watson, Derek. 2000. Molotov's Apprenticeship in Foreign Policy: The Triple Alliance Negotiations in 1939. Europe-Asia Studies. 52. str. 695–722. doi:10.1080/713663077
  • Weinberg, Gerhard. 1994. A World at Arms: A Global History of World War II. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 0-521-44317-2
  • Wilson, Andrew. 1997. Ukrainian Nationalism in the 1990s: A Minority Faith. Cambridge University Press. Cambridge, New York. ISBN 0-521-57457-9
  • Wettig, Gerhard. 2008. Stalin and the Cold War in Europe: the emergence and development of East–West conflict, 1939–1953. Rowman & Littlefield. Lanham. ISBN 0-7425-5542-9
  • Zaloga, Steven J. 2002. Poland 1939: The Birth of Blitzkrieg. Osprey Publishing. Oxford. ISBN 1-84176-408-6

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Sovjetska invazija na Poljsku
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Sovjetska_invazija_na_Poljsku&oldid=6887411"