Prijeđi na sadržaj

Stjepan Tomaš (književnik)

Izvor: Wikipedija
»Stjepan Tomaš« preusmjerava ovamo. Za druga značenja pogledajte Stjepan Tomaš (razdvojba).

Stjepan Tomaš (Nova Bukovica, 2. siječnja 1947.[1]) hrvatski je književnik. Živi i radi u Osijeku.

Piše romane, drame, kratke priče, pripovijetke i radio-drame za djecu i odrasle. Književnim radom se bavi od 1971. godine.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Završio je gimnaziju u Našicama i diplomirao jugoslavensku književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Piše pripovijetke, romane i drame za djecu i odrasle.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća radio je kao profesor hrvatskog jezika u Srednjoškolskom centru u Belom Manastiru (kasnije Centar za usmjereno obrazovanje /CUO/ "Bratstvo-jedinstvo"). Od 1973. do 1977. bio je urednik školskog lista Baranjski srednjoškolac.

Do sad je objavio devetnaest knjiga: trinaest za odrasle i šest za djecu. Više je puta nagrađivan. Najuglednije su mu: nagrade Grigor Vitez (1978.) za najbolju dječju knjigu te nagrada K. Š. Gjalski (2001.) za knjigu pripovijedaka Odnekud dolaze sanjari.

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Sveti bunar, 1972.
  • Građani u prvom koljenu, 1975.
  • Tko kuca otvorit će mu se, 1975.
  • Ljubav je moja golub začuđeni, zbornik (uredili Stjepan Tomaš i Davorin Taslidžić), 1976.
  • Taninska četvrt , roman, 1980.
  • Moljac i noćni čuvar, 1982.
  • Smrtna ura, pripovijetke, 1983.
  • Dobar dan, tata , 1987.
  • Život u provinciji , 1989.
  • Anđeli na vrhu igle, 1990.
  • Halo, ovdje komandosi, 1991.
  • Pomirenje , 1991.
  • Gdje stanuje Hrvatska?, 1992.
  • Moj tata spava s anđelima, 1992.
  • Pričaj mi o Jugoslaviji, radio komedija, 1992.
  • Mali ratni dnevnik, 1993.
  • Đokina sela, crna komedija, 1993.
  • Zlatousti , roman, 1993.
  • Srpski bog Mars , 1995.
  • Zlatousti ili tužni dom hrvatski, drama u 14 slika, 1995.
  • Potemkinova sela, radio drama, 1997.
  • Emigranti, roman, 1998.
  • Drame', 1999.
  • Dvije priče', 1999.
  • Lov na vještice, drama, 1999.
  • Sveta vatra , 2000.
  • Miruj, miruj, srce moje, 2001.
  • Noćni posao, izabrane pripovijetke, 2001.
  • Odnekud dolaze sanjari , 2001.
  • Pas koji je čitao s usana , 2001.
  • Sirove strasti., 2002.
  • Izabrane pripovijetke, 2003.
  • Dragoljubov san, 2004.
  • Guslač od marcipana, 2004.
  • Guslačeva smrt, 2004.
  • Spomenik, 2004.
  • Perzefonin poljubac , 2006.
  • Židovski spomenik, 2006.

Ušao je u Antologiju hrvatske kratke priče prireditelja Miroslava Šicela, zbirku Božićne priče Božidara Petrača, te u izbor pjesničkih i proznih tekstova, te dokumenata o stvaranju neovisne, suverene države Hrvatske i o Domovinskom ratu 1990. – 1992. prireditelja Vlade Pandžića i Božidara Petrača Hrvatska lađa, antologiju priča "Večernjeg lista" 1964. – 1994. Hrvatska kratka priča u izboru Tomislava Sabljaka, izboru hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni Jasne Pogačnik i dr.

Neka djela su mu prevedena i na njemački, talijanski, mađarski, slovački, slovenski, makedonski i esperanto.[2]

Zanimljivosti

[uredi | uredi kôd]

Roman Mali ratni dnevnik je bio obveznom školskom lektirom za 6. razred od 1996., a onda su 2006. iz ogranka SKD Prosvjeta iz Donjeg Lapca (općine s većinskim srpskim stanovništvom), na inicijativu skupine roditelja uputili predstavku protiv te knjige ministru Primorcu, u kojoj su tražili "povlačenje te knjige iz obvezatne školske lektire jer je ksenofobična, puna govora mržnje i uvredljiva za srpsku manjinu u Hrvatskoj". Roman inače govori o djevojčici Cvijeti koja opisuje svoje doživljaje i zbivanja u opkoljenome Osijeku, odlaske u skloništa, spoznaje o broju poginulih i ranjenih sugrađana, slušanju priča o srušenim kućama u susjedstvu, cjelodnevnom popravljanju kuće od razaranja što su ga počinili velikosrbi itd.[3]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Duška Torbica. 8. rujna 2011. HAZU - Stjepan Tomaš - biografija. HAZU. Pristupljeno 5. kolovoza 2017.
  2. ↑ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
  3. ↑ Fokus[neaktivna poveznica] Stjepan Babić: O malome ratnome dnevniku, 8. prosinca 2006.


v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stjepan_Tomaš_(književnik)&oldid=6206314"