Prijeđi na sadržaj

Bosansko Kraljevstvo

Izvor: Wikipedija
Bosansko Kraljevstvo
Босанско краљевство
Kraljevstvo
←
1377. – 1463. →
 
→
 
Bosansko Kraljevstvo 1393. za vrijeme Tvrtka I.
Glavni gradBobovac
Visoko
Jajce
Religija
Crkva bosanska, katoličanstvo, pravoslavlje
Vladavina
monarhija
Kralj
Tvrtko I. Kotromanić1377. – 1391.
Stjepan Tomašević Kotromanić1461. – 1463.
Povijest
26. listopada 1377.
Tvrtkova krunidba
5. lipnja 1463.
Osmanska okupacija
 
Prethodnice
Danas
Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Hrvatska
Srbija

Bosansko Kraljevstvo ili Kraljevina Bosna bilo je srednjovjekovno kraljevstvo nastalo iz Bosanske Banovine (1154. – 1377.). Postojalo je od 1377. do 1463. godine.

Većina stanovništva bila je ruralna s malo gradskih središta. Bitniji gradovi bili su Doboj, Jajce, Srebrenik, Srebrenica, Tešanj i Podvisoki. Rudarstvo je bila osnovna gospodarska grana i izvor bogatstva za bosanske kraljeve, posebno srednjobosanskoga rudarskog bazena (Fojnica, Olovo, Kreševo) gdje su uvijek imali izravnu vlast. Dvorovi bosanskih vladara nalazili su se na Bobovcu, u Sutjesci (Kraljeva Sutjeska), Podvisokom, Moštrima kod Visokog, na Neretvi i Jajcu.[1]:str. 114.

Povijest kraljevine nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I. obilježile su unutarnje borbe oko prijestolja uz stalno uplitanje Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva, te religijske kontroverze u svezi Crkve bosanske.[1]:str. 76.

Na zamolbu kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića 1461. papa Pio II. prograslio je zaštitnikom Bosanskoga Kraljevstva svetog Grgura Čudotvorca.[2]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Vidi još: Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku

Pozadina

[uredi | uredi kôd]

Bosanska Banovina, iako nominalno pod suzerenstvom ugarsko-hrvatskih kraljeva, nakon bana Kulina[3] imala je de facto neovisnost.[4][5][6] Ona je postojala sve do 1377. kada je uzdignuta na razinu kraljevine nakon što se Tvrtko I okrunio, iskoristivši podijeljenost srpskih vladara i činjenicom da dinastija Nemanjića nakon 1371. nije imala nasljednika.[7]

Uspon i vladavina Tvrtka I.

[uredi | uredi kôd]
Zlatnik iz perioda Tvrtkove vladavine

Nakon sloma moći Nikole Altomanovića, najmoćniji velikaš na prostoru nekadašnjega Srpskoga Carstva postao je Lazar Hrebeljanović, dok je Tvrtko nastavio jačati vlastitu državu.[8]

U posljednjim mjesecima svoje vladavine Tvrtko se posvetio učvršćivanju položaja u Dalmaciji i planovima za zauzimanje Zadra, jedinoga većeg dalmatinskog grada koji mu je izmaknuo.[9] Nudio je širok savez Mletačkoj Republici i istodobno njegovao odnose s Albertom III. Austrijskim, a sa Žigmundom je od 1390. vodio pregovore o miru, koji vjerojatno nisu dovršeni jer je Tvrtko umro 10. ožujka 1391. godine.[10]

Smrt Tvrtka I. i opadanje kraljevstva

[uredi | uredi kôd]

Iako je Bosna neposredno nakon Tvrtkove smrti zadržala ugled među susjednim državama, za vladavine Stjepana Dabiše stanje u državi počelo se pogoršavati.[11] Dabiša je u prvim godinama uspješno odolijevao pritiscima Ugarske, Napulja i Osmanlija, ali su u drugom dijelu njegove vladavine velikaši ojačali, a kraljevski autoritet počeo slabiti.[11]

Kraljevska i sudijska stolica kraljice Jelene, prikazane sa strane

Nakon bitke kod Dobora 1394. godine, u kojoj je poražen i pogubljen Ivan Horvat, Dabiša se pokorio Žigmundu, prepustio mu Hrvatsku i Dalmaciju i, uz pristanak svojih vazala, priznao ga vrhovnim gospodarom i nasljednikom bosanske krune.[12] Time je država postala ovisnija o Ugarskoj nego ikada prije, a njezin utjecaj na Balkanu oslabio je.[13]

Nakon Dabišine smrti vlast je preuzela njegova udovica Jelena Gruba, ali su unutarnji sukobi dodatno oslabili kraljevstvo. Do 10. svibnja 1398. za novoga bosanskog kralja ustoličen je Stjepan Ostoja, čime je završena njezina vladavina.[14][15]

Sukobi između Ostoje i Tvrtka II.

[uredi | uredi kôd]

Ostoju su na vlast doveli ljudi okupljeni oko Hrvoja Vukčića, ali se on 1403. svrstao uz napuljskog kralja Ladislava protiv Žigmunda i poveo rat protiv Dubrovnika.[16] Zbog njegovih prougarskih stavova bosanski velikaši su ga 1404. zamijenili Tvrtkom II. Ostoja je uz ugarsku pomoć pokušao vratiti prijestolje, dok je Tvrtko uspijevao održati potporu većine važnih obitelji.[17]

U Bosnu su potom uslijedili gotovo svake godine ugarski prodori, a kulminacija je došla 1408., kada je Žigmund porazio bosansko plemstvo i Tvrtka, a naredne godine vratio Ostoju na prijestolje.[18] U Doboru je tada zarobljeno i ubijeno oko 170 nižih vlastelina, bačenih sa zidina grada.[17] Ostoja je zatim priznao vrhovništvo ugarske krune i 1412. posjetio Budim, zajedno s drugim bosanskim i srpskim velikašima.[17]

Druga vladavina Tvrtka II. i rast osmanskoga utjecaja

[uredi | uredi kôd]
Novčić Tvrtka II.

Prve osmanske čete napale su Bosnu u svibnju 1414. godine, a u kolovozu su sa sobom dovele i svrgnutoga Tvrtka, postavljajući ga kao protukralja.[19] Njegov savez s Osmanlijama vjerojatno je bio posljedica zajedničkog neprijateljstva prema Žigmundu. Pavle Radenović odmah je stao uz Tvrtka, ali većina velikih vlastelina to nije učinila.[17] Nakon bitke kod Doboja u kolovozu 1415., u kojoj je Žigmundova vojska teško poražena, osmanski utjecaj u Bosni osjetno je porastao.[20]

Kada je Ostoja umro, umjesto da Tvrtko bez otpora preuzme vlast, kraljem je izabran njegov sin Stjepan Ostojić. Međutim, nakon novoga osmanskog prodora početkom 1420. Tvrtko se ponovno vratio i, uz potporu dijela bosanske vlastele, obnovio vlast. Njegova druga vladavina potvrđena je novom krunidbom na stanku u kolovozu 1421. godine.[21]

Tvrtko II. nastojao je obnoviti kraljevski autoritet i centralizirati državu više nego ijedan vladar nakon Tvrtka I., ostavivši snažan trag u bosanskoj politici, gospodarstvu i kulturi.[22] Uspio je sklopiti trgovački ugovor s Mletačkom Republikom 1422., ali su osmanski upadi 1424. prisilili Bosnu na oprezniju politiku.[23] Nakon smrti Sandalja Hranića, novi izazov postao je njegov nasljednik Stjepan Vukčić Kosača.[23]

Smrt Tvrtka II. i dolazak Stjepana Tomaša

[uredi | uredi kôd]
Hrvoje Vukčić Hrvatinić, iluminacija iz Hrvojevog misala

Tvrtko II. umro je u rujnu 1443. bez djece, izrazivši želju da ga naslijedi njegov politički dotad slabo istaknuti rođak Stjepan Tomaš, mlađi brat Radivoja i izvanbračni Ostojev sin.[24] Međutim, njegov dolazak na vlast nije priznao najmoćniji bosanski velikaš, Stjepan Vukčić Kosača, pa je izbio građanski rat.[25]

Sukob je okončan kada je Tomaš odbacio prvu ženu Vojaču i oženio se Kosačinom kćeri Katarinom u svibnju 1446. godine. Katarina je napustila tradiciju Crkve bosanske i prešla na rimokatoličanstvo.[25] Tomaš i njegova druga supruga pomagali su gradnju crkava i samostana diljem zemlje.[25]

Tijekom cijele vladavine Tomaš je ratovao sa Srpskom despotovinom oko bogatoga rudarskog središta Srebrenice i okolnih krajeva.[25]

Nakon Tomaševa izmirenja s Đurđem Brankovićem, Dubrovnik je 1451. predložio savez protiv Stjepana Vukčića, a Tomaš se obvezao na vojni napad na njega.[26] Istodobno je Tomaš progonio pripadnike Crkve bosanske, zbog čega je u 1450. srušen franjevački samostan u Milima, iako je ubrzo obnovljen.[27]

Stjepan Tomašević i osmansko osvajanje

[uredi | uredi kôd]
Stjepan Tomašević, zadnji vladar srednjovjekovne Bosne (autor: Jacopo Bellini)

Stjepan Tomašević naslijedio je oca na prijestolju nakon njegove smrti u srpnju 1461. godine i postao prvi bosanski kralj koji je krunu primio od Svete Stolice.[28] Pod njegovom vlašću Bosna je ostala gotovo bez pomoći velikih europskih sila. Nakon što su Osmanlije opsjele Jajce, Tomašević je pobjegao u Ključ, gdje su ga sustigle trupe Mahmud-paše Anđelovića.[29]

Iako mu je obećan život, obećanje nije održano: kralj je vraćen u blizinu Jajca i pogubljen iza gradske citadele, na mjestu koje je kasnije prozvano Carevo polje.[30] Kraljevina je pala 1463. i postala najzapadnija pokrajina Osmanskoga Carstva.[31]

Nakon pada Bosne kraljica-majka Katarina pobjegla je u Rim.[32] U narodu i među suvremenicima osmansko osvajanje, usprkos planinskim utvrdama zemlje, bilo je doživljeno kao iznenađujuće brzo. Ipak, dio bosanskoga stanovništva smatrao je Ugarsku dugogodišnjim neprijateljem i radije je prihvatio osmansku vlast nego ugarsku vrhovnu vlast.[33]

Nastanak Hercegovine

[uredi | uredi kôd]

Nakon pada Bosne 1463. herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar južnoga dijela nekadašnjega kraljevstva, poživio je još tri godine, dovoljno da vidi potpuni raspad države, za koji je okrivljavao svog najstarijeg sina Vladislava.[34] Veći dio sjeverne i zapadne Bosne tada je uključen u Bosanski sandžak, isprva u sastavu Rumelijskoga ejaleta, a od 1580. kao jezgra novoosnovanoga Bosanskoga ejaleta.[35]

Kultura i religija

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članci o temama: Crkva bosanska, Katoličanstvo u Hrvata Bosne i Hercegovine, i Pravoslavlje u Bosni i Hercegovini
Spomenici stećaka u Radimlji kod Stoca

Područje Bosne i današnje Hercegovine ispunjeno je srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima poznatim kao stećci, koji se prvi put pojavljuju sredinom 12. stoljeća.[36] Oni su bili zajednička tradicija pripadnika Crkve bosanske, katolika i pravoslavaca.[36] Iako je Bosna imala mnogo arhitektonski dojmljivih kamenih tvrđava, njezine srednjovjekovne crkve bile su malene, osobito u usporedbi s katoličkim crkvama na obali i pravoslavnim manastirima u susjednoj Srbiji, vjerojatno zbog ravnodušnosti bosanskoga plemstva prema formalnoj religiji.[36]

Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina imala je tri kršćanske zajednice: katolike, pravoslavce i one koji su se jednostavno nazivali Bošnjanima, a pripadali su takozvanoj Crkvi bosanskoj.[37][38] Većina podataka o toj crkvi potječe iz vanjskih izvora, a njezina točna priroda ostaje predmet rasprava, osobito u vezi s mogućim dualističkim učenjima.[39]

Katolički izvori optuživali su krstjane za bogumilstvo, odnosno za dualističko i heretičko učenje.[15] Plemstvo nije pokazivalo veliku vjersku postojanost: Sandalj Hranić Kosača bio je pravoslavac, Stjepan Vukčić Kosača smatrao se krstjaninom, a Tvrtko II. tijekom vladavine bio je katolik.[40][41]

Kada je Stjepan Tomaš započeo progon pristalica Crkve bosanske, oni su odgovorili u svom tradicionalnom uporištu u Visokom i 1450. srušili franjevački samostan u Milama, koji je ubrzo obnovljen.[42] Tomaš je zbog svojih postupaka stekao nadimak „prokleti kralj”, a takav razvoj događaja naveo je Stjepana Vukčića Kosaču da pristalicama Crkve bosanske pruži utočište i podupre Osmanlije protiv protukralja Radivoja.[25]

Gospodarstvo

[uredi | uredi kôd]

Za vrijeme Tvrtka I. u suvremenim izvorima počinju se češće spominjati važna rudarska središta kao što su Fojnica, Kreševo, Olovo, Srebrenica, Dusina, Kamenica i Deževice.[43] Bosna je bila važan izvoznik metala, osobito srebra, a rudarska proizvodnja bila je temelj kraljevskih prihoda i međunarodne trgovine.[44]

Za vladavine Stjepana Tomaša Osmanlije su Bosni zabranile izvoz srebra, koje je Mehmed II. smatrao svojim pravom, što je ozbiljno pogodilo bosansko gospodarstvo.[45] Njegov nasljednik Stjepan Tomašević pokušao je poboljšati stanje, pa je gospodarstvo u njegovo doba ojačalo više nego ikada ranije, donoseći veći prihod od razvijene metaloprerađivačke i rudarske djelatnosti.[43]

Najvažnije carinske postaje nalazile su se u Drijevima, Vrabaču, Deževicama, Podvisokom, Trebinju, Foči, Goraždu, Boraču, Višegradu, Olovu i Srebrenici.[44] Naplatu carina nadgledali su protovestijari, koji su često bili Dubrovčani.[44]

Povijesni vizualni identitet

[uredi | uredi kôd]

Jedni od ranijih prikaza grbova koji se pripisuju Bosni nalaze se u Ohmućevićevu grbovniku i kasnijem Fojničkom grbovniku, sastavljenima u 16. i 17. stoljeću.[46] Tijekom narednih stoljeća europski izvori Bosni su pripisivali grbove koji su bili bliski ili potpuno analogni tom prikazu.[47]

Grb bosanskih kraljeva, koji su od 1377. do 1463. vladali prostorom današnje Bosne i Hercegovine i dijelovima Dalmacije, sastojao se od plavoga štita sa šest zlatnih ljiljana raspoređenih oko bijele kose grede, unutar zlatnoga obruba. Zlatni ljiljan povezuje se s vrstom Lilium bosniacum.[48][49] Na kacigi se nalazio ukras od paunova perja iznad krune s ljiljanima.[50]

Popis bosanskih kraljeva

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis bosanskih kraljeva

Bosanski kraljevi

[uredi | uredi kôd]

Bosanske kraljice

[uredi | uredi kôd]

Vremenska crta (1377. – 1463.)

[uredi | uredi kôd]
Stjepan TomaševićRadivoj OstojićStjepan TomašRadivoj OstojićTvrtko II TvrtkovićStjepan OstojićStjepan OstojaTvrtko II TvrtkovićStjepan OstojaJelena GrubaStjepan DabišaTvrtko I Kotromanić

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 Kurtović 2019.
  2. ↑ Vukšić 2003, str. 403.
  3. ↑ Fine, John V. A.; Fine, John Van Antwerp. 1994. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (engleski). University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-08260-5
  4. ↑ Fine 1994, str. 44, 148.
  5. ↑ Richard C. Frucht. 2005. Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. ABC-CLIO. str. 631. ISBN 978-1-57607-800-6
  6. ↑ Klaić 1989, str. 34, 42, 55, 58, 71, 76, 105, 116, 119, 169, 172, 173, 181, 183, 186, 221.
  7. ↑ Dedijer, Vladimir. 1974. History of Yugoslavia (engleski). McGraw-Hill Book Co.
  8. ↑ Fine 1994, str. 387–389.
  9. ↑ Ćirković 1964, str. 164–165.
  10. ↑ Ćirković 1964, str. 165.
  11. 1 2 Ćirković 1964, str. 171–174.
  12. ↑ Ćirković 1964, str. 173–174.
  13. ↑ Ćirković 1964, str. 174.
  14. ↑ Ćirković 1964, str. 184–185.
  15. 1 2 Ćošković 2005.
  16. ↑ Živković 1981, str. 25, 41.
  17. 1 2 3 4 Fine 1994, str. 463–464.
  18. ↑ Živković 1981, str. 59–62.
  19. ↑ Živković 1981, str. 68.
  20. ↑ Živković 1981, str. 71.
  21. ↑ Živković 1981, str. 76–84.
  22. ↑ Živković 1981, str. 84.
  23. 1 2 Fine 1994, str. 472.
  24. ↑ Živković 1981, str. 9.
  25. 1 2 3 4 5 Fine 1994, str. 471–583.
  26. ↑ Božić 1952, str. 119–120.
  27. ↑ Čošković, Pejo. 2005. Crkva bosanska u XV. stoljeću. Institut za istoriju, Sarajevo (bošnjački): 81
  28. ↑ Ćošković 2009.
  29. ↑ Babinger, Franz. 1978. Mehmed the Conqueror and His Time. Princeton University Press. str. 221–222. ISBN 978-0-691-01078-6
  30. ↑ Babinger, Franz. 1978. Mehmed the Conqueror and His Time. Princeton University Press. str. 221–222. ISBN 978-0-691-01078-6
  31. ↑ Knuth, Rebecca; English, John. 2003. Libricide: The Regime-sponsored Destruction of Books and Libraries in the Twentieth Century. Greenwood Publishing Group. str. 125. ISBN 978-0-275-98088-7
  32. ↑ [nedostaje izvor]
  33. ↑ Fine 1994, str. 585.
  34. ↑ Ćirković 1964a.
  35. ↑ Vego 1982.
  36. 1 2 3 Fine 1994, str. 487.
  37. ↑ Pinson, Mark. 1996. The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Harvard CMES. str. 4ff. ISBN 978-0-932885-12-8
  38. ↑ Curta, Florin. 2006. Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge University Press. str. 433. ISBN 978-0-521-81539-0
  39. ↑ Fine 2007.
  40. ↑ Kurtović, Esad. 2010. Sandalj Hranić Kosača - Biografija bosanskog vlastelina. Bosna Franciscana (bošnjački) (33): 77
  41. ↑ Miller, William. 1921. Essays on the Latin Orient. CUP Archive. str. 508–509
  42. ↑ Čošković, Pejo. 2005. Crkva bosanska u XV. stoljeću. Institut za istoriju, Sarajevo (bošnjački): 81
  43. 1 2 Ljubez 2009, str. 149.
  44. 1 2 3 Kovačević Kojić 1961.
  45. ↑ Ćirković 1964, str. 312.
  46. ↑ Rudić, Srđan. 2006. Vlastela Ilirskog grbovnika: The Nobility of the Illyric Coat of Arms. Istorijski institut. Beograd. ISBN 8677430555
  47. ↑ Sulejmanagić, Amer. Signa bosniensia rediviva (bošnjački, engleski, i njemački). Pristupljeno 9. ožujka 2026.
  48. ↑ Sulejmanagić, Amer. 2017. Ikonografija, metrologija i grafija bosanskoga novca kovanoga između 1428. i 1443. godine (novac kralja Tvrtka II Tvrtkovića). Numizmatičke vijesti. 59 (70): 175–215
  49. ↑ Filipović, Emir O. 2022. Vizualni elementi u konstrukciji dinastičkog identiteta. Kotromanići: stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni (bošnjački). Filozofski fakultet Univerziteta. str. 101. ISBN 978-9926-491-04-8
  50. ↑ Filipović, Emir O. 2022. Vizualni elementi u konstrukciji dinastičkog identiteta. Kotromanići: stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni (bošnjački). Filozofski fakultet Univerziteta. str. 101. ISBN 978-9926-491-04-8

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • Kurtović, Esad. 2019. Kratka historija srednjovjekovne Bosne (bošnjački). Sarajevo
  • Božić, Ivan. 1952. Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Naučna knjiga. Beograd.
  • Ćirković, Sima. 1964. Историја средњовековне босанске државе [Historija srednjovjekovne bosanske države] (srpski). Srpska književna zadruga
  • Ćirković, Sima. 1964a. Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba (srpski). Naučno delo SANU
  • Ćošković, Pejo. 2009. Kotromanići. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
  • Ćošković, Pejo. 2005. Crkva bosanska u XV stoljeću. Institut za istoriju. Sarajevo. ISBN 9789958964268
  • Fine, John V. A. Jr. 1994. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. Michigan. ISBN 978-0-472-08260-5
  • Fine, John V. A. Jr. 2007. The Bosnian Church: Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century. Saqi. ISBN 978-0863565038
  • Klaić, Nada. 1994. Srednjovjekovna Bosna. Eminex. Zagreb.
  • Kovačević Kojić, Desanka. 1961. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine
  • Ljubez, Bruno. 2009. Jajce Grad: prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice. HKD Napredak
  • Rudić, Srđan; Lovrenović, Dubravko; Dragičević, Pavle. 2015. Pad Bosanskog kraljevstva 1463. godine (bošnjački). Istorijski institut / Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu / Filozofski fakultet Univerziteta u Banjaluci. ISBN 978-86-7743-110-5
  • Vego, Marko. 1957. Naselja bosanske srednjovjekovne države. Svjetlost. Sarajevo. str. 127–129
  • Vego, Marko. 1982. Postanak srednjovjekovne bosanske države. Svjetlost. Sarajevo.
  • Velikonja, Mitja. 2003. Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. ISBN 1-58544-226-7
  • Živković, Pavo. 1981. Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini XV stoljeća. Institut za istoriju. Sarajevo.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bosansko_Kraljevstvo&oldid=7448700"