Uskoplje (župa)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Uskoplje u Hrvatskom Kraljevstvu za vrijeme kralja Tomislava (oko 928.)

Uskoplje je srednjovjekovna županija u srednjoj Bosni. Njezino područje isprva se nalazilo u sastavu Hrvatske, a najkasnije tijekom druge polovice 12. stoljeća ušlo je u sastav Bosne.[1]

Položaj[uredi | uredi kôd]

Župa Uskoplje smještena je uz gornji tok rijeke Vrbas. Okosnica joj je 27 kilometara dugačko Skopaljsko polje površine oko 130 km2. Ime je dobila upravo po tom izduženom, uskom polju.[2] Na istoku se nalaze župe Lašva i Lepenica, na jugu je Rama i Zahumlje. Na zapadu je Završje (Zapadne strane) sa župama Dlamoč, Hlivno i Duvno, a na sjeveru se nalazila župa Pliva. U darovnici Tvrtka I. od 11. kolovoza 1366. kao granično područje između Uskoplja i Plive navodi se Krtova ela (Krta jela).[3]

U srednjem je vijeku župa Uskoplje bila gusto naseljena. Naselja su građena uz rubove doline Vrbasa te po obližnjim obroncima planina. U srednjovjekovnoj župi Uskoplje razvile su se tri najveće utvrde: Vesela Straža koja je bila političko, gospodarsko i kulturno središte Uskoplja, zatim utvrde Susid i Biograd.[4] Vesela Straža nalazila se na uzvišenju Kik u Veseloj kod Bugojna, u Kordićima se nalazila utvrda Susid, a Biograd je današnji Prusac južnije od Donjeg Vakufa. Postojale su još četiri utvrde za nadzor komunikacija: Sutina kod Jagnjida u Uskoplju, Kaštel u Harambašićima te Gornji i Donji Novi kod Donjeg Vakufa. Svi lokaliteti su slabo istraženi, pa su podaci o njima vrlo oskudni. [2]

Povijesni pregled[uredi | uredi kôd]

Župa Uskoplje u povijesnim se dokumentima spominje od ranog srednjeg vijeka, kada je u vrijeme formiranja prvih hrvatskih župa bila u sastavu plivske župe.[5] U 10. stoljeću Uskoplje postaje samostalnom župom koja se naziva Uskoplem (Uscople).[6] U vrijeme kralja Tomislava Uskoplje je granična župa prema Zahumlju. Kako izričito navodi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet župe u gornjem toku Vrbasa i Sane nalaze se u Zapadnoj (Bijeloj) Hrvatskoj.[7] Za vrijeme dinastičkih borbi između sinova kralja Krešimira I., raški knez Časlav Klonimirović između ostalih zauzima i župe Uskoplje, Luka i Pliva.[8] Nakon Časlavove pogibije oduzeta područja 960. godine u sastav Hrvatske vraća Mihajlo Krešimir II.[6] Nakon poraza raškog kneza, hrvatska područja u srednjoj Bosni, među njima i Uskoplje, se osamostaljuju na čelu s vlastitim banom. Prema Ljetopisu popa Dukljanina, 968. godine kralj Mihajlo Krešimir II. vodio je borbe s bosanskim banom na području župa Uskoplje, Pliva i Luka.[6] Tako je Uskoplje ponovno vraćeno u sastav Hrvatske. Župa Uskoplje bila je u sastavu Hrvatske sve dok većim dijelom Bosne nije ovladao oko 997. makedonski car Samuilo. Oko 1019. godine bosanski ban i hrvatski kralj Krešimir III. priznaju vlast bizantskog cara Bazilija II. Bugaroubojice[6], pa se tako Uskoplje našlo u sastavu njegove države. Bosnu i Uskoplje u sastav Hrvatske vraća kralj Petar Krešimir IV. oko 1069. godine. Od 1165. do 1180. Uskoplje je ponovno u sastavu Bizantskog carstva.[9]

U 12. stoljeću župa Uskoplje nalazi se u sastavu Donjih krajeva. Od 1180. Uskopljem vlada ban Kulin. Banovina Bosna, a s njom i Uskoplje, u sastav Hrvatske vraća se za vrijeme knezova Šubića. Nakon poraza Mladena II. kod Blizne 1322. ban Stjepan II. Kotromanić zagospodario je Uskopljem, Zagorjem, Ramom, Trebotićem, Usorom i Soli.[9] Od početka vladavine Tvrtka I. Kotromanića Uskoplje je bilo pod njegovom vlašću. Nakon njegove smrti moć bosanskih vladara slabi, što dovodi do smanjenja posjeda. U prvih dvadesetak godina 15. stoljeća samo je nekoliko župa, uključujući Uskoplje, ostalo pod njihovom vlašću. U prilike u Bosni početkom 15. stoljeća počinju se uplitati i Osmanlije. Prvi put u Uskoplje Osmanlije su stupile 1414. godine na poziv Hrvoja Vukčića Hrvatinića, gospodara Donjih Krajeva i Uskoplja koji je tada bio u ratu sa Žigmundom Luksemburškim[10] Nakon Hrvojeve smrti 1416. godine Uskopljem je gospodario njegov sin Balša Hercegović, a zatim je bilo pod vlašću Jurja Vojsalića Hrvatinića.[4] Prema povelji kralja Stjepana Tomaša od 22. kolovoza 1446., on je bio vladarom dijela Uskoplja tako da je herceg Stjepan Vukčić Kosača nastojao zaštiti svoje posjede i u Uskoplju. Iz povelja aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa i rimskog cara Fridrika III. kojima se potvrđuju posjedi Stjepana Kosače vidljivo da je on vladao samo južnim Uskopljem s utvrdom Susid[11], dok je veći dio Uskoplja s Veselom Stražom i Biogradom bio u rukama kralja. Godine 1463. Uskoplje je bez borbi zauzeo Mahmud-paša Mihaloglu.[12] U ljeto iste godine pokrenuta je akcija za oslobođenje Bosne pod vodstvom Matije Korvina. Herceg Stjepan je sa svojim sinovima protjerao Osmanlije i iz Uskoplja.[13] Kralj Matija Korvin darovnicom od 6. prosinca 1463. Vladislavu Hercegoviću, sinu hercega Stjepana Kosače, daruje župu Uskoplje s Veselom Stražom.[11] Već 1468. Osmanlije su ponovno zauzele dio Uskoplja i na tom djelu osnovali nahiju Skopje sa središtem Susidom, a nakon što su ovladali cijelim Uskopljem utemeljili su i nahiju Akhisar s Pruscem.[14] Ugarsko-turskim ugovorom iz 1503. Osmanlijama je i formalno priznata vlast nad Uskopljem.[14]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Uskoplje | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 26. prosinca 2020.
  2. 2,0 2,1 Ante Škegro: Uskoplje; Hrvatska uzdanica Uskoplje; Uskoplje, 1996.
  3. Euzebije Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis : ab anno 925 usque ad annum 1752, MSHSM, 1892.
  4. 4,0 4,1 Marko Vego: Naselja bosanske srednjovjekovne države, knj. IV., Sarajevo, 1970.
  5. Ivo Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Ferdo Šišić: Letopis popa Dukljanina. Srpska kraljevska akademija, Beograd–Zagreb, 1928.
  7. Franjo Rački: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb, 1877.
  8. Dominik Mandić: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963.
  9. 9,0 9,1 Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex, Zagreb, 1994.
  10. Ljudevit Thalloczy (preveo Milan Šufflay): Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca, izdanje Ugarske akademije, 1915.
  11. 11,0 11,1 Ljudevit Thalloczy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Leipzig-München, 1914.
  12. Joseph von Hammer (preveo Nerkez Smailagić): Historija Turskog/Osmanskog Carstva I, Zagreb, 1979.
  13. Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, knj. IV, Zagreb, 1973
  14. 14,0 14,1 Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela, Naučno društvo NR BiH, Sarajevo, 1959.