Ban Kulin

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kulin
Ban Bosne
Vladavina 1172. - studeni 1204.
Prethodnik Ban Borić
Nasljednik Stjepan Kulinić
Supruga Vojslava Zavidović
Djeca
Stjepan Kulinić
Dinastija Kulinići
Otac Ban Borić?
Preminuo stuedni 1204.
Vjera krstjanin

Kulin - bosanski ban, hrvatskog porijekla, nakon njegovog oca bana Borića, hrvatskog velikaša iz Slavonije, Kulin je prvi domaći bosanski vladar, vladao je Bosnom od (1180. - 1204.). S izuzetkom jednog vojnog pohoda kojeg je protiv Bizanta vodio 1183. (borio se zajedno sa Srbima i Mađarima kao vazal Hrvatsko-ugarskog kraljevstva), Bosna je njegovu vladavinu provela u miru. Zbog njegove odanosti Crkvi Bosanskoj, Papa je kroz hrvatsko-ugarskog kralja na njega izvršio pritisak, pa Kulin 1203. organizira skup na Bilinom Polju gdje objavljuej, pred papanim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom dubrovačkim arhiđakonom Marinom, svoju privrženost katoličkoj crkvi i odriče se bilo kakve hereze.

Životpis

Vladavina

Povelja Kulina bana iz 1189. godine

Nakon protjerivanja bana Borića u Slavoniju, bizanska vojska je 1164/65. godine osvojila Bosnu, Dalmaciju, Srijem i dijelove Hrvatske. Kulin je možda došao na vlast nakon smrti cara Manuela I., 1180. godine, kao bizantski vazal. Bosanska banovina u doba bana Kulina se prostirala od Drine do Vlašića, s pokrajinama Bosnom (današnja središnja Bosna), Soli i Usorom. S obzirom na teritorijalnu velićinu papinski izaslanik, Ivan de Kazamaris je predložio 1203. godine da se u Bosni uspostave tri biskupije. Za vladavinu Kulina bana, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni razvoj. Privreda se temeljila na rudarstvu i trgovačkim vezama sa gradovima u Dalmaciji, posebno sa Dubrovnikom. Iz povelje, koja je izdata 29. kolovoza 1189. može se zaključiti da je u to vrijeme postojala uređena feudalna struktura u Bosni. Kulin se ponašao kao i svaki drugi feudalni vladar.[1] Kulinova vladavina u narodu je zapamćena kao razdoblje blagostanja. U tome leži porijeklo izreke Za Kulina bana i dobrijeh dana. Kulin je kao ban Bosne jamčio Dubrovčanima slobodu trgovine. Oko bana tada se već nalazi određeni izvršni aparat vlasti, pošto Kulin obećava zaštitu Dubrovniku od njegovih časnika. Ova povelja dokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja na postojala organizacija i određeni pravni sustav. Jačanjem trgovinskih veza između Dubrovnika i Bosne dolazi do razvitka trgovačkih središta u Bosni. Tri glavna trgovačka sjedišta bila su: Vrhbosna, Visoko i Drijeva, ali tek oko 1360. godine.

Granice Bosne za vrijeme bana Kulina (debela plava linija)

Bilinpoljski sabor

Za vrijeme bana Kulin javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je navodno uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III. godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se "u zemlji hrvatsko-ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana". Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati.[2] U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom hrvatsko ugarskom kralju Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga "da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ostatku hrvatskog i ugarskog kraljevstva ne razvije njena pošast". Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku pape ostvari svoje političke pretenzije. Time je započela bliska suradnja između pape i ugarsko-hrvatskih kraljeva u zajedničkoj borbi protiv moguće i stvarne hereze u Bosni, a realno protiv bilo kakvih oblika samostalnosti rubova kraljevstva.

Dogovorena akcija pape i hrvatsko-ugarskog kralja Emerika protiv moguće hereze u Bosni, potaknuta izvještajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog kralja". Nakon što je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, hrvatsko-ugarski kralj je mislio da se može okrenuti Bosni i potvrditi njenu političku zavisnost. Pred opasnošću od dolaza kraljeve vojske i rata, Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži papa. U pismu papi pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana, već spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, što je značilo da prvo pokuša prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je značilo da se upotrijebi sila. Papin izaslanik, u pratnji dubrovač kog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored rijeke" (na području Zenice) održao sabor sa "starješinama krstjana", banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem krstjanskih starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u nekim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve. Zato je zatražio od starješina da se odreknu spornih točaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. travnja 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) heretičkog učenja I prakse. Pored prisutnih starješina krstjana, potpisao je dao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrovački arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je - za razliku od svojih prethodnika vodio blažu politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ako njihova vjerska djelatnost nije bila u suprotnosti sa službenim katoličkim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, Inocent III nije oklijevao da proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209. protiv albizana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara. U Bosni je 1203. ta politika očito dala željeni učinak pa je Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je utanačio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, po imenu Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem i kaločkim nadbiskupom (Kaloča - danas malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskemeta, a nekada sjedište vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, "u ime sve svoje braće i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza. Banovom je sinu uručen nalog s kraljevim pečatom, kao uputa banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva. Ako bi ban svjesno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti globu od tisuću maraka srebra, koju bi po pola dijelili papa i kraljeva blagajna. Pismom datiranim u Ugarskoj 10. lipnja 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa "bivšim patarenima" u Bosni.

Kraj vladavine i naslijeđe

Ploča Kulina bana prnađena u Biskupićima kod Visokog

Ban Kulin je preminuo 1204. godine u studenom. Naslijedio ga je sin Stjepan. [3][4] Koji je bio poznat kao pravovjeran katolik. Ivan de Kazamaris bana Kulina naziva moćnim mužem i velikim banom.

Povelja Kulina bana

Ugovorom od 29. kolovoza 1189. dopustio je Dubrovčanima slobodno trgovanje po Bosni; to je najstarija sačuvana isprava pisana narodnim jezikom s primjesom crkvenoslavenskog hrvatske recenzije.

U ime Oca i Sina i svetoga Duha

...Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.

I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon.

Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davati ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje...

Kulin Ban je jedini srednjovjekovni, vladar koji je ušao u narodnu poslovicu ("Od Kulina Bana i dobrijeh dana"). Iako je ta poslovica kasnijeg datuma, nastala nakon otkrivanja povelje u 19.stoljeću, a ne dio "narodnog" pamćenja.

Porodica

Moguće je da je bio blizak srodnik bana Borića, prvog bosanskog vladara poznatog po imenu, ali se s ovom tvrdnjom ne slažu svi.[5] Njegova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava Zavidovića.[6] Supruga bana Kulina je bila Vojslava, sestra Stefana Nemanje. Ona i Kulin su imali više potmstva, ali su poznata samo dva sina: Stjepan Kulinić, Kulinov nasljednik i sin koji je spomenut 1203. godine u Bilinpoljskoj izjavi i kojemu je banat realno sužen na Usoru i Soli, radi vjerskih nemira u Vrhbosni. Stjepan Kulinić je bio odan katoličkoj crkvi i njenoj hijerahiji, što je uzrokovalo probleme s djelom plemstva.

Također pogledajte

Poveznice