Ban Kulin

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kulin
Ban Bosne
Vladavina 1172. - studeni 1204.
Prethodnik Ban Borić
Nasljednik Stjepan Kulinić
Supruga Vojslava Zavidović
Djeca
Stjepan Kulinić
Dinastija Kulinići
Otac Ban Borić?
Preminuo stuedni 1204.
Vjera krstjanin

Kulin - bosanski ban, hrvatskog porijekla, nakon njegovog oca bana Borića, hrvatskog velikaša iz Slavonije, Kulin je prvi domaći bosanski vladar, vladao je Bosnom od (1180. - 1204.). S izuzetkom jednog vojnog pohoda kojeg je protiv Bizanta vodio 1183. (borio se zajedno sa Srbima i Mađarima kao vazal Hrvatsko-ugarskog kraljevstva), Bosna je njegovu vladavinu provela u miru. Zbog njegove odanosti Crkvi Bosanskoj, Papa je kroz Ugarsku na njega izvršio pritisak, pa Kulin 1203. organizira skup na Bilinom Polju gdje deklarira, pred papanim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom dubrovačkim arhiđakonom Marinom, svoju privrženost katoličkoj crkvi i odriče se hereze.

Životpis

Vladavina

Povelja Kulina bana iz 1189. godine

Nakon protjerivanja bana Borića u Slavoniju, bizanska vojska je 1164/65. godine osvojila Bosnu, Dalmaciju, Srem i dijelove Hrvatske. Kulin je možda došao na vlast nakon smrti cara Manuela I., 1180. godine, kao bizantski vazal. Bosanska država u doba bana Kulin se prostirala od Drine do Grmeča, sa oblastima Bosnaom, Soli, Usorom i Donjim Krajima oko Sane. S obzirom na teritorijalnu raspostranjenost Bosne papinski izaslanik, Ivan de Kazamaris je predložio 1203. godine da se u Bosni uspostave tri biskupije. Za vladavinu Kulina bana, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni razvoj Bosne. Privreda Bosne se temeljila na rudarstu i trgovačkim vezama sa gradovima u Dalmaciji, posebno sa Dubrovnikom. Iz povelje, koja je izdata 29. kolovoza 1189. može se zaključiti da je u to vrijeme postojala uređena feudalna struktura u Bosni. Kulin se ponašao kao i svaki drugi feudalni vladar.[1] Kulinova vladavina u narodu je zapamćena kao razdoblje blagostanja. U tome leži porijeklo izreke Za Kulina bana i dobrijeh dana. Kulin je kao gospodar Bosne jamčio Dubrovčanima slobodu trgovine. Oko bana tada se već nalazi određeni izvršni aparat vlasti, pošto Kulin obećava zaštitu Dubrovniku od njegovih časnika. Ova povelja dokazuje da je u vrijeme injenog izdavanja na tlu Bosne postojala država sa svojom organizacijom i određenim pravnim sistemom. Jačanjem trgovinskih veza između Dubrovnika i Bosne dolazi do razvitka trgovačkih središta u Bosni. Tri glavna trgovačka sjedišta bila su: Vrhbosna, Visoko i Drijeva, ali tek oko 1360. godine.

Granice Bosne za vrijeme bana Kulina (debela plava linija)

Bilinpoljski sabor

Za vrijeme bana Kulin javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III. godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se "u zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana". Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati.[2] U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom hrvatsko ugarskom kralju Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga "da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast". Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu. Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su "patareni" ili "babuni", bilo muslimani, nije više nikada prekidala. Usaglašena akcija rimske kurije i ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvještajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog kralja". Kralj Emerik se u jednom pismu papi žali da je Kulin upao u Srbiju i odveo "neke kršćane", kao podanike ugarske krune, te da prijeti da će I "preostali dio zemlje uzeti". Jasno je da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Borića, nije bio ni politički povezan sa ugarskim kraljem. Nakon što je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, ugarski kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i dovesti je u svoju političku zavisnost. Pred opasnošću od križarskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana, već spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, što je značilo da prvo pokuša prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je značilo da se upotrijebi sila. Papin izaslanik, u pratnji dubrovač kog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored rijeke" (na području Zenice) održao sabor sa "starješinama krstjana", banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem "krstjanskih" starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Zato je zatražio od starješina da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. travnja 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretičkog učenja I prakse. Pored prisutnih starješina bosanskih krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrovački arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je - za razliku od svojih prethodnika vodio blažu politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ako njihova vjerska djelatnost nije bila u suprotnosti sa službenim katoličkim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, Inocent III nije oklijevao da proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209. protiv albizana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara. U Bosni je 1203. ta politika očito dala željeni učinak pa je Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je utanačio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, po imenu Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem i kaločkim nadbiskupom (Kaloča - danas malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskemeta, a nekada sjedište vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, "u ime sve svoje braće i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza. Banovom je sinu uručen akt sa kraljevim pečatom, kao nalog banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva. Ako bi ban svjesno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti globu od tisuću maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska kurija i kraljeva blagajna. Pismom datiranim u Ugarskoj 10. lipnja 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa "bivšim patarenima" u Bosni. U stvarnosti, čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost križarskog rata.

Kraj vldavine i naslijeđe

Ploča Kulina bana prnađena u Biskupićima kod Visokog

Ban Kulin je preminuo 1204. godine u studenom. Naslijedio ga je sin Stjepan. [3][4] Ban Kulin je vjerovatno najtipičnija ličbnost srednjovjekovne Bosne i jedini vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji i narodnoj poslovici: Od Kulina bana i dobrijeh dana. U vrijeme feudalne anarhije početkom XV. stoljeća jedna skupina bosanskih plemića je zatražila od hrvatsko-ugarskog kralja Laislava II. Napuljskog da se bosanske granice prema Hrvatsko-ugarskoj kraljevini potvrde u opsegu u kojem su bile za vrijeme bana Kulina, što znači da je ban Kulin ostao upamćen u srednjovjekovnoj Bosni. Ivan de Kazamaris bana Kulina naziva moćnim mužem i velikim banom.

Povelja Kulina bana

Ugovorom od 29. kolovoza 1189. dopustio je Dubrovčanima slobodno trgovanje po Bosni; to je naša najstarija sačuvana isprava pisana narodnim jezikom s primjesom crkvenoslavenskog hrvatske recenzije.

...Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.

I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon.

Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davati ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje...

Tradicija o banu Kulinu kao dobru vladaru bila je dugo vremena vrlo živa u narodu. Iako u njoj ima idealizacije davne prošlosti, ipak ta tradicija ima podlogu relativne sređenosti Banovine Bosne u Kulinovo doba. Kulin Ban je jedini bosanski, srednjovjekovni, vladar koji je ušao u narodnu poslovicu ("Od Kulina Bana i dobrijeh dana"). Iako je ta poslovica kasnijeg datuma, 19.stoljeća, a ne dio "narodnog" pamćenja.

Porodica

Moguće je da je bio blizak srodnik bana Borića, prvog bosanskog vladara poznatog po imenu, ali se s ovom tvrdnjom ne slažu svi.[5] Njegova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava Zavidovića.[6] Supruga bana Kulina je bila Vojslava, sestra Stefana Nemanje. Ona i Kulin su imali više potmstva, ali su poznata samo dva sina: Stjepan Kulinić, Kulinov nasljednik i sin koji je pomenut 1203. godine u Bilinpoljskoj izjavi i koji je otišao u Ugarsku kako bi dokazao vjernost katoličkoj crkvi.

Također pogledajte

Poveznice