Donji Vakuf

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Donji Vakuf
Donjivakuf Municipality Location.png
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Županija Središnja Bosna
Sjedište Donji Vakuf
Načelnik Huso Sušić
Površina 320 km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

24.544 (1991.)
76,7/km²

Donji Vakuf (starije hrvatsko ime Donji Grad[1], Novosel[2], Donje Skoplje i Donje Uskoplje[3]) je grad i općina u Županiji Središnja Bosna, BIH.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Smješten je u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Vrbasa, na rubu Skopaljskoga polja. Bugojno je 12 km jugoistočno. [3]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Donji Vakuf

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Donji Vakuf imala je 24.544 stanovnika, raspoređenih u 68 naselja.

Stanovništvo općine Donji Vakuf[4][5][6]
godina popisa 2013. 1991. 1981. 1971.
Hrvati 58 (0,41%) 682 (2,77%) 635 (2,80%) 924 (4,53%)
Muslimani 13.376  (95,65%) 13.509 (55,03%) 11.600 (51,31%) 10.528 (51,62%)
Srbi 107 (0,77%) 9.533 (38,84%) 8.574 (37,92%) 8.767 (42,99%)
Jugoslaveni 593 (2,41%) 1.531 (6,77%) 90 (0,44%)
ostali i nepoznato 444 (3,17%) 227 (0,92%) 266 (1,17%) 84 (0,41%)
ukupno 13.985 24.544 22.606 20.393

Donji Vakuf (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Donji Vakuf[7][8][6][3]
godina popisa 2013. 1991. 1981. 1971.
Hrvati 191 (2,17%) 184 (2,54%) 278 (5,54%)
Muslimani 5.327 (60,73%) 4.207 (58,23%) 3.723 (74,28%)
Srbi 2.616 (29,82%) 1.854 (25,66%) 882 (17,59%)
Jugoslaveni 523 (5,96%) 900 (12,45%) 84 (1,67%)
ostali i nepoznato 114 (1,29%) 79 (1,09%) 45 (0,89%)
ukupno 7.139 8.771 7.224 5.012

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Prije rata u BiH, općina se sastojala od ovih naseljenih mjesta:

Babin Potok, Babino Selo, Barice, Blagaj, Brda, Brdo, Brezičani, Ćehajići, Ćemalovići, Daljan, Dobro Brdo, Doganovci, Dolovi, Donji Rasavci, Donji Vakuf, Đulovići, Fakići, Fonjge, Galešići, Grabantići, Gredina, Grič, Guvna, Hemići, Jablan, Jemanlići, Karići, Keže, Komar, Korenići, Košćani, Kovačevići, Krivače, Kutanja, Ljuša, Makitani, Novo Selo, Oborci, Orahovljani, Petkovići, Piljužići, Pobrđani, Ponjavići, Potkraj, Pribraća, Prisika, Prusac, Rasavci, Rastičevo, Rudina, Ruska Pilana, Sandžak, Semin, Silajdževina, Slatina, Sokolina, Staro Selo, Suhodol, Sultanovići, Šahmani, Šatare, Šeherdžik, Šutkovići, Torlakovac, Urija, Vlađevići, Vrbas, Vrljaj.

Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, Donji Vakuf, BiH gotovo u cjelini, ušla je u sastav Federacije BiH. U sastav Republike Srpske ušlo je naseljeno mjesto Ljuša.

Uprava[uredi VE | uredi]

Povijest[uredi VE | uredi]

Područje općine naseljeno još u starom vijeku. U Pruscu 4 km dalje je najviše kulturno-povijesnih spomenika iz rimskog vremena.[2] U srednjovjekovnoj državi Hrvatskoj ovaj je kraj dio Primorske Hrvatske kneza Trpimira, kraljevine kralja Tomislava, Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira, banovine Šubića. U srednjovjekovnoj državi Bosni dio banovine Mateja Ninoslava, dio Donjih kraja, granica župe Luka i Uskoplje, početkom 14. stoljeća u banovini Stjepana II., kralja Tvrtka; početkom 15. stoljeća dio herceštva Hrvatinića. U Oborcima je bila gotička bazilika. U okolici je 16 nekropola stećaka.[2]

Iz osmanskih vremena je u Torlakovcu turbe Torlak Alije u Torlakovcu. Najviše kulturno-povijesnih spomenika iz osmanskog vremena je u Pruscu. Područje Donjeg Vakufa pripadalo je župi Uskoplju.[2] Ne zna se kad je nastalo današnje naselje. Iz putopisa Benedikta Kuripešića iz 1530. izvodi se zaključak da se ovo naselje zvalo Donji Novi.[2] Povjesničar Nasuf Fazlagić iznio je tezu da je grad osnovao Ibrahim-beg Malkočević, drugi od sedmorice sinova bosanskog, hercegovačkog i kliškog sandžak-bega Malkoč-bega, koji je ovdje podigao džamiju (čaršijsku Baš džamiju) 1574. godine. Evlija Čelebija u svom putopisu ju također spominje,[2] te se u 16. stoljeću naselje razvilo oko džamije.[3] U Čelebijino doba grad se zvao Novosel; zbog geopolitičke i komunikacijske važnosti koji mu je pridavala Visoka porta, sultan je građane [ferman]]om od 19. studenoga 1590. oslobodio poreza i od tog nadnevka Novosel ima status kasabe. Osmanlije su ovo naselje zvale Fakvi-ziv i poslije Donji Vakuf. U njem je bila 161 kuća. Stanovnici su bili obrtnici, trgovci te carski službenici. Strateški je bilo važno jer je imalo 14 vojnih osoba na službi u gradu: 10 spahija, dvojicu ćehaja, jednog subašu i jednog vojvodu.[2] Oko 1600. bio je u Kliškom sandžaku Bosanskog pašaluka. U 17. stoljeću premošćen je Vrbas kamenim mostom. Oko 1700. podignuta je sahat-kula.[3] U 17. stoljeću bilo je dijelom župe Uskoplja i nosio je ime Donje Skoplje i Donje Uskoplje.[3] Sve do kraja osmanske vlasti niti jedna kuća nije sagrađena na lijevoj obali Vrbasa u Donjem Vakufu, a nije se razvijalo niti naselje na desnoj obali.[2]

Željeznička postaja u Donjem Vakufu, prije 1918.

Austro-ugarskim zaposjedanjem BiH našao se u krunskoj zemlji BiH, u Travničkom okrugu, u Bugojanskom kotaru. Austro-ugarsko oslobađanje BiH od osmanske vlasti maknuo je staru kasabu od tek 2000 stanovnika iz višestoljetne učmalosti i zaostalosti te donio zapadnu civilizaciju i napredak. Bogato šumsko okružje Donjeg Vakufa privuklo je ulagače. Prastara stagnantna prometna infrastruktura znatno je proširena. Bečki industrijalci su se zainteresirali, kapital je privučen i sagrađene su ceste i željeznice. Postavljena je uskotračna željeznička pruga Donji Vakuf - Jajce te Donji Vakuf - Bugojno te putni pravci dolinom rijeke Vrbasa. Stigla je i industrijska proizvodnja koja je zaposlila ljude. 1901. godine podignuta je na rijeci Semešnici prva pilana na vodeni pogon u vlasništvu Huga Feldbauera. Za tu je priliku Donji Vakuf dodatno prometno prosperirao. Premošten je Vrbas (Filbarova ćuprija). Stjepan Strodl je zapisao da je te godine grad imao 2329 stanovnika, nasuprot susjednom Bugojnu s 1771 stanovnikom. U gradu je bila od uprave kotarska ispostava, od unutarnjih poslova žandarmerijska postaja, od vjerskih objekata devet džamija, pravoslavne crkve, od obrazovnih četiri mekteba, narodnu osnovnu školu, pravoslavne osnovne škole, od prometnih željezničku postaju koja je zaposlila željezničare. Gospodarstvo je ojačalo početkom rada gipsare (vlasnik tvrtka Latner), tkaonica ćilima te nešto trgovaca (prodavaonice su držali imućniji) i ugostitelja, 40 obrtnika, ukupno 350 zaposlenih u sekundarnim djelatnostima, a ostali su se bavili poljoprivredom.[2]

U Kraljevini SHS od 1918. do 1922. dio pokrajine Bosne i Hercegovine. Od 1922. do 1929. dijelom Travničke oblasti. Od 1929. do 1941. u Vrbaskoj banovini. Donji Vakuf bio je dugo bez katoličke crkve i kapele. Inicijatori gradnje bili su bugojanski župnik fra Emil Miličević i banjalučki biskup msgr. fra Josip Garić. Biskup je pri jednom pastoralnom posjetu Donjem Vakufu predložio ondašnjem imućnom poduzetniku iz Donjeg Vakufa Augustu Mursalu gradnju jedne manje crkve. Prihvatili su prijedlog. Zahvaljujući materijalnoj pomoći Augusta Mursala crkva sv. Male Terezije sagrađena je ožujka 1934. godine. Podignuta je na vlastitom zemljištu.[9] Vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Evanđelist Šarić slavio je Svetu misu u Donjem Vakufu 1938. godine i nijedan nadbiskup nije slavio misu u Donjem Vakufu sve do 2014. godine.[10] U NDH u Donjem Vakufu bila je kotarska ispostava Velike župe Plive i Rame. Kroz Donji Vakuf išla je od 23. travnja 1941. uspostavljena demarkacijska crta koja je dijelila NDH na talijansku i njemačku zonu utjecaja. Iz Jajca se nastavljala na Donji Vakuf, iz kojega je išla dalje na Travnik.[11] Ljeta 1941. intenzivirala se teroristička aktivnost srpskih četničkih i partizanskih skupina, poslije rata prikazana kao napredna revolucionarno ustanička, na djelu bila je to odmazda nad katoličkim i muslimanskim Hrvatima što se nisu borili za Jugoslaviju. NDH je organizirala prisilna iseljavanja Srba iz NDH. Donji Vakuf potpadao je pod nadležnost vrbaskog divizijskog područja, a ovim se bavio Komesarijat za izbjeglice i preseljenike. Planom je predviđano iseljavanje određenih osoba iz kotara Banja Luka, Sanski Most, Prijedor, Ključ i Kotorišće. Kotarske vlasti Donjeg Vakufa predlagale su što brže iseliti Srbe zbog borbi koje su se vodile u okolini Jajca.[12]

Nakon rata dijelom Titove Jugoslavije u NR BiH, poslije SR BiH. Sve do 1990. nisu rađeni nikakvi veći zahvati na mjesnoj katoličkoj crkvi. Rekonstruirana je i preuređena 1990., pred rat.[9] Kad je postala očita skora srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, Hrvati u svibnju 1992. u Bugojnu su osnovali prvu bojnu HVO-a i uređivali su bojišnice prema srpskom agresoru na Kupresu i Donjem Vakufu. Bošnjaci su čekali što će se dogoditi, smatrajući u početku da je ovo isključivo ratni sukob Hrvata i Srba. Kad su krenuli srpski napadi i osvajanja, tisuće muslimanskih izbjeglica iz Donjeg Vakufa pobjeglo je u Bugojno i okolicu te izmijenilo tamošnju demografsku i etničku sliku. Katolička crkva je pretrpjela devastiranja u Domovinskom ratu.[13][14] Veći dio rata bila je pod kontrolom Republike Srpske. Bošnjačke snage tzv. ARBIH nisu žurile osloboditi Donji Vakuf ljeta 1995. godine. Preče im je bilo zauzeti udaljeniji Kupres koji je imao znatniji udio Hrvata i ekonomski znatno siromašnije područje, a ne na topomet udaljeni Donji Vakuf sa znatnim udjelom Bošnjaka, da ne bi hrvatsko napredovanje preko Kupresa ugrozilo prijašnja muslimanska osvajanja od bosanskih Hrvata. Oslobođen je zaslugom hrvatskih snaga koje su iznijele na plećima oslobađanje Jajca u Maestralu 13. rujna 1995. godine. Hrvatsko vijeće obrane, Specijalna policija MUP-a HR HB, Hrvatska vojska i Specijalna policija MUP-a RH iznijele su sukob sa srpskim snagama. Budući da su hrvatske snage razbile srpsku obranu na širem području, Srbi su ostavši bez sigurno zaleđa morali povući se bježeći iz Donjeg Vakufa. Donji Vakuf je ostao napušten i snage Armije BiH došle su na gotovo. Ušle su u prazni grad bez borbi, dan poslije hrvatskog oslobađanja Jajca, 14. rujna 1995. godine.[15] Oslobađanjem Donjeg Vakufa stvorili su se uvjeti za povrat prognanika i izbjeglica i obnovu. Crkvica sv. Male Terezije obnovljena je nakon rata.[9] Obnovili su ju župljani i Općina Donji Vakuf svojim radom i darovima u duhu propovijedanja vrhbosanskog nadbiskupa, mještanina Smiljana Franje Čekade, pravednika među narodima. 28. rujna 2014. nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić blagoslovio je obnovljenu crkvu i tom je prilikom otkrivena spomen ploča. Danas je u Donjem Vakufu ostalo samo oko trideset vjernika katolika.[10]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Rudarstvo i industrija. U okolici se nalaze rudnici gipsa, kvarca i granita. Industrija uglavnom u svezi s drvom i drvnim prerađevinama i građevinskim materijalom. Tu je proizvodnja montažnih kuća, strojeva za drvnu industriju, drvne građe, stolarije te građevinskih materijala (gips). Izvan ovog skupa je proizvodnja deterdženata.[3]

Za vrijeme rata u BiH 1992. - 1995. mnogo gospodarskih i ekonomsko važnih objekata je bilo djelimično uništeno ili opljačkano. Problem grada i općine je visoki stupanj nezaposlenosti, posebno mladih ljudi.

Značajniji gospodarski subjekti su:

  • drvna industrija
  • tvornica gipsa

Promet[uredi VE | uredi]

Donji Vakuf je cestovno raskrižje, kroz grad prolaze dvije magistralne ceste, M5 koja vodi od Donjeg Vakufa preko prijevoja Komara ka Travniku i Lašvi te M16 koja vodi od Jajca preko Donjeg Vakufa i Bugojna ka Livnu i granici s Republikom Hrvatskom. Manje je značajna regionalna cesta R481 Donji Vakuf - Prusac - Bugojno.[16][17]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

  • Ajvaz dedino i Kjafino turbe
  • Kasnoantička bazilika u Oborcima
  • Stećci u Starom selu - Torlakovac
  • Turbe Miralem paše u D. Vakufu
  • Sahat Kula
  • Lovište Semešnica

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

U gradu se nalaze mješovita srednja škola, te u gradu i okolini četiri osnovne škole:

Kultura[uredi VE | uredi]

U Donjem Vakufu (i susjednom Pruscu) se godišnje održava muslimanska vjerska manifestacija "Ajvatovica".

Šport[uredi VE | uredi]

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. Bosna franciscana Ante Škegro: Pisma u ostavštini biskupa fra Augustina Miletića, apostolskog vikara u otomanskoj Bosni u fojničkom samostanu Duha Svetoga, broj 39, Sarajevo: Franjevačka teologija Sarajevo, 2013., str. 268
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 (boš.) Općina Donji Vakuf Historija Općine Donji Vakuf (arhivirano 31. listopada 2018., pristupljeno 23. ožujka 2019.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Hrvatska enciklopedija Donji Vakuf. LZMK. (pristupljeno 19. ožujka 2019.)
  4. Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  5. internet - izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/wp-content/uploads/2016/06/nacion-po-mjesnim.pdf
  6. 6,0 6,1 Travnički vjesnik travnicki.ba: U ŽSB u Travniku živi najviše Hrvata! , 30. lipnja 2016. (pristupljeno 19. ožujka 2019.)
  7. Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  8. internet - izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/wp-content/uploads/2016/06/nacion-po-mjesnim.pdf
  9. 9,0 9,1 9,2 Župa Bugojno Filijalna crkva u Donjem Vakufu (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  10. 10,0 10,1 KTA (kta): Kardinal Puljić blagoslovio obnovljenu filijalnu crkvu u Donjem Vakufu, Donji Vakuf, 29. rujan 2014. (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  11. Arhivski vjesnik Arhivski vjesnik, Vol. 46 No. 1, 2003. Siniša Lajnert: USTROJ HRVATSKIH DRŽAVNIH ŽELJEZNICA (1941-1945), str. 101. (pristupljeno 23. ožujka 2019.)
  12. (srp.) Srpsko narodno vijeće Filip Škiljan: Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH. Srpsko narodno vijeće, Zagreb, prosinca 2014. str. 214-215 ISBN 978-953-7442-13-2
  13. Kamenjar.com Ante B.: Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u BiH u ratu od 1991 do 1995. godine, 26. ožujka 2017. (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  14. Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u BiH u ratu od 1991 do 1995. godine
  15. Poskok.info Hrvatski branitelj l poskok.info: Pismo jajačkog branitelja, 8. rujna 2015. (pristupljeno 28. travnja 2017.)
  16. Odluka o kategorizaciji cesta u autoceste i brze ceste, magistralne ceste i regionalne ceste, fbihvlada.gov.ba, preuzeto 27. ožujka 2018.
  17. Mreža Magistralnih Cesta u FBiH, jpdcfbh.ba, preuzeto 27. ožujka 2018.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Donji Vakuf