Žigmund Luksemburški

Žigmund Luksemburški

Žigmund poznat još i kao Sigismund Luksemburški (14. veljače 1368. - 9. prosinca 1437.) je bio rimsko-njemački car, hrvatsko-ugarski i češki kralj.

Životopis

Žigmund je rođen u Nürnbergu 14. veljače 1368. kao sin cara Karla IV. 1387. Godine 1385. oženio se Marijom Anžuvinskom, kćerkom Ludovika I. i Elizabete Kotromanić, te time postao hrvatsko-ugarski kralj. Za rimsko-njemačkog cara okrunjen je u Rimu tek 1433. godine. Godine 1418. postao je i češki kralj. Njegovom smrću 9. prosinca 1437. nestaje dinastija Luksemburgovaca.

Kralj Ugarske

Na smrt njezina oca godine 1382., njegova zaručnica, Marija, postala je kraljica Ugarske i Žigmund se oženio njome godine 1385. u Zólyomu (danas Zvolen). Sljedeće su se godine hrvatski velikaši (braća Horvat, biskup Pavao Mačvanski, njegov brat Ivaniš i mlađi brat Ladislav) pobunili protiv nje i njene majke Elizabete koja je djelovala kao regentica Ugarske te ih obije zarobili i zatočili. Ovo je slijedilo po razrađenom planu samog 17-godišnjeg Žigmunda, te je njegova punica zadavljena (navodno od strane Žigmundovih ljudi ) u siječnja 1387. Sama Marija je spašena u lipnju 1387. uz pomoć Mlečana (njen prvi rođak , kralj Stjepan Tvrtko I. , tada je postao počasni građanin Venecije), a ona se navodno pomirila sa Horvathim. Marija nikada nije oprostila Žigmundu za smrt svoje voljene majke, bez obzira na njegovu tvrdnje da je kaznio ubojice, a oni potom živjeli odvojenim životon i imali odvojena kućanstva. Marija je umrla godine 1395. u sumnjivoj nesreći s konjem dok je bila u visokoj trudnoći.

Nakon što je s mukom osigurao potporu plemstva, Žigmund je 31. ožujka 1387. bio okrunjen za kralja Ugarske u Stolnom Biogradu. Nakon što je skupio novac obećavajući Brandenburg svom rođaku Jobstu, markgrofu od Moravske (1388.), sljedećih devet godina bio je angažiran u neprekidno borbi za posjed ovog nestabilnog prijestolja. Nisu bili posve nesebični razlozi da je jedan od saveza baruna pomogao mu doći na vlast: Žigmund je morao platiti za potporu gospodara prenošenjem značajnog dio kraljevskih ovlasti. (Za nekoliko godina, barunsko vijeća upravljalo je državom u ime krune sv. Stjepana). Obnova ovlasti središnje uprave uzela je desetljeća rada. Velik dio nacije na čelu s velikom obitelji Gorjanski je bio s njim, ali u južnim krajevima između Save i Drave, Horvati uz podršku kralja Tvrtka , Marijinog ujak, proglasili su za kralja Ladislava Napuljskog, sina ubijenog Karla II .

U susjedstvu, u Bosni Tvrtka je naslijedio mladi mu brat Stjepan Dabiša, pa su i njega priznale svojim kraljem i Hrvatslka i Dalmacija, ali kada je i Ladislav Napuljski počeo svojatati za se Hrvatsku i Dalmaciju, on je uvidio da ih neće moći uzdržati u svojoj vlasti, pa se prisloni sasvim uz Žigmunda, kojemu đakovačkim ugovorom, negdje o polovini srpnja 1393. prizna pravo nasljedstva na bosansko prijestolje poslije svoje smrti, a Žigmund ga za to priznade zakonitim bosanskim kraljem. Po tom ugovoru nije Dabiša izgubio Hrvatske i Dalmacije, koje je odstupio Žigmundu tek u kolovozu 1394., a njihovo zauzeće povjerio je Žigmund novoimenovanom banu Nikoli Gorjanskomu, koji je i izvršio svoju zadaću već prije svrhe godine. Premda su tako Hrvatska i Dalmacija došle u vlast Žigmundovu, imali su još i po Hrvatskoj i po Dalmaciji svojih pristaša i Stjepan Dabiša i Ladislav Napuljski, sto je češće prouzrokovalo nereda.

Do 1395. Nikola II. Gorjanski nije uspijevao suzbiti ih. Kako bi se smanjio pritisak mađarskog plemstva, Žigmund je pokušao zaposliti strane savjetnike koji nisu bili popularni i on je morao obećati da ne će davati zemlju i naslove nikomu osim mađarskim plemićima. Međutim, to nije važilo za Stibora od Stiboricza koji je bio Žigmundov najbliži prijatelj i savjetnik. U više navrata, Žigmund je bio zatvoren od strane plemića, ali uz pomoć vojske Gorjanskih i Stibora , mogao je vratiti moć.

Godine 1396 Žigmund je predvodio kombiniranu kršćansku vojsku protiv Turaka, koji su iskoristili privremenu bespomoćnost Ugarske za proširenje svoje vlasti na obali Dunava. Ovaj križarski rat, koji je zagovarao papa Bonifacije IX. , je bio vrlo popularan u Mađarskoj. Plemići su hrlili u tisućama u kraljevski kontingent, te su pojačani dobrovoljcima iz gotovo svih dijelova Europe, od kojih je bio najvažniji francuski kontingent pod vodstvom Ivana Fearlessa, sin Filipa II. , vojvode od Burgundije. Žigmund je skupio 90.000 ljudi flotu od 70 galija. Nakon zauzimanja Vidina, on se utaborio sa svojom mađarskom vojskom ispred utvrde Nikopol. Sultan Bajazid je odustao od opsade Carigrada, te je na čelu 140.000 ljudi, u potpunosti porazio kršćanske snage u bitci kod Nikopola u borbama između 25. i 28. rujna 1396. Žigmund se vratio preko mora i kroz područje Zete, gdje je je predao lokalnom gospodaru Đurđu II otoke Hvar i Korčulu za otpor protiv Turaka, koji su vraćeni Žigmundu nakon njegove smrti u travnju 1403. Katastrofa u Nikopolju naljutilo nekoliko mađarskih velikaša, što je dovelo do nestabilnosti u kraljevstvu. Lišene svoje ovlasti u Mađarskoj, Žigmund tada okrenuo pozornost na osiguravanje nasljedstva u Njemačkoj i Češkoj, te je priznat od strane svog polubrata bez djece Vjenceslava IV. kao generalni vikar cijelog carstva. Međutim, Žigmund nije bio u mogućnosti podržati Vjenceslava, kada je svrgnut godine 1400. a Rupert Njemačke, izborni palatina, izabran je za njemačkog kralja na njegovo mjesto. Na povratku u Ugarsku u 1401., Žigmund je jednom bio zatočen i dva puta srušen s prijestolja. Godine 1401. Žigmund je potpomogao ustanak protiv Vjenceslava, tijekom čega je češki kralj bio zatvorenik i Žigmund vladao Češkom devetnaest mjeseci. On je godine 1403. oslobodio Vjenceslava. U međuvremenu, skupina ugarskih plemića zaklela se na vjernost posljednjem vladaru iz dinastije Anžuvinca, Ladislavu Napuljskom, stavljajući ruke na relikvija svetog Ladislava Ugarskog u Nagyvárad. Ladislav je bio sin ubijenog Karla II , a time i daljnji rođak od davno preminulog kralja Ludovika I. Ladislav je zauzeo Zadar godine 1403., ali je ubrzo prestao bilo kakav vojni napredak. Ova borba je pak dovela do rata s Mletačkom Republikom, budući da je njima Ladislav prodao dalmatinske gradove za 100.000 dukata prije odlaska u svoju zemlju. U sljedećim godinama Žigmund je neizravno djelovao da osujeti Ladislavove pokušaje osvojanja u središnjoj Italiji, udružujući se s talijanskim gradovima koji su se odupirali Ladislavu i stavljanjem diplomatskom pritiska na njega.

Godine 1404. on je uveo Placetum Regium. Prema ovoj uredbi, Papinske bule ne mogu biti izdane u Ugarskoj i Hrvatskoj bez suglasnosti kralja. Oko 1406. oženio se Marijinom rođakinjom Barbarsom Celje (koja je kasnije zaradila nadimak "Messalina Njemačke"), kćeri grofa Hermana II Celjskog. Hermanova majka Katarina Kotromanić (iz dinastije Kotromanić) i Marijina majka kraljica Elizabeta (Elizabeta od Bosne) su bile sestre, ili rođakinje koje su bile usvojene kao sestre. Tvrtko I je bio njihov prvi rođak i usvojeni brat, a možda čak i nasljednik po Mariji. Tvrtkao je umro u svibnju 1391., a sumnja se da je njegova smrt bila ubojstvo po Žigmundovu nalogu. Žigmund je osnovao vlastiti red viteštva, Red Zmaja, nakon ove pobjede. Članovi reda su bili uglavnom njegovi politički saveznici i pristaše. Najvažniji europski vladari su postali članovi reda. On je poticao međunarodnu trgovinu ukidanjem unutarnjih nameta, reguliranjem carina na stranu robu i standardiziranjem težina i mjera u cijeloj zemlji. Zbog njegovih čestih izostanaka zbog poslova u drugim zemljama nad kojima je vladao, bio je dužan savjetovatiUgarski Sabor češće od svojih prethodnika i uredom Palatina kao glavnog administratora, dok je bioodsutan.Tijekom njegove vladavine kraljevski dvorac Budima postao je vjerojatno najveća gotička palača kasnog srednjeg vijeka.

Kralj Hrvatske

U Slavoniji je uspio uspostaviti kontrolu. Pritom nije oklijevao koristiti nasilne metode (vidi Krvavi sabor križevački), ali južno od rijeke Save mu je bila slaba kontrola. Žigmund je osobno vodio vojsku od gotovo 50.000 "križara" protiv Hrvata, koji su kulminirali u 1408. s bitkom kod Dobora, i pokoljem od oko 200 plemićkih obitelji, mnogi od njih pobjednika u brojnim bitkama protiv Turaka.

Protupoljski savez

U više navrata, a posebno 1410., Žigmund se povezao s teutonskim vitezovima protiv poljskog kralja Wladyslawa Jagielovića. U zamjenu za 300.000 dukata on bi napao napasti Poljsku s juga nakon što je isteklo primirje na blagdan sv. Ivana, 24. lipnja. Žigmund dao najvjernijem prijatelju Stibor od Stiboricza zapovijed za na postavljanje napada na Poljsku. Stibor od Stiboricza bio poljskog podrijetla, a iz glavne linije jakog klana o Ostoja koji je također u početku bio protiv izbora Jagelovića kao kralja Poljske. Uz podršku Žigmunda, Stibor je postao jedan od najutjecajnijih ljudi u kasnoj srednjovjekovnoj Europi, držeći naslove vojvode od Transilvanije i posjed oko 25% današnje Slovačke , uključujući 31 dvorac od kojih je 15 bilo smješteno uz 406 km dugu rijeku Váh okolno zemljište koje je dano mu je Žigmund. U diplomatskoj borbi kako bi se spriječilo rat između Poljske-Litve, koju je podržavala strane Rusija, a teutonski vitezovi, Žigmund se koristio Stiborom finom diplomacijom za financijsko osnaživanje. Poljska strana imenuje nekoliko pregovarača, a većina od njih su također iz klana Ostoje, u srodstvu s Stiborom. Međutim, ti "susreti obitelji" nisu mogli spriječiti rat te je savez od 22 zapadne države formirao vojsku protiv Poljske u bitci Grünwald u srpnja 1410. Stibor je tadao napao Nowy Sacz i spalio do temelja, ali nakon toga se vratio sa svojom vojskom kući natrag u Beckov dvorcu. Nakon poljske pobjede u bitci za Grünwald, vitezovi Teutonci su morali platiti ogroman iznos u srebru u Poljsku kao naknadu štete, a opet, kroz diplomaciju svoga prijatelja Stibora, Žigmund je mogao posuditi sve to srebro od kralja Poljske uz dobre uvjete.

Sabor u Konstanzu

Između 1412.-23. akrivirao se protiv Mlečana u Italiji. Kralj je iskoristio poteškoće protupape Ivana XXIII kako dobiti obećanje da će crkveni sabor biti sazvan u Konstanzu godine 1414. kako bi se riješio zapadni crkveni raskol. On je preuezo vodstvo u raspravama ovog sabora, a tijekom zasjedanja napravio je putovanje u Francusku, Englesku i Burgundiju u uzaludnom pokušaju da osiguravanja odricanja trojice suparnika pape. Sabor je je završio godine 1418., rješavajući raskol i - što je imalo velike posljedice na buduću Žigmundovu karijeru - češki vjerski reformator Jan Hus je spaljen na lomači zbog hereze u srpnju 1415. Suučesništvo Žigmunda u smrti Husa je bilo predmet kontroverze. On je Husu jamčio sigurnost prosvjedovao protiv njegovog zatvaranja a Hus je spaljen za vrijeme njegove odsutnosti.

Također je bio slučaj na ovom Saboru da se kardinal odvažio ispraviti Žigmundom latinski (on je tumačio riječ schisma (raskol) kao ženski rod umjesto srednji). Pritom je Žigmund je odgovorio:

“	Ja sam kralj Rimljana i iznad gramatike	”
—

Savez s Engleskom protiv Francuske, te neuspjeli pokušaja, zbog neprijateljstva knezova, kako bi osigurao mir u Njemačkoj koristeći saveze gradova, bili njegova glavna aktivnost tijekom tih godina. Također, Žigmund je odobrio kontrolu markgrofovije Brandenburg (koji je dobio natrag nakon Jobstove smrti) Fridriku I. Hohenzollernu, grofu od Nürnberga (1415.). Ovaj korak je učinio obitelj Hohenzollern jednom od najvažnijih u Njemačkoj.

Žigmund, car Svetog Rimskog Carstva je počeo mijenjati saveznike od Francuske u Englesku, nakon francuskog poraza u bitci kod Agincourta. Sporazumom iz Canterburyja (15. kolovoza 1416.) su kulminirali diplomatski napori između Henrika V. kralja Engleske i Žigmunda te proizveli napadački i obrambeni savez protiv Francuske. To je, pak, dovelo do rješavanja papinskog raskola.

Husitski ratovi

Godine 1419., smrt Vjenceslava IV. Ostavila je Žigmundu naslov kralja Češke, ali on je morao čekati sedamnaest godina prije nego će ga Česi priznati. Iako su dvije časti kralja Rimljana i kralja Češke dodano povećale njegovu važnost, i učinilo ga svojevremeno glavom kršćanstva, one mu nisu povećale moć i financijski su ga dovele u neugodan položaj. Jedino kao kralj Mađarske je uspio u uspostavi svog autoriteta i činiti bilo što za red i dobru upravu u zemlji. Povjerivši vlasz nad Češkom Sofiji Bavarskoj, Vjenceslavovoj udovici, on se požuri u Mađarsku.

Česi ga smatrali nepouzdanim kao Husovog “izdajnika” i bili su uskoro pod oružjem, a situaciju je do usijanja dovelo kad je Žigmund proglasio svoju namjeru provođenja rata protiv heretika. Tri pohoda protiv husita su završio katastrofom, iako je vojska njegovog najvjernijeg saveznika Stibora od Stiboricza, a kasnije njegova sin Stibora od Beckova mogla držati husite stranu daleko od granica kraljevstva. Turci su opet napadali Mađarsku. Kralj, u nemogućnosti dobivanja podrške njemačkih knezova, bio je nemoćan u Češkoj. Njegovi pokušaji na skupštini u Nürnbergu godine 1422. za podizanje plaćeničke vojske su osujećene otporom gradova, te su 1424 birača, među kojima je bio Žigmunda bivši saveznik, Fridrik I. Hohenzollern, nastojali ojačati svoj autoritet na štetu kralja. Iako je program propao, opasnost za Njemačku od husita dovela je do unije iz Bingena, kojom je Žigmund gotovo lišen vodstva u ratu i vrhovništvom u Njemačkoj.

Godine 1428. vodio je drugi pohod protiv Turaka, ali opet sa slabim učinkom. Godine 1431. otišao je u Milano gdje je 25. studenoga primio željeznu krunu, nakon čega je ostao neko vrijeme u Sienni, pregovarajući za svoju krunidbu kao cara kao i za priznavanje Vijeća Basela od strane pape Eugena IV. Okrunjen je za cara u Rimu 31. svibnja 1433., a što mu papa uslišio zahtjeve vratio se u Češku, gdje je bio priznat kao kralj godine 1436., iako je njegova vlast bila nešto više od nominalne.

Umro je u 9. prosinca 1437. u Znojmu (njemački: Znaim), Moravskoj (današnja Češka), a po nalogu za života, bio je pokopan u Nagyváradu, u Ugarskoj (danas Oradea, Rumunjska), uz grob kralja Ladislava I. svetog, koji je bio ideal savršenog vladara, ratnika i kršćanina u to vrijeme i Žigmund ga je istinski poštovao. Njegova druga supruga, Barbara Celjska rodila mu je samo kćer, Elisabetu Luksemburšku koja se udala za Alberta V., vojvodu od Austrije (kasnije njemački kralj Albert II.). Kako Žigmund nije imao sinova za nasljednike, njegovom smrću je izumrla dinastija Luksemburg.

Obitelj i potomci

Žigmund se ženio dva puta, ali je imao malo sreće u osiguranju nasljedstva za svoju krunu. Svaki od njegova dva braka rezultiralo rođenjem jednog djeteta. Njegovo prvo rođeno dijete, vjerojatno sin, rođen je prerano kao rezultat nesreće pri jahanju koju je pretrpila kraljica Marija u Mađarskoj u visokoj trudnoći. Majka i dijete su umrli ubrzo nakon rođenja u brdima Budima 17. svibnja 1395. To je izazvalo duboku krizu oko nasljedstva, budući da je Sigismund vladao Mađarskom po pravu svoje supruge, a iako je uspio zadržati svoju moć, kriza je trajala sve do drugog braka s Barbarom Celjskom. Barbarino jedino dijete, rođen u purpuru 7. listopada 1409., vjerojatno u dvorcu Višegrad, bila je Elizabeta Luksemburška, budući kraljica-pratilac Mađarske, Njemačke i Češke. Kraljica Barbara nije mogla roditi drugo dijete. Elizabeta Češka je, dakle, jedini preživjeli legitimni potomak Žigmuna.

Sklonost Ugarskoj

Za Žigmunda je poznato da je tečno znao govoriti mađarski, nosio je kraljevsku odjeću u ugarskom stilu, pa čak i uzgajao bradu kao Mađari.

On je također potrošio ogromnu količinu novca za vrijeme njegove vladavine na obnovu gotičkog dvorca Budima i Višegrad u Mađarskoj, naručujući prijevoz materijala iz Austrije i Češke.

Njegov ljubavene veze sa sluškinjana dovele su do stvaranja nekoliko legendi, popput one koja je postojala desetljećima kasnije tijekom vladavine kralja Matijaša Korvina u Mađarskoj. Prema njoj, Ivan Hunyadi je Žigmundov je izvanbračni sin. Žigmundje dao prsten dječakovoj majci, kada je rođen, ali jo je jednog dana u šumi gavran ukrao, a prsten je vraćen tek nakon što je ptica ulovljena. Priča se da je ovaj incident potaknuo nadahnuo grb obitelji Hunyadi, a kasnije se također pojavio u grbu Matijee "Korvina".

Žigmund je usvojio mađarsko štovanje Svetog Ladislav I. , kralja Mađarske, koji je smatran idealnim kršćanskim vitezom u to vrijeme. On je otišao na hodočašće nekoliko puta na njegov grob u Nagyvárad. Prije nego što je umro Žigund je naredio da bude pokopan uz kralja sveca.

U popularnoj kulturi

Žigmund Luksemburški je opisan kao lik u romanima Posljednji svoga roda i krvavi sabor križevački Milutina Mayera. Također je lik povijesnog romana "kletva" , posljednjeg i nedovršenog romana Augusta Šenoe.

Povezani članci

• Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom
• Krvavi sabor križevački

Vanjske poveznice

• Rudolf Horvat o Žigmundu i njegovim nasljednicima

Prethodnik:	Hrvatsko-ugarski kralj	Nasljednik:
Ladislav IV. (1386.-1409.)		Albert II. (1437. - 1438.)