Ludovik I. Anžuvinac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ludovik I.
I Lajos
Ludwik Wegierski.jpg
Kralj Ludovik I. Anžuvinac
ugarski kralj i hrvatski kralj
Vladavina 1342. - 1382.
Prethodnik Karlo I. Robert
Nasljednik Marija Anžuvinska
Supruga Margareta Luksemburška
Elizabeta Kotromanić
Djeca
Katarina
Marija
Jadviga
Dinastija Coa Hungary Country History Charles I (1310-1342).svg Anžuvinci
Otac Karlo I. Robert
Majka Elizabeta Poljska
Rođen 5. ožujka 1326.
Preminuo 10. rujna 1382.
Vjera katolicizam
Disambig.svg "Ludovik I." preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Ludovik I. (razdvojba).
Grb Ludovika I. Anžuvinskog
Ludovik I. Anžuvinac ulazi u Zadar. Prizor na škrinji Sv. Šimuna u Zadru.

Ludovik I. Veliki (mađ. I. (Nagy) Lajos, polj. Ludwik Węgierski, hrv. Ludovik I., slovački Ľudovít I Veľký) (Višegrad, 5. ožujka 1326. - Nagyszombat, 10. rujna 1382.), hrvatsko-ugarski (1342. do 1382.) i poljski kralj (1370. - 1382.) iz dinastije Anžuvinaca.

Bio je kralj Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije od 1342., a Poljske od 1370. godine. Bio je jedan od najboljih i najaktivnijih vladara kasnog srednjeg vijeka, koji je proširio svoj teritorij do obala Jadranskog mora i čvrsto osigurao Dalmaciju, s dijelom Bosne i Bugarske pod ugarskom krunom. Mnogo je vremena proveo u ratovima s Mlečanima i u nadmetanju za Napuljsko kraljevstvo.

Vodio je česte ratove. Osim njegovih najpoznatijih kampanji, ratovao je u Bugarskoj, Bosni, Vlaškoj, i protiv Zlatne Horde. Prvi ugarsko-osmanlijski sukob se desio tijekom njegove vladavine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Nazvan je Ludovik po svom stricu Svetom Ludoviku, a bio je najstariji sin Karla Roberta Anžuvinca i Elizabete Poljske, kćeri poljskog kralja Vladislava I. i sestre Kazimira III. Velikog iz dinastije Pjastovića, restaurirane dinastije u Poljskoj. Postao je kraljem nakon očeve smrti 1342. godine.

Ratovi s Mlecima i Napuljem[uredi VE | uredi]

Poražen od strane Mletaka u ranijem pohodu protiv Zadra (1346.), Ludovik se iskrcao na ekspediciji protiv Napulja da osveti ubojstvo svog brata Andrije, kneza Kalabrije, muža Ivane I. Napuljske. Okolnosti njegove smrti su vezane za dvorsku urotu u kojoj je sudjelovala i sama kraljica. Ludovik je došao u Italiju 3. studenog 1347. i poslije je dobio potporu mnogih mjesnih prinčeva, ušao je u Benevent rane 1348, zahvaljujući podršci napuljskog baruna. 15. siječnja, Ivana je otišla iz Napulja brodom za Provansu, uskoro će to isto napraviti i njen muž, Luj od Taranta. Postavio se za napuljskog kralja bez većih problema, usprkos tome Ludovik se morao brzo povući zbog dolaska kuge. U svojoj žurbi da napusti opustošenu Italiju, imenovao je dva ugarska službenika da zadrže prijestolje. Oni su uskoro izgubili potporu baruna i otvorili su put povratku Ivane i njenog muža.

Dvije godine kasnije, 1350. godine, Ludovik je došao u Manfredoniu i predstavljao je veliku opasnost Napulju. Međutim kasnije je morao prekinuti kampanju na inzistiranje njegovih iscrpljenih vojnika i odrekao se svih prava na napuljsku krunu. Prije negoli je napustio Italiju, papinska kurija iz Avignona počela je istragu o Andrijinom ubojstvu, ali papinski je sud proglasio Ivanu nevinom, uvelike zbog političkih razloga, zato što se Ivana složila da će svoja prava na grad Avignon predati papinstvu. Sukob s Napuljem je prestao 1381. godine, jednu godinu prije Ludovikove smrti. Papa je oduzeo kraljevsku titulu Ivani i ovlastio kralja Ludovika da izvrši svoju odluku. Bio je previše bolestan da ide sam, ali njegov nećak Karlo Drački potpomognut ugarskim zlatom sa svojim vojnicima se domogao prijestolja i ubio Ivanu.

Od 1356. do 1358. Ludovik je počeo novi rat protiv Venecije za vlast nad Dalmacijom. Poslije uspješnog organiziranja protumletačke lige, Ludovik je naredio dalmatinskim gradovima da pale i ubijaju sve Venecijance. Zadarskim mirom (1358.), svi Ludovikovi zahtjevi za Jadransku regiju bili su prihvaćeni. Odmah je sagradio jadransku flotu. Zadarskim mirom većina dalmatinskih gradova i obale došla je pod vlast Ludovika i hrvatskoga bana, osim Dubrovnika, koji je prizmnao vrhovnu vlast hrvatskoga bana i hrvatsko-ugarskog kralja, ali ostao samostalan, odnosno Zadarskim mirom te poslije Višegradskim ugovorm je stvorena Dubrovačka Republika.

Doprinosi kulturi i pravne reforme[uredi VE | uredi]

Ludovik je osmislio nove pravne i feudalne sustave za Poljsku i Ugarsku. U Ugarskoj je otvorio prvo sveučilište, Pečuško sveučilište, te pridonio razvoju umjetnosti. Danas je u Mađarskoj zapamćen kao jedan od najvećih kraljeva.

Obitelj[uredi VE | uredi]

Godine 1353. oženio se Elizabetom, kćerkom bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića . Imali su dvije kćeri: Hedvigu i Mariju. Marija je naslijedila Hrvatsku i Ugarsku te se udala za Žigmunda Luksemburškog, koji je postao novi hrvatsko-ugarski kralj (1386.), a Hedviga je vladala Poljskom.

Bilješke[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ludovik I. Anžuvinac