Antiratni prosvjedi u Beogradu 1991. – 1992.

Izvor: Wikipedija

Antiratni prosvjedi u Beogradu 1991. – 1992. godine održavani su protiv početka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a posebno protiv opsada gradova (Vukovara, Dubrovnika i Sarajeva) od strane tadašnje JNA.

U uličnim prosvjedima protiv rata i građanskoj neposlušnosti sudjelovale su brojne javne osobe kao i na tisuće građana.[1] Također je bilo veoma izraženo napuštanje redova vojske i otpor regrutaciji. U cijeloj Srbiji je 1991. – 1992. postojao veliki otpor mobilizaciji (uz oko 200 000 dezertera), koja je u Beogradu provođena tek s oko 15% uspješnosti.[2]

Pored organiziranih prosvjeda, bilo je i pojedinačnog otpora ratu. U jednom od najpoznatijih primjera, rezervist Vladimir Živković je odvezao tenk s bojišnice u Vukovaru nazad do Beograda (oko 200 km), gdje ga je parkirao ispred Savezne Skupštine u znak prosvjeda protiv rata.[3][4][5]

Najpoznatije građanske udruge koje su se tada protivile ratu su Žene u crnom, Centar za antiratnu akciju i Beogradski krug.[6] Najpoznatiji političar koji se protivio ratu bio je bivši srbijanski predsjednik Ivan Stambolić.

Otpor ratu[uredi | uredi kôd]

Mir je najlepša devojka

„Mir je najlepša devojka
Koju ne može imati svako.
Ako ne mogu da letim
Ja neću da puzim
Jer kad puzim
Ja ne mogu da guzim.


Nećemo da pobedi
Narodna muzika.
Više volim tebe mladu
Nego pušku da mi dadu.


Prljave borbe
U ljubavne torbe.
Manje pucaj,
Više tucaj.


Suviše si mlad
Da bi popio 'lad.
Ispod šlema
Mozga nema.


Kuda svi
Nemoj i ti.
Jer ko izda
Biće prokleta pizda.


Mir! Mir, brate, mir!
Mir! Mir, brate, mir![7]

Kada su počeli oružani sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, otpor ratu je pružan na raznim mjestima.[8]

U Beogradu, kao i u cijeloj Srbiji, otpor regrutaciji bio je vrlo velik. Bilo je i puno dezertera u svim redovima vojske.[9] U Beogradu je hiljade mladića spavalo svake noći u drugom stanu kako bi izbegli vojne pozive.[9] Prema nekim procenama, kada je izdata naredba o masovnoj mobilizaciji, samo 10% pozvanih se odazvalo.[9] 15. srpnja 1991. više udruga koje su se bavile zaštitom ljudskih prava formirale su Centar za antiratnu akciju, koji se bavio podrškom dezerterima i pružanjem pravne pomoći.[10]

Jedne od prvih masovnih antiratnih prosvjeda organizirale su zajedno tri ženske organizacije (Ženski parlament, Ženski lobi i Ženska stranka) ispred zgrade Skupštine Srbije. Žene aktivistice su velikim dijelom predstavljale nositelje antiratnog pokreta u Srbiji.[11] Osobitu ustrajnost u prosvjedima protiv rata je pokazala antiratna udruga »Žene u crnom«, čije su pripadnice narednih godina redovno organizirale javne prosvjede.[12][13]

U beogradskom kazalištu »Duško Radović« redovno je održavan Beogradski antiratni maraton (BAM), u vidu tribina protiv rata u kojima su sudjelovali mnogi građani i članovi nastajućih antiratnih udruga.[14] Ulicama i trgovima kretale su se kolone protiv rata i za mir nazvane »Poslednje zvono«. Pred Saveznom skupštinom organiziran je prosvjed »Žuta traka«.[12] Oko Savezne skupštine je organizovan protestni »prsten mira«.[12] Organizirani su i antiratni koncerti (»Ne računajte na nas«).[12]

Početkom 1992. godine, članovi rock sastava EKV, Partibrejkers i Električni orgazam formiraju projekt "Rimtutituki", čija je glazbena aktivnost usredotočena na antiratnu promidžbu. Rimtutituki je osnovan kako bi se suprotstavljao mobilizaciji za rat u Bosni. Milan (EKV), Gile, Švaba, Čavke i Jovec (Električni orgazam) su oformili Rimtutituki na potpisivanju peticije protiv mobilizacije.[15] Njihov najpoznatiji singl "Slušaj 'vamo!", s ključnim refrenom „Mir, brate, mir”, izdaje B92, a promican je koncertom na kamionu koji je kružio ulicama Beograda.

Medijska promidžba[uredi | uredi kôd]

Velikosrpska medijska promidžba bila je nemilosrdna: Večernje novosti su ulje na platnu Uroša Predića iz 1888. koristile kao aktualnu fotografiju za širenje mržnje, navodeći da je riječ o srpskom djetetu u Bosni "nad grobom oca, majke i ostale rodbine koju su u napadu pobili muslimani".

Državni mediji, pod potpunim nadzorom Miloševićeve vlasti, širili su šovinizam, ksenofobiju i mržnju među širokim slojevima srpskog stanovništva bivše Jugoslavije.[16] Srpski mediji su skoro u potpunosti bili usmjereni na mobilizaciju srpske javnosti za podršku ratu kroz izazivanje negativnih osjećaja kao što su strah i mržnja, nimalo ne brinući o činjenicama, pa čak i tehničkim pojedinostima koje bi mogle kompromitirati takvu aktivnost. Izmišljalo se sve, od najstrašnijih zločina do tvrdnji kako Stjepan Mesić nosi bradu da mu se ne vidi tetovirano slovo "U" na licu.[17] Hrvati su često kolektivno nazivani ustašama, a bosanski muslimani pogrdno balijama. Srpska promidžba prikazivala je bosanske muslimane kao nasilne ekstremiste i fundamentaliste.[18]

Srpski tisak pisao je da su vlasti u Sarajevu bacale srpsku djecu lavovima u zoološkom vrtu.[19] Promidžbena izmišljotina koja je ostavila najdublji trag bila je ona o "40 zaklanih beba iz Vukovara", koja glasi da su članovi hrvatske nacionalne garde „sjekli grkljane djeci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum”.[17][20] Mnogi dragovoljci su odlazili na ratište „kad vide što se radi srpskoj djeci.“[16] Državni mediji Srbije i Crne Gore su svjesno i namjerno širili dezinformacije o "30.000 naoružanih ustaša i 7000 terorista, uključujući i kurdske plaćenike" koji se, zaštićeni zidinama Dubrovnika, spremaju za napad na Crnu Goru.[21][22][23] Dok je JNA tijekom opsade Dubrovnika granatirala grad, službene informacije su glasile da je Dubrovnik samo blokiran i da se ne vrši nikakvo bombardiranje niti razaranje grada. Radio-televizija Srbije je prikazivala slike Dubrovnika sa stupovima dima objašnjavajući kako lokalno stanovništvo pali automobilske gume kako bi simulirali ratna razaranja grada.[24][25]

Postojalo je svega nekoliko glasila koja nisu bila pod nadzorom vlasti. Procjenjuje se da su mediji pod Miloševićevim nadzorom svakodnevno stizali do više od 3 500 000 ljudi.[26] S obzirom na nedostatak pristupa alternativnim vijestima, francuski profesor De la Brosse smatra da je iznenađujuće velika bila otpornost na ratnu promidžbu među Srbima, što se pokazivalo masovnim antiratnim prosvjedima, rasprostranjenim izbjegavanjem regrutacije i dezertiranjem iz vojske.[26]

Smatra se da su mediji odigrali ključnu ulogu u pripremi za rat i da bez njihovog sudioništva ne bi mogli biti počinjeni masovni ratni zločini koji su uslijedili na prostoru bivše SFRJ.[16] Glavni predvodnici ratnohuškačke promidžbe su bili novinari i urednici Radiotelevizije Srbije, dnevnih listova Politika, Politika express i Večernje novosti.[16]

Prosvjedi[uredi | uredi kôd]

Protiv opsade Vukovara[uredi | uredi kôd]

Zbog opsade Vukovara organizirani su mnogi antiratni prosvjedi. Organizirane su peticije protiv mobilizacije za rat i za amnestiju onih koji su odbijali sudioništvo u njemu. Organizirana je neposredna pomoć onima koji su izbjegavali odaziv.[12]

U vrijeme pada Vukovara, krajem studenog 1991. godine, pred zgradom Predsjedništva Srbije svake večeri su se okupljali građani, održavali večernja bdjenja i palili svijeće za sve poginule u ratu.[12][27] Na platou kod Andrićevog venca okupljale su se Žene u crnom, antiratne organizacije, građanke i građani, i ispisivala se knjiga Grobnica za Miroslava Milenkovića, rezervista koji se ubio između dva stroja, onih koji idu na Vukovar i dezertera koji odlažu oružje.[27]

Protiv opsade Dubrovnika[uredi | uredi kôd]

U Pionirskom parku Beogradu održavani su antiratni prosvjedi “Prekinimo mržnju da prestane rat“ protiv bombardiranja Dubrovnika, na kojima su pored građana sudjelovale i skupine umjetnika, kompozitori, glumci i dr.[12] Na bini su Mirjana Karanović i Rade Šerbedžija zajedno pjevali “Ja ne mogu protiv druga svog”. Organizirano je i potpisivanje peticije za Dubrovnik, koju su potpisivali uglavnom profesori i studenti Filozofskog fakulteta u Beogradu, zahtijevajući obustavu ratnih operacija na dubrovačkom području. Prosvjednici su nakon toga išli u Generalštab, pokušavajući uvjeriti vojsku u "zloslutnost blokade".[1]

Prosvjednici su naglašavali tradicionalno prijateljstvo Dubrovnika i njegovog hercegovačkog zaleđa, navodeći primjere da su sela Konavala i Dubrovačkog primorja još za Nevesinjske Bune pružila utočiste u zbjegu tisućama obitelji iz Popovog polja, Bileće i Stare Crne Gore. Također je naglašavano da se tijekom Drugog svjetskog rata u Dubrovniku skupljala ne samo pomoć za partizane, već su Dubrovčani nosili narodu Popovog polja sol i “modru galicu” za stoku i obradu vinograda.[1]

Tijekom opsade Dubrovnika, beogradski roker Milan Mladenović je na svojim koncertima pozivao publiku minutom šutnje odati počast bombardiranom Dubrovniku i njegovom stanovništvu.[28]

Gotovo istovremeno s beogradskim prosvjedima, na Cetinju su crnogorski građani pod vodstvom Liberalnog saveza Crne Gore prosvjedovali protiv sudjelovanja crnogorskih vojnika u napadu na Dubrovnik pjesmom: "S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče".[29][30]

Protiv opsade Sarajeva[uredi | uredi kôd]

U Beogradu su postojali ljudi koji su rat sa Sarajevom shvatili strašnije od bilo kojeg horora, da je praktično nemoguće bombardirati grad koji su svi toliko voljeli.[31] Kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini, pojedine stranke, razne nevladine organizacije i građanske udruge organizirale su antiratne prosvjede, kojima je ponekad nazočilo i više desetaka tisuća ljudi.[32]

U travnju 1991. godine, bez dopusnice, članovi tri kultna srpska rock sastava - EKV, Električni orgazam i Partibrejkersi – u kamionu su kružili ulicama Beograda protiveći se ratu, koji se nakon Hrvatske, zahuktavao i u BiH, porukom „Mir, brate, mir“ i „manje pucaj, više tucaj“. Zdušno ih je podržao i Ivan Stambolić, istaknuti protivnik Slobodana Miloševića, koji je kao ravnatelj Jugoslavenske banke za međunarodnu ekonomsku suradnju (Jumbes), osigurao novac za koncert, i za iznajmljivanje sada već legendarnog kamiona.[33]

Drugi koncert, koji je za razliku od prvog imao i dopusnicu za održavanje, dogodio se na Trgu Republike kojim je poslana poruka vlastima "S.O.S. mir ili ne računajte na nas", ponovo u režiji Radija B92.

Prosvjedujući protiv opsade i razaranja Sarajeva, više antiratnih udruga, stranaka i pojedinaca osnovalo je skupinu »Živeti u Sarajevu« koja je djelovala svo vrijeme rata. Povodom opsade i granatiranja Sarajeva, deseci tisuća Beograđana su cijelom površinom glavne ulice protezali crni flor.[12] Skupina »Živeti u Sarajevu« organizirala je slanje raznih vrsta pomoći Sarajlijama, posjet Sarajevu usred rata u srpnju 1994. godine, a potom i dolazak Sarajlija u Beograd.[12]

Reakcije[uredi | uredi kôd]

Protiv mirovnog pokreta[uredi | uredi kôd]

Dobrica Ćosić je mirovni pokret nazivao lažju i moralnim kukavičlukom, odnosno “srpskim antisrpstvom“

Vodeći srpski intelektualci i akademici SANU su često javno istupali protiv antiratnog pokreta. Srbijanski akademik Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića) je izjavljivao da nije pristaša mira po svaku cijenu, ako on vodi u genocidu nad Srbima:

Wikicitati »Nisam pristaša mira pod svaku cijenu (...). Povijest antisemitizma nas je dovoljno poučila da apstraktna promidžba pacifizma podastire crveni tepih genocidu.[34]«

Dobrica Ćosić, akademik SANU i nacionalistički ideolog, je u vrijeme pokretanja rata u Hrvatskoj pacifističku retoriku nazivao besmislenom lažju i moralnim kukavičlukom, odnosno “srpskim antisrpstvom“:

Wikicitati »Nepristranost danas kada se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram lažju i moralnim kukavičlukom. (...) u danima ustaškog rata protiv srpskog naroda u Hrvatskoj (...) ideološka i pacifistička retorika je besmislena (...) to je srpsko antisrpstvo“.[35]«

Matija Bećković, akademik SANU i pjesnik, pozivajući se na R. Samardžića, sudionike mirovnog pokreta naziva “otpadom”, odnosno Srbima koji nisu ni Srbi:

Wikicitati »Kako kaže prof. R. Samardžić, Srbi su uvijek imali visok postotak otpada. Srbi koji nisu ni Srbi.[36]«

Momo Kapor, akademski slikar i književnik, tadašnju atmosferu u Beogradu komentira na sljedeći način:

Wikicitati »Čini mi se da je u ovom trenutku Beograd, na žalost, pravi petokolonaški grad, pun smutljivaca, kukavica, lažnih pacifista, navijača za suprotni tabor, ali to nije cijela ova zemlja Srbija koja može sebi i u ovakvom trenutku dopustiti taj luksuz i trpjeti tu menažeriju na svojoj grbači s koje ju može stresti kao onaj vepar sa Karađorđeve zastave koji stresa dosadne buhe.[36]«
(Momo Kapor, svibanj 1992.)

Podrška mirovnom pokretu[uredi | uredi kôd]

Lider Partibrejkersa, Zoran Kostić Cane, osvrćući se na mirovne prosvjede, izjavio je:

Wikicitati »Među prvima smo im pokazali srednji prst. Odjednom smo mi najgori postali istoznačnicom najboljih. Ljudi su negdje odlazili ... Možda na ratište, možda van zemlje … Ne znam .... Mir, brate, mir, to je bilo jedino rješenje u to vrijeme za nas.[33]«

Direktor Radija B92 Veran Matić o tom razdoblju kaže:

Wikicitati »Najupečatljiviji trenutak je ta snažna energija koja se pojavila i koju smo mogli vidjeti, jedna strašna želja zaustaviti zlo. Ono što smo osjećali tada, mislim da je bilo dvostruko - s jedne strane kako je moguće zaustaviti rat i kako je moguće spriječiti divljaštvo, ali istodobno i kako to što radimo nije dovoljno.[33]«

Srpski filozof Radomir Konstantinović u tom je vremenu pružao podršku mirovnom pokretu i opirao se ratu i huškanju na isti:

Wikicitati »Ja pretpostavljam smrt, pa čak i egzistenciju (ono, dakle, što je još gore) starog, prokletog psa životu ratnohuškačkog intelektualnog ološa.[37]«

Posljedice[uredi | uredi kôd]

Smatra se kako antiratni prosvjedi nisu imali osobitog učinka. U široj javnosti antiratne akcije nisu imale veći odjek; režimski mediji su ih bojkotirali ili napadali, a neovisni mediji podcjenjivali.[12]

Vojne vlasti su prijetile dezerterima i onima koji odbijaju poziv dugim zatvorskim kaznama po čl. 121 tada važećeg Kaznenog zakona SFRJ koji je čak predviđao i smrtnu kaznu za dezertera koji pobjegne iz zemlje.[9] Neki od ljudi koji su odbili vojni poziv i izražavali javni prosvjed protiv mobilizacije bili su pokupljeni s ulica, zatvoreni 2 do 3 dana, a potom poslani na bojišnicu čistiti minska polja.[9]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi kôd]

Antiratni prosvjedi prikazuju se u nekoliko scena Lepa sela lepo gore, srpskog filma iz 1996. godine. Režiser Srđan Dragojević ih je učinio predmetom satire, što je postalo jednom od kontroverzi koja se vezuje uz to ostvarenje.

U Beogradu je 2010. godine Inicijativa mladih za ljudska prava organizirala koncert na otvorenom u znak obilježavanja 18 godina od antiratnih prosvjeda i nastanka projekta Rimtutituki. Na studentskom Platou ispred Filozofskog fakulteta nastupali su: Multietnička atrakcija, Repetitor, Stuttgart Online, Lira Vega i drugi.[38] Tom prilikom su dijeljeni bedževi s natpisima antiratne kampanje iz 1990-ih.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c Petoljetka razaranja
  2. RATNI VETERANI U BICI ZA SAMOPOŠTOVANJE (2. dio). Inačica izvorne stranice arhivirana 10. kolovoza 2007. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. Milosevic: the people's tyrant, by Vidosav Stevanović, Trude Johansson, Zlata Filipović
  4. Olakšavajuća okolnost. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. prosinca 2013. Pristupljeno 23. srpnja 2013.
  5. Kratka povijest bosanskog biatlona. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. prosinca 2013. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. Antiratne i mirovne ideje u istoriji Srbije i antiratni pokreti do 2000. godine
  7. Mir, brate, mir
  8. Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja
  9. a b c d e Jugoslavija: Od smanjenja plata do rata
  10. Mir mora da ima pozitivan sadržaj. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. rujna 2009. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  11. Sonja Liht i Slobodan Drakulić, Kada je ime za mirovnjaka bilo žena: rat i rod u bivšoj Jugoslaviji[neaktivna poveznica]
  12. a b c d e f g h i j Demokratija i populizam
  13. Peace History
  14. 10. godina »Republike«
  15. April u Sarajevu i Beogradu: Koliko nas još ima. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  16. a b c d Estetika ratne propagande. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. ožujka 2010. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  17. a b Politika falsifikata. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. prosinca 2012. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  18. Al-Kai'da u Bosni i Hercegovini:Mit ili stvarna opasnost?
  19. Niš i Ničija zemlja BH DaniArhivirana inačica izvorne stranice od 23. svibnja 2013. (Wayback Machine)
  20. "Večernje novosti" o zauzeću Vukovara. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. ožujka 2010. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  21. Svjedok: Strugar je lagao da 30. 000 ustaša napada Boku
  22. Reckoning: The 1991 Siege of Dubrovnik and the Consequences of the “War for Peace”
  23. Attack on Dubrovnik: 30 000 Ustasa marsira na Crnu Goru ("Rat za mir" documentary)
  24. Serbian Media is One-Man Show
  25. ICTY Serbian TV accuses Croats of burning tyres in Dubrovnik siege
  26. a b EXPERT REPORT OF RENAUD DE LA BROSSE "Political Propaganda and the Plan to Create 'A State For All Serbs:' Consequences of using media for ultra-nationalist ends" in five parts 1 2 3 4 5
  27. a b Olovka piše mržnjom. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. lipnja 2015. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  28. Predubok trag pod levom miškom. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  29. OPROSTI NAM DUBROVNIČE - PISMO IZ CRNE GORE. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. rujna 2005. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  30. Sa Lovcena vila klice, oprosti nam Dubrovnice
  31. Beograd za postčetnike. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2012. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  32. Drage Sarajlije
  33. a b c Manje pucaj, više tucaj. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2014. Pristupljeno 23. srpnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  34. Politika, 16. kolovoza 1991.
  35. Politika, 27. srpnja 1991.
  36. a b Politika, 2. kolovoza 1991.
  37. Životinja moje ljudskosti
  38. Slušaj 'vamo (Multietnička atrakcija, Repetitor, Stuttgart Online, Lira Vega, Superkvartet), Plato[neaktivna poveznica]

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]