Andrija Kačić Miošić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Andrija Kačić Miošić
Andreas Kačić Miošić 1892 Th. Mayerhofer.png
Andrija Kačić Miošić.
Rođenje 17. travnja 1704., Brist kraj Makarske, Hrvatska
Smrt 12. prosinca 1760., Zaostrog, Hrvatska
Zanimanje franjevački svećenik
Nacionalnost Hrvat
Književni period prosvjetiteljstvo
Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u Zagrebu

Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 17. travnja 1704. - Zaostrog, 12. prosinca 1760.), bio je hrvatski pučki pjesnik i fratar, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu kraj Makarske 1704. godine. Na krštenju je, 17. travnja 1704. godine, dobio ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime.[1] Od 1751. godine potpisivao se prezimenom Kačić nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio a prema tom rodoslovlju, vjerodostojnost kojega je dvojbena, njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su polovicom 17. stoljeća dobili mletačko plemstvo.[1] Kačić je svoju osnovnu izobrazbu stekao u samostanu u Zaostrogu između 1716. i 1721. godine, pristupivši Franjevačkomu redu 1720. godine.[1] Viši (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) franjevački studij vjerojatno je polazio u Osijeku a po povratku u Dalmaciju primio je više svećeničke redove: 1727. subđakonat u Šibeniku (1728.), đakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku.[1] Od 1730. godine bio je učiteljem u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu a od 1735. do 1745. godine predavačem (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku.[1]

Umro je od upale pluća,[2] u Zaostrogu, 1760. godine.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Na njega je i njegovo prosvjetiteljsko djelovanje snažan utjecaj imao je Filip Grabovac.[3] Kao toliki drugi, napisao je i on filozofski traktat na latinskome jeziku naslovljen Elementa peripatheticae, potom je izdao i kroniku naslovljenu Korabljica (1760.) u kojoj prenosi dijelove iz drugih autora, pa i Pavla Rittera Vitezovića, ali je trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.), najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom: doprla je u malo vremena u sve krajeve Hrvatske i ostala popularnom više od jednoga stoljeća.[4] Odigrala je ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja kao općehrvatskoga nacionalnoga izraza. Mnogi su je čitatelji držali narodnom pjesmaricom.[5] Stihom narodne pjesme, desetercem, s osloncem na Orbinija i Vitezovića, u njoj se priča i pjeva o povijesti naroda “slovinskoga” od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je od Jadrana do Sjevernog mora, kao i Gunduliću.[5] Njome promiču u svečano-patetičnom hodu poznati junaci slavnih naših obitelji iz vremena borbe s Turcima, a u svojim prezimenjacima čitatelji su “otkrivali” svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima.[5]

Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u rodnom Bristu, rad Ivana Meštrovića.[2]

Razgovor ugodni naroda slovinskoga[uredi VE | uredi]

Tiskana je u Veneciji 1756. godine. Djelo sadrži svjetovonopovijesnu tematiku, izmjenjuju se stih i proza. Knjiga je za Kačićeva života doživjela dva izdanja (1756. i 1759. 1). Kompozicija je kronološka, prvi dio sadrži povijest slavenskih naroda, više je u prozi nego u stihu, spominju se "slovinski kraljevi". Kačićev odnos prema drugim narodima - Srbima, Mađarima, Albancima, Talijanima - prožet je snošljivošću i pozitivnim stavom: taj Kačićev pristup odudara od "prosvjetiteljske" mode 18. stoljeća, kada se nacionalne inteligencije okupljene oko projekata podizanja modernih europskih nacija nadmeću u širenju nacionalističkih pogleda, koji su više nego redovno uključivali sustavnu izgradnju negativnih stereotipa o konkurentskim narodima. Drugi dio knjige se usredotočava na suvremenija zbivanja, konkretno na rat sa Turcima: ovdje se čitatelju odnos sa Turskim carstvom prikazuje kao neriješen, kao jedno trajno nestabilno pitanje koje je izvor stalnih sukoba. Međutim Kačić kod čitatelja ne širi mržnju čak niti prema Turcima, nego i njihove ratnike i vojskovođe prikazuje kao hrabre i inteligentne ljude - ne kao krvožedne demone ili zločince.

Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga - zbirka poezije na štokavskoj ikavici koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva - imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoga jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna "lingua franca" i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva stoljeća prije Vuka Karadžića, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika".[6]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Elementa peripatheticae juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti, 1752.
  • Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756. (2. izd. 1759., 57 izd. do 1999.)[1]
  • Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih poglavitih u dva poglavja razdigliena, 1760. (14 izd. do 1997.)[1]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

1 Drugo izdanje (1759), tiskanje kojega je K. M. osobno nadgledao, znatno je prošireno: sadržava 136 pjesama (jednu je napisao J. Radman), a u prvom je bila samo 41 pjesma.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Hrvatski biografski leksikon: Kačić Miošić, Andrija, preuzeto 21. srpnja 2013.
  2. 2,0 2,1 Davor Maček, Najutjecaniji i najznačajniji pisac u hrvatskoj povijesti, Glas Koncila, br. 46 (1586), 14. studenoga 2004., preuzeto 21. srpnja 2013.
  3. Proleksis enciklopedija: Grabovac, Filip, preuzeto 21. srpnja 2013.
  4. Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 120.-122.
  5. 5,0 5,1 5,2 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 122.
  6. Šimun Musa, Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, Croatica et Slavica Iadertina, Vol.2 No.2., veljača 2007.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Andrija Kačić Miošić
Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Andrija Kačić Miošić