Nicolas Poussin
Izvor: Wikipedija
| Nicolas Poussin | |
| Barok - Neoklasicizam | |
|---|---|
 Autoprtret iz 1650., ulje na platnu, 98 x 74 cm, Louvre. |
|
| Rođenje | 15. lipnja, 1594. Villers-en-Vexin, kraj Andelysa, Francuska |
| Smrt | 19. studenog 1665. Rim, Italija |
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo - crtež |
| Praksa | Rouen, Pariz, Rim, Bologna |
| Utjecao | Jean Auguste Dominique Ingres, Jacques Louis David, itd. |
| Utjecali | Guido Reni, Rimska umjetnost, Rafael |
| Poznata djela | Germanikova smrt Otmica Sabinjanki Sveta obitelj na stubama Arkadija Krajolik s Folkionovim pogrebom |
| Portal:Likovna umjetnost | |
Nicolas Poussin (Villers-en-Vexin, kraj Andelysa, 15. lipnja, 1594. - Rim, 19. studenog 1665.) bio je najvažniji francuski slikar 17. stoljeća; začetnik i vodeći slikar klasicizma u razdoblju baroka. Uglavnom je djelovao u Rimu, a kraće vrijeme bio je dvorski slikar kralja Luja XIII. u Parizu.
[uredi] Biografija
Poussin se najprije naukovao u Rouenu, a potom u Parizu kao Lallemandov učenik. Dobro je poznavao maniriste iz Fontainebleaua, kao i djela Rafaela i njegovu školu. Za vrijeme boravka u Bologni 1624. godine dolazi pod utjecaj klasične umjetnosti akademije obitelji Caracci i Guida Renija, a potom odlazi u Rim. Ondje, radeći zajedno s umjetnicima kao što su Pietro da Cortona i Giovanni Lafranco, eksperimentira s upotrebom boje u Tizianovom stilu.
Godine 1640. odlazi u Pariz gdje nadgleda ukrašavanje velike galerije u Louvreu, slika oltarske slike i izrađuje naslovne stranice za knjige kraljevske tiskare, ali se već nakon dvije godine odlučuje vratiti u Rim gdje živi do kraja života.
[uredi] Djela
Isprva je radio pod raznim utjecajima (talijanskih manirista, fontembloške škole i dr.), potom inspiriran rimskim antičkim spomenicima, Rafaelovim freskama i Tizianovim koloritom stvara vlastiti stil (Germanikova smrt,1627.). Između 1630. i 1640. godine napušta barokni i prihvaća strogo klasičan stil naginjući racionalnoj jasnoći i arheološkoj preciznosti kakve nalazimo u Otmici Sabinjanki (1637.).
Uz portrete, slikao je duboke i prozraćne krajolike s antičkim građevinama ili ruševinama u koje je harmonično uklapao biblijske (Sveta obitelj na stubama), pastoralne (Četiri godišnja doba) i mitološke likove, osobito iz djela Vergilija, Ovidija i pjesama T. Tassa (Krajolik s Folkionovim pogrebom, 1648.).
Snažno je utjecao na generacije francuskih slikara, te će njegov osobni pristup formalnog savršenstva i rafinirane intelektualnosti dugo ostati odrednicom francuske umjetnosti. Osobito je prepoznatljiv njegov utjecaj na Ingresa i J. L. Davida, čime se smatra ocem neoklasicizma, no romantizam će njegovo djelo daleko manje cijeniti.
