ORJUNA

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Orjunaši.
Plakat Orjune iz 1923.
Plakat iz 1925.

ORJUNA je kratica za Organizacija jugoslavenskih nacionalista; ova teroristička organizacija je bila općenito poznata po kratici. Njeni članovi, a onda i drugi nasilnički jugoslavenski i jugoslavensko-integralistički, monarhistički članovi zvani su "orjunaši".

Osnivanje 1921.[uredi VE | uredi]

Osnovana 25. siječnja 1921. u Splitu pod imenom Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina; ime je promijenjeno u svibnju 1922, kada dobiva novi statut i prestaje okupljati samo omladinu. Osnivači su bili grupa mlađih sljedbenika Svetozara Pribićevića (u to vrijeme zadrtog velikosrbina), pripadnici borbenog krila Demokratske stranke. Stranka je na izborima za ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS 1920. godine snažnim promoviranjem jugoslavenstva osvojila većinu glasova Srba prečana te dio glasova Hrvata, osobito u Dalmaciji, koji su težili snažnoj državi da ih zaštiti od Italije.

Značajnu ulogu u osnivanju Orjune imala je grupa Hrvata prebjeglih sa područja koje je nakon Prvog svjetskog rata pripojeno Italiji. Prvi predsjednik bio je Marko Nani, a tajnik Edo Bulat, koji je kasnije postao hrvatski nacionalist i ustaški dužnosnik u doba NDH. U veljači 1922. na čelo joj dolazi književnik dr. Mirko Korolija, kojeg srdačno prima kralj Aleksandar.

Poticaj za osnivanje Orjune bilo je donošenje Obznane, kojom je zabranjen rad Komunističke partije Jugoslavije. Orjuna je osnovana sa ciljem borbe protiv snaga koje ugrožavaju novu državu: komunizma i "separatizma", odnosno hrvatskog nacionalnog pokreta uopće. Kao i Demokratska stranka, zastupa centralističko (unitarističko) uređenje države i ideologiju "integralnog jugoslavenstva": svi Jugoslaveni čine jedinstvenu naciju, u kojoj se postupno trebaju izgubiti posebnosti tri postojeća "plemena".

Terorističko djelovanje i ideologija[uredi VE | uredi]

Središnji ideološki koncept Orjuninog unitarnog jugoslavenstva bilo je stvaranje nove unitarne (jugoslavenske) nacije. Favorizacija srpskoga nacionalnog mentaliteta. Protuhrvatstvo proizlazi iz vrednovanja hrvatskoga nacionalnog identiteta kao nepodobnog za oblikovanje jedinstvene jugoslavenske nacije.[1]

Orjunaši u Osijeku 1923. izveli atentat i usmrtili hrvatskog aktivista Stjepana Veselića, baili bombu na tiskaru Hrvatskog lista i srušili Frangeš-Mihanovićev spomenik Umirućem domobranu.[2]. Orjuna se od početka služila političkim nasiljem (terorom) protiv političkih protivnika. Članovi su organizirani u desetine, koji poduzimaju batinaške napade. Nisu stali samo na tome: prilikom rudarskog štrajka u Trbovlju (Slovenija) 1924. Orjunaši bombama i revolverima napali radnike i zapalili Radnički dom. U doba izbora često napadaju skupove hrvatskih stranaka. Česti su ulični sukobi sa organizacijom Hrvatska nacionalna omladina (HANAO). Napadali su također stranke i organizacije nacionalnih manjina: Nijemaca, Mađara i Rumunja.

Financira ju pokrajinska vlada za Hrvatsku i Slavoniju iz fondova za "Istru i nacionalnu propagandu". Surađuje sa četničkim organizacijama i militarističkom Narodnom obranom. Po mnogo čemu je imala karakteristike fašističkog pokreta. Zagovarala je rasno i integralno jugoslavenstvo, a neistomišljenike je fizički i oružano terorizirala, a ideološki je zahtijevala istrijebiti sve "elemente koji koče državno postojanje i narodno jedinstvo". Veliku mržnju je pokazivala prema ustanovama, organizacijama i osobama koje su im ideološki bile suprotne, posebice prema kleru, frankovcima, separatistima, komunistima, Trumbiću i Radiću, jer su se isti odupirali velikosrpskoj dinastičkoj hegemoniji. [3]
Svojstveno im je veličanje srpstva u kulturnom i političkom smislu, Srbije u kojoj vide mesijansku ulogu, odanost dinastiji i Kralju (Kraljevine SHS, op.a.) kojega su nazivali i smatrali "velikim genijem, najsjajnijim simbolom, idealom vaskresenja i vladarom nedostižnih moralnih visina". [3]. Jedna od upadljivih osobina orjunaša, kako ondašnjih, tako i njihovih sljedbenika po ponašanju, je ta što su se držali svake ideje koja je negirala hrvatsku državnu ideologiju. Prema gradu Zagrebu, koji je predstavljao moguće središte hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta, osjećaju gađenje i upravljaju mržnju prema njemu, a s druge strane zagovaraju potpuna odvojenost Dalmacije, koju ne smatraju hrvatskom pokrajinom [3].
Ideološki su pokazivali neke istovjetnosti sa autonomašima i talijanašima iz Austro-Ugarske "Slaveni možda, Hrvati nikada".[3]

Vrhunac svega je najuža suradnja s Udruženjem četnika uspostavljena 1923. godine.

Postojali su i izravni kontakti sa fašistima. Tako se npr. dr. Mirko Korolija, predsjednik JNNO od veljače 1922. i kasnije Orjune, javno hvalio svojim dopisivanjem sa Benitom Mussolinijem.

Osim Dalmacije, uporišta ova organizacija je imala i u Sloveniji. U Srbiji ima izvjesno uporište među studentima beogradskog sveučilišta; van njega nema veće značenje. Vladajuća Narodna radikalna stranka osnovala je organizaciju Srpska nacionalna omladina (SRNAO) kao protutežu pokretu integralnog jugoslavenstva.

Nakon raskola u Demokratskoj stranci 1924., većina članova Orjune podržalo je vođu prečana Svetozara Pribićevića. Na parlamentarnim izborima 1925. i 1927. podržavali su kandidate njegove Samostalne demokratske stranke. Zajednički im je cilj obrana ugroženog jugoslavenstva.

Vodstvo Orjune nije podržalo drastični politički zaokret Pribićevića, koji ubrzo nakon izbora 1927. sklapa sporazum sa Stjepanom Radićem (Seljačko-demokratska koalicija). Ostaju vjerni starom opredjeljenju i metodama. Zbog svojeg jugoslavenstva dolaze u sukob i sa srpskim nacionalističkim organizacijama i velikosrpskim koncepcijama srpskih političara.

Zabrana 1929.[uredi VE | uredi]

Orjuna je pozdravila Šestojanuarsku diktaturu, ali je ipak bila zabranjena, zajedno sa svim "plemenskim" strankama i organizacijama. Kralj Aleksandar I. Karađorđević odrekao se njihovih usluga jer su bili omrznuti, ali ne i njihovih ideja i metoda. "Integralno jugoslavenstvo" proklamirano je kao službena državna ideologija, a politički teror države (koji je i ranije postojao) sustavno je organiziran. Međutim, od izvorne zanesenosti jugoslavenskom idejom nije u stvarnosti ostalo ništa: to je sada samo maska za velikosrpske koncepcije; to je također bio razlog da se Orjuna zabrani.

Naziv orjunaš ostao je u širokoj upotrebi, kao oznaka za Hrvata agresivnog jugoslavenskog (ili čak velikosrpskog) nacionalista.

Potpora od strane određenih književnika[uredi VE | uredi]

Djelovanje Orjune i kasnije četnika u Splitu aktivno su podupirali književnici, poput Nike Bartulovića, Đure Vilovića, Mirka Korolije, Ćire Čičin-Šaina, Sibe Miličića i drugi. Redovito su pisali ekavicom. Niko Bartulović je 1944. bio hrvatski predstavnik na Svetosavskom kongresu u selu Ba. Bivši katolički svećenik Đuro Vilović je radio u stožeru Draže Mihailovića.

U Splitu je tada djelovao Četnički odbor predvodenim vovodom Ilija Trifunović Birčanin. Načelnik njegovog stožera bio je Radovan Ivanišević. Procjenjuje se da je među četnicima tada bilo preko dvije tisuće Hrvata.[4]

Uloga tijekom drugog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Tijekom drugog svjetskog rata priključili su se i brojni Hrvati, Slovenci pa čak i bosanski muslimaniredovima vojsci Draže Mihailovića. Osobe poput Zvonimira Vučkovića Feliksa zauzimali su ključna mjesta u četničkoj hijerarhiji. Zvonimir Vučković bio je zapovjednik Prvog ravnogorskog korpusa, nosio je naslov četničkog vojvode i bio Mihailovićev bliski suradnik.

Hrvati iz Dalmacije, vjerni kralju osnovali su Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim raspopom Momčilom Đujićem.[5]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Tuča sa komunistima u Splitu[uredi VE | uredi]

Legendarna je i tuča splitskih komunista sa splitskim orjunašima, koja se zbila 22. srpnja 1921. godine, kada su ih komunisti spriječili u njihovim nakanama u njihovu "kontrarevolucionarnom djelovanju". O tome svjedoči i spomen-ploča stavljena na zid u Plinarskoj ulici u Splitu (postavljena 1987. godine), u splitskom predjelu Varošu.

Prikazi u književnim djelima[uredi VE | uredi]

U književnosti je djelovanje ORJUNA-e se spominje u romanu Ive Brešana Ispovijedi nekarakternog čovjeka.

Zastranjivanje građana, koji su išli ideološki u tom pravcu, kao i malobrojnost istih te njihovo otuđivanje od vlastite sredine, prikazano je i u TV-seriji Velo misto.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Ivan J. Bošković: ORJUNA - ideologija i književnost, Hrv. sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.
  • Željko, Karaula, Hrvatska nacionalna omladina - (HANAO): prilog proučavanju djelovanja i rada hrvatskih omladinskih organizacija u Kraljevini SHS, Historijski zbornik, br. 2, 2008, str. 289-322.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Naša Pesma
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: ORJUNA