Povijest Sarajeva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Prapovijesna naselja Butmir i Debelo brdo[uredi VE | uredi]

Još od neolita na području današnjeg Sarajeva egzistiraju organizirane ljudske skupine. O tomu svjedoče brojna arheološka nalazišta, među kojima treba istaknuti neolitsko naselje Butmir i fortifikacijski objekt Debelo brdo na obroncima Trebevića [1]. Arheološko nalazište Butmir, u znanstvenim krugovima poznato i pod širim terminom Butmirska kultura, otkriveno je koncem devetnaestoga stoljeća, tijekom priprema za izgradnju poljoprivredne škole. Odmah po otkriću keramičkih ulomaka i inih nalaza prekinuti su graditeljski radovi i uslijedila su opsežna istraživanja koja su potrajala tri godine. Naime, otkriće prapovijesnih tragova života na tom području izazvalo je buru u europskim znanstvenim krugovima tog doba, a u prilog izrečenom ide i činjenica da je 1894. u Sarajevu održan kongres najeminentnijih arheologa i antropologa posvećen spomenutom otkriću. Pokretni arheološki nalazi s otkrivenog lokaliteta pohranjeni su uglavnom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Ilirsko i rimsko razdoblje[uredi VE | uredi]

Neolitski čovjek iz Butmira silazi s povijesne scene u brončanom dobu, a na teritoriju koji je naseljavao i u bližoj okolici tijekom željeznog doba i poslije susrećemo ilirsko-panonsko pleme Dezitijata. O podrijetlu Dezitijata vođene su ozbiljne rasprave u znanstvenim krugovima i materijalni dokazi potvrđuju njihovu nazočnost na širem području današnjeg Sarajeva, odnosno na području gornjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa i u dolinama njihovih pritoka. Štoviše, s priličnom se sigurnošću može locirati i glavno utvrđeno mjesto tog plemena (okolica Breze), a potvrđeno je sudjelovanje dezitijatskih ratnika u rimsko-ilirskim ratovima od 6. do 9. godine. Romanizacija Dezijata intenzivna je u prvim stoljećima prvog milenija, a proces se okončava nakon Constitutio Antoniana (212.) kad postaju rimskim građanima i zaboravljaju svoju tradiciju.

Predosmansko razdoblje[uredi VE | uredi]

Srednjovjekovne arheološke lokalitete na širem području današnjeg Sarajeva, dakle temeljne orijentire za proučavanje predosmanske prošlosti grada, znanost uglavnom dijeli u pet većih skupina: neistraženi lokaliteti s crkvama, istraženi lokaliteti s crkvama, groblja i nekropole, utvrde, područja s većom koncentracijom nekropola stećaka.

Značajniji lokaliteti iz navedenih skupina su: groblje na Carini (Marijin dvor), Bijela tabija na Vratniku (utvrda Vrhbosna?), grad Hodidjed, nekropola Pavlovac i područje Tilave....

Istraživanja su u najvećoj mjeri fokusirana, osim dijela koji se bavi fortifikacijskim obrambenim objektima i samim naseljima, na crkve i groblja - što i ne treba čuditi, ako znamo da je na teritoriju Sarajeva, u naselju Vrhbosna, centru istoimene župe, još u 13. stoljeću bilo sjedište Vrhbosanske biskupije (osnovane u drugoj polovici 11. stoljeća, između 1060. i 1075. godine). Biskupija, koju je utemeljio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bila je u vrijeme osnivanja sufragan (podložna) Splitskoj nadbiskupiji [2]. Osim Vrhbosne, narečena biskupija je obuhvaćala i šest župa Središnje Bosne: Bosnu, Vogošću, Lepenicu, Lašvu, Brod i Trstivnicu.

Osmansko Sarajevo[uredi VE | uredi]

Prekretnicu u razvitku grada označuje osmansko zauzimanje Istočne i Središnje Bosne u 15. stoljeću. Isa-beg Isaković, osnivatelj osmanskog grada Saraj na području srednjovjekovne Vrhbosne i manjih sela u okolici, gradi za to vrijeme impozantne vjerske i svjetovne objekte: prvu džamiju, upravnu rezidenciju, most i drugo. Njegovo djelo nadopunjuju potonji upravitelji, posebice Gazi Husrev-beg. Tijekom njegove uprave grad dobiva nove sadržaje, orijentalni izgled, što ga svrstava u red velikih, urbaniziranih osmanskih gradova. U idućim stoljećima grad se intenzivno razvijao, no istovremeno preživljavao i brojne nedaće:požare, epidemije kuge, poplave, a posebice treba spomenuti upad postrojbi princa Eugena Savojskog, koji ga je spalio 1697. godine.

Značajniji objekti izgrađeni tijekom osmanskog doba[uredi VE | uredi]

Austrougarska vlast u Sarajevu i Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Austrougarske postrojbe pod zapovjedništvom generala Josipa Filipovića (oko 14.000 vojnika) ušle su Sarajevo 19. kolovoza 1878. godine. Borbe u široj okolici i u središtu grada trajale su od ranih jutarnjih sati do otprilike dva sata poslijepodne, kad je skršen otpor. Sam general Filipović u rezidenciju Konak ušao je oko pet sati poslijepodne i od tada počinje razdoblje austrougarske uprave u Sarajevu. U početku, odnosno do konca iste godine, može se govoriti o vojnoj upravi, a karakteriziraju je osnivanje Gradskog poglavarstva i prijekog suda. Od 1. siječnja 1879. funkcionira prvo civilno tijelo vlasti, Zemaljska vlada, a ubrzo je uslijedilo osnivanje Vrhovnog suda, Redarstva, te imenovanje prvog sarajevskog gradonačelnika - Mustafe bega Fadilpašića.

Sarajevski atentat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sarajevski atentat
U Sarajevu su 28. lipnja 1914. ubijeni austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova žena Sophie. Atentat, koji je izvršio Gavrilo Princip, bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Značajniji objekti izgrađeni tijekom austrougarskog doba[uredi VE | uredi]

Kraljevina Jugoslavija i Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

U Kraljevini Jugoslaviji Sarajevo je bilo glavni grad Drinske banovine. Tijekom Nezavisne Države Hrvatske Sarajevo je bilo upravno sjedište Velike župe Vrhbosna. Gradonačelnik grada od 1942. do 1945. bio je Mustafa Softić.

Značajniji objekti izgrađeni od 1918. do 1945.[uredi VE | uredi]

Sarajevo od 1945. do 1995.[uredi VE | uredi]

Poslije Drugog svjetskog rata grad se ubrzano industrijalizirao i širio s izgradnjom novih stambenih naselja na zapadu i sjeveru.

Rat 1992. – 1995.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Opsada Sarajeva
Od 1992. do 1995. godine, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, grad je bio pod najdužom opsadom u povijesti modernog ratovanja, za vrijeme koje je oko 12.000 ljudi izgubilo živote, a još oko 50.000 je ranjeno.

Postdaytonsko Sarajevo[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Arheološki lokalitet Debelo brdo
  2. Pavo Živković: Vrhbosanska biskupija sufragan u procijepu između Dubrovačke i Splitske nadbiskupije, U: Vrhbosna/Sarajevo kroz stoljeća, separat Hrvatske misli, Ogranak Matice hrvatske, Sarajevo, Sarajevo, 2000.