Smaknuće carske obitelji Romanov

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Carska obitelj Romanov 1911. godine
Zastava obitelji Romanov

Smaknuće carske bitelj Romanov dogodilo se 17. srpnja 1918. godine u Ekaterinburgu po nalogu judeo-komunističkog vođe Lenjina.[1] Godine 2000. Ruska pravoslavna Crkva kanonizirala je obitelji Romanov čiji su ostaci ekshumirani od početka 90-ih i pokopani su u carskoj grobnici u Sankt Peterburgu.

Sudbina obitelji Romanov[uredi VE | uredi]

U ljeto 1914. carska je Rusija krenula u rat sa svojim saveznicama Britanijom i Francuskom protiv Njemačke i Austro–Ugarske monarhije. Prvi je svjetski rat, međutim, donio katastrofu i zemlji i vladajućoj dinastiji Romanova. U ožujku 1917. pošto su izginuli milijuni ljudi, zemlja je zaglavinjala. U prijestolnici Petrogradu (danas Sankt Petersburgu), izbili su neredi zbog hrane, a radnicima su se u štrajku pridružili i studenti. Kad je bila pozvana vojska da uspostavi red i ona je stala na stranu pobunjenika. Cara Nikole II. smjesta su pozvali s fronte, gdje je bio osobno preuzeo zapovjedništvo nad carskom vojskom i zatražili da abdicira. I tako se car u ime svoje i svog boležljivog 12-godišnjeg sina odrekao prijestolja što ga je njegova obitelj držala još od 1613. godine „ naprosto onako kako se konjički eskadron predaje novom zapovjedniku “ – kako će to, iznenađen i smućen, zamijetiti jedan njegov časnik. Car će, međutim, svoje prave misli povjeriti svom dnevniku: „ Sa svih strana vidim samo izdaju, kukavičluk i himbu! “

Pod utjecajem đavoljeg redovnika[uredi VE | uredi]

U godinama neposredno uoči Prvog svjetskog rata nad ruskim je carskim parom čudnu vlast stekao samozvani svećenik i iscjelitelj, a zapravo varalica nepoznatog podrijetla, imenom Rasputin, koji se skrbio za bolesnog carevića Alekseja i preko toga ostvario izuzetan utjecaj na carskom dvoru. Rasputin je ostvario utjecaj na caricu Aleksandru, a preko nje i na njenog supruga.

Nikolaj Romanov kao vladar je bio nesposoban i satrven događajima, no unatoč tome oduvijek je bio odan obiteljski čovjek. A baš je tome bar djelomice mogao zahvaliti i svoj pad. Naime, u Rusiji je odavno bila javna tajna da Nikolajem upravlja njegova žena Aleksandra (kojom, opet, upravlja svećenik Rasputin), njemačka princeza kojom se oženio 1894.

Car i carici se 1905. godine, poslije četiri carevne, rodio sin, carević Aleksej, koji je, međutim, bolovao odhemofilije koju je "naslijedio" od prabake, britanske kraljice Viktorije.[2] Roditelji su, suoćeni s ogranićenošću tadašnje medicine, svu nadu u oporavak mladog kraljevića, predali u ruke tajanstvenog čovjeka koji je stekao njihovu bezrezervnu naklonost i poguban utjecaj koji će pridonjeti pada carske obitelji.

O životu Grigorija Jefimoviča prije njegove pojave u Sankt Petersburgu 1903. godine znalo se malo ili ništa. Bio je sin sibirskog seljaka, u svom selu poznat kao Rasputin tj. raspusnik. Ime se često s ruskog prevodi kao 'razuzdan', ali čini se da to nije točno. Bliže bi značenje bilo imenici 'blato' ili 'kišni period', a mnogi povjesničari se slažu u objašnjenju koje povezuje ime Rasputin s mjestom na kojem se sijeku dvije rijeke što bi možda odgovaralo krajoliku odakle je Grigorij potekao (Ukrajina).

Iako ih je u prvi čas zanimala samo Rasputinova čudesna sposobnost liječenja njihova sina, Nikolaj i Aleksandra su uskoro počeli prihvaćati i njegove savjete o upravljanju državom. Rasputinov uspon na carskom dvoru događao se istovremeno s ruskim pokušajem uspostavljanja poluustavne monarhije koji je započeo postavljanjem Petra Stolpyna na mjesto Predsjednika Vlade. Pod Stolpynom, Romanovi su očuvali vlast, a Rusija je napravila ogromne pomake u industriji i poljoprivredi. No, carica ga je mrzila jer je imao hrabrosti suprotstaviti se Rasputinu pa je mnogo puta caru naglašavao kako se treba distancirati od pokvarenog Ukrajinca. Car se oglušio na njegove komentare.

U proljeće 1914. Rusko je Carstvo bilo carstvo na rubu rata, posve nespremno, jer je car bio zaokupljen obiteljskim problemima. Atentat na austro- ugarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. lipnja iste godine pokrenuo je dugi lanac događaja koji će u srpnju dovesti do izbijanja Prvog svjetskog rata.

Dvije godine kasnije, kad se čitav rat našao u mrtvoj točki, ponovno su zakolale glasine o starecu i ruskom paru. Taj tzv. Božji čovjek, pričalo se, uspio je nagovoriti Aleksandru – a preko nje dakako i Nikolaja – da s Njemačkom sklopi mir. I tada su neki visoki plemići odlučili osloboditi Rusiju od tog sotonskog redovnika. Vođa je urote bio 29-godišnji carević Feliks Jusupov, nasljednik najvećeg obiteljskog imetka u Rusiji i muž careve nećakinje.

U noći 31. prosinca 1916. godine urotnici su ubili Rasputina.[3] Međutim, njegov štetan utjecaj na carsku politiku nije bilo više moguće ispraviti. Narod je bio osiromašen, nezadovoljan vojnim angažmanom Rusije i na rubu revolucionarnih previranja. U ožujku 1917., kad je rat pošao zlo po Rusiju, Nikolaja II. su natjerali da se odrekne prijestolja i proglašena je republika pod vodstvom Privremene vlade.

Smaknuće u Ekaterinburgu[uredi VE | uredi]

U trenutku kad ih je 1917. revolucija zbacila s prijestolja, Romanovi su već preko tri stoljeća vladali Rusijom. Po abdikaciji s prijestolja, Privremena je Vlada na čelu s eserom Aleksandrom Kerenskim stavila carsku obitelj u kućni pritvor u Carskom Selu, otmjenom skupu dvoraca i vila kraj Petrograda.

Uz cara Nikolaja i caricu Aleksandru bili su tu i prestolonasljednik Aleksej, kao i četiri kćeri, sve redom starije od jedinog brata: nadvojvotkinje Olga, Tatjana, Marija i Anastazija, u dobi od 16 do 22 godine. Za mjeseci što su ih proveli u zarobljeništvu u Carskom Selu, Nikolaj i članovi njegove obitelji trpjeli su, doduše, od ponižavajućeg cjelodnevnog nadzora, ali inače nisu ni u čemu oskudijevali. Oslobođen bremena vlasti, bivši se car zabavljao cijepanjem drva, sađenjem povrća, šetnjama po parku i veslanjem u društvu svoje djece, a uvečer bi naglas čitao svojoj obitelji. No, 1917. Kerenskog su počele moriti dvostruke brige. Jedne su bile zbog zavjere njegovih ljevičarskih rivala boljševika, koji su željeli eliminirati bivšeg cara, dok su druge stvarali još uvijek vjerni monarhisti, koji su nastojali osloboditi Nikolaja i vratiti ga na prijestolje. Zato je svoje kraljevske zatočenike odlučio poslati u Tobolsk, zabitni sibirski grad, preko 1500 km istočno od Urala. Na dan 14. kolovoza u pratnji četrdesetak slugu Nikolaj je s obitelji i sinom koji je upravo proslavio trinaesti rođendan strogo čuvanim vlakom iz Carskog Sela krenuo na šestodnevno putovanje.

Revolucionarna bujica što se zavaljala Rusijom uskoro je eliminirala Kerenskog kao zaštitnika bivše carske obitelji. U studenom (po novom kalendaru, odnosno listopadu po starom) vlast su osvojili boljševici pa u ožujku 1918. s Njemačkom i Austro-Ugarskom sklopili separatni, tzv. Mir u Brest-Litovsku. Među mnogim problemima koji su se našli pred novim ruskim vođom Vladimirom Ilijičem Lenjinom bilo je i pitanje što učiniti s bivšim carom, a sad njegovim zarobljenikom. U travnju 1918. dok su bjelogardejci – caristička opozicija boljševičkoj Crvenoj armiji – transsibirskom prugom napredovali prema Tobolsku, Lenjin je naredio da se carska obitelj preseli u Ekaterinburg, grad na zapadnom kraju pruge. Mjesni su boljševici za potrebe Nikolaja i njegovih ukućana od trgovca Ipjatijeva unajmili kuću katnicu te joj nadjenuli zloslutno ime: „Kuća posebne namjene.“ Donji kat je bio blagi suteren, a u njemu su bile kuhinja i ostave. Pet soba na katu je bilo dodijeljeno bivšoj carskoj obitelji, njihovu osobnom liječniku dr. Eugeneu Botkinu i malobrojnoj još preostaloj posluzi. Kuća je bila i vizualno odsječena od vanjskoga svijeta drvenom palisadom i obijeljenim prozorima, tako da nitko nije mogao gledati ni iz nje ni u nju, a sve je vrijeme bila pod strogom stražom mjesnog boljševičkog odreda. Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac kojeg je veselilo da bivšeg cara naziva „Nikolajem Krvopijom“. Obitelj i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblijepljeni odvratnim slikama njihove majke i Rasputina. Kad se Nikolaj na takav postupak samo tiho potužio, Avdejev mu je zaprijetio teškim prisilnim radom. U međuvremenu je Aleksej već bio toliko oslabio da ga je otac morao iznositi na rukama radi svakodnevne vožnje u invalidskim kolicima po prašnjavom vrtu. Nikolaju, koji je sad već imao 50 godina, u bradi su se pojavile prve sjedine ali je i dalje nosio samo urednu i jednostavnu vojničku odoru. Aleksandra je pak, kako je to zamijetio neki čuvar, „izgledom i ponašanjem odavala dostojanstvenu i uznositu ženu“. Početkom srpnja Avdejeva je zamijenio Jakub Jurovski, vođa mjesne boljševičke tajne policije. „Taj egzemplar ne sviđa mi se baš ni najmanje“, zapisao je Nikolaj u dnevnik 10. srpnja. Dva dana kasnije iz boljševičke je centrale u Moskvi stigao emisar s naredbom da bivši car ne smije nipošto pasti u ruke Bijele garde. Monarhistima su se sad pridružile i češke snage od 40 000 ljudi, pa su zajedno nastavili napredovanje na zapad prema Ekaterinburgu, slamajući sve slabiji boljševički otpor. Nešto iza ponoći u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. Jurovski je dao probuditi čitavu obitelj, naredio joj da se odjene, pa je odveo u prizemnu prostoriju. Rekao im je da se bjelogardejci već bore na ulicama Ekaterinburga, a izvana se već čulo brujanje motora kamiona koji je čekao da ih odveze. Zatim su donijeli stolice za Nikolaja, Aleksandru i nemoćnog Alekseja, ali su četiri kćeri, doktora Botkina i troje slugu ostavili na nogama. Jurovski je pročitao smrtnu osudu što su je donijeli mjesni boljševici i odmah Nikolaja ustrijelio u glavu – što je bio znak ostalim članovima odbora za pogubljenje da zapucaju u već dogovorene ciljeve. One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajunetama. Trupla su zatim ubacili u kamion pa ih odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: „Obavijestite Sverdlova (bliskog Lenjinova suradnika) da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu.“ Službeno je obitelj poginula u evakuaciji.

Netom ispričana priča o toj kobnoj noći ušla je u povijesne knjige, a temelji se uglavnom na iscrpnoj istrazi što ju je po zauzeću Ekaterinburga tjedan dana kasnije provela Bijela garda. No je li ta priča i istinita? Prvi je istražitelj zaključio da je Nikolaj bio zaista pogubljen te noći sa 16. na 17. srpnja, no da su bivša carica, sin i četiri kćeri bili pošteđeni. To, međutim, nije bilo dovoljno da se boljševici ocrne kao brutalni ubojice i u inozemstvu pobudi sućut prema mučenicima Romanovima – i zato je početkom 1919. bila pokrenuta još jedna istraga. Novi je službeni istražitelj bio Nikolaj Sokolov, a nestanak čitave obitelji Romanov bio je u revolucionarnoj Rusiji nedvojbeno sasvim izniman događaj. Sokolov se prihvatio posla brzo, ali metodički, pa u rudniku otkrio turobne i potresne ostatke: uvojčić kose i svinutu ukosnicu koja je careviću služila kao udica, dragulje ušivene u podsuknje nadvojvotkinja, strvinu Tatjanina psića, kao i odsječen prst sredovječne žene u kojoj su prepoznali Aleksandru. On će 1924. objaviti svoj nalaz koji je razotkrio boljševičko divljaštvo te srpanjske noći od koje je u tom trenutku proteklo čitavih šest godina. Bila je to slika koju je tada čitav svijet itekako želio prihvatiti. Unatoč svemu tome, Sokolovljev su zaključak – da je čitava obitelj Romanov bila umorena u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. – mnogo puta osporili pažljivi proučavatelji tog slučaja, te ukazali na proturječne dokaze. Tako su primjerice boljševici, kad su 19. srpnja objavili da je bivši car pogubljen, dodali kako su Aleksandra i djeca „sklonjeni na sigurno mjesto“, a ta je verzija četiri dana kasnije bila i objavljena u Ekaterinburgu. Osim toga, boljševici su kroz čitavu jesen 1918. pregovarali s Njemačkom, svojim ranijim neprijateljem, s ciljem da Aleksandru – po rođenju njemačku princezu – i njezinu djecu zamijene za ruske političke zatvorenike. Nekako je u isto doba Aleksandrin brat nadvojvoda Ernst Ludwig od Hessena preko neutralne Švedske svojoj drugoj sestri, markizi od Milford Havena, poslao poruku da je Aleksandra na sigurnom. Pretpostavlja se da je njegov izvor bio tajni njemački agent u Rusiji. Kad se, međutim, bivša carica i djeca nisu pojavili i pošto je objavljen i Sokolovljev izvještaj, postupno je prihvaćen zaključak da je čitava obitelj pobijena.

Razne ljude koji su za sebe tvrdili da su preživjeli pokolj otpisali su kao varalice. No, zaintrigirao je slučaj djevojke od nekih 20 godina imena Anna Anderson. Nju je uvečer 17. veljače 1920. iz kanala u Berlinu izvukao policajac. Budući da nije željela otkriti tko je zapravo ona ni odgovoriti ni na jedno pitanje o razlozima koji su je naveli na samoubojstvo, predali su je u duševnu bolnicu gdje su ustvrdili da pati „od duševne bolesti depresivne naravi“, a kasnije se povjerila bolničarki te ustvrdila da je ona zapravo nadvojvotkinja Anastazija, najmlađa od četiri kćeri ruskog cara Nikolaja II. i carice Aleksandre. Pritom je ustvrdila da je jedina od čitave obitelji izbjegla pokolj u Ekaterinburgu. Djevojka nipošto nije bila jedina koja je za sebe tvrdila da je preživjela to pogubljenje; s vremenom će se pojaviti i druge Anastazije, pa čak i Aleksej. On će 1960-ih izroniti u Poljskoj i reći da je čitava obitelj uspjela pobjeći iz Rusije. Ipak je priča Anne Anderson bila daleko od svih najuvjerljivija. U Europi je poslije Prvog svjetskog rata živjelo mnoštvo, uglavnom osiromašenih članova, sve ljudi koji su na neki način uspjeli umaći boljševičkim čistkama. Nije li bilo boljeg načina da se utvrdi istinski identitet te djevojke nego da joj se upriliči susret s navodnim rođacima? Na takav je sastanak, međutim, od svih njih pristalo samo dvoje – Nikolajeva sestra nadvojvotkinja Olga i Aleksandrina sestra, pruska princeza Irene. Kad te dvije navodne tetke nisu htjele poduprijeti tvrdnje Anne Anderson, pridružili su im se i ostali. Do 1928. dvanaest Romanovih, te Aleksandrina braća i sestre su je odbacili kao varalicu. Unatoč tome, zadržala je pobornike. Kći pogubljenog liječnika carske obitelji, Tatjana Botkin vidjela je Anastaziju u zatočeništvu u Tobolskom i povjerovala u njezinu priču, a jedan sin princeze Irene sastavio je popis pitanja na koja bi mogla odgovoriti samo Anastazija i njeni odgovori su ga uvjerili da je to zaista ona. Mnogo se godina kasnije otkrilo da se nadvojvotkinja Olga, poslije susreta, dugo kolebala prije nego što ju je odbacila. Susret između Olge i Anne Anderson odigrao se 25. listopada 1925. u berlinskoj bolnici, gdje se oporavljala od teškog napada tuberkuloze. Na rastanku je Anna briznula u plač, a nadvojvotkinja ju je poljubila u obraz i obećala joj da će joj pisati. „ Moj razum to ne može shvatiti“, rekla je Olga svojoj prijateljici, „ali mi srce veli da je ta mala zaista Anastazija.“ Poslije posjeta uslijedila su nježna pisma i dopisivanje sve do Božića. Zatim opet neobjašnjiva šutnja i nijekanje. Premda je o tome objavila i knjigu naslovljenu „Ja sam Anastazija“, Anna Anderson nije nikad uspjela na uvjerljiv način objasniti svoj bijeg. Njezina priča o tome kako je preživjela ne samo metke nego i bajunete, da bi je spasio boljševički stražar koji će joj kasnije postati ljubavnikom, više je podsjećala na ljubavni roman negoli na stvarne događaje.

Film za koji je Ingrid Bergman 1956. dobila Oscara također nije uspio uvjeriti zapadnonjemačke sudove koji su poslije čitavog niza odluka napokon zaključili da se njezine tvrdnje ne mogu dokazati ni odbaciti.

Po isteku nekoliko desetljeća činilo se krajnje nevjerojatnim da bi se mogli pojaviti novi tragovi. A onda su početkom 1970-ih britanski novinari otkrili službene zapisnike Sokolovljeve istrage. Kad su proučili dokumente stekli su uvjerenje da je Sokolov ne samo ispustio neke kritične dokaze nego i da je vjerojatno krivotvorio mnoge činjenice. Prvi i najznačajniji Sokolovljev dokaz – kodirani brzojav poslan u Moskvu 17. srpnja koji je javio o pogibiji čitave obitelji, stavljen je u dosje tek u siječnju 1919. i to tek pošto je prvi istražitelj maknut sa zadaće. Je li to bila krivotvorina, lukavo umetnuta da bi monarhistička istraga dovela do željenog rezultata? Drugi dokaz – tvrdnja nekog očevica da je vidio žrtve neposredno nakon pogubljenja – očevica koji je u tom pogubljenju možda i sam sudjelovao. Zašto je taj čovjek s Bijelima razgovarao tako slobodno, a što mu je moglo na glavu navući i kaznu za taj zločin? Sokolov s tim čovjekom nikad nije razgovarao osobno, a on je nedugo nakon davanja iskaza poginuo pod sumnjivim okolnostima. Treći su navodni dokaz činile stvari pronađene u napuštenom rudniku, a koje opet prvi istražitelj nije našao nakon temeljite istrage. Još podmetnutih dokaza? Psić čiju su strvinu identificirali u srpnju 1919. morao je preživjeti svu oštrinu sibirske zime – što je prema mišljenju forenzičara bilo nevjerojatno. Peti i naizgled neoborivi dokaz tvorila je činjenica da poslije noći sa 16. na 17. srpnja 1918. nitko više nije vidio nijednog člana carske obitelji. No i tu su originalni dokumenti proturječili Sokolovu. Koncem prosinca 1918. bjelogardejci su ušli u Perm, grad nekih 280 km sjeverozapadno od Ekaterinburga. Jedan je časnik Bijelih doznao da je negdje poslije 17. srpnja vlak u taj grad dovezao ljude koji su preživjeli pokolj. Među njima su bili i medicinska sestra Natalija Mutnič i liječnik Pavel Utkin. Prema njihovoj verziji čini se da su tri tjedna prije no što su Perm zauzeli Bijeli, Nikolaj i Aleksej pogubljeni, a da su boljševici pet žena ukrcali na drugi vlak, ovaj put za Moskvu. I tu im se gubi svaki trag. Čini se da će misterij ostati neriješen sve dok Rusija ne odluči ponovno otvoriti slučaj. Prema drugoj verziji, ruska vlada je nedavno, prilikom ekshumiranja ostataka carske obitelji, našla sva tijela, pa ne bi trebalo biti preživjelih. DNA identifikacijom utvrđeno je da se radi o tijelima ruske carske obitelji, od kojih je dio ekshumiran iz grobnice 1991. godine, a još dva tijela pronađena su u ljeto 2007., te 2008. identificirana kao tijela koja su nedostajala, ono carevića Alekseja, i jedne od sestara (na osnovi DNA identifikacije ne može se utvrditi da li je to Anastazija kako su tvrdili američki znanstvenici ili Marija, po tvrdnji ruskih znanstvenika). U ljeto 2008. znanstvenici su uspjeli sa okrvavljene košulje Nikolaja II. izvući uzorak za DNA analizu, te je napokon napravljena poveznica između krvi za koju se znalo da je sigurno pripadala caru (košulja je čuvana u muzeju kao relikvija iz pokušaja atentata na Nikolaja II. u Japanu 1891.) i ostataka pronađenih prilikom ekshumacije. Time je konačno zatvoreno poglavlje o smrti i identifikaciji ruske carske obitelji.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


P history.svg Nedovršeni članak Smaknuće carske obitelji Romanov koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.