Suradnik:August Dominus/moje bilješke (2. dio)

prvi dio: Suradnik:August Dominus/moje bilješke
treći dio: Suradnik:August Dominus/moje bilješke (3. dio)

Cook o domorocima zemalja koje je posjetio[uredi | uredi kôd]

(iz dnevnika Jamesa Cooka)

Rt Horn[uredi | uredi kôd]

Nešto su iznad srednjeg stasa, boje bakrenastosmeđe, i imaju dugu crnu kosu. Tijela boje prugama, većinom crvenim i crnim. Odjeća im se sastoji od guanakove ili tuljanove kože, koju nose u istom obliku, kakvu su ju skinuli s leđa životinje. Žene nose komadić kože preko dijela tijela koji pokrivaju, a kod muškaraca ne postoji ni takva čednost. Kolibe su im otvorene na onoj strani gdje lože vatru. Napravljene su od malih kolaca i pokrite granama drveća, dugom travom i ostalim, ali ne zakrivaju domoroce sigurno ni od vjetra, ni od tuče, ni od kiše, ni od snijega. To nam je dostatan dokaz kako su ti stanovnici vrlo izdržljiva rasa. Uglavnom se hrane školjkašima, što ih skupljaju po stijenama uz morsku obalu. Taj posao obavljaju žene. Kao oružje služe im lukovi i strijele, što su vrlo lijepo napravljene. Strijele su načičkane bilo staklom bilo finim kremenom. Vidjeli smo nazupčanih staklom mnogo među ostalim stvarima iz Europe, kao prstenjem, pucetima, platnom i drugim. To je, po mom mišljenju, dokaz da su ti ljudi putovali u sjeverne strane jer, koliko mi znamo, prije nas nijedan brod u više godina nije bio u ovim stranama. Domoroci se uopće nisu začudili našemu vatrenom oružju. Naprotiv, kao da su znali i kako se rabi, te su nam davali znakove pucati na tuljane i na ptice što su prelijetale. Nismo vidjeli u njih čamaca niti bilo čega drugog čime bi plovili po vodi. Svega domorodaca, i mladeži i stareži, ima oko 50 do 60 glava, i to manje žena nego muškaraca. Neobično vole sve crvene stvari. Nipošto ne bi okusili bilo kakva alkoholna pića, a čini se da im nije draga ni naša hrana. Nismo mogli pronaći da imaju glavara ili poglavicu ili bilo kakav oblik vlade. Od korisna ili potrebna posuđa nemaju ništa doli vreće i košarice, u koje skupljaju školjke. Sve u svemu, možda su to najbjedniji ljudi što hode danas kuglom zemaljskom.

Tahiti[uredi | uredi kôd]

Proizvodi otoka jesu: hljebovac, banane, pizang, neki plod sličan jabuci, batate, jestivi korijen zvan jam, zatim neobično sladak plod pod imenom ig meloa. Šećernu trsku jedu sirovu. Uživaju također korijen salepa, što ga nazivaju pi. Jedu korijen biljke zvane eter, zatim neki plod u mahuni poput grahove, koji isprže i jedu poput kestena, a zovu ga ahi; plod drveta što ga zovu vhara, a ima okus ananasa; korijenje paprati i biljke zvane thiv. Sve te plodove daje zemlja sama od sebe, ili je pak potreban veoma malen napor. Kao da su ti otočani s obzirom na hranu oslobođeni kletve naših pradjedova: jedva se za njih može reći da u znoju lica svoga jedu kruh svoj. Ne samo da ih je dobrohotna priroda opskrbila svime što je potrebno, nego ih je obdarila svim preobiljem. More im pruža veliku raznolikost odlične ribe, ali moraju se namučiti i biti postojani kad ju love. Čini se da im je riba najskupocjenija hrana. Jedu ju sirovu ilim pripremljenu, a uživaju u jednome načinu isto kao i u drugome. Ti ljudi cijene ne samo ribu nego sve što je iz mora: školjkaše, jastoge, rakove, pa čak i različite vrste morskih klobuka. Od domaćih životinja, gaje svinje, perad i pse. Kako smo već istaknuli, Tahićani jedu pseće meso, a i nas je malo bilo koji nismo priznali kako je južnomorski pas sličan engleskom janjetu. Jedino je ta razlika što se njihovi psi hrane samo biljnom hranom. Naši psi ne bi vjerojatno mogli pojesti ni u polovicu kao njihovi. Nemamo baš puno reći u prilog njihove peradi, ali svinjetina im je odlična. Grabežljivih zvijeri nemaju uopće, a divljih ptica malo, a i te su ograničene na nekoliko vrsta. Kada koji poglavica zakolje svinju, podijeli ju gotovo podjednako među svoje podanike, a kako ih većinom ima puno, malo dođe na svakoga pojedinca. Tako se većinom hrane biljnom hranom, ali te jedu baš obilno... Nije običaj ni da dvojica jedu zajedno, osobito ugledniji. Žene nipošto ne bi natjerao jesti zajedno s muškarcima, nego uvijek napose. Teško je reći kakav je razlog tako neobičnu običaju, osobito kad znamo kako su ti ljudi inače druželjubivi, poglavito njihove žene. Često smo ih pitali kakav je razlog tomu, ali samo bi nam odgovorili da tako valja i izrazili bi negodovanje u pogledu običaja da žene i muškarci jedu zajedno od istih jela. Često smo žene kumili i molili kako bi jele s nama za stolom, ali nije bilo slučaja da bi ijedna to učinila javno. Događalo se često da bi 5-6 njih otišlo zajedno u prostorije služinčadi, pa bi tu slatko jele, što god bi se našlo. Ne bi ih ni najmanje smetalo kad bi koji od naš ušao za vrijeme jela. Katkad se dogodilo i to, kad bi koja žena bila sama s našima u društvu, da bi jela s nama, ali uvijek je dobro pazila da tko od domorodaca ne bi doznao što je napravila. Sve u svemu, kakvi god bili razlozi tome običaju, svakako se to više odnosi na njihovo izvanjsko držanje nego što bi to bilo baš strogo načelo, kojega se obvezno moraju držati.

Muškarci su većinom visoki, jakih udova i lijepo razvijeni. Najviši, što smo ga vidjeli, imao je 192 cm. Žene iz viših slojeva krupne su isto kao Europljanke, dok su one iz nižih slojeva većinom malene, i to zbog toga što rano stupaju u ljubavne odnose i podaju im se više od onih iz viših slojeva. Različite su boje: one iz nižih slojeva većinom su tamnosmeđe jer su više izložene suncu i zraku, one pak iz viših slojeva nisu ništa tamnije od žena koje su rođene ili su dugo boravile u Zapadnoj Indiji. Kako većinom borave u kućama, neke su od njih svijetle puti poput Europljanki. Kosa im je većinom crna, debela i jaka, a nose ju nakratko podrezanu oko ušiju. Muškarci pak nose kosu različito: oni iz viših slojeva nose ju nadugačko i katkada ju vežu navrh glave ili ju puste visiti preko ramena. Mnogi pak iz nižih slojeva, osobito oni koje zvanje sili biti puno na ili u vodi, kao npr. ribari, nose nakratko podrezanu kosu, isto kao i žene. Uvijek iščupaju jedan dio brade, a ostatak im je uredan i čist. I muškarci i žene čupaju svaku dlačicu ispod pazuha te smatraju znakom nečistoće ako to tko ne čini. Svi imaju lijepe bijele zube i većinom kratke, plosnate nosove i debele usne. Crte su im lica divne, držanje umilno, a vladanje prema strancima i jednih prema drugima otvoreno, ljubezno i udvorno. Koliko sam mogao vidjeti, ne će učiniti izdaje, ali okrast će čovjeka i uzeti mu sve što im dođe pod ruku, i to tako spretno da bi postidjeli i najvještijega europskog džepara. Vrlo je to čist svijet, koji mnogo drži i do čistoće tijela i do čiste hrane. Ruke i usta peru uvijek neposredno prije i poslije jela. Inače se peru i kupaju u svježoj vodi triput dnevno: ujutro, u podne i navečer. Jedino je neugodna mirisa ulje kojim domoroci mažu glave, a zovu ga monoe. Prave ga od kokosova ulja, u koje miješaju neke slatke trave i cvjetove. To je ulje većinom veoma užeženo, te oni koji se njime mažu ne mirišu baš tako ugodno. Imaju još jedan ružan običaj koji se gadi Europljanima: jedu uši, kojih imaju po sebi prilično veliku zalihu. Nije to međutim općenita pojava, jer sam rijetko vidio kako to čini itko drugi osim djece i običnog svijeta. Stoga sam uvjeren da bi ti domoroci, kada bi imali sredstava, bili čisti od ušiju kao i mi. No, jedva je to moguće u vrućem podneblju, gdje nema dosta češljeva. Na tom otoku ima nekoliko izvanrednih muškaraca, kojima je koža bjelja nego i u kakva Europljanina, samo imaju neku mrtvačku boju, kao nos bijeloga konja. Oči, obrve, kosa i brada također su im bijeli. Tijela su im više-manje obrasla nekakvim bijelim maljama. Koža im je pjegava, te su neki dijelovi znatno bjelji od drugih. Kratkovidni su. Oči su im počesto pune sluzi. Kao da su uvijek bolesni te nemaju ni duševne svježine ni okretnosti, koju smo opazili u drugih domorodaca. Na cijelom otoku vidio sam samo 3-4 takvih, a i ti su bili starci. Zaključio sam da je ta razlika u boji i u drugim osobinama tek slučajna i da nije nasljedna, jer bi inače bilo više takvih ljudi. Stanovništvo toga otoka pati od neke vrste gube ili ih kraste spopadnu po cijelom tijelu. Vidio sam ljudi, žena i djece, nije ih doduše bilo mnogo, koji su bili tako bolesni da nisu bili sposobni ni hoditi. Sve mi se čini kako je to nasljedna bolest, jer sam ju zapazio i kod majke i kod djeteta. I muško i žensko tetovira tijelo, i to tako da crnom bojom ispod kože išaraju pruge koje se ne daju izbrisati. U nekih su loše nacrtani likovi ljudi, ptica ili pasa. Žene većinom imaju znak Z na zglavcima prstiju ruku i nogu. Imaju to i muškarci, a i kod jednih i kod drugih mogu se vidjeti i ostali različiti likovi, npr. krugovi i polumjeseci. Sve u svemu, tako raznoliko primjenjuju spomenute figure te se čini kako i broj i položaj njihov ovisi potpuno o ukusu svakog pojedinca. Ipak se svi slažu u tome da su im stražnjice prekrivene duboko utetoviranim crnilom. Preko toga većinom su iscrtani lukovi jedan iznad drugoga, sve do donjih rebara. Ti su lukovi široki nešto preko 0, 5 cm. Čini se kako se njima neobično ponose, jer ih i muškarci i žene veoma rado pokazuju. Sad ću opisati način na koji se tetoviraju. Kao bojilo služi im čađa, koju dobivaju iz dima nekog uljevitog oraha što ga rabe umjesto svijeće. Sprava kojom ubadaju čađu pod kožu napravljena je od veoma tankih i plosnatih komada kosti ili školjki, koji su široki od 0, 5 do 4 cm, prema tome za što se rabe, a dugački su oko 4 cm. Jedan je kraj probadala zaoštren poput zuba, a drugi je pričvršćen za držak. Zupci se umaču u crnu tekućinu, a onda se brzim i oštrim udarcima štapa o držak ugone pod kožu tako dugo da iza svakog udarca poteče malko krvi. Tako tetovirani dio tijela boli nekoliko dana, sve dok rana ne zacijeli. Kako je tetoviranje, osobito stražnjice, skopčano s boli, vrši se samo jedanput u životu, i to nikad prije 12. ili 14. godine. Odjeću prave ili od platna ili ju sastavljaju od više različitih tkanja. I muškarci i žene odijevaju se gotovo isto: oko struka omotaju 2-3 puta tkaninu ili rogožinu, pa im to visi sve do ispod koljena, i sprijeda i straga, poput donje suknje. Drugi komad tkanine, ili pak 2-3 komada, dugačka oko 2 m, imaju u sredini prorez, kroz koji se provlači glava. To im visi niz ramena sprijeda i pozadi, a oko struka je vezano dugim komadom tanke tkanine. Kako im sa strane odjeća nije sastavljena, slobodno mogu kretati rukama. To je obično ruho svih slojeva naroda, te ga nose svi, osim djece, koja su posve gola: dječaci do 6. ili 7. godine, a djevojčice do 3. ili 4. U toj dobi počinju i djeca pokrivati što ih narav uči pokrivati. Osim djece što spomenuh, bogatiji, koji mogu lakše doći do platna, a poglavito žene, na različit način omataju oko sebe više komada platna. Svaki je komad dug 8 do 10 m, a širok 2 do 3 m. Često sam se pitao kako mogu podnijeti toliko odjeće pri onako vruću podneblju. Za vrijeme dnevne omare, mogi muškarci i žene nižih slojeva idu potpuno goli. Žene nose samo donju suknju, koju sam maloprije spomenuo, a katkada ni to. Muškarci odijevaju komad platna slična vreći, a prolazi im između bedara, podiže se sprijeda i straga, a onda omotava oko struka. To nose svi muškarci bez iznimke, te nije neobično kad vidiš i one iz bogatijih slojeva kako nemaju ništa drugo na sebi. Ne stide se ako im se vidi bilo koji dio tijela, osim onih što ih pokrivaju svi ljudi na svijetu. I muškarci i žene zasjenjuju lice od sunca kapicama, koje su napravljene od lišća kokosove palme. Neki nose kape od fine rogozovine, ali to nije tako obično. Katkada nose turbane, ali glavno im je pokrivalo za glavu tzv. tomu, tj. ljudska kosa ispletena nešto deblje od obična konca. Posigurno mogu ustvrdjeti kako sam vidio komade blizu milje dugačke, i to ujedno, bez uzla. To prave i nose samo žene: 5 do 6 takvih komada oviju oko glave, a ako ukusno to naprave, neobično im pristaje. Kao ukras nose naušnice, ali samo na jednome uhu. Prave ih od školjki, kamenčića, boba, crvenoga graška i nekih sitnih bisera, nanizanih po 3 zajedno. Te su ukrase ubrzo zamijenile naše naušnice, puceta i ostalo.

Za dnevne omare Tahićani poslije jela često spavaju, osobito svijet srednjih godina. Viši slojevi između njih kao da provode većinu svog vremena u jelu i spavanju. Razonode malo imaju. Glavni su im športovi gađanje iz luka i hrvanje. Prvim se športom bave gotovo isključivo poglavice. Gađaju samo na daljinu, i to tako da kleknu na jedno koljeno i spuste luk u trenutku kad odapnu strjelicu. Vidio sam jednoga kako je odbacio strijelu do 247 m, a još je smatrao kako to nije bogzna što. U glazbu se slabo razumiju, premda ju neobično vole. Frulu prave od šupljeg bambusa, dugačka oko 38 cm, a na njoj se nalaze 3 rupe: u jednu rupu pušu jednom nosnicom, začepivši drugu palcem lijeve ruke, a druge dvije rupe začepljuju i otčepljuju prstima, te tako izvode 4 tona, koji tvore jednu melodiju, štono im služi u svakoj prigodi, te uz nju pjevaju cijeli niz pjesmica, koje se većinom sastoje od 2 retka i rimovane su. U bilo koje doba dana, kad god su voljni, zabavljaju se pjevanjem tih dvostiha, a osobito u sumrak, pa upale svijeće, koje prave od orahove jezgre, koja veoma obiluje uljem. Te svijeće učvrste na drvenu šipku, i to jednu iznad druge, tako da daju priličnu svjetlost, koja svijetli često po 1 h, pošto se smrači, a ako se nađe u kući koji stranac, onda i znatno dulje. Bubnjeve prave od šuplje drvene klade, koju prevuku kožom morskoga psa, a umjesto štapićima, bubnjaju rukama. Bubnjem izvode 5-6 melodija, kojima prate frule. Bubnjevima se uglavnom služe glazbene družine, tzv. heivas. Sastoje se od 2-3 bubnjara, te isto toliko frulaša i pjevača, koji idu od kuće do kuće svirajući, a uvijek ih primi i nagradi domaćin, dajući im platna ili što drugo što mu je pri ruci. Za tu nagradu ostaju u kući po 3-4 h. Tamo se skupi silan svijet, koji neobično voli takvu zabavu. Kad god se sastane 8 do 10 mladih djevojaka, zaplešu neki veoma nepristojan ples, što ga zovu timorodee. Uz taj ples pjevaju vrlo nedolične pjesme i prave veoma nepristojne kretnje. Tome se uče već od najranijeg djetinjstva. Pri kretnjama točno drže takt, da je prava milina. Čim odrastu, općenito prestanu plesati taj ples pošto su stupile u vezu s muškarcem. Još mi je spomenuti jednu naviku, premda mislim kako mi ljudi ne će vjerovati, jer se temelji na običaju koji je vrlo nečovječan i protivan načelima ljudske prirode. Naime, više od polovice bogatijih domorodaca uživa potpuno slobodnu ljubav, te ih posljedice njezine ne uznemiruju i ne zabrinjavaju. Bez ikakva ustezanja opće i stanuju zajedno s kojom bilo ženom, a nesretna djeca, koja su plod takva života, stradavaju, jer ih guše pri porodu. Mnogi od tih ljudi godine i godine žive u intimnim odnosima kao muž i žena, a djecu koja se rode iz takve veze jednostavno uništavaju. Ne samo da to ne skrivaju, nego idu tako daleko da to smatraju dijelom slobode, koja im podiže vrijednost. Ti se ljudi zovu arreoys. Zajedno se sastaju, te se muškarci zanimaju hrvanjem i drugim igrama, dok žene plešu maloprije spomenuti nepristojni ples, pri kojemu nimalo ne sputavaju svoje nagone, premda mislim da se drže barem vanjske pristojnosti. Nisam nikad bio nazočan kod tih sastanaka. Doktor Monkhouse vidio je dio jednoga takvog plesa, a to je dosta kako bi povjerovali u sve ono što smo o tome prije čuli. I muško i žensko izražava najnečednije misli bez ikakva uzbuđivanja, te im je takav razgovor miliji od bilo kakva drugoga. Bračnu vjernost malo cijene, osobito srednji slojevi. Ako muž ženu zateče u preljubu, kazni ju jedino time što ju istuče. Muškarci vrlo rado ponude svoje mlade žene strancima, pa čak i svoje kćeri, te smatraju čudnim ako ponudu odbijete. Međutim, čine to samo iz koristoljublja... Kanoi ili proi vrlo su im uski. Duljina najvećih iznosi 18 do 20 m. Sastoje se od više komada. Dno im je okruglo i napravljeno je od velikih klada, koje su izdubljene do debljine od 7 do 8 cm, a može ih biti 3 do 4. Sa strane su daske otprilike iste debljine, a uklađene su gotovo okomito, samo što se malo zaokružuju prema valnici čamca. Komadi, u koje su ugrađene te bočne daske, dobro su spojeni i učvršćeni ili svezani jakim pleterom, na isti način otprilike kao što se popravlja stari porculan, drvene zdjele i drugo. Čunovi su najširi na stražnjem dijelu (obično oko 0, 5 m), a prednji je dio uži po prilici za trećinu. Visina od dna do ruba čamca rijetko premašuje tri četvrti metra. Krme tih čamaca visoke su i zavinute, te su obično izrezbarene. Pramac ili prednji dio zavinut je malo ili uopće nije. Manji su čunovi sagrađeni prema istoj osnovi, i to od jednoga, dva ili više drveta, prema veličini ili svrsi kojoj su namijenjeni. Da se ne bi prevrnuli kad su u vodi, svi čamci, kad plove pojedinačno, bili veliki ili maleni, imaju tzv. poprječne spone, tj. komade drveta pričvršćene za valnicu, te strše na jednu stranu oko 2 do 3 m, već prema veličini čamca. Na kraju je u usporednom smjeru s čamcem pričvršćena dugačka mada, plovac, od sama drveta. Kod nekih je čunova to drvo oblikovano poput maloga čamca, ali to nije često. Plovac leži u vodi i tako održava ravnotežu. Oni čamci što su za jedrenje imaju spone samo na drugoj strani usporedo s jarbolom. Jedra su napravljena od rogožine, te su uska na vrhu, a četverokutna na dnu, nalik su otprilike križnjačama, kakve se većinom rabe na čamcima ratnih brodova. Pošto sam prikazao vladanje i običaje Tahićana, kako sam najbolje znao i umio, bio bi red reći koju i o njihovoj vjeri. Međutim, tako sam malo o njoj doznao da se jedva usuđujem o tome i govoriti. Šutke bih preko toga prešao kad mi ne bi bila dužnost i želja u ovaj dnevnik unijeti svaki pa i najmanji podatak što sam ga prikupio o tome narodu, koji je puno stoljeća bio otkinut od gotovo cijeloga ostalog svijeta.

Tahićani vjeruju u vrhovno božanstvo, koje zovu Tejn. To je otac mnoštva nižih božanstava, koja domoroci nazivaju Itjui. Za njih drže da upravljaju ljudima i da se miješaju u ljudske poslove. Tim božanstvima prinose žrtve: svinje, pse, ribe, voće i ostalo, te ih zazivaju u nekim posebnim prigodama, kao recimo u vrijeme prave ili prividne pogibelji, kad kreću na duga putovanja, kad se razbole ili inače. Nije mi međutim poznat obred što ga u takvim prilikama vrše. Morije, za koje smo isprva mislili kako su ukopišta, sagrađene su potpuno kao bogoslužna mjesta u kojima se vrše vjerski obredi. Jestvine polažu na žrtvenike, koji su visoki od 2, 5 do 3, 5 m, a stoje na masivnim stupovima. Pokrivalo žrtvenika, na koji se polažu jela, većinom je napravljeno od palmina lišća. Ti žrtvenici nisu uvijek na mjestima bogoslužja, nego su vrlo često nešto udaljeni od njih. Čini se kako morije smatraju svetinjama, kao i grobove svojih pokojnika. Ženama je zabranjeno ulaziti u mjesta bogoslužja, dok im je u groblja ulazak dopušten. Jestvine što ih stavljaju uz grobove pokojnika, koliko sam mogao doznati, nisu namijenjene kao hrana preminulima, nego kao žrtva Itjui, koja mu se u toj prilici prinosi kako ne bi uništio pokojnikovo tijelo te kako bi primio njegovu dušu, jer Tahićani vjeruju u zagrobni život, gdje će dobra djela biti nagrađena, a zla kažnjena. Ne znam baš točno kako zamišljaju život na drugom svijetu. Na nekoliko smo mjesta vidjeli odvojene kućice, koje služe za to da se u njima prinose Itjui žrtve, koje se sastoje od komadića platna, jestvina i ostaloga. Moje je mišljenje kako Itjui prinesu otpadak ili komadić svake vrste tkanine što ju naprave, i to prije nego što ju uporabe. Po svoj prilici čine isto i glede namirnica. Međutim, kako ima malo takvih kućica, bit će da to nije općenit običaj. Jamačno ih prinose samo svećenici i religioznije obitelji. Kad sam već spomenuo svećenike, ističem kako je to poseban stalež. I Tupia je jedan od takvih. Čini se kako svećenici nemaju baš velika ugleda u narodu niti mogu živjeti samo od svoga zvanja. To me navodi na misao kako Tahićani nisu baš ne znam kako pobožni. Ponekad svećenici vrše i službu liječnika, a njihovo se liječenje sastoji u tome da izvedu pred bolesnikom kakav vjerski obred. Oni također krune kralja. Vele da pri krunidbi vrše svećenici mnoge formalnosti i obrede, a da je potom slobodno svakome podaniku do mile volje cijeli taj dan zbijati šale s novim kraljem. Ima jedan obred koji obavljaju pri pogrebu pokojnika ili poslije toga, a zaboravio sam ga svojedobno spomenuti. Vidjeli smo ga baš neko vrijeme prije nego što smo otišli s otoka. Jedna starica, Tuburatomitina rođakinja, umrla je i sahranjena po uobičajenom načinu. Više uzastopnih večeri nakon toga jedan se od njezinih rođaka oblačio u veoma čudnu odjeću. Ne znam kako bih ga opisao ili bolje prikazao, nego da zamislite čovjeka prekrivena perjem, nešto slično kao što pri pogrebima u Londonu rese kočije, nosila i konje. Ta je odjeća bila prikladno sastavljena od crnoga i bijelog platna, crnog i bijelog perja te od ljusaka indijske bisernice. Prekrivala je glavu, lice i ostalo tijelo sve do ispod nožnih listova. Ulijevala ti je ne samo veličanstvenost nego i strahotu. Tako odjeven obilazio je o smiraju sunca trčeći tamo-amo cijelu milju u pratnji još 2-3 muškaraca i žena, kojima lica i tijela bjehu čađom premazana, a u rukama nošahu batine. Gdje god bi se pojavili, svijet bi bježao od njih kao od sablasti, te se ne bi nitko usudio stati im na put. Ne znam zašto obavljaju taj obred, koji nazivaju heiva. Tako zovu većinu svojih zabava.

Kako domoroci pripremaju pseće meso koje se Cooku i posadi svidjelo?

Najprije su iskopali rupu, 30-ak cm duboku, te u njoj naložili vatru i zagrijali nekoliko kamenčića. Drugi su u to vrijeme zadavili psa i ožurili mu dlaku polažući ga češće na vatru, tako da je bio čist kao da su ga oparili vrućom vodom. Utrobu su izvadili i cijelu ju lijepo oprali. Kad su kamenje i rupa bili dovoljno zagrijani, izvadili su vatru, a kamenje ostavili na dnu rupe. Na to su kamenje stavili zeleno lišće, a na lišće psa, zajedno s utrobom; sve su to prekrili lišćem, a preko lišća opet stavili vruće kamenje. Napokon su rupu zatrpali zemljom. Tako se peklo oko 4 h, a tada su otvorili peć (da tako nazovem tu napravu), izvadili psa cijela i pečena. Svatko tko je okusio toga mesa rekao je kako nikad nešto slađe nije jeo. Stoga smo odlučili ubuduće ne držati kako je pasje meso na odmet. Na opisani način domoroci pripremaju i peku i drugo meso, pa ribu i voće.

Dalje nije prepisano od riječi do riječi, nego su izvađene natuknice.

Novi Zeland[uredi | uredi kôd]

1642. Abel Tasman prvi se približio i nazvao je ovu zemlju Novi Zeland, nije se iskrcao jer su mu domoroci ubili par članova posade, stoga je mjesto na kojem se usidrio nazvao Ubilački zaljev
prije se mislilo da je Novi Zeland dio Južnog kontinenta, ali sada je dokazano kako je riječ o dvama velikim otocima koje dijeli 15 milja mora
najsjeverniji dio otoka domoroci zovu Aeheino Muve, a najjužniji Tovi Poenamu
domoroci su krupni, stasiti i okretni; većinom iznadprosječne visine (osobito muškarci); put im je tamnosmeđa, kosa crna, brada rijetka i crna, zubi bijeli, lica tetoviraju; muškarci većinom nose dugu kosu koja je začešljana i navrh glave zavezana; u žena duga kosa koja se spušta niz pleća; češljeve izrađuju od kosti ili od drveta, neki ih stalno nose u kosi kao ukras; najčešće se tetoviraju crnilom u obliku zavojnica; žene umeću crnilo pod kožu usana, a i muški i ženske boje katkada lica i tijela crvenilom pomiješanim s ribljim uljem; odjeću izrađuju od biljke formija; muškarci često idu posve goli, žene pokrivaju stidne dijelove rogozinom
u domorodačke čamce može stati 60, 80, pa i do 100 ljudi

Hrvatski	Novozelandski	Jezik otoka Južnoga mora
Dođite ovamo na obalu, pa ćemo vas poubijati svojim sjekirama!	Haromoi harenta a patu ago!
poglavica	eareete	eare
čovjek	taata	taata
žena	ivahina	ivahine
glava	eupo	eupo

ljudožderi, jedu svoje ratne neprijatelje, pokazuju i prodaju Europljanima ljudske glave; hrane se i korijenjem od paprati, psima, ribom i divljači; ribu love mrežama potegačama, udicama i povrazima, mreže imaju kolutove i neobično su smišljeno napravljene; kao mamac služi im riblja utroba, mekušci i drugo, spuste mrežu na dno mora s kamenom
Cooka i posadu dojmio je jedan domorodački čamac u zaljevu Tolago; dug je 21 m, širok 1.5 m, dubok više od 1 m; dno šiljasto poput klina, sastavljeno od tri komada po dužini (izdubeni 4 do 5 cm, učvršćeni i spojeni jakim pleterom); na svakoj strani daska dugačka 19 m, široka 3 do 4 m, debela 25 do 30 cm; poprječne klupe pričvršćene su za valnice; ures na pramcu oko 2 m izvan trupa, visok preko 1 m; na krmi je ures visok oko 5 m, širok blizu 1 m, debljine 4 cm; rabe vesla i rijetko jedra koja su vrlo loša, napravljena su od komada mreže koja je razapeta između dvije motke koje im ujedno služe i kao jarboli i kao križevi

Novi Južni Vels[uredi | uredi kôd]

srednjeg su stasa, vitki, koža im je boje drvene čađe, kosa većinom crna (nose ju nakratko podrezanu)
crne nakratko podrezane brade, muškarci i žene idu posve goli
ogrlice od školjki, narukvice i koluti oko ruku napravljeni od isprepletene kose; muškarci nose od 8 do 10 cm dugačku i prst debelu kost koju provuku kroz nos; od grimiznih školjki izrađuju ploče koje stavljaju na prsa; kožu boje bijelim ljepilom ili mastilom
kao napadačko oružje služi im koplje (kao kuke služe bodlje od raže ili smolom zalijepljeni zubi morskoga psa); bacaća metaljka, kako su ju Englezi nazvali, komad je drveta 1 m dug i tanak poput korice mača, na jednom kraju je kuka, na drugom komadić kosti; cilj mogu pogoditi s udaljenosti od 40 do 50 m; rabe i drvene štitove; nemaju stalnih naselja, žive nomadskim načinom života
za ribolov im služe drvene osti s 2-4 šiljka; strijelama gađaju ribe, ptice i ostale životinje; drvenim harpunima love kornjače, rabe biljku imenom tara
privremene kuće su vrlo jadne, izrađene su od štapova, kore stabala i trave; običavaju spavati bilo gdje
vrlo jadni čamci u koje mogu stati dvojica, napravljeni su od komada kore duge 4 do 5 m, na jednom kraju savijene ili vezane; u bolje čamce mogu stati četvorica, uski su, dugi do 4 m i imaju poprječne spone; Cooku i posadi je zapanjujuće kako jadnim čamcima prelaze po 15 milja udaljenosti na oceanu
skupljaju školjke u torbe napravljene od mreže
Cook ih je opisao kao vjerojatno najbjedniji ljudski soj na kugli zemaljskoj, ali kazao i kako žive veoma sretno jer su mirni, zadovoljni, neopterećeni, bez znanja o vanjskom svijetu i nisu pohlepni kao civilizirani europski narodi

Prijateljsko otočje (Tonga)[uredi | uredi kôd]

muškarci i žene visoki su poput prosječnih Europljana, svijetlobakrenaste su boje kože, crne kose (boje ju u bijelo, crveno i plavo), muškarci briju bradu dvjema školjkama
žene su vrlo pričljive, tetoviraju se na podlakticama i na prstima; muškarci se tetoviraju od sredine bedara pa do iznad kukova
odjeća im je od komada platna ili hasure koju ogrću oko struka i visi im do ispod koljena, poviše struka su goli
nose zapise, ogrlice i narukvice od kostiju, školjki, biserja i kornjačinog oklopa
rabe pregaču od vanjskih vlakana ljuske kokosova oraha
boje tkaninu crnom, smeđom, grimiznom, žutom i crvenom bojom
glazbala: golema frula od bambusa koja ima četiri rupe i u koje se puše nosovima; 10 do 11 sa strane svezanih malih trski nejednake duljine, otvoreni krajevi iste visine i u istome redu, pušu ustima
pozdravljaju se tako što se dodiruju ili sastavljaju nosovima, znak mira im je bijela zastava
kao oružje rabe toljage (1-1.5 m), lukove i koplja
zahvaljuju na daru tako što ga stave na glavu; fagafate - poljubiti nečiju ruku i staviti ju na glavu
Englezima grozan običaj odrezivanja jednog ili obadva mala prsta, spaljuju ili prave rezove na obrazima blizu lične kosti
neprijatelji su im Fidžani koje Cook nije posjetio, ali su ljudožderi i Tonganci ih se boje
Tonganci štivaju božanstvo Otua; vjeruju kako nakon smrti njihove duše idu u mjesto Bulutu kojim upravlja poglavica Guleho, u toj zemlji koju nitko nije vidio i koja leži zapadno od Fidžija duše vječno žive i uživaju
riječ tabu potječe od Tonganaca; Cook i posada gledali su neki obred sadržan od nošenja motki s umjetnim jamovima na sredini, raznoraznih govora i molitava, u njemu sudjeluje prijestolonasljednik, samo odabrani smiju sudjelovati, ostali moraju iza ograde (na to su bili prisiljeni i Cook i posada); svaki put kad bi Englezi pitali koja je svrha tog obreda, Tonganci bi odgovorili da je to tabu; tako je ostao izraz tabu za nešto o čemu se ne smije pitati, govoriti ni razmišljati

Uskršnji otok[uredi | uredi kôd]

proizvodi otoka su batate, jam, korijen tarraoreddly, pizang i šećerna trska, malo bundeva; životinje su perad, pijetlovi, kokoši i štakori, od ptica brzani, zrakoplovke, otimači, blune i čigre
po Cookovoj procjeni na otoku nema više od 600-700 ljudi od čega su 2/3 muškarci; niski su (nitko viši od 182 cm), okretni i žustri; tetoviraju se crvenom bojom koju dobivaju od tamariska i bijelom bojom za koju se ne zna od čega je dobivaju
skloni su krađi kao i svi otočani Južnoga mora osim Novokaledonaca (po Cookovim riječima)

Hrvatski	Jezik Uskršnjeg otoka
grobište, počivalište	Aloi
poglavica	Ariki
(imena nekih od poznatih kipova Uskršnjeg otoka)	Godomoara, Marapate, Kamano, Govajitupu, Mata Mata itd.

Otok Tanne[uredi | uredi kôd]

crna i smeđa kudrava i kovrčava kosa, kovrče omataju ili obvezuju korom tanke biljke; kratka, jaka i kudrava brada, žene i dječaci dok ne dosegnu mladenačku dob nose podstriženu kosu; na otoku se rabe dva jezika i Cook zaključuje kako ovdje živi narod posve različit od ostalih
teret nanose ženama koje moraju nositi voće, korijenje i djecu; muškarci idu praznih ruku ili nose oružje
vrlo su tamnoputi, ali nemaju crnački izgled; lice boje bojom crnog olova, neki rabe crveno, smeđe i bojilo koja daje nešto između tih dviju boja
suknje izrađuju od vlakanaca pizanga, pernike i sl.; nose narukvice, naušnice, ogrlice i amajlije koje izrađuju od školjki, kokosova oraha, zelenog kamena (amajlije), kornjačine kore i novozelandskog nefrita koji su cijenili i kupovali od Cooka i posade kako bi im poslužio u tu svrhu
od oružja rabe koplja, džilite, lukove, strijele i kamenje; oružje izrađuju od trski i ogranaka koraljnog stijenja

Nova Kaledonija[uredi | uredi kôd]

Cook ističe kako nemaju ni najmanju sklonost prema krađi, što se ne može reći za sve ostale stanovnike otoka Južnoga mora
Cook ih opisuje kao majmunolike i najružnije ljude na koje je naišao na putovanjima; vrlo su visoki i snažni, većinom su viši od 190 cm; imaju kuštravu kosu, a lica mažu crnilom; imaju nabrekle i gnojave noge, tabane, a često i sjemenike
rijetko nose odjeću koja je uglavnom napravljena od rogozine; uglednici nose neku udubenu, valjkastu i ukrućenu kapu
kratka suknja napravljena je od vlakanaca pizanga i pričvršćena za konopac koji vežu oko prsa, suknja je debela 15-20 cm
nose naušnice od kornjačine kore, ogrlice ili amajlije od školjki i kamenja, narukvice iznad lakta od golemih školjki
toljage su im duge oko 85 cm
kuće su im okrugle, zbite i tople; ulaz je kroz mala vrata ili dugu četverokutnu rupu; pokrajnji zidovi visoki su oko 1.5 m, krov visok i šilji se prema vrhu nad kojim je stup ili drveni štap; kao krovina služi gruba duga trava, po podu prostiru suhu travu i rogozinu za uglednike; u kućama ima dima zbog komaraca i hladnoće
poglavice i velikane časte predmetkom Ti ispred imena (Cook takon bio počašćen nazivom Ti Cook)
poglavičin grob nalik je na veliki krtičnjak, urešen kopljima, džilitima, veslima i drugim
Novokaledonke čedne žene

Tasmanija[uredi | uredi kôd]

obična stasa, prilično suhonjavi, crne kože i crne kovrčave kose, ravnih zubiju
mažu kosu i bradu crvenom pomašću; oko vrata uzice napravljene od krzna, nose uzak ostrižak klokanove kože oko bedara
nemaju nikakvih čamaca i ne jedu ribu, jedu školjkaše
žene nose klokanovu kožu preko ramena i preko pasa kako bi bolje pridržavale djecu na leđima

Otočje Sandwich (Havaji)[uredi | uredi kôd]

domoroci nabrojili otoke Voahu, Atui, Oniheu, Orihua, Tahura i Tamata papa
osrednjega stasa, čvrsto građeni, boja blizu orahovoj, koža mekana i sjajna (ulje ju)
zapanjujuće su spretni plivači: žene plivaju na obalu s djecom preko strahovitih valova
po Cookovoj procjeni ima ih oko 30 000; žene nose veće komade platna omotane oko sebe (sežu tik ispod prsiju pa do stražnjice ili niže); žene nose sprijeda dugu, a straga kratku kosu, dok muškarci briju obje strane
nemaju češljeve, pletu kosu u cijeli niz posebnih komadića koji nalikuju na repove vlasulje
rabe dva veoma loša glazbala
Cook se čudi kako se jedan primitivan narod rasprostranio od Novog Zelanda do Havaja (3 600 milja južno-sjeverno) i od Uskršnjeg otoka do Hebrida (4 980 milja)
domoroci skloni krađi su 14. veljače 1779. zaklali kapetana Cooka koji je tražio vraćanje ukradenog kutera s jednog od čamaca; na početak oružanog obračuna navelo pucanje Europljana u daljini na neke domorodačke čamce jer su se Europljani dogovorili zarobiti poglavicu na brod i ne dati čamcima ploviti dok ne vrate ukradeno, ta je metoda na drugim otocima bila uspješna; Cooka dok je ležao na zemlji okrenut prema leđima nisu dirali, kad se okrenuo zapovijediti nešto svojim čamcima proboden je, kasnije su se domoroci natjecali tko će više otkinuti dijelova njegova tijela; tijelo su ispekli i razdijelili poglavicama, ali nisu ga jeli niti imaju takva običaja; kasnije na nagovor Europljana vratili skoro sve dijelove tijela, odjeće i obuće koji su uz molitvu položeni u lijes i prepušteni morskim dubinama; bijela zastava i Havajcima je znak mira; zapovjedništvo nad ekspedicijom preuzeo je Clerke

Tjesnac Nootka[uredi | uredi kôd]

ispodprosječnoga stasa, puni i pretili, nisu mišićavi; lice okruglo i bucmasto s velikim izbočenim jagodicama; nos na dnu spljošten, nosnice prilično široke, vršika zaobljena; čelo onisko, oči malene i crne, usta okrugla s golemim okruglim predebelim usnama; zubi podjednaki i ne baš prebijeli; kosa crna, ravna i glatka; kratak vrat, nakrivi udovi, golema i kriva stopala, izbočeni gležnjevi; boja kože bijela blijede i slabe nijanse; teško razlikovati muškarce i žene jer žene po Cooku nemaju nikakvih prirodnih finoća
tijela boje crvenom bojom, lica crnom, svijetlocrvenom i bijelom, posipaju se smeđim ratnim prahom imenom mika
probušene uši: komadi kosti, badrljice pričvršćene na kožnom remenu, male školjke, kitice vunenih resa, komadi tanke mjedi
probušen nos: komadić tanke uzice, tanki komadi željeza, mjedi ili bakra
oko zapešća narukvice, oko gležnjeva navoji kožnog remenja ili životinjske tetive
nose zastrašujuće izdubene drvene krinke i obrazine životinja (vukovi, jeleni, pliskavice), nadvisuju visinu čovjeka, neuki i praznovjerni posjetitelji mislili bi kako su to ljudi-životinje
nose debelu dvostruku kožnu kabanicu koja je strojena koža losa ili bizona
nose kožni šešir pokriven nizovima suhih jelenjih papaka, vodoravno raspoređenih, dok su kožni remeni pokriveni badrljicama; mičući se šeširi proizvode glasnu zvonjavu
domoroci žive u velikoj prljavštini (kuće zaudaraju ribom, ribljim uljem i dimom)
likovi su im izrezbarene trupine velikih drveta visoke 13 do 16 cm; ne smatraju ih svetim jer su ih prodavali Europljanima
muškarci love, žene skupljaju dagnje i druge školjkaše
vrlo lijena mladež, obično se valjaju u pijesku i ne prianjaju nikakvom poslu

Tjesnac princa Williama[uredi | uredi kôd]

plećati domoroci širokih prsiju, debelog kratkog vrata i golemog plosnatog lica; prćast nos s debelim okruglim izraslinama; široki, bijeli, podjednaki i ravni zubi; crna, gusta, ravna i čvrsta kosa; tanke ili rijetke brade
haljine izrađuju od koža morske vidre, sive lisice, rakuna i kune zlatice
kape su im nalik na tuljanovu glavu
muškarci nose podrezanu kosu oko vrata i na čelu, a žene dugu kosu
Europljanima najodvratniji običaj: raspore donju usnu i naprave prorez od 5 cm, s vremenom poprimi pravi oblik usana i postane širok dovoljno da može proći jezik, izgleda kao da čovjek ima dvoja usta

Beringov prolaz[uredi | uredi kôd]

imaju zimske i ljetne nastambe
zimska nastamba: jajastog oblika, duga 6.5 m, visoka oko 4 m, oplata od drveta i kitovih rebara; preko okosnice pokrov od jake grube trave, preko toga nastrta zemlja i kuća se izvana gledajući doima kao humak; kuću podupire kameni zid visok oko 1 m; skladišta su tamnim hodnikom spojena s kućom, van se izlazi kroz otvor na krovu, nad nastambom postoji stražarnica ili kula napravljena od golemih kostiju golemih riba
ljetna nastamba: prostrana i okrugla i ide u šiljak, oplata od tankih kolaca i kostiju pokrivenih kožama morskih životinja; ima ognjište i terase visoke 3 do 4 m

--August Dominus (razgovor) 16:55, 13. rujna 2013. (CEST)

Usporedba standardnog hrvatskog, bošnjačkog, crnogorskog i srpskog jezika[uredi | uredi kôd]

ISO 639, jedan od najpoznatijih svjetskih standarda za klasifikaciju jezika, drži srpski, hrvatski i bošnjački posebnim jezicima koji čine jedan makrojezik koji se naziva srpskohrvatskim. U Crnoj Gori službeni je jezik crnogorski, koji je u postupku standardizacije, međutim još uvijek nema svoju ISO oznaku. Linguasphere ima kod isključivo za srpskohrvatski jezik. ^[1] Posebnost četiriju jezika ne prihvaćaju neka strana sveučilišta, leksikografske ustanove i knjižnice koje predmet za hrvatski i srpski jezik i njihove kulture nazivaju srpskohrvatski (Serbo-Croatian, serbokroatisch, serbo-croate), ali uglavnom zbog inercije prošlih shvaćanja i teškoća konkretnih prestruktuiranja slavističkih odjela. Ipak se na svima sveučilištima jezik konkretno ostvaruje i uči ili kao hrvatski ili kao srpski, već prema nastavniku koji ga predaje, jer se, unatoč imenu, »srpskohrvatski« ne može ostvariti. Zato u međunarodnoj Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji (UDK) srpski ima jedan broj (808.61), a hrvatski drugi (808.62). ^[2] U srbijanskom ustavu naziv »srpskohrvatski« napušten je tek 1997. godine. Danas taj naziv uz srpski koriste pretežno srpski jezikoslovci. Tako SANU još uvijek izdaje "Rječnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika". ^[3] Imenovanje svoga jezika srpskohrvatskim među stanovništvom vrlo je rijetka pojava. Na popisu stanovništva u Hrvatskoj 2011. svoj je jezik srpsko-hrvatskim imenovalo 7 882 ljudi, a hrvatsko-srpskim 3 059. ^[4]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Srpskohrvatski jezik

Sva četiri standardna jezika utemeljena su na štokavskim govorima. Pretežno su kroz povijest korišteni nazivi slovinski i ilirski, ili nazivi regionalnog predznaka (slavonski, bosanski, dalmatinski, dubrovački). Službenim je jezikom Kraljevine SHS imenovan srpskohrvatskoslovenski. ^[5] U doba NDH službeni jezik imenovan je isključivo hrvatskim imenom, korišten je korijenski pravopis i jezik se htio što više očistiti od tuđica i usvojenica. Zabranjena je uporaba ćirilice. ^[6] Prvih par godina komunističke Jugoslavije službenim jezicima imenovani su slovenski, hrvatski, srpski i makedonski, da bi Novosadskim dogovorom 10. prosinca 1954. "ustanovljeno" da su hrvatski i srpski jedan jezik s dva ravnopravna pisma (latiničnim i ćirilićnim) i dva ravnopravna izgovora (ekavskim i (i)jekavskim). Jezik se ima zvati srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim. U socijalističkim republikama BiH, Srbiji i Crnoj Gori jezik je službeno imenovan srpskohrvatskim, a u Hrvatskoj isprva hrvatskosrpskim. U hrvatskim školskim svjedodžbama do 1970./71. službeno ime nastavnog predmeta glasilo je hrvatskosrpski jezik, a od 1971./72. hrvatski ili srpski jezik. Nakon 1990. dolazi do razdvajanja srpskog i hrvatskog i stvaranja bošnjačkog i crnogorskog standarda. Godine 2008. hrvatski, srpski i bošnjački jezik dobili su posebne međunarodne ISO kodove. ^[7]

Dokumentiranje razlika[uredi | uredi kôd]

1935. godine izlazi u beogradskom stručnom časopisu "Naš jezik" članak srpskog jezikoslovca Radoslava Boškovića pod imenom "O jezičnoj i stilskoj diferencijaciji srpskog i hrvatskog jezika". Autor navodi da bi po njegovoj procjeni rječnik razlika između dvaju jezika mogao imati tri do četiri tisuće riječi. Dvije godine kasnije Julije Benešić u svojoj "Gramatici hrvatskoga ili srpskoga jezika" nabrojio je oko 1 300 riječi koje koristi jedan jezik/inačica, a ne koristi drugi. Godine 1940. u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu izlazi knjiga "Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika" dr. Petra Guberine i dr. Krune Krstića. Popraćen opširnom raspravom o hrvatskom standardnom jeziku, ovaj rječnik sadržava oko 4 500 riječi. Božidar Vančik u svom tekstu "Otkrića o hrvatskom jeziku" kaže: "Pod utjecajem predrasuda da su hrvatski i srpski jedan jezik u svom korijenu i da su hrvatska i srpska jezična praksa... nastale pod tuđim jezičnim utjecajima i poradi samostalnog stvaranja novih kovanica na jednoj i na drugoj strani, mnogi neupućeni misle da su rječničke razlike među hrvatskom i srpskom jezičnom uporabom slučajne, bez ikakve međusobne sveze, a osim toga misle da su te razlike neznatne, jer obuhvaćaju oko 10.000 riječi, a kad te rječničke razlike međusobno uspoređujemo vidimo da one nisu nimalo slučajne nego da su podvrgnute čistim jezičnim zakonima koji obuhvaćaju oko 85 različitih glasovnih zakona i preko 200 zakona tvorba riječi, a kad riječi kojima se hrvatska jezična uporaba razlikuje od srpske usporedimo s hrvatskim čakavskim i kajkavskim govorima, vidimo da je golema većina tih hrvatskih riječi čakavsko-kajkavskog podrijetla, da se dakle ne radi o dvije jezične inačice nego o dva posebna južnoslavenska jezika". Beogradski gradski kazališni djelatnik Jovan Ćirilov 1989. izdao je "Srpsko-hrvatski rečnik varijanti/Hrvatsko-srpski rječnik inačica". Najopširnije je djelo na ovu temu "Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika" hrvatskog jezikoslovca Vladimira Brodnjaka, izišao 1990-ih. On navodi: "No, zanemarujući novine, u kojima se i inače pojavljuje relativno malen broj riječi pa je i broj razlika manji nego u književnim djelima, možemo kazati da su razlike između srpskog i hrvatskog leksika između 11,5% do 16%, pri čemu razlike u vezi s refleksom jata obuhvaćaju oko 5%. Samo u rijetkih (uglavnom starijih) pisaca te razlike dosežu i 20%, ali pri tome valja reći da je tu počesto riječ o pravim arhaizmima, koji su doduše navedeni u ovom rječniku, ali se u suvremenih pisaca sasvim rijetko pojavljuju".

Pravopis i pravogovor[uredi | uredi kôd]

Hrvatski standardni jezik koristi isključivo latinicu Ljudevita Gaja, a srpski i bošnjački koriste ravnopravno i nju i ćirilicu Vuka Karadžića. Crnogorski standardni jezik ima dva slova više u svojoj latinici i ćirilici.

latinica	ћирилица
A a	А а
B b	Б б
C c	Ц ц
Č č	Ч ч
Ć ć	Ћ ћ
D d	Д д
Dž dž	Џ џ
Đ đ	Ђ ђ
E e	Е е
F f	Ф ф
G g	Г г
H h	Х х
I i	И и
J j	Ј ј
K k	К к
L l	Л л
Lj lj	Љ љ
M m	М м
N n	Н н
Nj nj	Њ њ
O o	О о
P p	П п
R r	Р р
S s	С с
Š š	Ш ш
T t	Т т
U u	У у
V v	В в
Z z	З з
Ž ž	Ж ж

Hrvatski, bošnjački i crnogorski standard isključivo su (i)jekavski, dok srpski ravnopravno rabi ekavski i (i)jekavski izgovor. Ikavski izgovor nepravilan je za književnu uporabu u svim četirima standardima.

preteča	ekavski	ikavski	ijekavski	ijekavska pravila
*lěp	lep	lip	lijep	dugo ě → ije
*vrěme	vreme	vrime	vrijeme	dugo ě → ije
*věra	vera	vira	vjera	kratko ě → je
*děvojka	devojka	divojka	djevojka	kratko ě → je
*trěbati	trebati	tribat(i)	trebati	kratko ě → e
*grějati	grejati	grijati	grijati	kratko ě → i
*selo	selo	selo	selo	e u korenu, ne ě

Hrvatski standard ima propisani pravogovor, dok ostali standardi nemaju. Srpski standard zbog ćirilićnog pisma drukčije provodi transkripciju i transliteraciju stranih imena. Tako se imena gradova i ljudi iz govornih područja jezika pisanih latinicom na srpskom i crnogorskom pišu fonetski (kako se izgovaraju), a na hrvatskom i bošnjačkom onako kako se pišu u izvornom obliku.

Infinitiv se drukčije piše.

hrvatski, bošnjački (bosanski): Uradit ću to.
srpski, crnogorski: Урадићу то./Uradit ću to.

Fonetika[uredi | uredi kôd]

Riječ	Hrvatski	Srpski	Engleski
Opposition -u/e	burza	berza	stock exchange
Opposition -u/e	porculan	porcelan	porcelain
Opposition -u/i	tanjur	tanjir	plate
Opposition -l/-o after o	sol	so	salt
	vol	vo	ox
	kolčić	kočić	stick
Srpski standard često izostavlja slovo H:	čahura	čaura	cartridge
	hrvač	rvač	wrestler
	hrđa	rđa	rust

Morfologija[uredi | uredi kôd]

Poneke riječi imaju slovo h u hrvatskom i bošnjačkom, a v u srpskom.

Engleski	Srpski	Hrvatski i bošnjački
tobacco	duvan	duhan
to cook	kuvati	kuhati
dry	suvo	suho
deaf	gluvo	gluho

U bošnjačkom jeziku često se javlja slovo h u riječima u kojima ga u hrvatskom i srpskom nema.

Engleski	Bošnjački	Hrvatski	Srpski
easy	lahko	lako	lako
soft	mehko	meko	meko
coffee	kahva	kava	kafa

Slijede još neki primjeri različite morfologije.

Engleski	Bošnjački	Hrvatski	Srpski	Crnogorski
point	tačka	točka	tačka	tačka
correct	tačno	točno	tačno	tačno
municipality	općina	općina	opština	opština
priest	svećenik	svećenik	sveštenik	svještenik
male student	student	student	student	student
female student	studentica	studentica	studentkinja	studentkinja studentica
male professor	profesor	profesor	profesor	profesor
female professor	profesorica	profesorica	profesorka	profesorka profesorica
scientist	naučnik	znanstvenik	naučnik	naučnik
translator	prevodilac	prevoditelj	prevodilac	prevodioc
reader	čitalac	čitatelj	čitalac	čitaoc
diver	ronilac	ronilac	ronilac	ronioc
thinker	mislilac	mislilac	mislilac	mislioc
Međutim:
assembly	skupština	skupština	skupština	skupština
male president	predsjednik	predsjednik	predsednik	predśednik
female president	predsjednica	predsjednica	predsednica	predśednica
male Black	crnac	crnac	crnac	crnac
female Black	crnkinja	crnkinja	crnkinja	crnkinja
teacher	učitelj	učitelj	učitelj	učitelj

Pisanje međunarodnica[uredi | uredi kôd]

Često su prijevodi međunarodnica različiti.

Engleski	Bošnjački	Hrvatski	Srpski
to organize	organizirati organizovati	organizirati	organizovati
to construct	konstruirati konstruisati	konstruirati	konstruisati
Međutim:
to analyse	analizirati	analizirati	analizirati

Suvremene međunarodnice uglavnom su ušle u hrvatski i bošnjački jezik preko grčkog i talijanskog, a u srpski i crnogorski preko francuskog i ruskog. Stoga se često javljaju razlike u lokalizaciji. Riječi iz grčkog često su došle u srpski izravno, a u hrvatski preko latinskog jezika. Postoji nešto razlika u zemljopisnom nazivlju.

Engleski	Bošnjački	Hrvatski	Srpski	Bilješka
Bethlehem	Betlehem	Betlehem	Vitlejem	Iz latinskog u hrvatski, iz grčkog u srpski
Athens	Atina	Atena	Atina
Europe	Evropa	Europa	Evropa
Cyprus	Kipar	Cipar	Kipar
chlorine	hlor	klor	hlor
impedance	impedanca	impedanca	impedansa	Iz latinskog u hrvatski, iz francuskog u srpski
But:
license	licenca	licenca	licenca	Iz latinskog u sve
tendency	tendencija	tendencija	tendencija	Iz latinskog u sve

Javljaju se razlike u rodu pojedinih imenica.

Engleski	Srpski	Hrvatski
minute (n.)	minut/minuta	minuta
second (n.)	sekund/sekunda	sekunda
Međutim:
planet	planeta	planet
comet	kometa	komet
territory	teritorija	teritorij
mystery	misterija	misterij

Upitne zamjenice[uredi | uredi kôd]

Engleski	Srpski i bošnjački	Hrvatski i crnogorski
What did he say?	Šta je rekao?	Što je rekao?
Ask him what he said.	Pitaj ga šta je rekao.	Pitaj ga što je rekao.
What he said was a lie.	To što je rekao je laž.	To što je rekao je laž.

Engleski	Srpski i bošnjački	Hrvatski i crnogorski
What did he say?	Šta je rekao?	Što je rekao?
Ask him what he said.	Pitaj ga šta je rekao.	Pitaj ga što je rekao.
What he said was a lie.	To što je rekao je laž.	To što je rekao je laž.

Engleski	Bošnjački i (i)jekavski srpski	Hrvatski	Crnogorski
Where will you be?	Gdje ćeš biti?	Gdje ćeš biti?	Đe ćeš biti?
Where will you go?	Gdje ćeš ići?? (Kuda ćeš ići?)	Kamo ćeš ići?	Đe ćeš ići?
Which way will you go?	Kuda ćeš ići?	Kuda ćeš ići?	Kuda ćeš ići?

Sintaksa[uredi | uredi kôd]

Za hrvatski je jezik karakteristično češće koristiti infinitiv, a za srpski tvorbu da+prezent.

hrvatski: Ja ću to učiniti. Ja hoću to učiniti.
srpski: Ja ću to da učinim. Ja hoću to da učinim.

Razlike postoje i u upitnom obliku.

hrvatski: Je li moguće? Voliš li me?
srpski: Da li je moguće? Da li me voliš?

Dobar je primjer glagol trebati.

hrvatski: Petar treba novac. Ne trebaš me. Trebam raditi.
srpski: Petru treba novac. Ne trebam ti. Trebam da radim.

Rječnik[uredi | uredi kôd]

Hrvatski nastoji koristiti što manje usvojenica i tuđica. Tako zadržava slavenske izraze za mjesece.

Engleski	Hrvatski	Srpski	Bošnjački
January	siječanj	januar	januar
February	veljača	februar	februar
March	ožujak	mart	mart
April	travanj	april	april
May	svibanj	maj	maj
June	lipanj	jun	juni
July	srpanj	jul	juli
August	kolovoz	avgust	august
September	rujan	septembar	septembar
October	listopad	oktobar	oktobar
November	studeni	novembar	novembar
December	prosinac	decembar	decembar

Hrvatski za razliku od ostalih standarda ima izrazite purističke tendencije.

Engleski	Srpski	Hrvatski	Bošnjački	Crnogorski
one thousand	hiljada	tisuća	hiljada (preferred) tisuća (allowed)	hiljada
factory	fabrika	tvornica	fabrika tvornica	fabrika
rice	pirinač	riža	riža	oriz riža
carrot	šargarepa	mrkva	mrkva	šargarepa mrkva
trousers	pantalone	hlače	hlače pantalone	pantalone
music	muzika	glazba	muzika	muzika
library	biblioteka	knjižnica	biblioteka	biblioteka
bread	hleb	kruh	hljeb/kruh	hljeb
millennium	milenijum	tisućljeće	milenij	milenijum
spinach	spanać	špinat	špinat	spanać
football	fudbal	nogomet	fudbal nogomet¹	fudbal nogomet
train	voz	vlak	voz	voz
wave	talas	val	talas val	val talas
person	lice osoba	osoba	lice osoba	osoba lice
uncivil	nevaspitan	neodgojen	neodgojen	nevaspitan
one's own	sopstveno vlastito	osobno vlastito	vlastito sopstveno	vlastito sopstveno
road	put drum	cesta put	put cesta	put cesta
road toll	drumarina putarina	cestarina	putarina	putarina
Međutim:
dad	tata	tata	tata babo	tata tajo
tomato	paradajz	rajčica	paradajz	paradajz

Engleski	Srpski	Hrvatski	Bošnjački
to accept	prihvatati	prihvaćati	prihvatati/prihvaćati
happy, lucky	srećan sretan	sretan	sretan
to comprehend	shvatati	shvaćati	shvatati/shvaćati
But:
to catch	hvatati	hvatati loviti	hvatati

Slijede primjeri posve različitih rečenica na srpskom i hrvatskom.

Srpski

1. U pogledu izduvnih gasova i zagađivanja vazduha u Jerusalimu, treba da se preduzmu mere bezbednosti.
2. Bela so za kuvanje je hemijsko jedinjenje natrijuma i hlora.
3. Voz sa železničke stanice krenuće tačno u deset časova.
4. Svetski šampionat u fudbalu 2010. [dve hiljade i desete] osvojila je Španija pobedivši u finalu Holandiju golom Inijeste u 116. minutu utakmice.
5. Dok kuvamo supu, dodaćemo šargarepu i mirođiju.

Hrvatski

1. Glede ispušnih plinova i onečišćivanja jeruzalemskog zraka, treba poduzeti sigurnosne mjere.
2. Bijela kuhinjska sol kemijski je spoj natrija i klora.
3. Vlak sa željezničkog kolodvora krenut će točno u deset sati.
4. Svjetsko nogometno prvenstvo 2010. [dvije tisuće i desete] osvojila je Španjolska pobijedivši u završnici Nizozemsku 1:0 Iniestinim pogotkom u 116. minuti utakmice.
5. Dok kuhamo juhu, dodat ćemo mrkvu i kopar.

--August Dominus (razgovor) 12:01, 17. kolovoza 2013. (CEST)

Hrvatske zamjene za tuđice i usvojenice[uredi | uredi kôd]

Za skoro svaku stranu riječ imaš odgovarajuću hrvatsku zamjenu. Neke manje poznate hrvatske riječi...

generacija - naraštaj
terminologija - nazivlje
arhipelag - otočje
perverzija - opačina, nastranost
komplicirano - zamršeno
dilema - dvojba
lingvistika - jezikoslovlje
teologija - bogoslovlje
penis - spolni ud
testisi - sjemenici, mošnja
masturbacija - samozadovoljavanje
menstruacija - mjesečnica
seks - spolni odnos
direktor - ravnatelj, upravitelj, rukovoditelj, pročelnik
identitet - samobitnost
gramatika - slovnica
historija - povijest
neutralno - nepristrano, nepristrasno
medalja - odličje
rival - suparnik
gol - pogodak
ofsajd - zaleđe
selektor - izbornik
insekti - kukci
reptili - gmazovi
fortifikacije - zidine
era - doba
eksponat, ekspozit - izložak
eksponent - izlagač
artefakat - nalaz
fosil - okamina
ortodoksno - pravoslavno
manastir - samostan
jezuiti - isusovci
progres - napredak
moderno - suvremeno
modernizacija - osuvremenjivanje
sinonim - istoznačnica, bliskoznačnica
uniforma - odora
četa - postrojba
kreiranje - tvorba
kasarna - vojarna
problem - (po)teškoća
okupacija - zaposjednuće
period - razdoblje
nivo - razina
opozicija - oporba
rezultat - ishod
emigracija - iseljeništvo
patriotizam - domoljublje
promocija - promidžba
atmosfera - ozračje
privilegija - povlastica
delikatesa - poslastica
ogroman (rusizam) - golem
vicekralj - potkralj
karakter - narav
stacionirani - postrojeni
bastion - utvrda
zanatlija - obrtnik
planirati - osmišljavati
grupa - skupina
parcela - čestica
parlament - skupština

--August Dominus (razgovor) 16:35, 22. kolovoza 2013. (CEST)

falsifikat - krivotvorina
link - poveznica
internet - svemreža
forum - raspravnik
chat - čavrljar
impresioniran - zapanjen
pauza - stanka
kompjuter - računalo
destinacija - odredište
komandant - zapovjednik
sekretar - tajnik
advokat - odvjetnik
kapetan - satnik
oficir - časnik
komitet - odbor
faul - prekršaj
kompozitor - glazbenik, skladatelj
klavir - glasovir
administrativna - upravna
deklinacija - sklonidba
konjugacija - sprezanje
dokument - isprava
original - izvornik
kopija - preslika, prijepis
prefiks - predmetak
sufiks - dometak
galaksija - zviježđe
konstelacija - sazviježđe
kurs - tečaj
konkurs - natječaj
lokalno - mjesno
domicilno, indigenatno - zavičajno
datum - nadnevak
grupa - skupina
volonter - dragovoljac
civilno - građansko
edukacija - obrazovanje, odgoj
paralelno, paralela - usporedno, usporednica
penzija - mirovina
kancelarija - ured
firma - tvrtka
kontrola - nadzor
detalj - pojedinost
detaljno - iscrpno
individualno - pojedinačno
grupno, timski, ekipno - skupno
centar - središte
garantirati, garancija - jamčiti, jamstvo
kontakt - dodir
investicija - ulog, ulaganje
interes - zanimanje
potencijalni - možebitni
karta - ulaznica
analiza - raščlamba
pejzaž - krajobraz
baza - osnovica, osnovka
dozvoliti, dozvola (rusizmi) - dopustiti, dopusnica
faktor - čimbenik
fakt - činjenica
idealan - savršen
regionalno - područno
jurisdikcija - nadležnost
kolekcija - zbirka
avijacija - zrakoplovstvo
artiljerija - topništvo
general-major - general-bojnik
štab - stožer
trupe - postrojbe
adaptacija - prilagodba
biblioteka - knjižnica
linija - crta
front - bojište, bojišnica
amfibijski - vodozemni
AIDS/SIDA - kopnica
teritorij - ozemlje
ekran - zaslon
tastatura - tipkovnica
horizontalno - vodoravno
vertikalno - okomito
rezerva - pričuva
tipfeler - zatipak
koncentriran - usredotočen
komisija - povjerenstvo

Hrvatska narječja[uredi | uredi kôd]

Isti tekst na tri narječja[uredi | uredi kôd]

Štokavski hrvatski

Kajkavske (i čakavske) (među)regionalne televizije i radiji mogu primjeniti švicarsko-njemački jezični model. Nestandardizirani švicarsko-njemački jezik koristi oko 4.5 milijuna ljudi (od ukupno otprilike 105 milijuna njemački govorećih u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirolu, ...). Švicarsko-njemački model karakterizera prevlast nestandarda („dijalekta“) nad standardom („književnim govorom“) na radiju i TV na svešvicarsko-njemačkoj razini (spomenutih 4.5 milijuna stanovnika). Na TV (postaje SF1, SF2) je od informativno-kontaktnih emisija samo dnevnik (bez prognoze vremena i bez športskog pregleda) na standardu. Prognoza vremena i športski pregled su jedan tjedan na zueriškom, drugi tjeden na baselskom (koji ima podosta francuskih riječi), treći tjedan na bernskomu itd. Ostali program (vlastita produkcija) je prevladavajuće na “dijalektu”. U kontaktnim emisijama (alla Latinica, Otvoreno, Nedjeljom u 2, Lijepom našom, ..) voditelji i sudionici govore isključivo na (svaki svojem) zavičajnom govoru. Na standardu se emitiraju emisije posvećene obrazovanju i kulturi u užem smislu (gosti i voditelji tu znaju biti iz Njemačke ili Austrije). Nedavno je na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvetski savezni predsjednik dao polusatni intervju nacionalnoj televiziji, a sva pitanja i odgovori su bili na nestandiziranom, zavičajnom govoru. Na svešvicarsko-njemačkomu radiju (postaja DRS) koji pokriva ista 4.5 milijuna ljudi su na standardu vijesti svaki puni sat. Gotovo sav ostali program je na nestandardiziranom « dijalektu ». Što se pak (među)regionalnih odn. (među)kantonalnih televizija i radija tiče (pojedinačno pokrivaju od nekoliko desetaka tisuća do 1,5 milijuna stanovnika), praktički svi programi su na nestandardu (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...). Ne treba izmišljati toplu vodu. (Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvatska mogu, po isprobanom jezično-političkom modelu očuvajna nestandardiziranoga jezika na (među)regionalnoj TV i radiju, postati germanska Švicarska.

Kajkavski hrvatski

Kajkavskě (i čakavskě) (med)regionalně televizijě i radiji moru primeniti švicarsko-nemački jězični modél. Nestandardizérani švicarsko-nemački jězek koristi oko 4.5 milijuna ludi (od vukupno otprilikě 105 milijônov nemački govoreče v Nemačke, Austrije, Švicarske, Luksemburgu, Lihtenštajnu (Liechtensteinu), južnomu Tirôlu, ...). Švicarsko-nemački model karakterizéra prevlast nestandarda („dijalekta“) nad standardom („kniževnim govorom“) na radiju i TV na sěšvicarsko-nemačke razine (spomenute 4.5 milijôna stanovnikov). Na TV (postaje SF1, SF2) jě od informativno-kontaktne emisij samo dnevnik (bez prognozě vremena i bez športskoga pregleda) na standardu. Prognoza vremena i športski pregled su jěn tjěden na zueriškomu, drugi tjěden na baselskomu (teri ima podosta francuske reči), trejti tjěden na bernskomu itd. Ostali program (vlastita produkcija) jě prevladavajuče na “dijalektu”. V kontaktne emisija (alla Latinica, Oprto, V nedelu vu 2, Milijôner, Po lépe naše, ..) voditeli i sudioniki govore isklučivo na (saki svemu) zavičajnomu govoru. Na standardu sě emitéraju emisijě posvečeně obrazovâjnu i kulture vu vûžomu smislu (gosti i voditeli tu znâju biti z Nemačkě ili Austrijě). Né dâvno jě na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvecki sâvezni precednik dâl pôlvurni intervju nacionalne televizije, a sâ pitajna i odgovori su bili na nestandizéranomu, zavičajnomu govoru. Na sěšvicarsko-nemačkomu radiju (postaja DRS), teri pokriva iste 4.5 milijôna ludi, su na standardu vésti saku punu vuru. Gotovo sé ostali program jě na nestandardizéranomu «dijalektu». Kě sě pâk (med)regionalne (med)kantonalne televizij i radijov dotikâvlě (pojedinačno pokrivaju od nekuliko desetkov iladi do 1,5 milijônov stanovnikov), praktički si programi su na nestandardu (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...). Né tréba zmišlati tôplu vodu. (Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvacka moreju, po sprôbanomu jězično-političkomu modélu očuvâjna nestandardizéranoga jezika na (med)regionalne TV i radiju, postati germanska Švicarska.

Čakavski hrvatski

Kajkavske (i čakavske) (među)regionalne televizije i radiji moru primenit švicarsko-njemački jezični model. Nestandardizirani švicarsko-njemački zajik rabi oko 4.5 milijuna judi (od ukupno otprilike 105 milijuna njemački govorećih va Njemačkoj, Austrije, Švicarskoj, Luksemburge, Lihtenštajne (Liechtensteinu), južnemu Tirolu, ...). Švicarsko-njemački model karakterizera prevlast nestandarda („dijalekta") nad standardon („književnen govoron") na radiju i TV na svešvicarsko-njemačkoj razine (spomenutih 4.5 milijuna stanovnika). Na TV (postaje SF1, SF2) je od informativno-kontaktnih emisij samo dnevnik (bez prognoze vremena i bez sportskega pregleda) na standarde. Prognoza vremena i športski pregled su jenu šetimanu na zuerišken , drugu šetimanu na baselsken (ki ima podosta francuskeh besed), treću šetimanu na bernsken itd. Ostali program (vlastita produkcija) je prevladavajuće na "dijalekte". Va kontaktneh emisijah (alla Latinica, Otvoreno, Nedjeljom u 2, Lijepom našom, ..) voditelji i sudionici govore isključivo na (saki svojen) zavičajnen govore. Na standarde se emitiraju emisije posvećene obrazovanju i kulture va užen smisle (gosti i voditelji tu znaju bit z Njemačke al Austrije). Pred malo vremena j' na švicarski državni blagdan (1. kolovoza) helvetski savezni predsjednik dal polusatni intervju nacionalnoj televizije, a sa pitanja i odgovori su bili na nestandiziranen, zavičajnen govore. Na svešvicarsko-njemačken radije (postaja DRS) ki pokriva ista 4.5 milijuna judi, vijesti su na standarde saku punu uru. Gotovo sav ostali program je na nestandardiziranen « dijalektu ». Ča se pak (među)regionalneh odn. (među)kantonalneh televizij i radij tiče (pojedinačno pokrivaju od nekoliko desetak tisuć do 1,5 milijuna stanovniki), praktički si programi su na nestandarde (npr. TeleZueri, TeleBasel, TeleBärn, ...). Ne rabi izmišjati teplu vodu. (Polu)kajkavska i (polu)čakavska Hrvatska moru, po isprobanemu jezično-političkemu modelu očuvanja nestandardiziranega zajika na (među)regionalnoj TV i radije, postat germanska Švicarska.

Kajkavski tekstovi[uredi | uredi kôd]

KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARACIJA

O KAJKAVSKOMU JEZIKU

1. Kajkavski je jezik.
2. Kajkavski ima puno izvustja (Zagorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko) kotera se na išče več podizvustja deliju (najznanejše je Bednjansko podizvustje Zagorskoga izvustja).
3. Kajkavski je jezik koteri je prek 160 let bil hiberneran, al koteri čez to vreme svoje lingvističke lastovitosti (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) zgubil neje ter je poglavito zato jezik bil i ostal.
4. Kajkavski se ne da štokajuči razvijati, zvučavati, popularizerati, emanciperati, voleti, najmenjše pak zveličavati. Štokajuči, Kaj se efemerizera i dekredibilizera.
5. Zvun družinskoga govorenja, kaj je zibka vsakoga jezika, Kajkavski jezik se najbolše čuva i razvija kajkanjem v knjigovnosti, navukam, publicistike, v mediji. Od pisanja poezije na jenom od Kajkavskeh izvustja ne puno hasni.
6. Kajkavci su privremenito svoj jezik Horvatskomu bratinstvu i deržavotvorstu alduvali. Ze ztvoritvum Horvatske deržave Kajkavci svoj jezik od pozabe, odhičenosti i zatiravanja pravicu imaju braniti i zveličavati ga.
7. Dojdučost Kajkavskoga jezika odvisna je od sela i mužadije, al denes ponajveč od kajofilskeh kajologov i kajološkeh kajofilov, oneh koteri vupača i vere imaju.
8. Več za Kaj dela on kaj Kajkavski kune, špota i švanji neg on kaj zpametno štoka o Baladam Miroslava Krleže.
9. Kajkavsko-štokavski bastard more stopram kratkocajtno od hasni biti. Dugocajtno gledajuči, te bastard je alibi za Kajkavsku lenost, nehajnost, strašljivost i gingavoču.
10. Od štokajučeh družb i medijov v severo-zahodne Horvatske kaj v imenu svojemu "Kajkavski" imaju, kulko god oni dobrovoljni bili, puno vajde neje. Oni delaju na hasen škode Kajkavske.
11. Kajkati il ne kajkati - to ne pitanje. Lestor je kak kajkati pitanje.
12. Alduvanost Kajkavskoga jezika ztvari ne meri se z brojem štokajučeh stranic o Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisaneh i zgovoreneh reči na Kajkavskomu jeziku.
13. V pričetku nam je bil materinski Kaj. On naš dočetek neje, mi njegov dočetek nemo.

KAJOFILSKO-KAJOLOŠKA DEKLARÂCIJA

O KAJKAVSKOMU JEZIKU

(tekst turopolizéral L.K.)

1. Kajkavski jě jězek.
2. Kajkavski ima puno nârečji (Zâgorsko, Međimursko, Podravsko, Prigorsko, urbano, Gorskokotarsko, ..,Turopôlsko ) tera sě dele na još višě podnârečji (nâjpoznatešě jě Bednjânsko podnârečjě Zâgorskoga nârečja).
3. Kajkavski jě jezek teri jě prék 160 lét bil hibernéran, al teri črez to vréme né zgubil svû lingvističku vlast(ov)itost (fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku) pa jě poglavito zâto bil i ostal jězek.
4. Kajkavski sě štokajuč němrě razvijati, zvučavati, popularizérati, emancipérati, imati rad, nârjmejně pak zveličavati. Štokajuč, Kaj sě efemerizéra i dekredibilizéra.
5. Izvan obitelskoga govorejna, tero jě zibka sakoga jezika, Kajkavski jězek sě nâjbolšě čuva i razvija kajkajnem v kniževnosti, nâvukam, publicistike, v mediji. Od pisajna poezijě na jenomu od Kajkavske nârečji né puno hasni (koristi).
6. Kajkavci su svôj jězek privremenito žrtvovali hrvackomu bractvu i državotvorstvu. Z stvârajnem hrvackě državě Kajkavci imaju pravo svôj jězek braniti od pozâbě, odhičenosti i zatirâvanja i zveličavati ga.
7. Budûčnost Kajkavskoga jezika ovisna jě od sěla i mužadijě, al denes ponâjvišě od kajofilske kajologov i kajološke kajofilov, one teri vupača i verě imaju.
8. Višě za Kaj déla on teri po Kajkavski kûně, špôta i švajni neg on teri zpametno štoka o Baladam Miroslava Krležě.
9. Kajkavsko-štokavski bastard morě od hasni biti tek kratkocajtno. Dugocajtno gledajuč, té bastard jě alibi za Kajkavsku lénost, nehajnost, strašlivost i gingavoču.
10. Od štokajuče vudrugi i medijov v severo-zapadne Hrvacke tere v svojemu imenu imaju "Kajkavski", kuliko god oni dobrovolni bili, puno vajde né. Oni délaju na hasen Kajkavske škodě.
11. Kajkati il ne kajkati - to né pitajne. Samo jě pitanjě kak kajkati.
12. Posvečenost Kajkavskomu jeziku ne meri se z brojem štokajuče stranic o Krleže, Domjaniću, Galoviću etc. neg z brojem napisane i zgovorjene reči na Kajkavskomu jeziku.
13. Na početku nam je bil materinski Kaj. On naš konec né, mi negov konec namo.

Vijest o proglašenju neovisnosti Hrvatske na kajkavskom (1991.)

Vezda je Horvatska deklarirala svoju neovisnost. Na den 25. ivanščaka 1991. Vu nekterih kotrigah mam su serpski žoldoši horvatsku deržavnost potirati počeli. Ljudstvo strelati, hiže žgati. Al orsag horvatski skazuje još navek svoju batrivost. Zmenkava nam jedino mednarodno preufanje. Nekterimi vse ovo zgledi kak libertas immoderata. Prekoredna sloboščina. Europljani previđaju ono kaj je neprevidno: kak narod biva narodom po jeziku, navadami i i po hotenju k svojemu historijskom živlenju vu svom arealu orsačkom. Tak je bilo s drugimi narodi, tak bu i z nami!

Čakavski tekstovi[uredi | uredi kôd]

Dok se na državnin televizijami čakavština prevodi, neke lokalne televizije već imeju i dnevnik na čakavice. Bez prevoda. Ima i drugih emisija na čakavštine, ča j' dobar način da se ta naš domaći zajik promovira va medijimi. Neki su rekli da njin ne bi pačilo ni da j' i celi Novi list na čakavice. Već drugi put, kuliko mi j' poznato, čakavština se na našoj televizije tretira kot strani zajik. Pred ko leto na rečkon putničkon terminalu delali su nekakovu anketu. Katamaran su čekale dve čakavke z jednoga kvarnerskoga otoka. Novinar ih je pital da ča misle o novon terminalu, a gospe su mu odgovorile na svojen otočnon govoru. Da bi ih razumela cela Hrvacka, spod te dve otočanke klali su prevod na književni hrvacki zajik. Kad zimaju izjavi po Dalmacije, nigdar nima prevoda na hrvacki. Nisan još ćapala ni da prevode kajkavci, magari moran priznat da njih baš dobro ne razumen. Morda j' problem va ten ča j' i čakavštine i kajkavštine fanj malo na televizije, a dalmatinski se često more čut i već nan je simi va uhu. Drugi primer prevođenja čakavštine pripetil se pasanu šetemanu. Na jednoj komercijalnoj televizije sopet je počel onaj serijal o jubavi ka se išće na selu. Jedan od kandidati j' z Istre, kuliko se moren spametit z Svetog Petra va Šume. Mladić celo vrime divani čakavski, a va prilogu j' bila i njegova kunpanija. Mladići su neč povedali na čakavice, a spod njimi j' sopet šal titl z hrvackin prevodon. Onput je kandidatu za jubav na selu prišla jedna divojka z unutrašnjosti, ka ni znala ča bi mu odgovorila aš, pokazalo se, ni razumela ča j' mladić čakavac pita. Potle j' sama pred kamerami objasnila da joj se para da dečko govori arapski. I tako se njihova potencijalna jubav našla zgubljena va prevodu. Druge divojki nisu imele ta problem, čak ni ona z Novog Sada ali neč takovo, pa j' morda stvar va ten ča divojka ka ni razumela čakavski ni talentirana za zajici. Ipak, ima neč va ten da mi va Hrvackoj bolje razumemo srpski leh naši dijalekti. Pokazalo se da neki ki j' na primer z Slavonije, čakavštinu doživljava kot strani zajik. Za čakavci njihov dijalekt i je zajik, pa bi morda i mi mogli iskat dvojezični natpisi. Na ulazu va naš grad tako bi moglo stat: Rijeka - Rika - Reka, a uz Meju - Granica. Ima i Rečana ki nisu čakavci i izrazili su želju da se parića kakov tečaj čakavskoga zajika. Ideja za razmišljanje. Dok se na državnin televizijami čakavština prevodi, neke lokalne televizije već imeju i dnevnik na čakavice. Bez prevoda. Ima i drugih emisija na čakavštine, ča j' dobar način da se ta naš domaći zajik promovira va medijimi. Neki su rekli da njin ne bi pačilo ni da j' i celi Novi list na čakavice. A kad je va pitanju jubav na selu, komać čekan moment kad će se upoznat kakov čakavac i kakova kajkavka. Valjad će se razumet, aš se reče da jubav ne poznaje meji.

Drugi tekst

Postoje veli judi i veli zajiki i mići judi i mići zajiki. Čakavski je mićišan zajik, gospa Ivanka Glogović-Klarić je mići čovek zato aš piše na mićen zajike. Niste čuli za gospu Ivanku Glogović-Klarić? Ja ću van reć ki je to. To je profesorica hrvackega i ingleškega zajika, va penzije, let i let je vadila decu va Opatijskoj gimnazije. Bila je i moja profesorica. Da je gospa Glogović-Klarić bila samo moja profesorica ne bin van o njoj povedala, i vi imate svoje profesorice pa mučite. Ne, ni ona samo profesorica, ona je najveća živuća hrvacka, čakavska dečja pjesnikinja. Ovo moran ponovit, ona je najveća dečja živuća hrvatska, čakavska dečja pjesnikinja. Vidite, vidite, imate decu, si imate decu, a ovo niste znali?! To je zato ča je čakavski zajik tako mići, tako mićihan da si vi mislite kako to ni zajik nego nekakav dijalekt kega govori jeno sto judi okol Opatije i na ken je pokojni Gervais pisal o kućicami belemi, suzicami velemi, črjenemi krovići i onemi tići. Dobro, neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj. Vrnut ću se gospe Glogović-Klarić ku smo mi opatijski gimnazijalci z šezdeset i neke zvali Glogovićka. Glogovićki naše mladosti je do danas objavljeno trinajst libri, devet za decu, četiri za veleh. Njije pjesmice su va čitankah za prvi i drugi razred. Još sedandeset i pete je na anonimnen natječaje dobila prvu nagradu za tekst za sedan epizodi dečje TV serije “Poliedar H3”. Napisala je i 3 radijoigri za decu, šest kompozitori storilo je muziku za preko šezdeset njijeh pjesmic, kantane su na deset dečjeh festivaleh, perfin i va Neva Jorke, za njih je do sada dobila pet nagradi. Ako dece za Novo leto kupite njiji libar “Pul mora”, izdal ga je Adamić, š njin ćete dobit i note i CD. Neč ću sigurno pozabit, ovo moran reć, njiju uglazbljenu scensku igru “Ča more more” dečina su pokazala na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku. Glogovićka je delala i va novinah. Dvanajst let je va Noven liste pisala kolumnu. Va njoj je semi nami ki volimo čakavski špjegevala ča ka beseda znači. Zajik, to znate, rabi govorit ako ćeš da ti ostane va glave. Mi čakavci retko govorimo onako kako nas je mat navadila. Naš nan je zajik već va srce nego na zajike. Apena danas kada Glogovićke va Noven liste ni neki znaju koliko su nan njije besedi značile. Dobila je otkaz aš va hrvatskeh novinah ne smeju delat penzijoneri. Ni onputa kada delaju za mići soldi, ni onputa kada napol mrtvi zajik zdiguju z popela, ni onputa kada su ti tekstovi dragi kamečići a ne neč bez čega se more i mora. Najveća hrvatska čakavska dečja pjesnikinja dobila je vritnjak. Radi nje je Novi list i kaznu platil. Ženska va penzije mora zamuknut, muški va penzije more daje delat. Gjedate na televizije mladića Olivera Mlakara? A dečkića Sijerkovića? Zvali smo, telefonirali, molili, prosili, plakali...Verovali vi al ne, puno od nas je plakalo kada su našu Gologovićku stirali u ime zakona. Zalud. I tako... Glogovićka je let pisala i pisala i pisala i onputa je napisala knjižicu ka se zove “Tr ši”. Ni za nju niste nikada čuli? Ćaro mi je. Morda niste čuli ni za čakavski? Otejen reć, “Tr ši” je knjižica napisana z besedami od dva slova. Ste me razumeli? Saka beseda va libriće ima samo d v a slova. To bi morda bil dobar štos da ta libar ni čista poezija, remek-djelo hrvatske moderne književnosti. Remek-djelo! Ni čakavca ki ga doma nima, kemu ni na komodine kako Biblija. Našu čakavsku dušu Glogovićkin “Tr ši” hrani, tješi, hrabri, nasmijava, raznježuje... “Tr ši” će zavavek ostat va hrvatskoj književnosti živi dokaz da i “ča” more bit Umjetnost. “Tr ši” je nan ono ča je nekemu Šileova slika, Mikelanđelov kip, Betovenova muzika ili priča najvećeg hrvatskog pisca svih vremena Ivane Brlić-Mažuranić. Ste me razumeli? A nikad, nikad, nikad niste čuli za “Tr ši” i nikad, nikad, nikad ga nećete moć pročitat i razumet zato ča se to ne more prevest na hrvacki i zato ča je danas čakavski zajik mići, a jutra će bit pokojni. I još van neč moran povedet o Glogovićke naše mladosti. Ona piše i haiku pjesmice. Za ki dan će se va Parize promovirat “Haiku antologija Evropske unije”. Autori Antologije su dobili 1100 pjesmic. Objavljeno ih je 225 od šezdeset i šest autori z šesnajst državi. Pogodili ste. Va toj Antologije su i dve Glogovićkine pjesmice. Na hrvacken, na englesken, na francusken, na japansken. Ma, judi moji, ča to ni malo čudno, žensku objavlju va Parize, a... Ovo daje ću van reć na hrvacken, tako da me razumete, se san van ovo povedela, se je ovo na čakavsken bil samo uvod va ono glavno, a glavno je... U veljači 2004. u Hrvatskoj je osnovano Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. U ožujku 2005. gospođa Ivanka Glogović-Klarić tom je Društvu uputila molbu za prijem u članstvo. Nisu joj odgovorili do dana današnjega. U ožujku 2005. gospođa Ivanka Glogović-Klarić poslala je svoje knjige i molbu za prijem Hrvatskom društvu pisaca. U veljači ove godine su joj odgovorili, “ovom prilikom niste primljeni”. Neka imena onih koji su “ovom prilikom primljeni” zaista je bolje ovdje ne nabrajati. Ča san otela reć? Otela san van ki govorite veli jezik povedet kako je teško nan ki govorimo mići. I kako j naša vela književnica Ivanka Glogović-Klarić va Hrvackoj mića. Samo zato jer živi u maloj zemlji velikih divljaka. --August Dominus (razgovor) 23:58, 24. kolovoza 2013. (CEST)

Hrvatsko, bosansko, crnogorsko i srpsko ime za jezik u povijesnim izvorima[uredi | uredi kôd]

Navedeni su spomeni koje navode ljudi koji smatraju jezik kojeg navode spomen materinskim, tako da nepristranost i vjerodostojnost nije zajamčena.

Spomeni hrvatskog jezika[uredi | uredi kôd]

Na ovoj su stranici prikazani neki istaknutiji spomeni hrvatskoga jezika kroz povijest, bilo pod hrvatskim imenom, bilo često rabljenim ilirskim, slovinskim, te dubrovačkim, dalmatinskim, bosanskim i slično. Tekstovi su probrani među često navođenima primjerima, te kod istaknutih pisaca i filologa.

»Žakan ubo ki za biskupom stoi v toi istoi crikvi (zove se hrvacki malik, a vlaški macarol), nima imiti od toga istoga keršćenja ne veće bolanač 15 vernez bnetačkih.«

Vinodolski zakon, 1288 Vinodolski zakon, 1288

»I pisaše listi ednoi i drugoi strami e'zikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebi shraniše e'zikom nemškim. I tako listi stari potvrdiše, strani vratiše, prepisavši ga sebi shraniše.« Istarski razvod, 1325. (po nekim čitanjima glagoljične kratice datacija je 1275.)

»I tako sveti muž Konstanc naredi popove i knjigu harvacku i istumači iz grčkoga knjigu harvacku..« Hrvatska kronika, vjerojatno u 14. stoljeću, područje Splita

»Tumačenje saltira hrvackoga« Fraščićev psaltir, 1463., naslov

»..I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Arbaniju, nalegoše (Turci) na jazik hrvacki posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gire Zaprte...« Pop Martinac, poslije 1493., na Grobniku u Istri

»Libar Marka Marulića Splićanina, u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u versih hrvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodu puk izraelski od velike pogibli«. Marko Marulić: Judita, 1501, naslov

..(ah nepomnjo i nehaju jazika hrvackoga!), evo ove same za nevolju pribiram i razgledam, i tebi, budi da se na nezrili trpki jabuci pri roka utrgani, zahvaljam za sasvima dramatna se ne ozvati. Znam da Hrvat mojih ne jedan ali dva, da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti, proslaviti i naresiti i umili bi, da vidi mi se da sa manom pačeli sobom sramuju i stide. I prem ako ki poje ali piše, u jini tuj jazik piše i poje, da jino ni, znaj, neg nepomnja od kriposti. Petar Zoranić: "Planine", Zadar, 1536. Bilo je ljudih (i sada ima ) naučnih i razumnih mnogo, ali nisu htili na svitlost dati, ma, što je gore, rugaju se onima koji su naški pisali i tiskali. Ja sam doisto najmanji i nerazumniji od svih, a da znam više, više bi i učinio na poštenje gospodina Boga, i na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika hrvatskoga... Toma Babić, Cvit razlika mirisa duhovnoga - u narodu popularno nazvana "Babuša" (duhovne i nabožne pjesme, razgovori, pouke), Venecija, 1726., 1736., 1759., 1802., 1829.; Dubrovnik, 1851. Zadar 1898.

..I tvoju dobrotu i razum izbrani u dugu životu višnji boga da shrani, i da tvoj slavan glas razumnijem uresom to više svaki čas diže k nebesom; od koga uresa, razuma i slave višnji Bog s nebesa razlike države u vrijednosti napuni, da vrijednos taj teče u vijencu i kruni po svijetu daleče, a navlaš kud jezik hrvatski prohodi, neumrla po vas vik tuj vrijednos da hodi....

Mavro Vetranović: "Plemenitomu i vrijednomu gospodinu Petru Ektoroviću vlastelinu hvarskomu s velikijem priklonstvom..", 1539. [6] Bernardin Pavlović : "Priprauglegnie za dostoino rechi suetu missu i posli iste Boggu zahuaglegne / i zuagieno iz missala rimskoga i skupgleno, iz tomaçeno iz mnoghi ostaly devoti kniga i u' haruaski jezik pomgliuo i virno privedeno po Ozcu Fra Bernardinu Paulovichiu iz Dubrounika Reda Svetoga O. Franceska ... - U Mleczi, 1747 ."

Časti 'zbrana Niko i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo jezika, spjevaoče izvrsni, uresna kriposti, ........................ Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti svake Bog nadili obilno milosti, gospodom uresi, zakonmi i pravdom, razlicim uzvisi imanjem i blagom, svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih kruna gradov se svih zove,

Ivan Vidali, Korčula: "Poslanica Nikoli Nalješkoviću", 1564.

»Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene... Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu, Gospodinu Đurđu knezu Zrinskomu, svjetniku cesarova veličanstva, vladaocu nad blagom krune Ugarske na Dunaju, momu gospodinu vazda počtovanomu..Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti, prinesoh iz latinskoga pastijersku pripovijes Tassovu, pjesnivca u oni jezik toliko scijenjena, koliko mnim da svak zna; i dovedši ju na izvrsnos, koliko mi od onije nezrelijeh ljeta biješe dopušteno, dah ju na svijetlo, prikazavši ju jednomu vlastelinu od našijeh, vijećniku prvomu komu dosta bijehu ugodni ovaci trudi. Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu...«

Dominko Zlatarić Dominko Zlatarić, Posveta prijevoda Tassove »Aminte«, Sofoklove »Elektre« i dijela Ovidijevih »Metamorfoza« Jurju Zrinskom, Venecija, 1597

»Ovi nauk....prinese; i složi u jezik slovinski kako se u Bosni govori.«

Matija Divković:Nauk krstjanski Matija Divković, »Nauk krstjanski«, naslovnica, Vareš-Olovo, tiskano u Mletcima 1611.

»Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.« Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640.

hrrivat, Hervat; Croata; Illyricus, i. Croata; ae hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia; Illyris, dis. Illyricum, ci, Croatia; ae

Jakov Mikalja, »Blago jezika slovinskoga«, Dubrovnik, 1649.

»..Malo je do se dobe slovenskim jezikom, za ktere bi ja bil znal, knjig štampano. Ali ni onem ogovoljivi nesu. Nekomu teh takoveh knjig reči nesu bile prave horvatske, nekomu nesu bile prave slovenske, nekomu bile su jako priproste....Ništramenje, komu se horvatski hoče govoriti, neka reče mesto lehko lahko, mesto osem osam, mesto jalen jalan, mesto nesem nisam, etc....Ja sem činil štampati onak, kak onde govore, gde sem pisal....« Juraj Habdelić: »Zrcalo marijansko«, Zagreb,1662.

»Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika horvatskoga, molite se za nas.« Ivan Filipović Grčić: "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju", Sinj-Venecija, 1704.

»U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.« Filip Grabovac, »Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga«, Vrlika, 1749.

»Srićan, vesel i radostan Evo Trogir sada biva Ere vidi da koristan Zemlju i Nebo on dobiva

U okolišu hrvatskomu Sriću dragu sad on kuša Er obraćen Bogu svomu Slasti prima njega duša...«

Zahvalnica grada Trogira fra Jeronimu Barezi za propovijedanje u Trogiru, 1766.

»Ova knjiga koja do sada nije se vidila istumačena u naš jezik, pokažuje svemu Narodu hrvaskomu...« Anđeo Dalla Costa: "Zakon crkovni", Split-Venecija, 1778.

Illyrice - Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski Joakim Stulli

Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš, pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao s pivnice jer svako do glasovita Pregata slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ? jer čupa od župskijeh do najponosnije vladike stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

Marko Bruerević-Desrivaux, Dubrovnik, »Satira«, oko 1820.

»...I zbilja, kako vi s g. Šafarikom tumačite Konstantina, kad veli na jednome mestu, a na drugom o pitanju ništa nezna — da je car bizantinski dopustio Hervatom Avare proterati. To ćete mi drugi put kazati. Kako razumite Konst. kad veli, da su se Servi naselili u cerljenu Hervatsku, t. j. od Cetine niz berdo, — u zemlju, koju su Hervati oteli i zauzeli? I to ćete drugi put kazati. — Razgledajte se sada po onome prostoru, u koi ste bili s g. Šafarikom nekakov Srbež razkopitili. — Još mi ostaju dva extrema, t. j. Istria i Dubrovnik. Vi velite, da su Istrianci nekakvi Srbi; ali gospodo pogledajte u „istrianske razvode" od god. 1325. (Arkiv za jug pov. knji. 2. razdel 2. str. 232—268.) pa ćete videti gde Istrianac veli da piše jezikom hervatskim. Upitajte g. Šafafika što je to. — Vi velite, da je knjižtvo Dubrovačko serbsko knjižtvo, t. j. da su Dubrovčani plemena servianskoga, ali gospodo, Zlatarić veli, da Sofokleovu Elektru i Ljubomira Tasova prevodi na hervatski jezik. O poganac ga neprekinuo što to kaže! Čavčić Vetranić kaže da Hekubu prevodi na hervatski jezik. O gutunar ga neudavio što to veli! Pa kako pišu ti ljudi? Onako, kako i Lučić, i Ranjina. i Mažibradić, i Lukarević i Hektorević i mnogi drugi hervatski pisci iz Dalmacie. U ostalom ja deržim Dubrovčane za pohervatjene Latince. Kažite sve ovo i g. Šafafiku, pa ga upitajte za ovako staro domaće pismo o Rusih, Poljacih ali Česih, kao što je Terpimirova darovnica — Tako je kod Hervatah. Kako stoje tako zvani „Srbi?" Gospodo to je jedini puk, koi nezna ni sam samcat kako mu je ime. Upitajte g. Šafafika, nebi li znao za još koi takov puk. Kažite mi, gospodo i s g. Šafafikom, ima li se govoriti: Srb, ali Srbin, ali Srbljin, ali Srbalj, ali Srbianac, ali Srbljanin itd. Ovako se danas taj puk sam zove, a to valjda znate i vi i g. Šafarik, da je ta zemlja, stara Mysia, i Dacia od sredine VII veka — do najnoviih vremenah poznana kod svih europejskih narodah pod imenom „Servie." — Ime Servus (sužanj, sluga), koje su oholi tudjinci davali jednoj strani naroda našega, nije nikada bilo ime narodno, nego ime tugje, kome su se svi pametni nanašinci vazda uklanjali, i uklanjaju mu se i danas. Slušajte dobro: neima ni pedeset godinah, što je taj preterani srbež nekoje ljude snašao. Otci i dedi onih, koji se danas za srbstvo nadimlju, nadimaše se za Ilirstvo. Pogledajte gospodo kirilsko knjižtvo. Da vam samo nešto o srbstvu napomenem. Vaš „lietopis" od g. 1827. del II. str. 172. veli da ste se vi sami prozvali Srbi i Srbi i. — Što ćete s onima pismi, iz kojih ste ne preda mnom samim — „narod ilirski" prepisali „narod srbski" — pa ste to tako i naštampali. U vaše „sedmice" broju 7. piše beogradski mitropolit god. 1735. da je on „iliriko-rascianskago (a ne srbskoga) naroda strojasčijasja itd. protektor." Gde su pisci, gde su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuč pisalo se s malom iznimkom — u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. Pod Krešimirom velikim pokazala je bila Latinština roge, te se i u njoj pisalo, ali je vazda ono isto bilo i hervatski pisano. Pogledajte u diplomu Krešimira velikoga, od god. 1067. (Lučio knj. 2. gl. 8) pa ćete videti, da je vladika Zadarski ono pismo morao napisati i „lingva rustica" — t. j. pučkim jezikom. — Gde je, gospodo, taj srbski jezik? Pogodite se o njemu barem vi sami, a nepišite kako sada. — Jer „Dnevnik" veli, da naša zmija iz Kotara ravna — Ante Kuzmanić nepiše srbski, a on piše onako, kako su pisala oba Kačića, oba Relkovića, Katančić, Došen, Margitić, i mnogi drugi hervatski pisci; — „novine" i ovaj jezik derže za srbski, a „srbin katolik iz Slavonie" kaže, da je čakavština jezik hervatski. Načinite se gospodo medju se! Pogledajte, gospodo, u hervatsku kroniku iz 12. ali najdalje iz 13. veka (Arkiv za jug. pov. knjiga 1. str. 4—37) pa vidite skupa s g. Šafafikom kako onaj kronista piše, i — čudite se, — veli, da piše jezikom hervatskim. — Hervati, gospodo, imaju i slova svoja, koja nije Graeculus iznašao, nego narod hervatski. Za ova slova upitajte i veliku Rusiu i izobraženu Česku, pa će vam znat kazati. — Što još da vam kažem o jeziku? znate li, da su kroz belgrads k o g a praetora prosili Servi novi stan? Dakle je Belgrad stao, dok su se Servi u Tesalii gnjezdili, stao je i narod, koi ga je tako zvao. Jest gospodo, stanovao je tu puno prie narod panonski, narod slavjanski, pa su se Servi s onim narodom pomešali, kako i Hervati jedni s Avari, a drugi isto tako s Panonci. Servi Konstantinovi, to je temelj vaš. Možda ćete se vi i g. Šafarik nada time čuditi, ali se nečude istinu ljubeći ljudi. — Odkuda ima naš narod oko Beograda i po Sremu e u rečih n. p. dete, lepo, mleko itd. Gospodo, kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću da je to glas kajkavacah, kažite im, da je tamošnji jezik još i danas pun kajkavštine. Ja sam vidio, da nekoi Sremac piše otcu: „dragi otac!" To je gospodo, kajkavski vokativ. Vi i danas govorite n. p. „pomoz, ne-daj, oslobodi bog." To je, gospodo, čisti kajkavski modus optativus. Vidite li, kako vas kajkavci još i danas za uši derže? Ikavština (dite, lipo, itd.) je, kako svak izvan vas i g. Šafafika zna, čista čakavština, o kojoj na tisuća starih pisamah govori, a čakavci su koreniti Hervati, t. j. oni, koji su se najpervi, kao gospodujući narod za Hervate izdali. Blekavština (diete, liepo itd.) to je, što opet izvan vas i g. Šafafika svak zna, sintetizam ili sdruženje ikavštine i ekavštine, a taj se smes najprie u cerkvi hervatskoj zametnuo. Kažite g. Šafafiku i g. Miklošiću, da se ovaj sintetizam i kod mnogih kajkavacah nalazi, kažite im, da nekoji slovenci našim blekavcem protivno sdružuju i i e, t. j. oni ne-vele n. p. piesma, nego peisma, ne viera, nego veira, itd. Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, nebi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rokh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju nebi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hervatskih pisacah, Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić i ost. sasvim u čakavštini plivaju. — Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relkovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju — ono je onda moj karišik. Ja nisam tako parne-tan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li onaj, kojime se hervatski pisci — na koliko znamo — od šeststo godinah služe — onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoćete, tako vi i iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskoga srbskim pjesmam, itd. itd. Vi medju se, ako hoćete, i s g. Šafafikom radite i odsele tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, nego li vi mislite. — U novia vremena sjediniše Hervati u književnome razumku sve desnodunajske Slavjane pod imenom ilirskim kakono i stara Helas učini, ostavljajuć svakome puku svoju dogodjajnicu i ost. Da su Hervati ono u Ilirii, što biahu Atenjani u Helasu, to niti je učinio g. Gaj, ni ja, ni iko drugi, nego stari Hervati, otci naši, a to je primila dogo-djajnica, koju, gospodo, niti ćete srušiti vi, ni g. Šafafik, ni ja ako se k vami pridružim. Pod imenom ilirskim radili su Hervati kako i vazda, više za druge nego li za se, zamučali su mnogo, što zamučati nebi bili imali. To su Hervati radili u ime ljubavi i sloge bratinske; a kad je na to došlo, da svak za svojom žlicom gleda, budite uvereni, da se ni Hervati s nikim neće kladati. — Gospodo, ne samo ja, i vi, ako hoćete, nego i drugi narodi znadu, što su Hervati radili i uradili. — Ali zato nemislite da se Hervati kaju u toj stvari za pervašnje čine: to ne, oni su toj harnosti privikli, i dočim bi drugi na našemu mestu bili već davno zavapili: „ecce homo!" mi Hervati nalazimo utehu u: „o passi graviora." — Gospodo, vi se možete pozvati za starost imena servianskoga na Ptolomea i Plinia, pa na vremena Dušanova, itd. Nepropustite to učiniti, a ja ću vam, kako se pristoji, odgovoriti, što mi sada prostor nedopusća. Kad ste vodu zamutili, nastojtc da se čim prie izbistri, ali, prosim vas, prie razmotrite dobro ovaj članak, jer ako se već nebudete hteli oglasiti, ali ako mi što u njemu neoprovergnete, to ću ja za priznanu i od vaše strane istinu uzeti. U Zagrebu 21. rujna 1852.

Ante Starčević Ante Starčević »Odgovor srbskome dnevniku i beogradskim novinam«, 1852

»Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali.« Vatroslav Jagić:

»...Tko predstavlja pravi i čisti moderni srpskohrvatski književni jezik ? Prema shvaćanju pisca ove knjige.....Vuk i Daničić...ne može se poreći, da na zapadu, kod Hrvata, korijenje štokavskoga književnog jezika seže dublje u prošlost. No, Vukov je zahvat bio tako snažan, da su njegove književne tvorevine,.., potisnule uskoro i na zapadu tekovine i utjecaje starijih vremena. Moram ovu činjenicu izrijekom istaći, jer bi se inače kraj nedostatka međusobne dobrohotnosti, koji je značajan za unutarnje srpskohrvatske odnošaje novijega vremena, moglo iz Maretićeve gramatike lako skovati oružje za bestemeljnu tvrdnju, koju su već često ponavljali i razboriti ljudi, das u Hrvati uzeli Srbima jezik. Točno je samo to, da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vuka i njegovih publikacija dobila dosljedniji, narodniji oblik«.

Vatroslav Jagić Vatroslav Jagić, ocjena Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskog ili srpskog jezika«, Archiv für Slawische Philologie, 1900. [15]

"Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim" Matija Murko

HRVATSKI JEZIK

U tebi sam vijek svoj proživio, Drevni i lijepi jeziče Hrvata; Rođen na morskom pragu tvojih vrata, Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio. Na vrhu gore i na kraju gata, U kolibici, u kući od zlata Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, Da u tebi dišem i da živim s tobom, I onda kad me više biti neće.

Vladimir Nazor, 1942

"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika. Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju." Miroslav Krleža

MOJA LJUBAV VOZI OPREZNO in der schulek brojalica za DRigora jazkoslnika

o jaziku rode rada da ti pojen o jaziku momen a morda i tvojen o jaziku ča nas vučili su stranjci slovaki i čeki vugri pak i kranjci

o jaziku ča je vavik bi na silnih muka o jaziku bežal kaj je od gaja i vuka o jaziku kaj nas još naveke muči o jaziku rodu, srcu ljubavi, i kući...

o jaziku rode regbi da bu dosti Oh, ih brauhe majne šprahe o jazika ostale nam tek zglodane kosti

(Bratislava, turobni grad gospode Schuleka i hrvatskih jaziskoslovaca....1. siječnja 1996.)

Tahir Mujičić, "Moja ljubav vozi oprezno", 1996.

Spomeni Srba i srpskog jezika zapadno od Drine[uredi | uredi kôd]

1) 822. godine doču posavski vladalac Ljudevit, da protiv njega ide franačka (fruška) vojska iz Italije te pobježe iz grada Siska "k Srbima, za koji narod kažu, da živi u velikom dijelu Dalmacije". Ovdje se misli na rimsku Dalmaciju, koja je išla na sjever do Posavlja a na istok po svoj prilici preko rijeke Drine.

Fr. Rački misli (Rad LVI 109.) - a to je i prirodno - da je Ljudevit pobjegao k Srbima u Bosnu. Ova je bilješka fruškoga ljetopisca Ajnharda za god. 822. (i 823.) znamenita zato, što se u njoj prvi put spominju Srbi u (rimskoj) Dalmaciji t. j. u današnjoj Bosni, Hercegovini, Dalmaciji itd.

[Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 20-21.]

Exercitus de Italia propter Liudewiticum bellum conficiendum in Pannoniam missus est, ad cuius adventum Liudewitus, Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur, fugiendo se contilut.

[Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, knjiga VII, Zagreb 1877, str. 327-328.] http://img845.imageshack.us/img845/8384/elt7.jpg http://archive.org/stream/monumentas...e/n10/mode/2up

Evo mišljenja Franje Račkoga o Ajnhardovom zapisu: [ Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, LVI, Zagreb 1881, str. 109. ] http://1-ps.googleusercontent.com/x/...iyebW16mt.webp

2) 1688. godine javljeno je iz Ugarske, da je vojska u Bosni s pomoću "tamošnjih Srba" ("desiger Raitzen") udarila na "2000 Turaka". To je, verujem, objavljeno na 459. stranici ovih zapisa : http://www.worldcat.org/title/glantz...oclc/311283725

Prepis objavljen 1854. godine: [Die freiwillige Theilnahme der Serben und Kroaten, (1854), str. 64.] http://img837.imageshack.us/img837/9936/fybr.png http://openlibrary.org/books/OL23466...C3%BCrkischen_...

3) Oko 1744. godine piše osorski biskup Matija Karaman protiv pravoslavnih Srba u Dalmaciji i kaže, da je kardinal Kolonić iskao od "propagande", da se postavi "u Hrvatskoj srpski vladika katoličke vĕre" ("un vescovo serviano cattolico in Croazia") i spominje T, Pašića "srpskoga vladiku katoličke vĕre" ("vescovo serviano cattolico").

[Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, Zadar 1899, 264.] http://img29.imageshack.us/img29/2223/28xm.png http://openlibrary.org/books/OL24871...di%C4%8Danstvu

4)1750. godine napisa zadarski arhibiskup Mat. Karaman izvĕštaj o pravoslavnim Srbima u Dalmaciji i kaže, da su Srbi naseljeni u sĕvernoj Dalmaciji sve "do planice (velebita), koja ih rastavlja od austrijskih Srba" ("fino alla montagna, che li divide dai Serviani austriaci").

[Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, Zadar 1899, 316.] http://img546.imageshack.us/img546/9664/ew7y.png

5) 1770. godine spominje Adam Krčelić više puta Srbe u Hrvatskoj. Kad su došli uskoci 1530. godine došli iz Turske u Pounje (gradu Krupi), kaže A. Krčelić za njih u bĕlešci, da su to "Srblji ili Raci bĕgunci" ("Profugi Serbli sive Rasciani").

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 342.] http://img692.imageshack.us/img692/2619/yt02.png http://img822.imageshack.us/img822/8355/j19x.png

6) Krčelić izdvaja unijatske Srbe i naziva ih "Rašanima koje prosto zovu Vlasima" ("Rascianos vulgo Vlahi vocatos"), http://img821.imageshack.us/img821/1136/rjez.png http://img801.imageshack.us/img801/9397/to1s.png

7) Kaže (Adam Krčelić), da Srbe zovu različitijem imenima: "Jedni ih zovu Vlasima, a drugi Racima ili Srbljima; neki Albancima i Bošnjacima". ("Hi Vlahos, Vlachos vocant; hi vero Rascianos, aut Serblos; quidam, Albanenses, Bosnenses").Treba imati na umu, da se Boka Kotorska zvala "Albania Veneta". [Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 29.]

Variis nominibus hodie exprimuntur. Hi Vlahos, Vlachos vocant; hi vero Rascianos, aut Serblos; quidam, Albanenses, Bosnenses appellitant.

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 433.] http://img821.imageshack.us/img821/5937/upra.png http://imageshack.us/a/img836/130/s08g.png

8) Adam Krčelić dalje na 434. stranici knjige De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares piše da početak srpskoga (Rascianorum) doseljavanja u Hrvatsku i Slavoniju pada u vreme cara Ferdinanda I.

In Croatia & Sclavonia Rascianorum initia funt fub Ferdinando, ut superiores docent epistolæ.

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 434.] http://img834.imageshack.us/img834/9063/v8f.png

9) Na 515. stranici opisuje kako je "Vojvoda Kovačević Rašanin" ("per Vajvodam Kovachevich Rascianum") pokrio jednu crkvu u kapelskoj parohiji u varaždinskom generalatu,

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 515.] http://img35.imageshack.us/img35/5629/4ac1.png

10) Na 519. strani Adam Krčelić piše da je 1597. godine habsburški knez general Herberštajn dozvao oko 40 srpskih porodica iz Bosne i Srbije ("40 circiter familiæ Rascianæ, per comitem generalem Herberstein ex Bosnia et Servia, ducatus Stiriæ expensis evocatæ sunt"). Za tim o njima završava rečima: "...factum autem hoc est, ab exemplo Croatiae, ad quam inductos fuisse Rascianos epistolae a pag. 342. testantur".

[Baltazar Adam Krčelić, De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagreb 1770, 519.] http://img854.imageshack.us/img854/1320/7psr.png

11) 14. aprila 1454. godine Herceg Stevan Vukčić izdaje povelju Dubrovčanima: Takođe tko se godĕ ugovori, Dubrovčanin ali trgovac Dubrovački,za ponesenje karavana ali koga godĕ ponosa - da ga nije voljan svrći drugi ni Vlah ni Srbin do mĕsta dokola se oni bude najmio tko je iz našega rusaga ponosnik, a sluga je naš.

[ Franc Miklošič, Monumenta Serbica, str. 467-468. ] http://img849.imageshack.us/img849/2619/q8ov.png http://img200.imageshack.us/img200/6857/698r.png

12) 1720. godine, piše zadarski arhibiskup V. Zmajević protiv pravoslavnih Srba u Dalmaciji te spominje srpske Vlahe u Dalmaciji (Morlacchi Serviani nella Dalmazia, Morlacchi Serviani di Dalmazija), posle toga spominje Srbe (Serviani) u Boki Kotorskoj.

[ Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899 , str. 124-130 ] http://img832.imageshack.us/img832/6803/1umc.png http://img38.imageshack.us/img38/5545/k637.png http://img534.imageshack.us/img534/5684/21ib.png http://img716.imageshack.us/img716/2770/39.png http://img14.imageshack.us/img14/7572/x8ed.png http://img10.imageshack.us/img10/4784/nj0k.png

13) 1736. godine odgovara dalmatinski "proveditor" Danijel Dolfin mletačkome senatu, koji mu je poslao molbu pravoslavnih Srba u Dalmaciji, i spominje "Srbe grčkoga zakona, koji žive u Dalmaciji i u Boki Kotorskoj" ("Greci Serviani, abitanti nella Dalmazia e nella Veneta Albania").

[ Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899 , str. 236-238] http://img823.imageshack.us/img823/7840/f7kw.png http://img18.imageshack.us/img18/6919/0400.png http://img543.imageshack.us/img543/9545/12el.png

14) 1741. godine piše zadarski arhibiskup V. Zmajević u Rim : "Kad sam premešten k ovoj crkvi, našao sam u mojoj dijecezi i mnogo više u susednim dijecezama u ninskoj i u šibeničkoj i u skradinskoj veliko mnoštvo Srba".

Traslatato a questa chiesa, ritrovai nella diocesi mia, e molto piu nelle circonvicine diocesi di Nona, Sebenico e Scardona gran moltitudine Serviani.

[ Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899, str. 248-249.] http://img839.imageshack.us/img839/3684/kflk.png http://img607.imageshack.us/img607/2959/9lgf.png

15) Da vidimo kako spominje Bosnu rimokatolička crkva, 1187. godine Papa Urban III: regnum Serviliae, quod est Bosna. 1188. godine Papa Klement II isto piše: regnum Serviliae, quod est Bosna. To je najvjerovatnije "srpska zemlja, koja je Bosna". Još dva puta spominje ovo rimski papa Grgur IX, 1227. i 1238. godine.

21. juni 1188. godine, papa Kliment II [ Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Sv. 2: Listine XII. vijeka 1101-1200, Zagreb 1904, str. 226. ] http://img6.imageshack.us/img6/9109/w724.jpg

16) 24. juli 1227. godine, papa Grgur IX [ Starine JAZU, XXI, Zagreb 1889, str. 285. ] http://img855.imageshack.us/img855/1430/ys98.jpg

17) 26. mart 1238. godine, papa Grgur IX [Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Sv. 4: Listine godina : 1236-1255, Zagreb 1906, str. 54-55.] http://img208.imageshack.us/img208/4030/vvu2.jpg

18) 28. marta 1187. godine papa Urban III potvrđuje stara prava dubrovačke crkve. U pismu spominje "srpsku zemlju, koja je Bosna" (regnum Serviliae, quod est Bosna).

[Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Sv. 2: Listine XII. vijeka 1101-1200, Zagreb 1904, str. 206-208.] http://img191.imageshack.us/img191/4426/yp3q.jpg

19) 1696. godine dalmatinski i hrvatski i slavonski ban Adam Baćani zaštićuje srpska plemena među Unom i Kupom.

...populorum Rascianorum intra fluvios Vnnam et Colapim collocatorum...

...populos eosdem Valachicos sive Rascianos....

[ Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1889, str. 39-40. ] http://img843.imageshack.us/img843/6639/nhsf.jpg

20) 1700. godine poziva car Leopold staleže i redove hrvatske, da odrede koliko se srpskoga naroda, kojega se mnogo skupilo u grvatskoj granici za vreme skorešnjega turskoga rata, treba preseliti u Slavoniju i u Ugarsku.

...ut negotium Valachicae seu Rascianae gentis...

[ Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1889, str. 175. ] http://img191.imageshack.us/img191/6530/kxof.png

21) 1718. godine sastali su se u Dalju srpski poslanici kako bi se požalili caru na gaženje srpskih privilegija. Vladika kostajnički se tužio na zapovednike što tamošnji katolički sveštenici uzimaju desetinu od Srba pravoslavne vere.

[Specialgeschichte der Militärgrenze: Aus Originalquellen und Quellenwerken geschöpft, knj. I (1875), str. 388-390.] http://img22.imageshack.us/img22/7343/ews9.png http://openlibrary.org/books/OL20516...llenwerken_...

22) 1743. godine - Marija Terezija spominje srpski narod koji je sakupio vojsku iz kraljevina Ugarske, Hrvatske i Slavonije.

Quod ipse präefatus archiepiscopus in postremo hello turcico, ad exemplum praedecessoris sui Arsenii quondam Csernovich, patriarchae pariter, metropolitae et archiepiscopi, relicta aeque sede sua patriarchali Ippekiensi, cum populo moderationi suae concredito, ex Turcia ad ditiones nostrastransierit, eundemque populum ad fidelia etproficua memorato sacro regni Hungariae diademati et augustae domui nostrae praestanda servitia animaverit, suprafatus vero gentis Rascianae populus, contractis e regnis Hungariae, Croatiae et Sclavoniae copiis, militaribus requisitis proprio etiam aere comparatis debite instructus, sub moderno ferventebello ad exercitus nostros in Bavaria, Bohemia et Italia, ad versus nostros et regnorum nostrorum hostes operantes fortiter ac strenue militet, taliterque fidelitatem et subditalem devotionem in nos et augustam domum nostram realiter et facto testentur, et, uti benigne con fidiraus, in futurum quoque jugi semper studio et zelo sint testaturi;

[Privilegia per divos imperatores Leopoldum, Josephum, et Carolum VI, str 21-23.] http://img404.imageshack.us/img404/8202/eujs.jpg http://vd18.de/de-sub-vd18/content/pageview/12779710

123) 690. godine car Leopold potvrđuje neke povlastice koje su date pravolsavnim Srbima (Rasciani) koji žive po Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji, Hercegovini Dalmaciji, Podgorju, Jenopolju i po ostalim krajevima koji su pridruženi pomenutim.

et nationis Rascianorum per Graeciam, Bulgariam, Rasciam, Herczegoviam, Dalmatiam, Podgariam, Jenopoliam caeteraquepraedictis annexa loca commorantibus

[Privilegia per divos imperatores Leopoldum, Josephum, et Carolum VI, str 8-9.] http://img802.imageshack.us/img802/5853/ff8a.jpg http://img13.imageshack.us/img13/839/pzsr.jpg

5. septembra 1538. godine car Ferdinand je dao povlastice Srbima koji su se naselili u severnoj Hrvatskoj. Car kaže, da mu je general Nikola Jurišić javio, da su se doselili neki srpski iliti racki (Seruianos seu Rascianos) kapetani i vojvode s narodom koji je pod njihovom vlašću. U toj se povelji doseljeni Srbi nazivaju "Seruiani seu Rasciani" pet puta i "Rasciani" jedanput.

[Czoernig, Karl Freiherr von, Ethnographie der Oesterreichischen monarchie, knj. II, Beč 1857, str. 360-361.] http://img838.imageshack.us/img838/8318/prbx.jpg http://img9.imageshack.us/img9/6944/7p8g.jpg

1696. godine opisuje senjski biskup Sebastijan Glavinić Liku i Krbavu i pominje tamošnje Srbe.

Ribnik (str. 48): "de noviter baptisatis supersunt domus 5, de antiquis Christianis seu Croatis octo, armis tractandis habiles 75, Rascianorum schismaticorum loci 40;"

Medak (str. 48): "Medak est arx vetus ad littora fluminis Likae exaedificata, colonias elegerunt ibi Vallachi seu Rasciani schismatici ex partibus maritimis illac appulsi, quorum domus recensetur 70;"

Medak (str. 50): "Arma capere possunt ex nostris Croatis 120 personae, ex neoconversis et aliis schismaticis Vallachis 500."

Kosin (str. 51): "Sunt in circuitu ternae villae seu pagi, superior est Carnioliae confiniis eo translatorum incolarum domus 40, post hos Vallachorum est medius pagus 100 capitum, tertius Croatarum 40, sessiones seu fundos tenentium."

[Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1884, str. 45-52.] http://img836.imageshack.us/img836/1077/ejom.jpg http://img266.imageshack.us/img266/1527/ibq4.jpg http://img18.imageshack.us/img18/333/j6ov.jpg http://img6.imageshack.us/img6/2687/yf8y.jpg http://img19.imageshack.us/img19/9201/ezmq.jpg http://img29.imageshack.us/img29/258/a0bc.jpg http://img202.imageshack.us/img202/4209/53kw.jpg http://img543.imageshack.us/img543/8400/p1sw.jpg[/url]

Na karti iz 1596. godine Srem je od reke Bosut naznačen kao Rascia. http://img32.imageshack.us/img32/1285/c5xw.jpg http://img7.imageshack.us/img7/4262/5hoz.jpg http://digital.slub-dresden.de/werka...9/13/cache.off

1699. godine - U uputi za komisiju koja je određivala međe između bosanske i karlovačke krajine govori se o razmeštanju Srbâ graničarâ.

(der Wallachischen vnd Raizschen gränzen...)

[ Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine, knj. III, Zagreb 1889, str. 145.] http://img12.imageshack.us/img12/3976/w3p2.jpg

1688. godine ugovara zagrĕbački biskup Aleksandar Ignjat Mikulić sa Srbima koji su se naselili u Gradištu kod rĕke Trepče. U tom ugovoru više putâ ih naziva Rašanima, a i Srbi sâmi sebe tako nazivaju na latinskom govorĕći i zaklinjući se u svoje ime i u ime ostalih Srbâ.

"diversos militares viros, alias ritus Graeci Christianos, Rascianos vulgo Valachos nominatos..."

"Rascianos ad praesens in abbatia nostra locatos, et in futurum locandos..."

"Nos Ostoja Millichevich, kneisus, Radotta Millichevich, Minia Nikolich, judices, Mihalo Radanovich, sztrasnik seu excubiarum inspector et viceknesius, nostro et reliquorum Rascianorum ad fluvium Trebcha in loco Gradische ad praesens locatorum, et in futurum locandorum, haeredumque et posteritatum nostrum universarum nominibus et in personis, juramus super eo...." http://img32.imageshack.us/img32/6201/b9gg.jpg http://books.google.rs/books?id=FhBP...page&q&f=false

[Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske Krajine, knj. II, Zagreb 1885, str. 388-390.] http://img854.imageshack.us/img854/3682/ymfc.jpg Zadnje uređivanje IgorIngva : Jučer at 10:17.

Dubrovački Trgovac Pirko Boljesaljić, Srebreničanin (istočna Bosna), 20. februara 1438. godine u pismima svom rodnom gradu naziva lokalno stanovništvo Srbima:

Na 20. dana frevara u Srebrnici Slavnoj i svitloj, uzmožnoj gospodi, gospodinu knezu sudijami. Pirko Boljesaljić rab i poslušnik gospodstva vi smirio preporučenije. Bogu i gospodstvu vašemu tužu i plaču, kako dođe Paoko Bratković i Radoje Mioković, rečeni Paklić, u kuću, u podne, u moju s građani i spristavi i sveza me bezakono, i povede u okove i sad s'm u okoveh. Gospodo, ja Pirko govorah: "Koju imate sa mnome pravdu ali krivnju, da me vežete, Srblji, bezakono ? Ako sam komu što kriv, nek mu gospodstvo Božje i dubrovačko". Oni togaj ne uslišaše : kako uhvatiše me, tako drže. Gospodo, ja svidočah Bogom i slugami carstva vi: "Ne vodi me i ne veži bezakono!", a oni toj ne hajaše. A tomuj svidok Benko Bratosalić, i Nikša Ragužin, i Antoje Sorkočević, i Stipan Vuković, i Radoje svićar, i Radivoj svitar, i Petko Utišenović. I, gospodstvo, side ja Pirko u okoveh protestah im za svaku štetu i vrime, što me bespravedno drže a svidočio Petrom zlatarom, Srđem Sirđulovićem, Veseokom svitarom i Petkom Utišenovićem. Zatoj molimo Boga i gospodstvo vaše, da promisli Bog i gospodtsvo vaše, za raba i poslušnika vašega. I Bog umnoži gospodstvo vi.

Spomenik srpske kraljevske akademije XI, Beograd 1892, str, 80 http://img202.imageshack.us/img202/7034/jfga.jpg http://www.scribd.com/doc/145330791/...e-akademije-XI

Pribislav Pohvalićivi pomeni srpskoga jezika: 9. januar 1407. godine. Va ime Božje, amen. Ja Pribisav Pohvalić, daju vsakomu znati, i ovo im sâm rukom zapisuju i svidokuju jere dojdoh u Dubrov ..... poslanijem gospoje banice Anke i gospođe vojevodinici gospoje Katerine Sandaljevice, i od rečenih donih knezu i vlastelem dubrovačcim tri njih listove virovane i svidokuju jere ov list blizu ovogaj moga pisanja u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom u sem tetragu postave rečen ..... (?) listov i ovaj dva lista imaju se otpisati, i otpisah ih mojeju rukoju jere ne imaju biti tvrda i da se ne more njimi ništa pitati u nijedno vrime. Jest ov list pisan v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i šesto lito, miseca dekembrija dvadeseti dan, oba da se izvrgu i odnisu kako smo rekli da nisu tvrda u ničemre, i još ja Pribisav svidokuju jere sam uzeo od postave, ka je u sem listu zapisana bila, plitac' sedam bilih razbijenih, jest u njih trideset i dvi litri i tri unče, i kutao jedan s ručicom srebrnom pozlaćenom na stupu i s pokrivačem, jestu njem osam litar' i jedna unča. I više rečene listove virovane koje sam donio od više rečenih pod njih pečatmi ovdi su u sem tetragu zatisnute. I se pisah v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i sedmo lito, miseca đenvara deveti dan.

I ov list koji je ono iz sega lista ispisan pod pečatiju, ja Pribisav vratih ga i dah knezu i vlastelem dubrovačcim, i na njem mojom rukom pišu i svidokuju kako da jest otpisan i ni tvrd u ničemre i što sam primio od toga poklada.

- Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 51. - http://img109.imageshack.us/img109/2038/sg0l.png

20. decembar 1407. godine.

Va ime Božje, amen. V lito rošstva Hristova tisućno i četirista i sedmo lito, miseca jenvara deveti dan. Ja Pribisav Pohvalić posao gospoje banice Anke i gospodina vojevode Sandalja i gospoje Katarine Sandaljevice svidokuju i mojom rukom zapisuju jere ovi list srpski, u sem tetragu pisani blizu segaj moga pisanija, da se ima otpisati. I otpisah ga mojom rukom kako da nije tvrd u ničemre i da se njim ne more pitati ništor od postave što se je u njem udržalo. I u drugom listu srpskom, koji je prid ovimej, tako njega otpisah da ni tvrd u ničemre kako tamo naprid pri onom listu. Mojom rukom pišu i svidokuju jere su u tazi oba rečena lista u treti list pripisana u sem tetragu. U prvom listu srpskom, koji za ovimej jest don list prid ovimej prvi koji sam otpisao jest bio pisan v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i šesto lito, miseca maja četvrti dan, a ov drugi list blizu segaj moga pisanija jest bio pisan v lito rošstva Hristova tisućno i četirista i šesto lito, miseca dekembrija dvadeseti dan. A list koji je bio ispisan iz segaj lista koji je ovdi pisan u sem tetragu, ja Pribisav od više rečenih vratih ga i dah knezu i vlastelem dubrovačcim, i na njem svidokuju mojom rukom kako da se otpiše i da ni veće tvrd.

- Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 53-54. - http://img826.imageshack.us/img826/1363/vr3h.png

Krajem 18. stoleća jedan Bošnjak muhamedovske vere je napisao delo koje je nazvao "Popis biljaka na srpskom jeziku" ("Syrf dili üzre otlar bejandir"). Otto Blau: Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler. Leipzig 1868. Ernst Otto Friedrich August Blau (* 21. April 1828 in Nordhausen; † 26. Februar 1879 in Odessa, Russland) war ein deutscher Orientalist.

O. Blau, Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler, 151—174. http://books.google.rs/books?id=ovg9...page&q&f=false

Knez Grgur Vukosalić iz dinastije Nikolića, humskih plemića, u pismu 6. srpnja 1418. godine, zapisuje Srbe u Stonu:

Va ime Boga Oca vsedržitelja, da jest pametno vično sim zapisanijem: Ja knez Grgur Vukosalić, daju va svidinije vsakomu, kako po navodu zla človika postavih prictonom na zablatku carinu, tko godi grede u Ston, ili Dubrovčanin, ili Vlah, ili Srbljin ili tko ini, i takođe iz Stona - da plaća carinu. I toj vidinijem dojde vlastelem i gospodi dubrovačkoj, i oni milostivo posilaše i mnogoišti ka mni po svojih listih, da svrgu za to, jer prvo nije bila ondi prictonom. Ja vidiv i smisliv njih počteno pisanije i njih slatko i mnogo milostivo mene primljenije i zapisanije, za svojega slatkoga brata i srčanoga Dubrovčanina i građanina hotih i odlučih va srdačnih skrovišteh srca mojego, i kako govori sveti psaomista David: Dobri podvig podvigoh se, i pojdoh va slavni grad Dubrovnik k mojoj brati i k mojim prijateljem. I u mojem srcu videvše, jere njim nije ugodna onaj carina da jest prictonom na mojoj zemlji, i poznavše do istine, da taj carina nima biti prictonom, i jošt odviše vidiv zapisanije gospođe prisvitle gospođe kraljice Jeline bivše gospodina prisvitloga i počtenoga pomenutija gospodina kralja Dabiše, u kojoj se udrži, da prictonom na nidnom mistu ne ima biti ni da bude nijedna carina, što u Ston ali iz Stona grede, za to jer nikadar nije prvo bilo, i vse toj vidiv i razmisliv va srci mojem najdoh i obnajdoh, da ondi nigdir prictonom carina ne ima biti, toliko na onih, koji gredu priko moje zemlje u Ston, koliko koji gredu iz Stona priko moje zemlje, i za to svrgoh ju, da je veće u vike ne bude, jer obnajdoh za istinu, da nima biti nidna carina prictonom. A toj došad u Dubrovnik zapisah i potvrdih. A tadaj tuj bihu sa mnom Ostoja Pićević, Hrnjak kostadinić i Krasoje Ivanović. Lita Gospodina 9480, miseca lula 6. dan. A upisa Dobrilo Rašković.

F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 281. http://img708.imageshack.us/img708/2100/8xrj.jpg

1434. godine potvrđuje Juraj Vojisaljić, vojvodi Pavlu i i knezu Nikoli i knezu Jurjevićima i knezu Vuku Vikićeviću njihovu staru imovinu. Ta je stara imovina Vrata, Novi i Kruševac. On ih potvrđuje "u vesm, u čem zastasmo, držanju ili Srbljinu ili Vlahu".

F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 378-379 http://img443.imageshack.us/img443/8017/0nm8.png http://img837.imageshack.us/img837/7679/a685.jpg http://img191.imageshack.us/img191/2936/k9hc.jpg

5. avgusta 1451. godine knez Vladislav ugovara s Dubrovčanima i piše:

"...da nĕsam voljan ni da mogu nikadare zabraniti ni ustaviti nijedne moje ljudi, ni Vlahe ni Srbe, slobodno hoditi u Dubrovnik trgovati..."

F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 444-447. http://img28.imageshack.us/img28/8422/vzyg.png http://img407.imageshack.us/img407/3070/avwi.jpg http://img580.imageshack.us/img580/2865/nhjz.jpg http://img19.imageshack.us/img19/7375/iq2a.jpg http://img842.imageshack.us/img842/8712/yp73.jpg

1436. godine, na Klisu, knez H. Frankapan : "...i da ne more otdati Vlah na Vlaha sto libar, ki sâm nima 100 libar, i da ne može otdati najamnik ni lovac na gospodara i Srbljin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srbljina..."

Vatroslav Jagić, Archiv-fur-slavische-Philologie, XIV, 1892, 156-157. http://1-ps.googleusercontent.com/x/...QRJlr7hpf.webp http://1-ps.googleusercontent.com/x/...GAiHBJZKe.webp http://1-ps.googleusercontent.com/x/...pwdtEaWwG.webp

5. Juli 1596. godine, Pounje - Pismo prote Radoslava hercegu Ferdinandu

Od nas, hristijanskih sinov, mi protopopa Radoslav, biškup pounskih krajin', i poglavnik i zapovidnik trideset popov i pravitelj hristijanske vire, vazmožnomu i vazveličenomu i plemenitomu i smožitomu i svitloga roda kraljeva plemenu i tanačniku i zapovidniku generalom, biškupom, banom, kapitanom i vicekapitanom, vojvodam, španom i desetnikom i svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajin' i zemalj' štajerskih i korotanskih i svih zapadnih zemalj' gospodin gospodinu hercegu, pišemo poklon i lipo pozdravljenije: pounska krajina, vlaški sinovi, najpri biškup Radoslav, vojvoda Miloš, knez Dojčin, knez Rak, Bogdan aga, knez Vranješ, knez Manojlo, Vujica juzbaša, knez Bogdan, haranbaša Drakula, odabaše Tomaš, Radohna, Radoje, Živko, Vojin, Slavuj, Novak, bešli baša knez Novak, knez Radosav Hranisav, knez Vujin i svi knezovi pounskih krajin' i svi junaci mali i veliki, preporučenije gospodinu hercegu i svim njegovim poglavnikom. Eto čujemo, da hoćeš napridovati na ovu krajinu pounsku. Hodi u dobri čas naprid, a mi ćemo čekati kako, vaša milost, nam odlučak pošaljete i kako Bog da, jere se vašoj milosti volimo dati i služiti gospodinu Isu Krstu i Marije materi i križu božjemu i svim svecem, nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popiraju i našu viru kršćenu i tiraju da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo njih krv prolivati nego li svoje vire kršćene. A sad i, vaša milost, molimo, pošaljite nam odlučak, koji ćete nam razlog učiniti biškupu, koji li knezovom, koji li agam, odabašam, juzbašam, malim ljudem, jere, gospodine milostivi, mi biškup, išćemo od vaše milosti jedan grad ili dva, takajše dva kneza, svaki po grad, koji to dugovanije spravljamo. Ne išćemo od vaših punih zemalj' nego od sedamdeset pustih gradov, koji su pusti među Unu i Kupu i od njih ne išćemo velikih, nego malih, e da bi Bog dao, da Unu oslobodimo i dalje, jere morete ako hoćete s Bogom jedinim i s vašim trudom i našim. I ako Bog dade, te se mi sastanemo, hoće Bog viditi, kako ćemo ovu krajinu osloboditi s Bogom jedinim i vam pravo i pošćeno služiti. Jere, gospodine milostivi, ako dojdete, hoće se ova zemlja dati i gradovi zajedno i mi vašoj milosti nećemo nevire učiniti svrh Boga jedinoga. I, vaša milost, da ste, gospodine, zdravo. I tako mudro, gospodine, činite, kako bismo mi ne poginuli. I ta list sranite i od svojih ljudi i od sužanj', Boga i duše radi.

[ Aleksa Ivić, Archiv für slavische philologie, XVI (1894), str. 211-212 ] http://img856.imageshack.us/img856/7682/radoslav596.png

Ban Matija Ninoslav - 1214. i 1217. godine

U ime Oca, Sina i Svetago Duha, amin! Az rab Božji Matĕj, a odmilom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu dubrov'čkomu Žan Dandulu i vsej općinĕ dubrov'čkoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudĕ oblada, tudĕ si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kakore sam sebĕ, i nauk davati od vse zledi. A se pisah, imenem Desoje, gramatig bana Ninoslava velijega bos'nskoga, tako vĕrno kakore u prvih. A se ješte : ako vĕruje Srbljin Vlaha, da se pri prĕd knezem; ako vĕruje Vlah Srbljina, da se pri prĕd banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Bože re ti da zdravije.

[ Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knjiga I, Beograd - Sremski Karlovci 1929, str. 6. ] http://img13.imageshack.us/img13/5918/9n2c.jpg

Ban Matija Ninoslav - 1240. godine

I sĕ ošte: Ako vĕruje Srbljin Vlaha, da sĕ pri pred knezem Dubrov'čkim; i jako veruje vlah Srbljina, da se pri pred Banom, i inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne izma. [....] I da nĕ nikĕrĕ izma na inago Srbljina ni na inago Vlaha, liše na samoga isca.

[ Franc Miklošič, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, 1858, str. 29. ] http://img407.imageshack.us/img407/5903/j90v.png http://img20.imageshack.us/img20/1752/fo7q.png http://img209.imageshack.us/img209/564/qpti.jpg

Ban Matija Ninoslav - 1249. godine

I sĕ ošte: Ako veruje Srbljin Vlaha, da sĕ pri pred knezem Dubrov'čkim; i jako vĕruje vlah Srbljina, da se pri pred Banom, i inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne izma. I da ne nikĕre izma na inago Srbljina ni na inago Vlaha liše na samoga isca. I da sĕ nekoja krivina među nji čini, da ta krivina sĕ s's pravinov ispravi.

[ Franc Miklošič, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, 1858, str. 33. ] http://img801.imageshack.us/img801/8941/ttws.png

Mađarska karta iz 1751, Posonius, Slavonija je srpska do Požege. http://img196.imageshack.us/img196/1290/e4t4.jpg

1703. godine pominje kardinal i arhiepiskup ostrogonski L. Kolonić srpski narod (gens Rasciana) u južnoj Ugarskoj i u Slavoniji, zatim preporučuje bosanske Franovce za tamošnje Srbe katoličje vere (Rascianis...qui Catolici sunt)

[Grgur Čevapović, Synoptico-memorialis Catalogus observantis Minorum Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budim 1823, str. 184.] http://img94.imageshack.us/img94/9341/40ga.jpg http://books.google.rs/books?id=kJhX...page&q&f=false

25. avgust 1364. godine, u Dubrovniku -Zapis Nika Bjelića, Liber Reformationum 1362. Pisar piše štokavicom 14. veka i potpisuje se kao "ja Niko Bĕlić dijak srpski." -Spomenik XI, Spomenici srpski , Beograd 1892, str. 33. http://img21.imageshack.us/img21/4953/qmvr.jpg http://www.scribd.com/doc/145330791/...e-akademije-XI

Godine 1374. jeromonah Jakov i Janićije prepisali su Triod sa bugarskoslovenskoga na srpskoslovenski. Na kraju trioda ostavljaju zapis u kom preovladava narodni srpski jezik i kazuju kako im "je bilo usilno prĕstavljati ga na srpski jezik." -Ljub. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, 144, str. 47 (on prepisa iz "Filologičeskija nabljudenija",Sankt peterburg 1865, str. 178) http://img842.imageshack.us/img842/7...pskibug374.jpg http://www.scribd.com/doc/144128236/...BDi%D1%8F-1865

Oktobar 1551. godine, Pismo Mehmed-paše Sokolovića Andreju Batoriju u kojem izričito ište da mu pišu na srpskom jeziku "I što mi posilaš listova i sve mi srpskem jezikom posilaj" - Archiv für slavische philologie 16 (1894), стр. 210 - 211 - http://img534.imageshack.us/img534/7171/551mehmed.jpg http://www.scribd.com/doc/145588017/...-Philologie-16

Emanuil JankovićBlagodarni sin (prevod nemačkog dela Johana Jakoba Engela) Lajpcig, Nemačka, 1789 Cobiss Id: 68109575 Na naslovnoj strani stoji : Blagorodni sin. Seoska vesela igra u jednom djeistviju stavljena na prosto srpski Emanuilom Jankovićem. U Lajpsigu 1789. http://imageshack.us/a/img844/349/000005y.jpg

Predgovor Emanuila Jankovića Zlom ocu u kojem Janković pominje svoju pređašnju komediju Trgovci i svoj novi prevod, novu poučnu komediju koju, doduše, ne imenuje. 1789. godine "da ju Srbljem, nacionalnim mojim poznanu učinim" " da se ne samo Srbljem u njiov jezik prevede" http://img5.imageshack.us/img5/9850/000005gr.jpg http://img706.imageshack.us/img706/7977/000009c.jpg http://img694.imageshack.us/img694/7475/000010ic.jpg http://img254.imageshack.us/img254/2483/000011z.jpg

U 17. veku, postojanje knjige Doctrina Christiana, cum Precibus, Psalmis & Litaniâ: item, Cogitationes Spirituales linguâ Servianâ seu Illyricâ. zasvedočeno je u dvema bibliotekama:

1)Bibliotheca Realis Theologica Omnium Materium, Rerum Et Titulorum, Volume 2, 1685, str. 542 http://books.google.rs/books?id=DDZE...5&edge=0&w=400 Lingua Serviana seu Illyrica http://books.google.rs/books?id=DDZE...9&edge=0&w=400 Nekoliko molitava na srpskom jeziku, Mleci, 1527. Bibliotheca Bodleiana Catalogus impressorum librorum Bibliothecae Bodleianae in Acad. Oxoniensi str. 77 Thomas Hyde 1674 http://books.google.rs/books?id=CKZF...%2C1455&edge=0 http://books.google.rs/books?id=CKZF...6&edge=0&w=600 Doctrina Christiana, cum Precibus, Psalmis & Litaniâ: item, Cogitationes Spirituales linguâ Servianâ seu Illyricâ. Nauk kršćanski sa molitvama, psalmima i litanijama te misli duhovne jezikom srpskim iliti ilirskim. http://books.google.rs/books?id=zeHW...page&q&f=false

Barski nadbiskup Petar Masarechi je početkom 1633. godine napisao u izvještaju o kanonskoj vizitaciji Srbije: "sono chiamato Serbi di rito Greco, e di lingua schiavona, che loro chiamano Serbski Jesik cioe lingua Serbiana la piu polita e tersa, che ci sia fra schiauoni" Ovo znači da su Srbi grčkoga obreda i da govore slavenskim jezikom, koji oni zovu 'srpski jezik'. U nastavku Masareki kaže da je srpski jezik najčišći i najpravilniji među svim slavenskima; kao izvor je od posebne važnosti (kako inače tako i za ovu konkretnu temu) jer se vrši transkripcija domaćega pojma 'serbski jesik'.

Muhamed Hevaj "Uskufi" (1600. - 1651.) zapisuje Ilahije kojim kasniji prepisivač dopisuje "na srpskom jeziku" (turski: Ilahi bezbani srb) http://img190.imageshack.us/img190/1...kom1912kc1.jpg Sledeće strane je objavio na mreži Tandoori Masala. http://img693.imageshack.us/img693/5664/001ff.jpg http://img259.imageshack.us/img259/2629/007eh.jpg

God. 1772. napisao je jedan lički grčko-istočni paroh Stojan Šobat katekizam, koji počinje ovako: Pitanje: Ko si ti? Odgov. Ja jesam čelovjek, Srbin Hristijanin". Onda : Pitanje: Po čemu zoveš se Srbin? Odgov.: Zovem se po rodu ili slovu iliti jeziku onih ljudi, od kojih proishodim i koji imenuju se Srbi". http://hr.wikisource.org/wiki/Strani...08%29.djvu/169 http://upload.wikimedia.org/wikipedi...1908).djvu.jpg http://archive.org/stream/hrvatskapo...ge/n4/mode/2up http://img88.imageshack.us/img88/9459/27194523wl6.png

1767. godine priložio je dalmatinski providur uz svoje pismo, koje je poslao mletačkoj vladi, i pismo koje je prevedeno s "ilirsko-srpskoga jezika". Traduzione ad litteram dail' Illirico Serviano Sime Ljubić, Glasnik srpskog učenog društva, Spomenici o Šćepanu Malom, knjiga druga http://img822.imageshack.us/img822/9018/2cgv.jpg http://img822.imageshack.us/img822/1112/tgcr.jpg http://img268.imageshack.us/img268/2862/cfzz.jpg http://img571.imageshack.us/img571/6145/6r62.jpg

1770. godine dalmatinski upravitelj piše iz Kotora mletačkoj vladi i govori da mu je Šćepan Mali pisao pismo na srpskom jeziku in lingua Serviani. Sime Ljubić, Glasnik srpskog učenog društva, Spomenici o Šćepanu Malom, knjiga druga http://img404.imageshack.us/img404/348/l7dp.jpg

1666. godine Trogiranin Ivan Lučić piše : "Ipak Dalmatinci i Sloveni, koji su im susjedi, ne zovu jezik slovinskim nego hrvatskim ili srpskim prema tome kojim dijalektom govore" "Dalmatae tamen, ipsisque contermini Slavi , linguam Slavam non dieunt, Hrvatam vel Srblam, prout cujusque dialectus est." - Ivan Lučić - De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, 1666, str. 281. - http://img834.imageshack.us/img834/9972/yng0.png http://books.google.rs/books?hl=sr&i...page&q&f=false

U dvama zapisima Pribislava Pohvalića se veli da su "pisani srpski". 9. januar 1407. godine. "u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom u sem tetragu postave rečen" - Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 51. - http://img109.imageshack.us/img109/2038/sg0l.png

20. decembar 1407. godine. "jere ovi list srpski, u sem tetragu pisani" " I u drugom listu srpskom" " U prvom listu srpskom, koji za ovimej jest" - Medo Pucić, Somenici srpski II, Beograd 1862, str. 53-54. - http://img826.imageshack.us/img826/1363/vr3h.png

Krajem 18. stoleća jedan Bošnjak muhamedovske vere je napisao delo koje je nazvao "Popis biljaka na srpskom jeziku" ("Syrf dili üzre otlar bejandir"). O. Blau, Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler, str 151—174 http://books.google.rs/books?id=ovg9...page&q&f=false

20.11.1754. su crkveno-narodni poglavari Srba u Dalmaciji napisali zajedničko pismo. Ono predstavlja samosvijest dalmatinskih Srba: Oni mole da dobiju vladiku "...od našeg srpskog jezika i grčkog obreda istočne crkve." Predlažu da arhijerej Dalmacije bude D. Novaković, koji "naš srpski jezik" razumije. - N. Milaš, Spisi o istoriji pravoslavne crkve u dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, 1899 , str. 362. - 263. - http://img541.imageshack.us/img541/6701/ylz4.png

1499. godine kaže Mlečanin Sanudo, da se pismo skadarskoga sandžaka nije moglo čitati zato što je bilo napisano "slovenski srpski" ("in schiavo servo"). Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, V, Zagreb (1859), str. 28. http://img546.imageshack.us/img546/1589/7too.jpg

1333. godine - Stefan II Kotromanić spominje da je izdao četiri povelje: dvije latinsci a dvi srpscie Franc Miklošič, Monumenta Serbica, str. 105-107 http://1-ps.googleusercontent.com/x/...lTH74p6Cy.webp http://1-ps.googleusercontent.com/x/...GFf6DuNFm.webp

Rěčnik persijski, arapski, grčki i srpski - Lugat-i farisî, arabî ve rûmî ve sirb Rěčnik na četiri jezika - Lugat-i elsinei erbe'a Napisan u 15. veku, nahodi se u katalogu biblioteke Aja Sofija http://kovceg.tripod.com/srpski_jezik_u_muslimana.htm

1512. godine - trudom dubrovačkoga "meštra" Frana Ratkova Micalović, izašla je prva dsad poznata knjiga (Molitvenik) na narodnom jeziku ili, kako u dokumentu stoji, "in littera et idiomate serviano". P. Đorđić, istorija srpske ćirilice, Beograd 1987, 191. http://1-ps.googleusercontent.com/x/...YZUI9y8bQG.jpg

1550. godine dubrovački pisar (neimenovani) zapisuje da piše "srpskim jezikom". U 21. broju Jagićevoga Arhiva za slovensku filologiju se pominje taj zapis. Subscriptio(nem) lingue seruiane. Archiv-fur-slavische-Philologie, knjiga XXI, Berlin 1899, str. 500. http://img844.imageshack.us/img844/9569/uuqc.jpg

1564. godine postavlja dubrovački senat pisara za pisma na srpskom jeziku sledećima rečima : Prima pars est de dando onus linguae servianae Francisci de Primo... [ Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, 115, 1893, str. 204. ] http://img7.imageshack.us/img7/9497/3uin.png

1638. godine stajaše u jednom dubrovačkom oglasu, da se taj oglas oglašuje na "srpskom jeziku, da ga svako može bolje razumeti." "et proclama infrascritto tenore in lingua seruiana per maggior intelligenza" http://img694.imageshack.us/img694/6655/dbxy.png [ Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnim krajevima našeg naroda, str. 19 ]

4. april 1454. godine Prisustvo srpskoga dragomana zasvedočeno u Kotoru. "svetovni sudije kotorsci, i Stjepko Kalođurević kanžilijer i dragoman srpski i mnozi druzi"

- F. Miklošič, Monumenta serbica, str. 463 - 465. - http://img842.imageshack.us/img842/811/kotorsrp.jpg

8. juni 1566. godine Pismo moldavskoga vojvode Aleksandra IV Lupušnjana Dubrovčanima, na narodnom jeziku, ijekavskoga govora, zapisano od strane izvesnoga Dragomira Srbina

Na kraju pisma stoji : Aleksandr vojevoda povele, gospodar zemlji moldavskoj, pisa Dragomir Srbin, u mestu Sučave. - F. Miklošič, Monumenta Serbica, str. 556-557.- http://img89.imageshack.us/img89/358...omirsrbin1.jpg

Casino Royal mi je skrenuo pažnju da je sledeći pomen krivotvoren, ali ja samtram da svakako ima neku istorijsku važnost to bih potkrepio poređem ovoga spomeniak s fijničkim grovnikom.

U povelji se veli da je napisana 6. juna 1412. godine ali je najverovatnije nastala negde posle 1427. godine.

U istoj stoji : Ja Nikola Mirošević, kanžilijer, pisah srpskijem jezikom u Kastio od Budve, u crkvu svete Bogorodice, ljeta od porođenija Hristova tisuća i četiri stotine i dva na deset, mjeseca žuna na šest, u Subotu.

Prepis Sime Ljubića, Starine JAZU, knjiga 10, Zagreb 1878, str. 4-5.

http://imageshack.com/a/img259/515/sarpski412.jpg http://www.scribd.com/doc/119161591/Starine-Knjiga-X

Spomeni bosanskog jezika[uredi | uredi kôd]

Bošnjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), kako u Bosni tako i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve.

Navodimo svjedočanstva, argumente, činjenice i primjere:

Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. vijeka stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćirilične tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890).

Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom".

U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.

Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575. - Rim 1650.), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu tog govora.

Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) autor "Razgovora ugodnog", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".

Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732.-1798.).

Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojem je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.

Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na italijanski - znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780.), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".

Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac,1849).

Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim.

I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !".

Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

"Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napiši".

Ibrahim Edhem Berbić štampao je "Bosansko-turski učitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)".

Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.

1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića "Bergivija", koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi".

Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Ćelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909).

Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik - kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. već je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g.određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

Prvi štampani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

Spomeni crnogorskog jezika[uredi | uredi kôd]

Sam termin crnogorski jezik prvi je puta upotrijebio francuski autor, pukovnik Vialla de Sommieres u svom putopisu iz 1813. Voyage historique et politique au Montenegro koji je publicirao kao knjigu u dva toma 1820. godine.

Vuk Karadžić u djelu na njemačkom jeziku Montenegro und die Montenegriner iz 1837. nastoji demantirati Sommiera koji "veli za Crnogorski jezik da je dijalekt Grčkoga" ^[8].

No, sam Karadžić u istom djelu nudi definiciju kako su "Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkoga zakona" (grčke vjeroispovijesti) ^[9], kao što je neznanstveno druge južnoslavenske narode ili djelove tih naroda proglašavao Srbima.

Srpski književnik Ljubomir Nenadović u svojem poznatom djelu O Crnogorcima 1856. objavio je kako je, prilikom posjeta Crnoj Gori sredinom 19. stoljeća, ustanovio da Crnogorci govore crnogorskim jezikom ^[10].

Nenadović je također ostavio zapis kako je obavljao promidžbu da se u crnogorskim školama izučava srpski jezik, te da će, ne bude li tako, tvrdio je Nenadović, razlike između crnogorskog jezika i srpskog u budućnosti biti još veće:

»U svim školama, jezik je – crnogorski, u mnogome različan je od onoga priznatog, lijepog jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj je jezik, na kojem se dosada najviše pisalo i radilo, ostati će zauvijek kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, poslije sto godina, između ta dva jezika biti će veća razlika nego što je između portugalskog i španjolskog. Ja ne kažem koji je jezik ljepši, samo napominjem da bi, za ljubav književnoga jedinstva, trebalo manjina pristupiti većini, i da svi koji jedno srpsko ime na sebi nose počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nisu nimalo skloni tome.«

Za jednog zajedničkog putovanja kroz Crnu Goru, dvoje prijateljâ, Vuk Karadžić i Ante Mažuranić su se prepirali kako narod u Crnoj Gori zove svoje jezik. Pitali su tamošnje ljude koje su susretali kojim jezikom govore. Većina je rekla da govore crnogorskim, a poneki bi rekao i hrišćanskim jezikom. Priču s ovog putovanja je Ante Mažuranić objavio, a Vuk Karadžić nikad nije to opovrgnuo ^[11].

Enciklopedija Britannica u izdanju 1911. godine u posebnoj natuknici izdvaja poseban crnogorski jezik^[12], premda mu ne pripisuje osobite razlike glede srpskoga i hrvatskoga:

»Crnogorski jezik je praktično identičan sa srpsko-hrvatskim: on demonstrira određene dijalektičke varijacije i pozajmljuje do određene mjere i iz turskog i talijanskog.«

Mađarski slavist Jozsef Bajza je 1927. u svojoj studiji Crnogorsko pitanje, (izvorno A montenegrói kérdés) ^[13] napisao:

»Petovjekovna borba koju su Crnogorci vodili sa Turcima izolovala ih je od svijeta i sabila u vrletne i nepristupačne klance. I zato su ostali izolirani i lingvistički. Njihov se jezik razvijao neovisno i dobio je originalno obilježje. Čak i u jeziku se manifestira državna i nacionalna neovisnost Crne Gore«

.

--August Dominus (razgovor) 23:08, 14. rujna 2013. (CEST)

Ime jezika u zakonima[uredi | uredi kôd]

Ustav Republike Hrvatske

U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

Član 6. (1) Službeni jezici Federacije su bosanski jezik i hrvatski jezik. Službeno pismo je latinica. (2) Ostali jezici se mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave. (3) Dodatni jezici mogu se odrediti kao službeni većinom glasova svakog doma Parlamenta Federacije, uključujući većinu glasova bošnjačkih delegata i većinu glasova hrvatskih delegata u Domu naroda.

AMANDMAN XXIX (1) Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica. (2) Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave. Ovim amandmanom mijenja se član I.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine

Ustav Republike Srpske

Član 7.

U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom. Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.

Stav 1 člana 7 zamijenjen je Amandmanom LXXI, koji glasi:

"Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica." Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.

Ustav Crne Gore

Jezik i pismo

Član 13

Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.

Ustav Republike Srbije

Jezik i pismo Član 10. U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uredjuje se zakonom, na osnovu Ustava.

Statut Autonomne Pokrajine Vojvodine

Član 6. U radu organa Autonomne Pokrajine Vojvodine u službenoj upotrebi istovremeno sa srpskohrvatskim jezikom i ćiriličnim pismom, i latiničkim pismom na način utvrđen zakonom, su i mađarski, slovački, rumunski i rusinski jezik i njihova pisma i jezici i pisma narodnosti, na način utvrđen zakonom.

Poslije promijenjeno...

Službeni jezici i pisma

Član 26

U organima i organizacijama AP Vojvodine u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo, mađarski, slovački, hrvatski, rumunski i rusinski jezik i njihova pisma, u skladu sa zakonom i pokrajinskom skupštinskom odlukom.

Primena latiničkog pisma srpskog jezika u organima i organizacijama AP Vojvodine urediće se pokrajinskom skupštinskom odlukom u skladu sa zakonom.

Pravo na službenu upotrebu jezika nacionalnih zajednica, koji nisu navedeni u stavu 1. ovog člana, ostvaruje se u skladu s ratifikovanim međunarodnim ugovorima, zakonom i pokrajinskom skupštinskom odlukom.

Ustav Republike Kosovo

Član 5 [Jezici] 1. Službeni jezici u Republici Kosovo su Albanski i Srpski jezik. 2. Turski, Bosanski i Romski imaju status službenih jezika na opštinskom nivou ili će biti korišćeni kao službeni na svim nivoima, u skladu sa zakonom.

Ustav Savezne Republike Jugoslavije

Član 15. U Saveznoj Republici Jugoslaviji u službenoj upotrebi je srpski jezik ekavskog i ijekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latiničko pismo je u službenoj upotrebi u skladu sa ustavom i zakonom. Na područjima Savezne Republike Jugoslavije gde žive nacionalne manjine u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, u skladu sa zakonom.

Ustav Republike Srbije (1990.)

Član 8 U Republici Srbiji u službenoj je upotrebi srpskohrvatski jezik i ćiriličko pismo, a latiničko pismo je u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom. Na područjima Republike Srbije gde žive narodnosti u službenoj upotrebi su istovremeno i njihovi jezici i pisma, na način utvrđen zakonom.

Ustav Kraljevine Jugoslavije

Član 3. Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatsko-slovenački.

Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

Član 3. Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatski-slovenački.

Ustav Republike Crne Gore

Član 9. Jezik i pismo U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora. Ravnopravno je ćirilićko i latiničko pismo. U opštinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripadnici nacionalnih i etničkih grupa u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma.

Ustav Republike Bosne i Hercegovine

"U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno, hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. Oba pisma, latinica i ćirilica su ravnopravna. "

Ustav Srpske Republike Bosne i Hercegovine

Član 7. U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom. Ha područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.

Ustav Republike Srpske Krajine

Član 7. U Republici Srpskoj Krajini u službenoj je upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo, a latinično pismo je u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom. Ukoliko je u nekoj od opština u Republici Srpskoj Krajini ne manje od 8% stanovnika pripadnika drugog naroda u službenoj upotrebi je jezik i pismo tog naroda.

Ustav Socijalističke Republike Hrvatske

Član 138. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski. Zakonom, statutima društveno-političkih organizacija udruženog rada te drugih samoupravnih organizacija i zajednica osigurava se u javnom životu ostvarivanje ravnopravnosti jezika i pisama naroda i narodnosti na područjima na kojima žive i utvrđuju se način i uvjeti primjenjivanja te ravnopravnosti. Pripadnici naroda i narodnosti imaju pravo na upotrebu svojeg jezika i pisma u ostvarivanju svojih prava i dužnosti te u postupku pred državnim organima i organizacijama koje obavljaju javna ovlaštenja. Član 293. Autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih propisa i općih akata donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom.

Ustav Srpske pravoslavne crkve

Član 4 Službeni jezik Srpske pravoslavne crkve je srpski sa pismom ćirilicom. U izuzetnim, opravdanim slučajevima, može se otstupiti od ove odredbe u pogledu jezika za unutrašnju upotrebu, u kojim slučajevima donosi specijalnu odluku Sveti arhijerejski sinod na osnovu ove odredbe. Zastava Srpske pravoslavne crkve je trobojka: crveno-plavo-belo, sa zlatnim krstom i ognjilima.

Ustav Mitropolije australijsko-novozelandske

ČLAN 5 ZVANIČNI JEZICI Zvanični jezici Mitropolije su srpski, pisan ćiriličnim pismom, i engleski.

Ustav Eparhije australijsko-novozelandske

Član 5 Zvanični jezici Srpske pravoslavne crkve u Australiji i Novom Zelandu su srpski i engleski. --August Dominus (razgovor) 12:02, 16. rujna 2013. (CEST)

Hrvatstvo Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]

Radi boljeg pregleda stvari, treba razlikovati pravu Bosnu, jezgru bosanske države, od dijelova, koji su joj kasnije pripojeni. Ti su bili: na jugu Zahumlje i Travunija, na zapadu Završje, na sjeverozapadu Donji Krajevi, na sjeveru Usora i Soli. Prava Bosna sterala se otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice ili najdalje do Vrbasa. Kao takva obuhvaćala je tek petinu ili šestinu današnjeg bosanskohercegovačkog ozemlja. Sigurna granica, za koju točno znamo, bila je već od najstarijih pisaca jedino rijeka Drina. Tako tvrdi naš najstariji domaći ljetopis popa Dukljanina iz XII. stoljeća (De regno Slav., 290), tako bizantski pisci, počevši od Kinnamosa pa dalje. Kinnamos (III. knj., 104., bonsko izdanje) tvrdi, da »Bosna seže do Drine i da nije podložna srpskom velikom županu; u njoj živi drugi narod, koji ima svoje običaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara«.

Prije svega valja nam se pozabaviti pravom, povijesnom Bosnom, oko gornjeg toka rijeke Bosne, kolijevkom kasnije samostalne bosanske države. Život Bosne kao države, i to najprije kao banovine od Borića, prvog njezina po imenu poznatog bana (u XII. stoljeću), a kasnije kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godina. Bosna je nastojala postići punu svoju samostalnost, ali je većinom priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi obično bili samo vazalima. God. 1463. osvoji Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih (»Osvajač«), koji pod Jajcem posiječe zadnjeg kralja Bosne Stipana Tomaševića.

Do X. stoljeća povijest je prave Bosne vrlo mutna i nejasna. Bosna leži na razmeđi Hrvatske i Srbije, a povijesni izvori o njoj šute. Ipak znamo o njoj nekoliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih župana. Znamo, da se samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao današnji Sandžak osim njegovog istočnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala.

Je li prava Bosna bila tada samostalna oblast ili dio jake hrvatske države, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o tom nemamo izravnih povijesnih vijesti. Porfirogenet izvodi ime Srbi (Servi) od glagola služiti (servire), jer služe rimskom (bizantskom) caru, a ime Hrvati tumači kao narod bogat zemljom. Da je bila politički samostalna, ne bi ta krupna činjenica izmakla pažnji bilo kojeg starog kroničara ili historika. Međutim druge utvrđene činjenice neizravno, ali ipak razvidno svjedoče, da je stara Bosna morala biti dijelom hrvatske države.

Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosni banom. Po Dukljaninu, bosanski ban jedan je od prvih velmoža hrvatske drzave. A Porfirogenet (Migne, Patrol. gr., sv. 113, 287) spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni", da 14 godina kasnije, sjedinivši s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu uz Bosnu i Srblje također i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima (Klaić, Povijest Bosne, 43); i tako zemlja, kojom oduvijek vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom.

Poznati povjesničar Dummler, imajući na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova; 100 000 pješaka i 60 000 konjanika) zaključuje ovako: "Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Porfirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, premda je već u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini žitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch 373). S Dummlerom se slaže cijeli niz povjesničara, koji nisu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Čeh Niederle, Mađari Pauler i Thalloczy itd.

Ovi povjesničari temelje svoje mišljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim činjenicama, koje nam je povijest zabilježila. U IX. stoljeću Hrvatska je neposredno graničila s Bugarskom. To potvrđuje i bizantski povjesničar Cedrenus. Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira. (Migne, P. G. 113, 286). Bugari u ratu nisu uspjeli nego učine mir s Hrvatima, obilno ih darivavši i primivši uzdarje od njih. Papini legati god. 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, krstiti bugarski narod. Slična stvar događa se i god. 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajedničke bugarsko-hrvatske granice. Pošto je Slavonija u to vrijeme bila franačka, pošto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raška, a Bugarska se sterala čak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvaćati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu hrvatske države.

Isti taj zaključak nameće nam se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane god. 852. u Biacima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do obala dunavskih i gotovo po cijeloj državi hrvatskoj«. Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu franačkoj državi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom državom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj?

Oko sredine X. stoljeća dospije Bosna u ruke srpskog kneza Časlava. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše negdje oko 950. godine znamenito svoje djelo »O upravljanju carstvom« (De administrando Imperio). Djelo je, doduše, skrpano od raznih izvještaja carskih činovnika, koji si mjestimično proturječe ili donose netočne podatke, djelo je pisano s jasnim političkim tendencijama i nije konačno usklađeno i uređeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je važnosti za našu povijest. Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je »horion Bosona«, tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz riječi »horion« vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tijelom u sklopu Srbije; dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove (ne i župe), stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik). Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.), vladala opća slabost i bezvlašće. Tu povoljnu konjukturu iskoristi odlučni srpski knez Časlav, Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuše se tom zgodom od Hrvatske. Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Očito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu. Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je grad Soli u Časlavljeve ruke, ako tako treba prevesti Porfirogenetov »Salenes«.

Međutim to je bilo samo za kratak trenutak, jer već oko 960. hrvatski kralj »Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako bilježi Dukljanin (Presb. Diocl., 37). S tim se slaže i veliki prijatelj Srba, inače objektivni češki povjesničar Jireček smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba (Gesch. der Serben, I, 120-122). »U X. stoljeću, u neprohodnim planinskim krajevima između Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je medu slavenskim plemenima čvršća tvorevina pod prevlašću pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme.« (Handelstr., 19). To je upravo Srbija za kneza Časlava, koja za trenutak ovlada Bosnom, da u nju nikad više, kroz daljnih tisuću godina ne stupi kao vladarica. Čak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržac svih Grka i Srba, Dušan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, već se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, otkuda je i došao. Po Dukljaninu koncem XI. stoljeća zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili ako hoćete po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vladavina Bosnom nije nipošto srpska vladavina. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaške obitelji vladale Bosnom. Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, Borić, Hrvat katolik iz Slavonije. Tako je isto i moćni ban Pavao Šubić »gospodar Bosne« (1299.) iz obitelji, koja je Hrvatima darovala junačkog mučenika Petra Šubića Zrinjskog. Njegov sin Mladen banuje u Bosni 20 godina (1302.-1322.). I osnivač bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, ban Prijezda, bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i »veliki vojvoda rusaga bosanskog« Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, moćniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko današnje Banje Luke), kneza Hrvatina. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoči. Zar bi Bosna ponosna, da nije bila hrvatska, dopustila, da njom vladaju tuđinci Hrvati, čak od prvog poznatog bana Bosne Borića?

Od kapitalne je važnosti činjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex«). A Rama, kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Pošto Mađari nisu Bosne na maču dobili, razvidno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, što su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex Ramae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrđen ishod znanstvenog istraživanja poznatog kritičnog povjesničara Šišića (Pov. Hrvata, I, 653) jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra Krešimira IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikaši Bosnu što više osamostaliti. Bosna se počinje separirati od Hrvatske. Po Šišiću bilo je to još za Zvonimirova života. Prastara hrvatska kronika (Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309), pripovijeda: »Poslije toga kad se rascijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabraše Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.

Doskora ovi tuđinci, vladari iz dinastije Arpadovića, koje su Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, čim utvrdiše svoju vlast u Hrvatskoj, opaziše centrifugalne težnje Bosne i htjedoše jasno i otvoreno naglasiti svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog Kraljevstva, kojemu su na čelu stajali. Radi toga, makar da Bosne nisu sebi silom pokorili, već 1137. Bela II. proglašuje sina Kolomana bosanskim vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i Bosnu (»rex Ramae«). I taj naslov stotinama godina resi ugarsko-hrvatskog vladara. Što je glavno, taj naslov nije isprazan niti nezakonito zauzeće. Bosanski banovi pokazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao vazali ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poučna listina iz god. 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne povlastice »pred velikašima (svog) kraljevstva«, među kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu medu svjetovnim knezovima hrvatskog bana Beloša, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd. (Tkalčić, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3). Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, već vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje Kulin ban svog sina Stjepana u Ugarsku pred kraljem se odreći patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovijedili katoličku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaže svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1 000 srebrnih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni (Theiner, Mon. slav. mer., I., 22). I sam ban Ninoslav, da ne duljimo s nabrajanjem, priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje kralju u njegovoj prisutnosti god. 1244. ne samo potvrđivati nego i nanovo darivati one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu (cit. djelo, I., 297.-298.). Tako nam razlog naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je Bosna bila sastavnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog Kraljevstva.

Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lašvanina, glasovitog ljetopisca s početka XVIII. stoljeća. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada. On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne« (Jelenić, Kultura i bos. franjevci, I., 72).

Uz jezgru bosanske države, pravu Bosnu, moramo se obazrijeti i na krajeve, koji su kasnije Bosni pripojeni. Ban Stjepan Kotromanić nosi naslov, »gospodin svim zemljam bosanskim i Soli i Usore i Dolnim krajem i Humske zemle gospodin«. Mi ćemo promotriti svaki od tih krajeva napose, počevši od Usore i Soli.

U sjeveroistočnoj Bosni prostirale su se u srednjem vijeku široke oblasti Usora i Soli, koje nerijetko na čelu imaju svoga posebnog bana. Usora obuhvaća ne samo porječje rijeke Usore, nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tešnjem i Srebrenikom. U trenutku kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od katoličke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svoj prilici unuk Kulina bana, ostaje u čistoj nauci katoličkoj »kao ljiljan medu trnjem«. Kraj oko Tuzle (turski »tuz« znaci sol) nazivao se uvijek Solinama i širio sve do rijeke Save i Drine.

Usora i Soli prostirale su se najvećim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Kasnije pripadaju državi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se Panonijom sterala. Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko mi iz isprava znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borića (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku za pomoć u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su ih više puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Uopće za svo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još vise Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednoj ispravi, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada pripadale Srbiji. Čak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja »bosanskaja i ugr'skaja«, a nipošto kao »serbskaja«.

Na istoku Bosne sterala se manja oblast Podrinje, koju su Bošnjaci oteli 1374. od srpskog velmože Nikole Altomanovića. Ta oblast širila se s desne strane Drine i zahvaćala u Rasu do iza Plevlja i Mileševa. To je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao nemanjićkoj državi. Osvajanje Podrinja zasluga je borbenog i lukavog bana Tvrtka. Nego se Tvrtko nije samo s tim zadovoljio; on poželi kraljevsku krunu u Srbiji, koja je iza smrti posljednjeg Nemanjića nejakog Uroša (1371.) ostala bez kralja, sva pocjepkana i oslabljena. To mu konačno i uspije god. 1377., kad se u Mileševu okruni za kralja Srbljem i Bosni. Pri tom mu je izvrsno poslužila okolnost, da mu je baba Jelisava, žena bana Stipana Kotromana, bila Nemanjićka, kći raskralja Dragutina. Zato Tvrtko i njegovi nasljednici više puta ističu »praroditelje svoje gospodu srpsku«. Nije to dokaz Tvrtkova srpstva, kako hoće prota Davidović i drugi, već njegove političke mudrosti i lukavosti. Uostalom po majci Jeleni Šubićki, banu Prijezdi i drugim, Tvrtko je imao neprispodobivo više Hrvata nego Srba među svojim precima.

Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su pripadali hrvatskoj državi. Porfirogenet spominje među 12 župa Bijele Hrvatske Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (današnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su već prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanića (1325.) širi se vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Ta se oblast kasnije zove Završje ili Zapadne strane. Stanovništvo je i dalje ostalo velikim dijelom vjerno katoličkoj vjeri. U Duvnu je početkom XIV. stoljeća osnovana biskupija, dok Livno i Glamoč pripadaju splitskoj nadbiskupiji. U bistričkom gradu kod Livna postoji još god. 1400. kaptol (Miklosich, Mon. serb., br. 237) s pismohranom i ispravama. Župa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka.

Oko Jajca i srednjeg Vrbasa počela se stvarati bosanska oblast pod imenom Donjih krajeva od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske države. Bilo je to u XII. i XIII. stoljeću. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim krajevima još župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (izmedu Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaz na medi Usore i drugi neki krajevi. Još god. 1372. pise papa Grgur XI., da je župa Glaz (oko današnjeg Prnjavora i Ukrine) »u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja« (Acta Bosnae, br. 207), a malo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim krajevima od Kotor-Varoša preko Jajca do Glamoča vlada moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozva Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji bosanski velikaš Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, »veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski«. Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varoš i ušće Ukrine bio oduvijek hrvatski, ne bismo zapravo trebali dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na sjever i sjeverozapad Donjih krajeva. Radi slijepaca tipa jednog prote Davidovića i njemu sličnih, koji nalaze granicu stare kraljevine Hrvatske čak na rijeci Uni, spomenut ćemo nekoliko stvarčica, koje samo šismiš u pol bijela dana može ne opaziti.

Svi ti krajevi, oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke, ili nisu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosanskim velikaškim obiteljima tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom moze reći, da nikad nisu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovjekovne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se npr. Dubica prestala brojiti hrvatskom župom radi toga, što ju je veliki vojvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom četiri godine?

Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istočni Slavoniji. Hrvatskoj su pripadale ove plemenske župe: gorička, drežnička, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unačka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihać. Kad je pao Bihać u turske ruke (1592.), zove ga mletački poslanik u izvještaju duždu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubić, Ogled. knjiz. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom rijekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75). Sredovjekovnoj Slavoniji pripadale su među ostalim i župe dubička, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiške) i glaška (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu pripadale su one zagrebačkoj biskupiji.

Iz navedenih krajeva potječu glasoviti hrvatski velikaški rodovi: Babonići Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonići iz istoimenog mjesta kod Petrovca (jedan je Kolonić postao bečkim kardinalom-nadbiskupom), Kobašići od Brekovice, Šturlići, Jelačići, Farkašići, Alapići, Križanići, Kopčići, Korići, Nemčići (od Jezerskog) i drugi. Svoje posjede imaju tu Frankopani (Trzac), Keglevići (Bužim), Šubići Zrinjski (Ostrovicu), Karlovići i Kružići, sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katoličkih hrvatskih plemića potječu među ostalim begovska obitelj Poprženovića, Beširevića, Badnjevića, Grošića i Evlijića. Pripominjemo i to, da je sačuvan veći broj glagolskih listina, pisanih u Bihaću, Krupi i drugdje (vidi kod Lopašića). U tim krajevima nađen je veći broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemića. Za utjehu dr. Glušcu i drugovima nađen je u Slatini kraj Banje Luke i jedan glagolski natpis na kamenu (Glasnik Zem. Muz., 1937., 31-35), a slično tako i kod Gradiške, da i kamenje progovori, kako je to od starine hrvatska zemlja.

Današnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeća samostalne oblasti i to Neretljanska između rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrovnika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Dalje na jug bila je Duklja, koja je obuhvaćala skoro cijelu današnju Crnu Goru i grad Skadar s okolicom.

Da su stari Neretljani bili Hrvati, čini nam se sa Šišićem suvišnim o tomu i raspravljati. Neretljani su bili čakavci, a te i Vuk, i Glušac i Davidović priznaju Hrvatima.

Međutim imamo o narodnoj pripadnosti svih tih krajeva pouzdano svjedočanstvo. Najstariji domaći povijesni spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, ispravama i zapamćenjima, jest Ljetopis popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, točnije u Baru, u II. polovici XII. stoljeća. Po njemu, da budemo vrlo kratki, sve četiri te navedene oblasti jesu hrvatske i činile su zajedno državu, koja se sterala od Duvna do Drača i zvala Crvena Hrvatska (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odnosno rijeke Raše u Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Svac itd., i cijelo ozemlje današnje Hercegovine. Vladari tih krajeva po Dukljaninu su Hrvati poput Prelimira i Radoslava. Oni su katoličke vjere i papinske ih bule nazivaju »predragim sinovima sv. Petra«. Narod je također bio katolički. U njihovoj državi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katoličkih biskupija s Dubrovnikom i Barom na čelu. Stanovništvo Dubrovnika i dukljanskog Primorja govorilo je čakavskim narječjem. Po Jirečeku (Handelsstrassen, 23) na temelju isprava vidi se, kako je u Dubrovniku štokavština istisnula staro čakavsko narječje tek u XVI. stoljeću.

Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji, pišući o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio zauzeti Duklju, veli da si taj »čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku« (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207). Arapski pisac XII. stoljeca Al-Idrisi naziva Dubrovnik krajnjim (najjužnijim) gradom u Hrvatskoj. Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovački pisci Rastić i Crijević, zatim Mavro Orbini i Mlečanin Andrija Dandolo. Po njemu se »zemlja od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog polja do Drača Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do Macedonije Raša, a s ovu stranu Drine Bosna... Novi (pisci) zovu cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom« (Du Cange, Hist. byzant., I., 217).

Srce i glavnu snagu današnje Hercegovine čini Zahumlje s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem moćni knez Mihajlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, kneza Hrvata. Još jasnije nam govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. god. 912.: »Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević«. Splićanin Toma Arhiđakon, povjesničar XIII. vijeka, piše o Zahumlju da je pripadalo Hrvatskom Kraljevstvu. Koncem XII. stoljeća osvaja Stjepan Nemanja Zahumlje, Travuniju i Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća kako su te zemlje nešto posebne i različite od prvotnih srpskih zemalja. »Stefan po milosti Boziej vencani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije« razlikujući tako srpsku zemlju Rašu od pomorske, koju čine Zahumlje, Travunija i Duklja. Nemanjići vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dođe pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, više puta Humska zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je Hrvatskoj pripojio hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest »ban cijele Bosne,knez i gospodar Humske zemlje«. Kralj Žigmund traži god. 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je »Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog Kraljevstva« (Kovačić, Suppl. ad vestigia Comitiorum). Kralj Matijaš Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovačkoj Republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdržavanje grada našega Počitelja u našem Hrvatskom Kraljevstvu « (Gjelcic-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 628).

Još par riječi o Hrvatima u Crnoj Gori... Muslimani, iseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandžak i istočnu Bosnu obično pod imenom Hrvata. Odatle imena mnogih sela i zaselaka, koji se zovu »Rvacka« ili »Hrvati«. U Carigradu i danas kavaze poslanstava, Crnogorce, nazivaju Hrvatima, a starješinu njihova esnafa Hrvatbašom. Evlija Čelebija, turski putopisac XVII. stoljeća, veli za stanovnike Pivske nahije u Crnoj Gori, da su »čisti,pravi Hrvati«(F.Spaho u Hrv.Kolu XIII., 49). Turska enciklopedija Kamusi Turki, tiskana 1317. p. H. (1897. p. Kr.) piše: »Slaveni, koji žive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se Hrvatima« (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan ispravlja tu »pogrješku« na način, koji ju samo potvrđuje. »Crnogorci, premda se Hrvatima zovu, nisu to, jer oni pripadaju srpskom miletu« (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nisu, jer su srpske vjere. I zato je vrlo dobro pisao Simo Milutinović - Sarajlija u svojoj Istoriji Cerne Gore (Beograd, 1835., str. 25) o pravoslavnom mitropolitu Rufimu: »Pravoslavnome blagocestiju osobitu je službu ucinio, i nemalo tijem Srbinstvo probudio i prikrijepio, sto je povratio u istočno bogoslovije Kuće, Bratonožiće i Drekaloviće iz rimskoga (zakona)«. Cijela Crna Gora bila je nekad katolička, a zadnja katolička plemena prelaze na pravoslavno kršćanstvo prije 300 godina. Razvidno je, da je tim njihovo srpstvo bilo ne samo prikrijepljeno vec i konačno ustanovljeno. Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari običaj među muslimanskim seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodžiće kod Kolašina u Crnoj Gori, vele, da idu u Crvenu Hrvatsku. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadžiću. --August Dominus (razgovor) 21:22, 23. rujna 2013. (CEST)

Izvori[uredi | uredi kôd]

↑ www.linguasphere.info, pristupljeno 27. srpnja 2013.
↑ hjp.znanje.hr, "HRVATSKI JEZIK – POSEBAN SLAVENSKI JEZIK (1996)", pristupljeno 27. srpnja 2013.
↑ www.b92.net, "Srpskohrvatski živi u rečnicima", objavljeno 30. studenog 2010., pristupljeno 27. srpnja 2013.
↑ www.dzs.hr, "3. STANOVNIŠTVO PREMA MATERINSKOM JEZIKU – DETALJNA KLASIFIKACIJA – POPIS 2011", pristupljeno 27. srpnja 2013.
↑ www.arhivyu.gov.rs, "Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 28. jun 1921 (Vidovdanski ustav)", pristupljeno 24. srpnja 2013.
↑ www.hrvatskiplus.org, "Standardizacijski procesi u 20. stoljeću", pristupljeno 24. srpnja 2013.
↑ hrv.nsk.hr, "MEĐUNARODNO PRIZNANJE HRVATSKOG JEZIKA", pristupljeno 24. srpnja 2013.
↑ Vuk Karadžić o crnogorskom jeziku u djelu Montenegro und die Montenegriner (1837.)
↑ Vuk Karadžić o Crnogorcima
↑ Ljubomir Nenadović o crnogorskom jeziku
↑ pretisak: Govor izrečen u saborskoj sjednici dne 16. veljače 1898. prigodom adresne razprave od zastupnika dra Ante Trumbića, Kolo Matice hrvatske, 1 (149) 1991., br.1-2, str. 200-201
↑ Montenegrina, digitalna biblioteka crnogorske kulture
↑ Jozsef Bajza, "A montenegrói kérdés", Budapesti szemle A magyar tud. Akademia megbizasabol (601 szam, str. 321-372),Budapest, 1927.

[1] www.linguasphere.info, pristupljeno 27. srpnja 2013.

[2] .znanje.hr, "HRVATSKI JEZIK – POSEBAN SLAVENSKI JEZIK (1996)", pristupljeno 27. srpnja 2013.

[3] www.b92.net, "Srpskohrvatski živi u rečnicima", objavljeno 30. studenog 2010., pristupljeno 27. srpnja 2013.

[4] www.dzs.hr, "3. STANOVNIŠTVO PREMA MATERINSKOM JEZIKU – DETALJNA KLASIFIKACIJA – POPIS 2011", pristupljeno 27. srpnja 2013.

[5] www.arhivyu.gov.rs, "Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 28. jun 1921 (Vidovdanski ustav)", pristupljeno 24. srpnja 2013.

[6] www.hrvatskiplus.org, "Standardizacijski procesi u 20. stoljeću", pristupljeno 24. srpnja 2013.

[7] rv.nsk.hr, "MEĐUNARODNO PRIZNANJE HRVATSKOG JEZIKA", pristupljeno 24. srpnja 2013.

[8] Vuk Karadžić o crnogorskom jeziku u djelu Montenegro und die Montenegriner (1837.)

[9] Vuk Karadžić o Crnogorcima

[10] Ljubomir Nenadović o crnogorskom jeziku

[11] retisak: Govor izrečen u saborskoj sjednici dne 16. veljače 1898. prigodom adresne razprave od zastupnika dra Ante Trumbića, Kolo Matice hrvatske, 1 (149) 1991., br.1-2, str. 200-201

[12] Montenegrina, digitalna biblioteka crnogorske kulture

[13] Jozsef Bajza, "A montenegrói kérdés", Budapesti szemle A magyar tud. Akademia megbizasabol (601 szam, str. 321-372),Budapest, 1927.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]