Svetoslav Suronja

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Svetoslav Suronja
Europe map 998.PNG
Hrvatsko Kraljevstvo oko 998. god., za vladavine Svetoslava Suronje
kralj Hrvatske
Vladavina 996./997. - 1000.
Prethodnik Stjepan Držislav
Nasljednik Krešimir III.
Nasljednik Gojslav
Djeca
Stjepan Svetoslavić
Dinastija Trpimirovići
Otac Stjepan Držislav

Svetoslav Suronja, hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića i začetnik poddinastije Svetoslavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimirov (kasniji Krešimir III.) i Gojslavov. Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast sa svojom braćom.

Vjeruje se kako je nadimak „Suronja“ (mračan, hladan) zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi. Neki autori navode da je nadimak „Surinja“ zapravo imao njegov brat i nasljednik, Krešimir III.[1][2][3][4]

Povijesna svjedočanstva[uredi VE | uredi]

Pretpostavlja se da je najstariji spomen Svetoslavovog imena zabilježen na dva pluteja ograde prilaznog stubišta ambona predromaničke crkve samostana sv. Bartolomeja otkrivenog u Kapitulu kod Knina. Na plutejima je natpis ...CLV DVX HROATOR(um) IN TE(m)PS DIRZISCLV DVCE(m) MAGNV(m), tj. "...slav knez Hrvata u vrijeme velikog kneza Držislava".[5] Nepotpuno ime sa završetkom "slav" uglavnom se razrješava kao Svetoslav. Međutim, to nije posve sigurno, pa je npr. Stjepan Gunjača smatrao da se radi o nekom tko je blizak Držislavu, a dolazi iz pobočne vladarske loze.[6] Pluteji su vjerojatno ciljano postavljeni upravo unutar kompleksa samostana sv. Bartolomeja. Naime, postoje snažne indicije da su Trpimirovići, a pogotovo kraljevi iz te dinastije, snažno favorizirali kult sv. Bartolomeja.[7]

Svetoslav se navodi među kraljevima nabrojanima u ispravi Petra Krešimira IV. za Diklo iz 1066. ili 1067. godine.[8] Prema prijevodu Nade Klaić taj dio isprave glasi: To je ostalo očuvano njihovim vlasnicima za njegovo vrijeme, i sina njegova Držislava, i njihovih moćnih banova Pribine i Godemira, i za vrijeme Svetoslava i braće njegove Krešimira i Gojislava...[9]

Konačno, Svetoslav se spominje u Trogiru tijekom dočeka mletačkog dužda 1000. godine. Prilikom tog susreta dogovoren je brak Svetoslavovog sina Stjepana i duždeve kćeri.[10]

Vladavina[uredi VE | uredi]

Na temelju sadržaja natpisa iz Kapitula pretpostavlja se da je kralj Stjepan Držislav još za života postavio Svetoslava za vojvodu i proglasio ga prijestolonasljednikom, s tim da je, prema starom slavenskom običaju, vlast trebao dijeliti s braćom koji bi vladali svatko u svome dijelu države.[11] No, nakon kraljeve smrti (997.) Svetoslav se nije pokorio očevoj želji i prisvojio je vlast u cijeloj Hrvatskoj.[12] Svetoslav je možda za bana postavio Gvarda (Varda) koji se spominje u ispravi za Diklo među banovima postavljenima u razdoblju između vladavine Stjepana Držislava i Stjepana I.

Smjenu vlasti je iskoristio mletački dužd Petar II. Orseolo da prekine plaćati danak koji su Mlečani od kraja 9. stoljeća plaćali Hrvatima za prolaz prema Carigradu. Naime, od 992. Venecija je uživala povlaštenu trgovinu s Konstantinopolom, što je dovelo do bogaćenja Venecije i jačanje duždeve vlasti. Venecija je svoju poziciju dodatno ojačala svezom s njemačkim carem.[13] Prema Ivanu Đakonu, na tu odluku je reagirao neimenovaini Croatorum iudex te izbija rat između Venecije i Hrvatske. Odmah na početku sukoba, šest ratnih brodova pod vodstvom Badoarija Bragadina je 996. napalo Vis. Većina stanovnika otoka odvedena je u zarobljeništvo.[14]

Prema nekim mišljenima, ubrzo su se Svetoslavova braća, Krešimir III. i Gojslav, ujedinili kako bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetoslava Suronju.[15] Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja, Bizanta, te je bugarski car Samuilo izvršio invaziju 998. tijekom koje je opustošio dalmatinsko zaleđe i veći dio Bosne. Nakon vojnih operacija, Samuilo je ta područja dao na upravljenje braći Krešimiru III. i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.[16] Međutim, Ljetopis popa Dukljanina na kojem se ove interpretcije temelje navodi tek da je Samuilo napao Dalmaciju i došao u zemlju kralja Vladimira[17]. Ljetopisac nadalje navodi da je Samuilo nakon neuspješnje opsade Ulcinja opustošio cijelu Dalmaciju. Pritom je spalio Kotor i Dubrovnik. Zatim je nastavio s pustošenjem sve do Zadra nakon čega se vratio "kroz Bosnu i Rašku u svoj kraj".[18] Ne navodi se kojem je od pretendenata na hrvatsko prijestolje taj Samuilov pohod mogao koristiti.

Petar II. Orseolo iskoristio je borbe za hrvatsko prijestolje i 1000. godine je redom zauzeo gradove Split, Trogir i Biograd, te otoke Krk, Osor, Rab, Korčulu i Lastovo. Zadar je još 998. prihvatio mletačku vlast i zaštitu nakon što su Neretljani i Hrvati zarobili 40 Zadrana.[19] To potvrđuje oporuka Agape, kćeri zadaraskog tribuna Drage, od 15. srpnja 999. u kojoj se navodio da je sastavljena za vrijeme careva Konstantina VIII. i Bazilija II., biskupa Bazilija i priora Madija.[20][21] Kad je dužd s vojskom pristao u Zadar 1000. godine, posjetili su ga predstavnici hrvatskog kralja i ponudili primirje.[22] Taj prijedlog je odbijen. Nakon toga je u Biogradu na Moru stanovništvo prisegnulo na vjernost duždu.[23] U Trogiru, koji je došao pod mletačku vlast, dogodio se susret Petra II. Orseola i Svetoslava Suronje. Tamo je dogovorena ženidba Suronjinog sina Stjepana s duždevom kćerkom Joscellom (Hicela) Orseolo. Suronja i njegova obitelj pronašli su utočište u Veneciji. Nakon državnog udara u Veneciji, Svetoslav Suronja je prebjegao u Mađarsku, gdje je i preminuo.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 475.
  2. R. Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924.
  3. O. Knezović, Hrvatska povijest: od najstarijeg doba do godine 1918., sv. 1, Zagreb: Hrv. knjiž. društvo sv. Jeronima, 1936., str. 75.
  4. G. Prinzing, M. Salamon, P. Stephenson, Byzantium and East Central Europe, Krakov: Historia Iagellonica, 2001, str. 131.
  5. V. Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 1996., str. 108-109.
  6. V. Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 1996., str. 109.
  7. N. Budak, "Was the cult of Saint Bartholomew a royal option in early medieval Croatia?," u: The man of many devices, who wandered full many ways... Festschrift in honour of János M. Bak, ur. B. Nagy i M. Sebők, Budimpešta: Central European University Press, 1999., str. 241-249.
  8. J. Stipišić i M. Šamšalović, ur. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., str. 106.
  9. N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb: Školska knjiga, 1972., str. 56
  10. Fonti per la storia d'Italia pubblicate dall'Istituto storico italiano, Rim: L'Istituto storico italiano, 1887., str. 158.-159.[1]
  11. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 471.-472.
  12. F. Šišić, "Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji", Vjesnik hrv. arheološkog društva 13 (1914), str. 65.—86.
  13. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 470.
  14. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 470.
  15. N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 2. izd, Zagreb: Školska knjiga, 1975., str. 326.
  16. Intervju - ДИНАСТИЈЕ и владари јужнословенских народа. Special Edition 12, 16 June 1989.
  17. V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina: latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i "Hrvatska kronika", Zagreb: Matica hrvatska, 1950, str. 78.
  18. V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina: latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i "Hrvatska kronika", Zagreb: Matica hrvatska, 1950, str. 80.
  19. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 471.-472.
  20. F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb: JAZU, 1877., str. 26-27.
  21. J. Stipišić i M. Šamšalović, ur. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., 48-49.
  22. F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb: JAZU, 1877., str. 426.
  23. Fonti per la storia d'Italia pubblicate dall'Istituto storico italiano, Rim: L'Istituto storico italiano, 1887., str. 158.

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Svetoslav