Corpus separatum

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Corpus separatum Rijeka)
Jump to navigation Jump to search
Grad i kotar Rijeka
Fiume város és kerülete[1]
Posebno tijelo pridruženo Kruni sv. Stjepana
1779.–1797.

1797.–1805.

1806.–1809.

1822.–1848.

1868.–1918.
Zastava Grb
Zastava Grb Rijeke
Lokacija {{{genitiv}}}
Teritorij Rijeke prije 1918.
Glavni grad Rijeka
Jezik/ci talijanski, hrvatski, mađarski, njemački
Vlada
guverner
 - 1779–1783 József Majláth (prvi)
 - 1917–1918 Zoltán Jekelfalussy (zadnji)
Povijest Novi imperijalizam
 - Uspostava[2] 23. travnja 1779.
 - Francuska okupacija[2] 5. travnja – 17. listopada 1797.
 - Francuska okupacija[2] 3. listopada 1805. – 1806.
 - Priključenje Hrvatskoj[2] 31. kolovoz 1848.
 - Hrvatsko-ugarska nagodba[2] 17. studenog 1868.
 - Raspad Austro-Ugarske[2] 29. listopada 1918.
 - Rapallski ugovor 12. studenog 1920.



Površina
 - 1869[3] 19,57 km²
 - 1900.[4] 21 km²
Stanovništvo
 - 1869[3] 17.884 
     Gustoća 913,8 st/km² 
 - 1880[3] otp. 20.981 
     Gustoća 1.072,1 st/km² 
 - 1890[5] otp. 29.494 
     Gustoća 1.507,1 st/km² 
 - 1900.[4] otp. 38.057 
     Gustoća 1.812,2 st/km² 
 - 1910.[6] otp. 49.806 
     Gustoća 2.371,7 st/km² 
Valuta forinta/gulden
(1779–1892)
kruna
(1892–1918)
Prethodnice
Nasljednice
Flag of the Kingdom of Croatia (Habsburg).svg Kraljevina Hrvatska
Flag of France.svg Francuska Republika
Flag of France.svg Prvo Francusko Carstvo
CoA of Kingdom of Illyria.svg Kraljevina Ilirija
Flag of the Kingdom of Croatia (Habsburg).svg Kraljevina Hrvatska
Francuska Republika Flag of France.svg
Prvo Francusko Carstvo Flag of France.svg
Ilirske pokrajine Flag of France.svg
Kraljevina Hrvatska Croatia-1848.gif
Talijanska Uprava Kvarnera Reggenza Italiana del Carnaro.jpg

Corpus separatum (lat.: zasebno tijelo), formalno Grad i Kotar Rijeka, povijesni je naziv za pravni položaj Rijeke uspostavljen od strane carice Marije Terezije 1779. kojim je definiran poluautonomni status grada Rijeke u sklopu Habsburške Monarhije (kasnije Austro-Ugarske). S kraćim prekidima, poput francuske okupacije i razdoblja nakon nje te Jelačićevog povratka matici Hrvatskoj 1848., posebni status Rijeke trajao je sve do raspada Austro-Ugarske 1918. Kasnije, između 1920. i 1924. ugrubo na području nekadašnjeg Corpusa separatuma postojala je Slobodna Država Rijeka.

Povijest[uredi VE | uredi]

Grad Rijeka je prvi put dobio dobio autonomiju 1719. kada je proglašen slobodnom lukom odlukom cara Karla VI., povlasticom sličnom onom dodijeljenom slobodnoj carskoj luci i gradu Trstu. 1776. carica Marija Terezija dodjeljuje Rijeku izravno Kraljevini Hrvatskoj. No, već godine 1779. posebnom poveljom izdvojila je Rijeku iz sastava Kraljevine Hrvatske te uzdignuta na status zasebnog tijela pridruženog ugarskoj kruni kao važne luke. 1786. Josip II. osniva novu administrativnu cjelinu od Rijeke do Novog, Ugarsko Primorje. Uslijedili su ogorčeni hrvatsko-mađarski sporovi na zasjedanjima parlamenata o pripadnosti Rijeke. Napoleonova okupacijska vlast (1809.-1813.) smješta Rijeku u Građansku Hrvatsku u sklopu Ilirskih pokrajina. Nakon povratka pod habsburšku vlast, 1816. Beč je uključuje u novu jedinicu, kratkotrajnu Kraljevinu Iliriju, odakle je 1822. Rijeka kao corpus separatum ponovno vraćena hrvatsko-ugarskom saboru. Dolazak pod vlast Ugarske značio je brži razvoj, budući da je Rijeka bila glavna izvozna točka za mađarsko gospodarstvo. U prvoj polovici 19. stoljeća, glavni duh pokretač Rijeke u društvenom i gospodarskom smislu bio je privrednik Andrija Ljudevit Adamić. 1847. počinje izgradnja luke. Krajem kolovoza revolucionarne 1848., nakon hrvatskog raskida državnopravnih veza s Ugarskom, u grad u pratnji vojske ulazi podžupan Zagrebačke županije Josip pl. Bunjevac, koji postaje banski povjerenik za grad. Priključenje Rijeke Hrvatskoj potvrdio je car Franjo Josip I. poveljom 1850. No, nametnuti bečki apsolutizam te izgradnja pruge Beč-Trst 1857., kojom je Rijeka izolirana, uzrokuju nezadovoljstvo u Rijeci, što iskorištavaju lokalni Mađaroni te Ugarska.

Hrvatsko-ugarska nagodba[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Riječka krpica
Ugarski sabor je nakon hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868., unatoč kompromisnom dogovoru hrvatske i mađarske strane o kasnijem rješenju riječkog pitanja, samovoljno dopunio tekst nagodbe odredivši da grad Rijeka i luka izravno pripadnu Ugarskoj. Hrvatski sabor nije nikad prihvatio to rješenje.[7] Tako je 1870. u Rijeci bilo sjedište Modruško-riječke županije, sudbeni stol te hrvatska gimnazija. 1872. hrvatska strana predlaže da se preko izaslanstava sabora riješe odnosi Rijeke i Hrvatske te da u Rijeci privremeno ostanu hrvatske institucije. No, tijekom kasnijih pregovora triju izaslanstava nije došlo do sporazuma.

1870.-1918.[uredi VE | uredi]

U razdoblju nakon Nagodbe Rijekom je upravljao dugogodišnji, autoritarni gradonačelnik Giovanni de Ciotta (1872.-1896.). U njegovom mandatu započet je brz razvoj i preobrazba Rijeke gradnjom i proširenjem luke, priključenjem na željeznicu i podizanjem mnogih tvornica. Moderni industrijski pogoni i poslovni pothvati, poput Kraljevske mađarske brodarske tvrtke Adria te tvornice papira u kanjonu Rječine sa svojim svjetski poznatim cigaretnim papirom postali su simboli novog uzleta grada. Rijeka je također bila značajna pomorska baza, a postala je i sjedište austro-ugarske mornaričke akademije (njem. K.u.K. Marine-Akademie), na kojoj je austro-ugarska ratna mornarica obučavala svoje časnike. Kako je postojalo rivalstvo Trsta i Rijeke, kao glavnih luka austrijske i ugarske polovice Monarhije, austro-ugarska ratna mornarica pokušala je održavati ravnotežu, kompromisno naručujući ratne brodove iz brodogradilišta obaju gradova.

Otvaranjem željezničke pruge preko Karlovca i Zagreba prema Mađarskoj i srednjoj Europi 1873. počinje doba brzog razvoja i industrijskog uspona Rijeke zahvaljujući snažnim mađarskim ulaganjima.[8] Riječka luka je ubrzano proširena i opremljena te se pretvorila u glavnu trgovačku poveznicu Mađarske i istočne polovice Austro-Ugarske sa svijetom, postavši peta najprometnija luka na Mediteranu (nakon Marseillesa, Genove, Napulja i Trsta).[9] Prvi parobrod isplovio je iz Rijeke 1871.[10] Prema planovima Francuza Hilarion Pascal 1873. počeli su veliku radovi u luci pod ravnanjem inžinjera Dawn Anthonyja, prilikom kojih je nasuto 100–200 m (1894 prošireno na 290.000m²), sagrađen novi lukobran te željeznica dovedena do mora.[11] Između 1872. i 1914. u dva velika projekta, ukupno je potrošeno oko 55 milijuna zlatnih kruna na lučku infrastrukturu.

Otvaraju se brojne tvornice, poput prve tvornice torpeda na svijetu (1866.), nakon što su Robert Whitehead, upravitelj riječke brodostrojarske tvrtke "Stabilimento Tecnico Fiumano" te inženjer Ivan Lupis dizajnirali te isprobali prvi torpedo. 1882. utemeljena je rafinerija nafte na Mlaki, prva industrijska rafinerija u Europi,[12] koju razgledava i car Franjo Josip I. 1891. prilikom posjeta Rijeci.

Usporedno s rastom broja stanovnika i gospodarskim razvojem, urbana infrastruktura Rijeke se ubrzano širi. 1885. podignuto je novo riječko kazalište, današnji HNK Ivana pl. Zajca, zamijenivši staro iz 1806., koje je imalo respektabilnih 1.600 sjedećih mjesta. 1899. Rijeka uvodi u promet električni tramvaj. Brojne javne zgrade su sagrađene u ovom razdoblju, poput guvernerove palače, koju je dizajnirao mađarski arhitekt Alajos Hauszmann. Grad brzim rastom te kapitalom privlači brojne znanstvenike i izumitelje. Osim Roberta Whiteheadovog izuma torpeda, Rijeka je bila i mjesto razvoja fotografije visoke brzine. Austrijski fizičar dr. Peter Salcher, radeći u riječkoj mornaričkoj akademiji, prvi je uspio fotografirati puščano zrno pri nadzvučnoj brzini 1886., tako izumivši tehniku koju je kasnije koristio Ernst Mach pri proučavanju nadzvučnog gibanja.[13] Riječki kirurg Antun Grossich prvi je 1907. uveo u praksu primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate. Nepune dvije godine nakon Röntgenovih otkrića, u Rijeci se 1897. uvodi rendgen u bolničko liječenje.[14]

Gospodarski razvoj nije pratio i politički. Devedesetih godina 19. stoljeća zaoštravaju se sukobi Talijana i talijanaša s Mađarima i mađaronima zbog ograničavanja riječke autonomije i sve veće mađarizacije putem javne uprave i školstva. 1896. hrvatska gimnazija izgnana je iz Rijeke i prisilno prebačena na drugu obalu Rječine, u Sušak (tada u sastavu Hrvatske i Slavonije), gdje djeluje kao Prva sušačka hrvatska gimnazija.[8]

Zbog svog posebnog položaja, Rijeka je igrala važnu ulogu u političkom životu Hrvatske jer su političke prilike bile ponešto slobodnije nego u Zagrebu u vrijeme cenzure i pritisaka. Tako se mnogi političari sastaju i borave u Rijeci. Dubrovčanin Frano Supilo u Rijeci 1904. pokreće svoj Novi list. U listopadu 1905. Supilo okuplja u Rijeci 44 zastupnika hrvatske saborske oporbe. Oni su riječkom rezolucijom ponudili podršku mađarskoj oporbi u borbi protiv austrijskih pritiska, ali zauzvrat su zatražili mađarsku suradnji i podršku za priključenje Istre i Dalmacije (tada pod austrijskom upravom) Hrvatskoj i Slavoniji, reformu izbornog zakona, zajamčenu neovisnost sudstva u Hrvatskoj i novu reviziju Nagodbe. Politika novog kursa, temeljena na suradnji s Ugarskom, talijanaškim strankama u Dalmaciji te srpskima u Hrvatskoj, propala je dijelom i uslijed žestokih izgreda i sukoba Hrvata s Talijanima i Mađarima u Rijeci 1907.

Talijanski razarači u riječkoj luci, studeni 1918.

Svoj vrhunac u prometnom i gospodarskom razvoju kao zasebno tijelo Rijeka je dosegnula uoči Prvog svjetskog rata. Riječka luka je po prometu bila osma u Europi, dok je rafinerija nafte bila najveća u Europi.[15] U gradu je 1914. bilo 20 hotela (prema zagrebačka 3) te čak osam kina (prema samo tri u Zagrebu u to vrijeme).[15] Rijeka je tada imala i redovitu brodsku putničku liniju s New Yorkom.[15] Zbog svoje važnosti kao prometno čvorište i iseljenička luka za veliki dio srednje Europe, Rijeka je imala 22 konzulata, a u konzulatu SAD-a je 1904.-1906. službovao Fiorello La Guardia, budući gradonačelnik New Yorka.[16]

Raspad Austro-Ugarske[uredi VE | uredi]

23. listopada 1918. riječka 79. pješačka pukovnija "Josip Jelačić" se pobunila, svrstala na stranu Narodnog vijeća, zauzela upravne zgrade i oslobodila političke zatvorenike.

Uprava[uredi VE | uredi]

Uprava Rijeke definirana je statutom nametnutim "privremeno" 17. travnja 1872. od strane ugarskog ministra unutrašnjih poslova. Kotarom i gradom Rijeka upravljao je guverner imenovan izravno od strane kralja na prijedlog ugarskog ministra-predsjednika. Guverner je obnašao i sve pomorske poslova na području od Rijeke do Novoga. Imao je i mjesto u domu velikaša ugarskog parlamenta. Općinska samouprava povjerena je skupštini, (Rappresentanza) koja se sastojala od 56 zastupnika s mandatom od 6 godina. Skupština je izabirala gradonačelnika Rijeke. Građani su birali zastupnike u zastupnički dom ugarskog parlamenta, iako je Hrvatski sabor rezervirao dva mjesta za zastupnike iz Rijeke i nikad ih nije ukinuo do 1918. Počevši od 1896. ugarska vlada smanjivala je opseg samouprave i autonomije, koja je značajno oslabljena 1907. te de facto ukinuta do 1913. Provizorni status trajao je sve do 1918.[17] Službeni jezik riječke uprave i sudstva bio je talijanski.[8]

Grad i kotar Rijeka imao je površinu od 21 km² te se sastojao od samog grada i tri naselja:

Popis guvernera[uredi VE | uredi]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Rijeka je 1890. imala 29.494, 1900. već 38.955 te naposljetku 1910. 49.806 stanovnika (48.492 bez vojne posade), od kojih je 36.359 ili 75% bilo pismeno.[18]

Nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Rijeka je imala izraženi multietnički karakter. Tako je János Kádár, dugogodišnji komunistički vođa Mađarske (1956.-1988.), rođen u Rijeci

Prvi popis koji nam odaje nacionalnu strukturu dogodio se 1851. godine, kad je tadašnja Rijeka imala 12.588 stanovnika. Osim naglog gospodarskog rasta u razdoblju koje je uslijedilo, dogodila se i značajna promjena strukture stanovništva. Uz politiku mađarizacije, ugarska uprava poticala je i useljavanje iz svih zemalja Austro-Ugarske.[19] Brz razvoj i gospodarski napredak i sami su privlačili brojne znanstvenike, poduzetnike, radnike. Tako je riječku tvornicu papira neko vrijeme vodio brat Adama Smitha (utemeljitelja moderne ekonomije),[14] dok se 1883. austrijski nadvojvoda Joseph Karl Ludwig s obitelji preselio u Rijeku. 1910. manje od polovice stanovništva bilo je rođeno u Rijeci (49%).[20]

Popis iz 1851. davao je sastav stanovništva prema državljanstvu/geografskoj pripadnosti[21], a sljedeći popisi prema upotrebi jezika. Prema popisima, Riječani su bili raspoređeni u sljedeće jezične zajednice:

1910.[22] 1900.[22] 1851.[23]
hrvatski 25,95% (12.926) 19,3% (7,497) 78,7% (9.904)
talijanski 48,62% (24.212) 68,2% (26,564) 5,5% (693)
slovenski 4,69% (2.336) / 13,3% (1.677)
ostali 2,2% (1.096) / 2,5% (320)
mađarski 4,65% (2.315) 7,3% (2,842)
njemački 13,04% (6.493) 1,945 (5,0%)
srpski 0,85% (425) 55 (0,1%)
slovački 244 29 (0,0%)
rumunjski 769 23 (0,0%)

Vjerski sastav[uredi VE | uredi]

Prema popisu iz 1900:[24]

  • rimokatolici: 36,104 (92,7%)
  • židovi: 1,172 (3,0%)
  • pravoslavni: 703 (1,8%)
  • kalvinisti: 423 (1,1%)
  • luterani: 261 (0,7%)
  • grkokatolici: 73 (0,2%)
  • unijati: 11 (0,0%)
  • drugo i nepoznato: 208 (0,5%)

Galerija[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. See for example Act XIX of 1836, Act XXX of 1868, Act IX of 1901, Act XVII of 1911, Statistical Yearbooks of Hungary (1885–1910), 1910 Census of the Lands of the Crown of Saint Stephen. pristupljeno 9. rujna 2012.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Croatia – Fiume. worldstatesmen.org. pristupljeno 9. rujna 2012.
  3. 3,0 3,1 Magyar statistikai évkönyv (Hungarian), Budapest: Országos Magyar Királyi Statistikai Hivatal
  4. Magyar statisztikai évkönyv (Hungarian), Budapest: Magyar Királyi Központi Statisztikai Hivatal
  5. A Magyar Korona Országainak Helységnévtára (Hungarian), Budapest: Országos Magyar Királyi Statisztikai Hivatal
  6. A Magyar Szent Korona Országainak Helységnévtára (Hungarian), Budapest: Magyar Királyi Központi Statisztikai Hivatal
  7. enciklopedija.lzmk.hr (pristupljeno 19. listopada 2013.)
  8. 8,0 8,1 8,2 Polić, 51.
  9. The History of Hungarian Fiume[Neaktivna poveznica]
  10. Fried Ilona, 33. oldal
  11. Fried Ilona, 32. oldal
  12. History of Refineries, INA d.d. Ina.hr (12. veljače 2011.). pristupljeno 7. travnja 2012.
  13. Peter Salcher und Ernst Mach, Schlierenfotografie von Überschall-Projektilen, W. Gerhard Pohl, Universität Wien, PLUS LUCIS 2/2002 – 1/2003, ISSN 1606-3015 (in German)
  14. 14,0 14,1 Crtice o Rijeci, rijeka.hr, pristupljeno 7.11.2014.
  15. 15,0 15,1 15,2 Žic, Igor: Ples mrtvaca - Rijeka i D'Annunzio, "Književna Rijeka" br. 2/2013 (XVIII), str. 124.
  16. Irvin Lukežić: Ličnosti: FIORELLO LA GUARDIA, SUŠAČKA REVIJA broj 58/59
  17. Adam Wandruszka, Peter Urbanitsch (Hrsg.): Die Habsburgermonarchie 1848–1918. Band 2: Verwaltung und Rechtswesen. Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien 1975, ISBN 3-7001-0081-7.
  18. Amiről a matekpéldák mesélnek
  19. A.J.P. Taylor: The Habsburg Monarchy, 1809–1918, University of Chicago Press, Paperback edition, 1976, ISBN 0-226-79145-9, page 269
  20. Bojana Miljković-Katić, 2011. Prostorno planiranje u jugoistočnoj Evropi (do Drugog svetskog rata), Istorijski institut, Balkanološki institut SANU, Geografski fakultet Univerziteta u Beogradu, str. 182.
  21. Božena VRANJEŠ-ŠOLJAN, „Prvi opći popis stanovništva u Habsburškoj Monarhiji iz 1857.: Koncepcija, metodologija i klasifikacija popisnih obilježja“, Časopis za suvremenu povijest, god. XL. (2008.), br. 2, str. 523.-524.
  22. 22,0 22,1 KlimoTheca :: Könyvtár. Kt.lib.pte.hu. pristupljeno 6. prosinca 2012.
  23. Danilo Klen, "Tri izvještaja o Rijeci iz 1851. i 1852. godine", Jadranski zbornik, 1, Rijeka – Pula, 1956., str. 231-234
  24. KlimoTheca :: Könyvtár. Kt.lib.pte.hu. pristupljeno 6. prosinca 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]